Gledišta

ime svih posmatrača, postaje filmska kamera. Ako, dakle, psihološke senzacije koje pokreće kinematografska shka (za razliku od fotografske slike, slika u pokretu) do ta mere disciplinuju naš duh, navodeći ga da datu istinu (stvaimosti) prihvata ne samo kao autentionu već i jedino moguću, onda je posve jasno do koje je mere film instrument, i kvalifikativ, ideologije u najširem značenju termina. Citava sovjetska kinematografija Ijeninske i staljim ske ere izrazito je ideološki strukturisana: medutim, sa jasnim distinkcijama koje, u hteramo-filmskim konkretizacijama, specifikuju i uže političke i pragmatičke plah forme. Dvadesetih godina, na primer, sovjetski film je zamah revolucije tretirao, gotovo isključivo, kao zamah masa, pri čemu pojedinac figurira samo na fonu cehne: ponekad smo, u strasnim i sigumo spontanim vizijama, pred sobom imali samo kinematografske ilustracije PlehaT novljevih ideja o ličnosti i istoriji. Kasnije, međutim, mit o pojedincu koji modelira tok događaja postaje predomh nantan: fihn se usredsređuje na to da pojedinca uzdigne iznad istorije, afirmišući ličnost, gotovo bez odstupnice, kao njen fundamentalni korelativ. Posrednim putem, dalde, sovjetski film iz tridesetih i četrdesetih godina formirao je sliku o savršenom čoveku, iako, očigledno, na posve drugj način od onog kakav je bio zamišljan samo jednu deceniju ranije. Rat, povest revolucije, postaje samo sredstvo da se glorifikuje jedna Ijudska sorta koja je, očigledno, izvan realnosti: ideologija se ne afirmiše više kroz ono što bi moglo biti shvaćeno kao humanistički cilj jedne nove poln tičke strubture, već ikroz simboličku imkamaciju kod koje direktnost izlaganja čini da ne može biti shvaćena dmgačije do na željeni način. Ideja, politički i ideološki specifikovana, sve se više izjednačuje sa pojedincem koji je nosi: njena se valjanost, na taj način dokazuje individualndim svojstvima pojedinca koji služd kao arhitip. Ideologija se, time, ne dokazuje pomoću istorijske objektivizacije, već izgradnjom jednc mitološke sheme u kojojj paradoksalno, individualnost pojedinca iščezava: istovremeno dok otelotvomje mit, pojedinac postaje njegov zarobIjenik. U tom kontekstu fiizička prisutnost rata postaje irelevantna, pošto ga ideologija duboko mofcivilše: upotreba omžja ne ocenjuje se sa stanovišta klasičnih i često utopijskih humanističMh doktrina, već sa stanovdšta ideoloških premisa koje, pozivajući se na istoriflsfcu zakonitost, otvaraju put akciji. Zanimljdvo je, u svetlostd toga, pidmetditi da je refleks tragičnosfci skoro u ipotpunosti otklonjen, dok, istovremeno, ideja žrtvovanja dobija nesagledive proporcije. Ideja je iznad čoveka; i ako je pojam nacije zamenjen jednim esencijalnijim pojmom, ideologijom, Svinbemovi (Swinburne) stihovi: „Not vith dreams but with blood an iron, Shall a nation be moulded at last” veoma reljefno odslikavaju datu situaciju. Oni ne ođređuju samo cenu, već i instrumente koji su zalog cilja: tako istorija uspostavlja svoj kontinuitet. Dijalektika se sastoji

1370

ŽIKA BOGDANOVIO