Gledišta

formi objedinjavanja i integracije društvenog rada i političke organizacije društva. Na raznim odlučujućim tačkama decentralizovane pivrede i, uporedo s njom, političke strukture ukotvljavale su se grupe poreklom iz ranijib društvenih odnosa, koje nastoje da održe ključne položaje u privredi i političkom životu na „svojoj” teritoriji, sektoru ili u preduzeću. One nisu ništa manja prepreka samoupravIjanju nego ranija centralizovana državna mašinerija. To je i uslovilo da se samoupravljanje često svodi na nepotpunu decentralizaciju, da linija razvoja samoupravljanja: ide mnogo više „naniže”, ali samo do određene tačke do koje se ne dovode u pitanje osnovni interesi tih grupa, a: da izostane paralelni, realno mogući razvitak ~ka gore”, samoupravna integracija rada i političkog života koja obuhvata celokupnu društveno-ekonomsku i političku strukturu društva. Međutim, takva integracija nije moguća bez’ dominacije proizvođača na svim ključnim mestima integrisanog rada i političke organizacije društva, što čini; veoma značajnim problem karaktera posredne demokratije, tj. pitanja sastava i načina rada svih društvenih organa;; izvan osnovnih punktova društva gde je moguća neposredna demokratija. Složenost političkog života u samoupravnom društvu zahteva; da politički sistem još uvek sadrži elemenat pohtičkog predstavljanja. No bitno je odakle počinje to predstavljanje ii čije interese obezbeđuje. Neposredna demokratija ima svoje nužne okvire koji obuhvataju: uže proizvodne, političke i društvene jedinice. Stoga shvatanje neposredne demokratije kao jedine bitne političkes odrednice samoupravljanja sužava problem samouprav Ijanja i transformacije vlasti u socijalističkom društvu. Koliko god samoupravljanje mora graditi sve plodnije i raz: novrsnije oblike neposredne demokratije, ne treba zaboe raviti objektivne granice te neposrednosti i zanemarivat; veoma važno pitanje posredne demokratije bez koje m samoupravljanje ne može. Pravi problem je u dijalektič: kom jedinstvu jednog i drugog vida demokratije i u tome da oni izrastaju na adekvanoj političkoj sadržini. Nema sumnje da se odlučivanje o globalnim problemima širih drur_ štvenih zajednica i društva kao celine mora obavljati na osnovi političkog reprezentovanja. Stoga je karakter toss reprezentovanja od prvenstvenog značaja. Naše prenaglašas vanje neposrednosti demokratije u samoupravljanju, kao načina preobražaja vlasti socijalističkog društva, zapostavv Ijalo je ovo pitanje i sabijalo samoupravljanje u osnovnt-r društvene, privredne i političke jedinice. A, zapravo, sadN je jedna od najaktuelnijih potreba da samoupravljanje izas đe iz svojih pretežno lokalnih granica (u kojima je takođd malo razvijeno) i rasprostre se na svim nivoima društvas Bez odgovarajuće posredne demokratije, koja nastaje t: oblika neposredne demokratije, to se ne može postići. Samcr po sebi, političko reprezentovanje nije protivrečno samcD upravljanju i potpuno je ravmopravan element u odnosv: na neposredno odlučivanje ukoliko nastaje direktno iz njej ga, jer vlast i samoupravljanje na višim društvenim nivoim;: ne mogu drukčije da funkcionišu nego pomoću predstav

1700

ZORAN VIDOJEVIĆ