Gledišta

jalističkim) i koji žive od svog ličnog rada. To nije koncepcija siromašnog seljaštva kao jedino mogućeg saveznika radničke klase, koje, kao klasno „čisto”, može biti reprezentovano u političkim institucijama i odnosima. Ta koncepcija previše je uska za naše sadašnje društvo i za mogućnost učešća seljaštva u samoupravljanju. Ali to ne znači da ovde klasni kriterijum nema svoj značaj. Svi oni, u poslednje vreme narasli, prokapitalistički elementi koji se često kamufliraju iza kategorija ličnog rada ne mogu biti prisutni u političkim organima i delovanju radničko-klasnog samoupravnog društva. I ne samo to, samoupravIjanje mora da eliminiše njihov status i njihove težnje koji su objektivna prepreka njegovom razvitku. Osim toga, idejno-politička avangarda koja je prvenstveno izraz istorijskih ciljeva radničke klase ujedno je avangarda i tog, socijalizmu okrenutog seljaštva. Ona mora mnogo više raditi na obnavljanju i osavremenjivanju saveza radnika i tog seljaštva, na unošenju ciljeva radničke klase u njegovu ideologiju i na ukazivanju na ono što je zajedničko i seljaštvu i radnicima u tim ciljevima. Na taj način ojačaće i klasna pozicija radničke klase, a seljaštvo će biti čvršće orijentisano na bitne ciljeve socijalizma i na njihovo ostvarenje. SAMOUPRAVLJANJE I DIKTATURA PROLETARIJATA Ako se traži onaj sumami politički uslov, bez koga naše samoupravljanje ne može snažnije koračati napred, u koji se stiču svi ostali najvažniji posebni politički uslovi neophodni za razrešavanje njegovih aktuelnih teškoća, onda se on može definisati kao potreba da samoupravljanje bude daleko više nego što je sada proizvođačkog, prvenstveno radničko-klasnog karaktera. Upravo, u novom vidu ukazuje se nužnost da samoupravljanje mnogo više nego što jeste bude oblik diktature poletarijata. Bez toga primamog uslova samoupravljanje ne može da bude način revolucionarnih društvenih preobražaja. Njegovu revolucionamu sadržinu može da razvija i iznalazi, prema svojim interesima i ciljevima i svojom praksom, pre svega, radnička klasa. Sve ostale socijalne grupe i kategorije progresivno deluju jedino kao saveznici i pomagači afirmacije ciljeva i interesa radničke klase. Međutim, kod nas je ukorenjena jedna u osnovi funkcionalistička koncepcija ravnopravnosti, istovrsnosti i jednakovrednosti interesa svih grupa, slojeva i kategorija koji potpadaju pod pojam tzv. radnih Ijudi. Ta pretpostavka ugrađena je u neke najvažnije teorijske i političke stubove organizacionog konstituisanja političkih odnosa i strukture. AJi stvami odnosi u dmštvenom životu demantovali su tu optimističku sliku o malim razlikama u interesima i u realnom društvenom statusu raznih delova „radnog naroda”. Svom oštrinom postavilo se pitanje prioriteta interesa proizvođača viška rada i, podređenosti interesa svih ostalih društvenih gmpa njihovim interesima i ciljevima. Istovremeno aktu-

1710

ZORAN VIDOJEVIĆ