Gledišta

pitanja koje ne uzima u obzir i mogudnost da se i same zainteresovane radne organizacije i institucije iz oblasti kulture konstituišu u zajednicu kulture. I u tezi 12. osetan je prizvuk ove zavisnosti. Poslednji stav nam saopštava da program (radni, finansijski i drugi) zajednice kulture „podleže saglasnosti 'skupštine odgovarajuće društveno-političke zajednice". Prirodno je da ovaj stav treba tumačitd tako da skupštine političko-teritorijalnih organa žele da se predstave kao arbitri kulturne akoije, njenog programa i samoorganizovanja. Verujemo da je daleko celishodnije ove međusobne odnose tumačiti pretposlednjim stavom pomenute teze, koji kaže da se program zajednice donosi u skiadu sa planovima i programima društvenoipolitiakih zajednica o razvoju kulture. Time se ostavlja daleko više prostora za plodonosnija, obavezna konsultovanja ova dva aktera kultume politike, uz uzajamno poštovanje osobcnosti i jednog i drugog. Ali, najosetljivije čvorište u ovim međusobnim odnosima, ona komponenta spoljašnje nužnosti, ogleda se u prisutnosti elemenata budžetskog sistema u finansiranju zajednica kulture. Oni oblici materijalnog ispomaganja koje smo želeli da prevaziđemo ovim tezama i na koje smo odavno dlgh poviku iskrsavaju evo opet u nešto promenjenom ruhu. I opštinska, i međuopštinska, i pokraj nska i repubhčka zajednica kulture glavninu materijalnih sredstava stiču iz sume sredstava koju su društveno-pohtičke zajednice dužne da po Ustavu i zakonu obezbede za podmirenje društvenih potreba i izvršavanje zadataka u oblasti kulture, kao i drugih sredstava koje one izdvajaju i dodeljuju za aktivnosti u ovom području dmštvenog života. U ostale izvore prihoda zajednica kulture ove zakonske teze übrajaju; deo fiimskog doprinosa određen propisima 0 filmskom doprinosu; republički porez na promet robe na malo od alkoholnih pića, ostvaren na teritoriji opštine; republioki doprinos iz hčnog dohotka od autorskih prava, patenata i tehmčkih unapređenja; doprinos za korišćenje autorskih dela po prestanku autorskih imovinskih prava; naknade za korišćenje narodnih, književnih i umetničkih tvorevina putem izvođenja; sredstva koja radne i organizacije i građani ustupaju zajednicama kulture, kao 1 druge prihode koji pripadaju zajedn cćima kulture po posebnim propisima. Ovo nabrajanje nas upućuje na to da je zakonodavac stvamo pokazao najbolju volju u naporu da realizuje jednu od osnovnih intencija datih teza, želju da os;gura kulturi trajne i stabilne izvore finansijskih sredstava. Ali, glavnina dosadašnjih primedaba na ove zakonske teze upravo je vezana za pređloge pomenutih izvora prihoda zajednica kulture. Pre svega, nemoguće je da se ne uoči korelacija sa dosašnjim sistemom budžetskog prelivanja sredstava iz skupština u ustanove kultm'e, što će ponovo reprodukovati već poznate slabosti sistema koji smo želeh da prevaziđemo uvođenjem fondova (npr. značajna diskreciona prava van samoupravnog uticaja, inertnost administracije u izvršavanju svojih

1714

TRIVO INĐIC