Gledišta

rešavanja zavisi da li će i koliko će radnička klasa stvarno biti prvorazredni draštveni faktor. Praktična uloga naše radničke klase dokazuje da su u njoj koncentrisani ti osnovni nosioci društvenog napretka, premda i u njoj postoje delovi koji nisu dorasli svojoj klasnoj i društvenooslobodilačkoj ulozi. Ali i pored toga što se ona, nalazeći se u procesu materijalne proizvodnje, prirodno okreće ka sve većem ovladavanju uslovima i viškom svoga rada i takvoj organizaciji proizvodnih i širih društvenih odnosa u kojima će tu težnju što celovitije razvijati, tj. što objektivno teži samoupravljanju, nije dovoljno samo uvideti to i ostati na tome. Upravo je neophodno širiti prostor i preduzimati niz konkretnih mera za njeno što brže osposobljavanje za realizovanje te težnje. Jedino stvaranjem preduslova za izgrađivanje u sveobuhvatnom smislu reči kvalifikovane radničke klase kao jezgra svih pokretačkih socijalističkih snaga pružaju se mogućnosti da ona postane osnovni draštveni činilac i da organizuje draštvo u skladu sa svojim istorijskim stremljenjima. REALIZACIJA SAMOUPRAVNIH ODLUKA Koliko će se samoupravljanje oživotvoriti zavisi u velikoj meri i od toga ko i kako sprovodi odluke samoupravnih organa. Te odluke kod nas još uvek sprovodi na svim nivoima draštva jedan administrativni aparat odvojen od samoupravljanja, koji je materijalno ne samo obezbeđen već je i u mnogo boljem položaju nego proizvođači. Naši samoupravni, pre svega političkopredstavnički organi još nisu uspeli (a usled svoje strukture nisu ni mogli) da podrede sebi taj aparat, da ga učine mnogo odgovornijim za svoj rad i da ga stave u situaciju da deli materijalnu sudbinu proizvođača. Taj aparat je velikim delom još uvek birokratija, shvaćena i u njenom socijalno-političkom i u administrativnom smislu. On je nezainteresovan da deluje brzo i efikasno radi ostvarenja svih onih normi koje reguhšu samoupravljanje. On živi svojim životom otaljavanja poslova, odvojen od pravih životnih problema, uvučen u svoje materijale i izveštaje, kojima često priz naje veću vrednost nego očiglednim životnim faktima. Budući da mu je materijalni položaj daleko povoljniji od položaja proizvođača-samoupravljača, taj aparat objektivno ne može da realizuje same po sebi dobre norme, deklaracije i rezolucije, koje se odnose na samoupravljanje. Otuda hiperprodukcija normi. Pošto prethodna norma nije uspela da reši jedan problem, izlaz se traži u drugoj. I tako ukrag. Međutim, izlaza neće biti sve dok čitav taj aparat, koji obuhvata ne samo administrativno telo države već i draštveno-političkih organizacija, ne bude delio materijalnu sudbinu proizvođača i dok ne bude pozivanjem na stalnu odgovomost i stalnom kontrolom od strane proizvođačkih samoupravnih organa pokrenut iz svoje administrativno-birokratske ležemosti i bezbrižnosti. Sve dotle će postojati fenomen razvodnjavanja veoma dobrih

1703

U CEMU SU SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA