Gledišta

obezbeđenje potpunog jedinstva i poslušnosti, doveli su do masovnih rapresalija, koje su prvo pogodile stvarne i prividne opozicionare u krilu partije, države, Komunističke intemacionale, vojske d d.iplomatije, a zat'm sc nekanalisano prenele na celo društvo kao nekontrolisana masovna kampanja političke policije. Tim „čistkama” („velika” je trajala od 1936 —1938. godine), koje do Staljinove smrti nikada nisu potpuno prestale, bilo je po Solženj cinovom proračunu pogođeno prako 600 pisaca. Ljudd su pod apsurd■n.i.m optužbama übijani, a stotine hiljade stanovnika bilo je bačeno u koncentracione logore gde ih je u većini slučajeva čekala dugotrajna smrt. Akademik Saharov računa da je počevši od kolektivizacije uništeno oko deset do petnaest miliona Ijudi, od toga samo od 1936. do 1939. godine polovina članova partije (milion i dvesta hiljada), dok ih je pušteno na slobodu svega pedeset hiljada. Pripajanjem baltičkih republika, Besarabije, jednog dela Finske i dobrog dela poljske teritorije Sovjetskom Savezu 1939. godine još je više ojačao „kult Staljina” i počela se daviti uloga Rusije (RSFSR) kao prve zemlje Sovjetskog Saveza. S tim u vezi prešlo se na apologetsko slavljenje prošlosti Rusije, njenih kulturnih, državnih (Ivan Grozni, Petar I) i vojnih uspeha (Suvorov, Kutuzov, Aloksandar Nevski). Nade da se posle veličanstvene pobede u svenarodnom ratu protiv fašizma, za vreme koga je popustio pritisak, neće ponoviti tragična iskustva iz prošlostd nisu se opravdala. Još za vreme rata počelo je raseljavanje nekih naroda u Sovjetskom Savezu kao potencijalnih neprijatelja ili saradnika okupatora (volških Nemaca, krimskih Tatara i sl.), a „sovjetski zarobljenici, koji su preživeli nacističke logore bili su bačeni u staljinističke” (Saharov), jer je sam čin predaje i zarobljavanja za Staljina predstavljao 'izdaju. lako nije došlo do „čistki” kakve su potresale zemlju krajem tridesetih godina, već 1946. bila je donesena odluka CK SKP(b) o časopisima „Zvezda” i Lenjingrad, kojom su ne samo oštro napadnuti A. Ahmatova i M. Zoščenko za nedavne i davne „grehove” već se krenulo u novi pohod protiv „bezidejnosti”, „trivijalnosti” i „apolitičnosti”, u čemu je A. Ždanov video ostatke kapitalizma u svesti Ijudi. Ideološka kampanja pojačaia se naročito posle donošenja Rezolucije Informbiroa 1948. godine i posle stvaranja dve nemačke države, u veoma komphkovanoj međunarodnoj situaciji. Dolazi do pritiska na Jugoslav.ju i montiranih procesa u istočnoevropskim državaraa i započinje doba „hladnog rata”, oija je karakteristika dugotrajni rat u Koreji i berlunska kriza. Već uskoro posle donošenja pomenute odl-uke CK SKP (b) još više se razbuktava nova kampanja, ovog puta otvoreno antizapadnjačka, kampanja protiv „odnarođenih” kosmopolita, koja je u suštini imala velikoruski nacionalistički karakter, jer je isticala superornost ruskog naroda nad zapadnim i čije su posledice bile veoma teške ne samo zbog nametanja ograda i šablona sovjetskoj književnosti već i zbog kočenja nauke (sudbina vajsman.'(zma-morganizma i kibernetike), pa i Ijudskih žrtava. Ova kampanja će se nejednakim intenzitetom na-

1752

MILAN TABAKOVIC