Jugoslovenski Rotar

bi koliko četrdeset »Liga naroda«.« Međunarodna izmena misli је jedini mogući spas sveta. Jedan delegat na jednoj od regionalnih rotarskih konferencija završio je svoj govor ovim rečima: »Kad nastane Svetski mir, a taj mora da dođe, nastati će ne pomoću delovanja državnika, niti naporima diplomata ili po planu političara već zajedničkim sporazumnim radom ljudi od posla i zvanja. Kad ceo svet uvidi, da onaj najviše dobija, ko najbolje služi, bit će ostvaren i najlepši san svih vekova — svetski mir.«

Upravo nacionalni patriotizam inspirisao je R. IL, da uloži toliko napora baš u širenje sporazumevanja i dobre volje među narodima. Svaki Rotar voli svoju domovinu toliko žarko, da traži ona sretstva, koja mu se čine najboljima, da sačuva svoj narod od strahota rata. Rotari veruje, da su ta sretstva sadržana u éetvrtom rotarskom cilju.

Sumareni i otrovni gazovi nisu jedina sretstva, kojima možemo poslužiti svojoj zemlji u interesu mira. Neka budu granice zaštićene univerzitetima, bolnicama, bibliotekama, crkvama, parkovima, sportskim stadionima, igralištima i drugim konstruktivnim kulturnim ustanovama. Istina, uzdržavanje obdaništa i azila također stoji novaca, upravo kao što i uzdržavanje kasarna i vojničkih logora. Ali ovo posljednje ukazuje na rat, a ne na mir.

Rotarske međunarodne konvencije nisu cementirale samo dosadašnje prijateljstvo među Rotarima, već su daleko preko toga unapredile i produbile sporazumevanje među zemljama starog i novog Sveta.

R. I. je na ovaj i još na mnoge druge načine stvarno doprineo za bolje međunarodno sporazumevanje, ali time nipošto nije rečeno, da su iscrpena sva vrela, da se nađu nove metode i parole u tom cilju. Nalazimo se još u stadiju traženja i eksperimenata, a sa porastom aktivnih saradnika na tom delu i kad bude uticaj Rotarstva u sveta još snažniji, naći će se bez sumnje još efikasnije mere.

Posebno poglavlje govori o važnosti redovnih sastanaka u klubu i drugih zborova. Živom reči prikazuje nam pisac, što za pojedinog člana znači, kad se nađe u klubu s prijateljima. Život je vredan da se živi, ali samo za onog, ko nalazi zadovoljstvo u društvu dobrih prijatelja. Zato s vremenom postaju takvi sastanci prava duševna potreba, bez koje ne možemo više da zamislimo svoj život. Onome, koji iskreno voli svoje drugove, nije puka formalnost i konvencionalna ispraznost topli stisak ruke ili srdačan osmejak na licu dobrog prijatelja. U tom bratskom osmehu odrazuje se i duh Rotarstva, kako ga lepo opisuje Henry Ward Beecher ovim rečima:

»Osim čoveka, niko na svetu nezna za smešak. Dragulji mogu dočarati odbljesak svetla, ali što je sjaj dijamanta u poredbi sa bleskom oka i sreće? Cveće nezna za smešak, jer to je draž, što ga ni ono ne može razviti. Smešak je prerogativa čoveka; to je boja ljubavi, vedrine i radosti — upravo to troje. To je svetlo na penđeru- lica, kojim srce veli, da je tu i da čeka. Obraz, koji nezna za smešak, nalik je pupoljku, koji ne može da proeveta i vene na stabljiki. Smeh je dan, a ozbiljnost noć, a smešak je rujna zora, koja lebdi između te dve suprotnosti i očarava nas više, nego ijedna od njih.«

10