Gledišta

Bez kompleksnijih empirijskih istraživanja teško je pouzdanije govoriti o uzrocima ovako malog prisustva radničke klase, odnosno njenog sada najbrojnijeg i najvažnijeg dela neposrednih proizvođača u našim najvišim organima vlasti i samoupravijanja. Verovatno bi se ti uzroci mogli naći u relativno opštoj nerazvijenosti i političkoj neintegrisanosti radničke klase, usled čega ona još nije u stanju da obezbedi i nametne svoje interese, u stvamom nepoverenju uticajnih političkih gmpa i pojedinaca da „običan radnik" može da obavlja odgovome funkcije vlasti, u interesima da se zadrže ranije pozicije vlasti, u načinu kandidovanja i izbom poslanika, koncepcijskim rešenjima organizacije predstavničkih tela, itd. Ali i pored toga što je još klasno mlada, politički, idejno, stmčno i kultumo nedovoljno formirana, što još nije u mogućnosti da eliminiše potrebu da je politički predstavljaju i Ijudi koji ne potiču direktno iz njenih redova, naša radnička klasa, danas sa skoro dvadesetogodišnjim, iako ograničenim, samoupravljačkim iskustvom, sigumo je zrela za mnogo veće učešće u organima vlasti. Ne videti to, ili videti, ali ništa ne učiniti, znači prihvatiti politiku čekanja i štititi dosadašnji sistem političkog reprezentovanja koji pruža uslove za birokratizaciju i profesionalizaciju vlasti. Stoga je neodložno političko i idejno krčenje puteva koji će omogućiti da najsposobniji i najsvesniji radnici što pre progovore u najvišim telima vlasti i samoupravljanja neposredno iz sopstvenih uslova rada, i života i uslova rada i života svojih dmgova radnika. A to znači borbu protiv onih shvatanja koja počivaju na uverenju da jedino rukovodioci, politički ili privredni, mogu biti i najbolji predstavnici radničke klase. Naravno, taj problem se ne može rešiti mehanički, prostom zamenom i kampanjom. Ali ono što je sigumo, to je da već sada ili, bolje rečeno, naročito sada, mi možemo i moramo mnogo više uvoditi radničku klasu i u aparat vlasti i u organizam Saveza komunista. Pri svemu tome uvek se mora imati na umu onaj dugoročni cilj: svestrano izgrađivanje i oslobađanje radničke klase kao uslov oslobađanja čoveka i dmštva, tj. realizacije socijalizma. Ovo bi bio samo jedan, neophodan korak u tom pravcu. Bitno je da se našoj sadašnjoj radničkoj klasi ne pripisuju uloga i kvaliteti koje ona još nema, da se uočavaju i organizovanom političkom delatnošću otklanjaju sve prepreke koje stoje na putu njenog konstituisanja kao dominantne dmštvene snage, ali da se pri torae ne ispušta iz vida pređeni put njenog izgrađivanja, njen viši nivo klasne i političke sposobnosti u odnosu na startnu poziciju sopstvenog razvoja i potreba da se u skladu s tim organizuju vlast i politička struktura dmštva. Međutim, u političkom tretiranju radničke klase često se postupa na jedan, gotovo metafizički način: ona je automatski, apsolutni pokretač dmštvenog progresa, to je istorijska nužnost i o tome se nema šta diskutovati. Pri tome se zapostavljaju svi oni realni i vrlo složeni problemi od čijeg

1702

ZORAN VIDOJEVIC