Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije, 15. 09. 1928., S. 147

Kaho mi je ime

Kad su kod nas u Odesi počeli progomi, grozote i Svi OM užasi, Što su proluiali iznad naših glava, pomislio sam u sebi: »Neka zemlia sve to proguta, ia ne ću da budem ovdie. Radiic Ću :otputovati do na krai svijeta. Do vraga sve ovo!« Počeo sam sč spiemati za put. Lako ie to ovako reći »pute! Priie svega za put treba puinica. Dakle počeo sau! sč brinuti za putnicu. A što znači kod nas brinuti se za putnicu, O tome i ne treba da vau pričain.

Pobrinuti se za putnicu znači upoznati »prilazne« činovnike i diieliti novac kao u predvečerie Jom Kipura pred hramom.

Ukratko: prošavši svih sedam paklenih oblasti došao sam u kabinet samoga vrhovnoga glavara. Našao sam ga upravo, pdie škripi perom. A zaciielo znadete, ako činovnik škripi perom, da vam Život niie siguran.

Makar propao ciieli svijet, moraš stojati i čekati, dok brestane škripanije. Ali ia ne volim stojati do vrata i čekati, dok DTecstane ŠNripati. Domislim se i kašliucnem. Bio ic to glasnik, koji ic imao dojaviti, da 1e netko došao... Ali moj ti glavar ı ne iaakne _glavom, nego nastavi škripati. Promislim bolie i zakašliem ioš iače. Sad digne glavu, izbulii na mene svoia dva izbočema oka i otvori gzubicu: »Što trebaš?« |

Ja sam se dakako odmah raspalio poput Žigice. Kakvo ie to „Što trebaš?« Što otvara tako gubicu! A kad me spopane bijes, zaboravim odmah, gdlie sam. Smrači mi se pred očima, a ovdje, u nosu, nešto me škaklii. Što mi dođe na iezik, kažem, štogod vidim, nadivolio bih rastrgati, razbiti, uništiti. |

_Sicćam se dogadaja iz dietinistva· Bio sam siroče pa mi ic rileč »siroče« smrdila poput svinietine. Nisam mogao podnijeti, da 'pokazuiu smilovanie nada mnom. Kad se smilovanie iskazuje iaVno, pred svijetom, onda ice Ono ogavno i bliutavo.

A bio sam siroče, nad kojim su imali mnogo smilovania, a više od sviiu imala ie smilovania naša susieda Jehošiiele, kako su ie zvali. Sietila se iedamput Jehošiicle pa iz smilovania nad Ssiročetom kupi stkna, da prostite, za par hlača. Da vam opišem Veličanstvenost, divotu i krasotu tih hlača? To ne mogu. Ovakve sš hlače nađu samo iedamput u stotini godina. Ne znam, bi li se danas dobio tucet ovakvih hlača za tri rublia! Ali nisam to htio da kažem. Trebali ste samo vidieti, kako ie Jehošiiele sazvala sve Susiede s ulice, raširila hlače pa ih pokazala ciielome svijetu, neka svi vide, kakve ie hlače kupila siroti. Ciieli se sviiet divio hlačama promatraiući ih poput kakve dragocienosti. Stali su da ih Dprocienigiu zavideći mamiče siročeti zbog ovih znamenitih hlača, a višž Jjehoš:ieli zbog zasluge, koiu ie stekla dobrim dielom. Stolao sam bijesno u daliini, suze su mi bile ne u očima, nego ovdie u grlu. Jehošiiele ie zaciielo mislila. da sam u sedmom nebu zbog takvogza dana, samo da se stidim. Stoga se okrene meni S riječima slatkima kao šećer: »Dođi ovamo, siroče, nemoi se stiditi! Navuci brzo ove hlače, koje sam ti sašila.« :

147