Gledišta

filozofija je mnogo bliža duhu hrišćanstva nego ideaiizam Fihteov (Fichte) i Hegelov. Između onoga što propisuje savest i važećih zakona vlada, po Kantovom učenju, izvesna zategnutost. Dok god su oni na snazi, čovek ih se mora pridržavati, haos je gori čak i od rđavog poretka, osim ako se taj poredak ne izvrgne u porugu svog sopstvenog pojma, kao što se to desilo u Hitlerovoj Nemačkoj, pred čim je zatajila i Kantova filozofija, čak i misao uopšte. A onaj drugi poredak, čijim principima svuda treba da se rukovodi onaj ko dela, gde to ne zabranjuje nijedan pozitivan zakon, i nije poredak postojećeg, već duhovnog, uma. Na osnovu njega slobodu svakog pojedinca treba toliko i samo toliko ograničavati koliko je to neophodno za slobodu drugih. Za razliku od Rusoovog shvatanja, savesti je, kako ju je Kant shvatao, svojstvena utopija, slika društva po kojoj treba meriti i sopstvenu državu. Kantova etika je formalna. Pa ipak ne baš tako formalna kako se to ponekad čini. Ona savesti daje kriterijum moći. Kantovo učenje se ne može bolje objasniti nego suprotnošću prema onom borbenom pozivu koji svoje pristalice ne nalazi samo na Istoku; dobro je ono što je korisno za kolektiv. Sto je savest podvlašćenih pred licem valjanog društva više spremna da se složi sa moći u sopstvenoj zemIji, to više moć treba da se trudi da tu savest razmrda da bi i sama bila bolja. To je Kantova misao. Kad danas neku zemlju nazovu visoko razvijenom, a druge nerazvijenima, presudan faktor za to ne sme da bude samo takozvani životni standard. Himnu njegovom podizanju, kako se to kaže, uteruje u laž svaki težak slučaj siromaštva koji statistika omaškom zabeleži. Ako se ne uzme u obzir shvatanje, duhovna sadržina institucija, ne može se dati sud o nekoj moći, pa makar se ona deset puta nazivala demokratskom. Šta stvamo znači saglašavanje građana u doba manipulacije, to zavisi od njihove lične konstitucije, načina njihovog vaspitanja i obrazovanja, deferenciranosti njihovog osećanja, samostalnosti njihovog suda. Samostalno mišljenje, egzaktna mašta, identifikovanje sa drugima, težnja za valjanim dmštvom, sve to spada u subjektivne kvalitete koje moć treba da budi, širi i unapređuje, iako oni mogu doći u konflikt sa njom, čak upravo zbog toga; jer moć je ono što treba da bude samo utoliko ukoliko ona sama želi da bude bolja i stvara uslove za to. Država oduvek ima aparat odbrane. Razmere koje svuda uzima mašinerija uništenja, njena reprodukcija i uvećavanje, sada su svuda tolike da ona znatno određuje stmktum privrede i dmštva. Međutim, ukoliko je strašnija snaga državne moći i onoga što je s njom povezano, utoliko je veća oba-

1394

MAKS HORKHAJMER