Gledišta

Gete (Goethe), Sopenhauer (Schopenhauer), Grilparcer (Grillparzer) videli su u naciji još u doba njenog uspona kategoriju bremenitu teškim posledicama i ujedno sudbonosnu, ona je kao luča svetlela velikim revolucijama i ratovima i zahvatila zemlju. Pogonska sila istorije danas više nije neposredno, kao u viktorijansko doba, u periodu hegemonije Evrope, konkurencija među pojedinim preduzetnicima, ona je utakmica nacija, a još pre težnja za usponom onoga što se svuda tako naziva. Izvojevana je borba za slobodu misli, koja je nekad bila osnovni zadatak u novijoj istoriji Evrope. Njen rezultat, moderna nauka i tehnika, uvozi se u gotovom obliku sa drugih kontinenata. Za to više nisu potrebni veliki pojedinci. Na njihovo mesto dolaze kolektiv i funkcioneri. U privredi je odavno svrgnuto samovlašće principala. Iz međusobne kooperacije zainteresovanih i njihove kooperacije sa državom stvaraju se nove strukture moći, čiji su simboli ujedno i nacionalni. religiju nije mimoišao razvitak. Hrišćanstvo propoveda vrednost pojedinačne duše. Svojim učenjem o večnosti ono joj je pridalo beskrajno veliki značaj. Naprotiv, dogme za koje se izjašnjava sadašnjost apsolutizuju naciju, a u datom slučaju i osvajanje sveta, u miru ili ratu. U Africi islam doživIjava uspehe. On se lakše može prilagoditi novom shvatanju nego jevanđelje Ijubavi prema neprijatelju. S prorokovim pojmom boga nikad nisu bili u protivrečnosti ratovi, nasilno preobraćanje, istrebljenje neprijatelja. Osvajanje teritorija koje se danas nazivaju Pakistan po grozotama nadmašuje većinu epizoda istorije. Islam ima poseban afinitet za nacionalnu moć. U slučajevima nasilja hrišćanstva bilo je potrebno paradoksno tumačenje, izopačavanje učenja na koje se ono pozivalo. Potpuno dosledno tome, u hiljadugodišnjem carstvu, najpomamnijoj orgiji koju su inscenirali nacionalisti, hrišćanstvo je bilo predmet podozrenja. Za njega moć nacije, čak ni dobro naroda, nije značilo nepokolebljivu ideju prema kojoj bi se svako morao upravljati. Uspesi u postojećem mogu se nekim kalvinistima činiti kao potvrda, ali po učenju tvorca oni ne znače ništa. Nemačkoj je Kant prihvatio i usavršio Rusoove ideje. Već i privatni postupci, po Kantu, treba uvek da budu u skladu sa načelima koja su takva da onaj ko dela želi da ona važe i za zajednicu. Svako treba da postupa u skladu sa jednim vodećim stavom, koji bi, po njegovom uverenju, mogao vredeti za celinu. To je sadržaj kategoričkog imperativa koji određuje pojam savesti. Tu se ne javljaju ni bog ni rođeni otac, već, po smislu, Ijudsko društvo, ali čit a v o Ijudsko dmštvo a ne samo sopstvena nacija. Tu leži potpuna razlika. Kantova praktična

1393

MOC I SAVEST