Iz večnoga izvora : stihovi

Sve će sjajnij i čudesnij u vjekove bivat dublje. Sila duha i mišica satvori nam vječno djelo: Sjedini nam Otadžbinu, rasparčano bratsvo cjelo. Diže narod — krsti zemlju — a varvarske lance sruši! Iz mrtvijeh braću dozva — dunu život bratskoj duši. Makedonce i Slovence, Šumadince — Hrvaćane. Crnogorce i Bošnjake, Hercegovce — Banaćane Sve u jedno sveza kolo, jer su sinci majke jedne. Blagoslovi, Silni Bože, žrtvodavce duše čedne! Od Bitolja do Ljubljane, Negotina — Dubrovnika Zaliveni krvlju vrelom Kosovskijeh Osvjetnika Zidovi se čvrsti dižu najsjajnijeg Panteona Pod svodove neba plavog i zvijezda s Vasiona! Boljegı hrama ne satvori čovječanska više ruka, Nego što je uskrsnula iz vjekovnih strašnih muka Otadžbina naša draga! Ubij, Bože, izdajnika i svakoga ljutog vraga, Ko podigne drsku ruku, da podrije naš Hram Sveti Ne bilo mu djeci traga!» To behu poslednje reči, To glas je poslednji bio U mračne Gore Crne Beli se oblak skrio...

* * *

* 131 *