Gledišta

elizirala se potreha usklađivanja političke organizacije društva sa interesima radničke klase. Pokazalo se da birokratija i druge privilegovane društvene grupe imaju ne samo različite veđ i suprotne interese u odnosu na interese proiz\mđača, da one posrednim putem ekspolatišu višak rada proizvođača, težeći zadržavanju takvog svog statusa i odnosa prema proizvođačima. Vraćanje viška rada na raspolaganje privrednim organizacijaraa kao institucijama, uz zadržavanje postojećih polititičkih odnosa i strukture kako unutar tih organizacija tako i na svim drugim društvenim nivoima, ne bi značilo istinsko davanje tog viška njegovim stvaraocima i ne bi bitno izmenilo stanje našeg današnjeg samoupravljanja. Svaki parcijalni prilaz tom fundamentalnom pitanju raspolaganja viškom rada u najboljem slučaju može da okrzne prave probleme ali uvek vodi jednostranosti ekonomizma koji rezonuje samo u okvirima, „sistemskih mera” ili političkog prakticizma koji pliva na površini sitnih društvenih popravki. To pitanje se ne može ni sagledati celovito ni rešiti bez sintetičnog naučno-političkog zahvata. A taj zahvat je nemoguć ako se ne polazi sa stanovišta interesa radničke klase. Interesi samoupravljača van redova radničke klase moraju biti podređeni interesima samoupravljača-radnika. To je suština klasnog karaktera samoupravljanja. To ne znači rangiranje društvene vrednosti rada pripadnika raznih društvenih grupa i profesija, uz, na primer, ovu argumentaciju: rad jednog visokog stručnjaka, lekara ili naučnika je ne samo đruštveno neophodan već je i znatno složeniji od rada jednog radnika i stoga oni ne mogu imati manji značaj i ulogu u društveno-političkim zbivanjima i odlučivanju u odnosu na radnike. Međutim, ovde je' reč o primatu interesa jedne društvene grupe, odnosno radničke klase, koja jedino može da bude ključni nosilac socijalističkih preobražaja, a ne 0 društvenom vrednovanju individualnih radova. Ako bi se usvojio argumenat da oni koji obavljaju složeniji rad treba da s gledišta političke važnosti budu tretirani u najmanju ruku kao ravnopravni u odnosu na radničku klasu, onda bi se zanemario ključni kriterijum progresivnosti određene društvene grupe ili sloja, a to je da li su oni u takvom položaju u proizvodnim društvenim odnosima koji ih gura na stalno prevazilaženje tih odnosa. Usled toga nemaju istu društveno-političku vrednost interesi radničke klase, koju njen položaj u produkcionim odnosima i društvu uopšte tera na njihovo revolucionisanje, i interesi pripadnika svih onih dmštvenih gmpa čiji je rad draštveno neophodan, ali čiji dmštveni položaj nije takav da bi ih činio najvažnijim nosiocima socijalnog progresa. Zato ie 1 neophodno da samoupravljanje bude sistem u kome će dominirati interesi radničke klase, kojima će biti podređeni interesi svih dmgih gmpa i slojeva. Celokupna politička organizacija samoupravljanja mora da bude sredstvo ostvarivanja te dominacije. Bez tog klasnog opredeljenja samoupravljanje neće moći da krene iz krize u koju je zapalo. Neophodno je u potpunoj jasnoći ponovo sagledati važnost radničke klase za sudbinu socijalizma i sve konsekvence do

1711

u cemu su SNAGA I SLABOST SAMOUPRAVLJANJA