Gledišta

ijanja. Suština problema je u tome ko su predstavnici i kako predstavljaju one koji su ih izabrali. I, svakako, u tome kakve odluke donose i kako se one realizuju. Međutim, podaci koji se odnose na karakter političkog predstavIjanja u našem skupštinskom sistemu i na stmkturu pređstavničkih tela prema zanimanju poslanika, odnosno odbornika, pružaju sledeću sliku (kao najupečatljiviju ilustraciju navešću one podatke koji se odnose na Saveznu skupštinu): 1 ) Od ukupno 355 poslanika Savezne skupštine 1967. godine bilo ie rudara, industrijskih i zanatlijskih radnika ukupno samo 6. Ako pođemo čak i od pojma tzv. „nove radničke klase”, pa u nju übrojimo i inženjere i tehničare, iz podaiaka se vidi da njih u Saveznoj skupštini ima svega 3. Znači, i tako određena radnička klasa ima iz svojih redova ukupno 9 poslanika u svim većima Savezne skupštine. Najveći broj (210) poslanika našeg najvišeg predstavničkog tela potiče iz redova mkovodećeg osoblja. Ostali poslanici pripadaju raznim profesijama stračnjaka i umetnika. Gotovo u potpunosti je isto stanje u ovom pogledu i u republičkim i pokrajinskim skupštinama. Međutim, u opštinskim skupštinama situacija je dmkčija u njima se nalazi znatan broj odbomika koji potiču iz redova radničke klase. Navedeni podaci upućuju na neke moguće zaključke: Postoji nesklad između stvamog stanja i proklamovanog principa da se „vlast u ime klase" kroz samoupravljanje pretvara u vlast same radničke klase. Značajnija zastupljenost neposrednih proizvođača, tj. onog dela naše radničke klase koji je na sadašnjem stepenu razvitka proizvodnih snaga još najznačajniji, u predstavničkim telima ograničena je na opštinske skupštine (to još ne znači da je njihov uticaj i na tom nivou odlučujući). Kao jedan od indikatora nedovoljno brzog prevazilaženja etatističke strakture vlasti može poslužiti podatak da rukovodeće osoblje, koje je u ranijoj fazi draštvenog razvitka bilo direktni produžetak države, i danas ima dominantan položaj u najvažnijim samoupravnim predstavničkim telima. Političko reprezentovanje kao nužan elemenat samoupravljanja na nivou širih - draštvenih zajednica nije zasnovano na samopredstavljanju radničke klase, već funkciju njenih reprezentanata skoro u potpunosti vrše profesionalni rakovodioci čija pozicija izborom u najviše organe vlasti još više jača. Princip ravnomemog predstavljanja svih oblasti društvenog rada u predstavničkim telima onemogućuje radničkoj klasi da ima dominantnu poziciju u tim telima. Mogućnost da njeni predstavnici budu izabrani u najviša skupštinska tela uglavnom je ograničena na privredna veća. Međutim, i u tim većima radnika gotovo nema. Opšti zaključak bio bi da ovakva struktura najviših organa vlasti ne doprinosi bržem ostvarivanju samoupravljanja kao društvenog oblika oslobođenja i dominacije radničke klase na nivou čitavog našeg društva.

') Podaci su uzeti iz „Statističkog biltena” br. 491, oktobar 1967.

1701

u cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVUANJA