Jugoslovenski Rotar

servativne ili socijalističke vode jednaku politiku zaštitnih carina i prisilnog načina gospodarstva. Usled toga se narodi Evrope nalaze međusobno u privrednom ratu. Već i sami uviđamo da роуесаvanje dažbina, podupiranje nezaposlenih i sprečavanje proizvodnje putem zaštitnih carina, ne može ići u večnost, a da to ne dovede do jednog novog rata, koji bi Evropu, ne samo oslabio, nego konačno i uništio. Uslijed toga bi bilo potrebno provađanje razumevanja i prilagođivanja pojedinih zemalja među sobom, pa bi to u tom gigantskom i divnom radu bila misija rotarstva.

Taj pokret imade za sad i onako najbolji pregled teških prilika kod pojedinih naroda. Sami klubovi su osim toga — u malome — pouzdano merilo privrednog i socijalnog života u svom mestu delovanja. Oni poznaju sve dobre i zle strane toga života, pa u saradnji sa vlastima i sa dobrotvornim udruženjima mogu bolje nego iko pružati velike koristi općenitosti.

Rotarske organizacije pružaju svoju pomoć na najraznovrsnije načine. Rotarstvo nije međutim neki otsek Crvenoga križa, da podupire u glavnom slabe i bolesne. On prepušta brigu za to drugima. Ako Rotarstvo želi biti filantropsko, neka ono radi za mladež. Mladež je ljudstvo budućnosti. O njoj će ovisiti budućnost, koju smo za nju tako loše spremili. Kada se misli na ono što ostavljamo današnjoj mladeži kao besposlicu, državne dugove, koji se jedva snašaju, nesrazmer produkcije sa našim potrebama, nezadovoljstvo masa, nesigurnost i opasnost na svima linijama, onda je to strašna činjenica za 20 stoleće, koje je vrhunac materijalne civilizacije. U tom stoleću uspelo je čovečinstvu da zagospoduje zemljom, morem i zrakom, a da ipak nije u stanju, da svojim naslednicima osigura najvažnije od svega, to jest, mir duša i nasušni hleb.

Toj mladeži, koja nas već pomalo prezire, dajmo ono što je najbolje u našem udruženju, dajmo joj duh sporazumevanja, kojim će uspevati da reši nesporazumke u životu, što će joj dati nove snage i osvežiti joj energiju.

Međunarodni položaj je još gori od položaja u pojedinim zemljama. Narodi odeljeni za sebe, udaljuju se još više usled nacionalizma, koji se raspiruje u pojedinim državama.

Pokušavalo se doduše, više puta, da se nađe način, da narodi žive u dobrim odnosima među sobom. Društvo naroda je jedan od najvećih takovih pokušaja. Ali ni ono ne može postići potpuni uspeh, dok god ne bude imalo potporu sviju zemalja sveta.

Izumi našeg stoleća, ostvareni istovremeno u više raznih zemalja, pripadaju usled toga više međunarodnom svetu nego bilo kojem pojedinačnom narodu. Tako se i državni zajmovi, kapitali banaka te velikih industrija sastoje iz kapitala pojedinaca razasutih po celome svetu, pa je na taj način taj svet tako povezan, da ga ni najžešći nacijonalizam ne može uništiti.

Sve nacije sveta doprinele su prema svojim sposobnostima i mogućnostima njegovom napretku i to od najstarijih vremena do danas. Ovaj tisućgodišnji stari rad postigao je takav uspeh, jer je svako dao svoje najbolje. Budući da su opet svi narodi međusobno i uživali ono što je

20