Jugoslovenski Rotar

U svrhu da se proširi u Kini, Japan je upotrijebio jednu diplomatsku vještinu, od koje možemo mnogo da naučimo. On nije govorio ni o aneksiji ni o protektoratu, on je naprosto okupirao svojom vojskom Mandžuko, da ga obrani od tuđe invazije, uključiv i onu Rusije. Oni su svuda gospodari u toj zemlji, kao i Francuzi u Maroku. Sjetite se onih fotografija iz Maroka, gdje Marechal Lyautey sjedi s lijeve strane sultana. Ovaj su princip i Japanci aplicirali u Mandžuku. Kad na pr. dođete u jedno ministarstvo, ministar je Mandžurae, ali njegov zamjewi Je Japanac i on je svemoćan u ministarstvu.

Pitanje je, zašto treba Japancima kolonija?

Nekoji kažu zato, jer ih zemlja ne može hraniti. To nije točno, jer oni ne znadu, što da čine sa svojom rižom. Oni je imadu previSe kao i mi zita. Prema tome njima ne treba kolonija radi ishrane, kao ni radi porasta pucanstva (1 milijon godišnje). U ostalom Japanac ne voli živiti izvan svoje zemlje i u svemu imade Japanaca u inostranstvu danas tek 500 tisuća.

Glavni razlog njihove ekspanzije ima se tražiti u pomanjkanju sirovina. Japan nema ni pamuka, ni kaučuka ni ulja i on to mora kupovati od stranih zemalja. Ove sirovine, koje su prijeko potrebne za njihovu industriju, oni moraju plaćati visoko, jer je radna snaga, koja producira te artikle plaćena u dolarima.

Crnci, koji pomažu producirati te artikle plaćeni su u U. S. A. 4 dolara na dan, dok, radnik u Mandžuko dobiva polovicu nadnice japanskog radnika. Prema tome će cijena sirovinama, koje će Japan izvažati u te kineske krajeve, morati biti četvrtina ili Još manje od cijene u Sjedinjenim Državama ili u Engleskoj.

Isto tako će se dogoditi i sa manufakturnim artiklima produciranim u Japanu. Oni će s vremenom pasti ne na četvrtinu, kao sada, već na šestinu ili osminu naših cijena. Ne treba da naglasujem važnost ove nove situacije, koja će nastati i još više oteščati trgovinu između Zapada i Istoka.

Na koncu dodat mi je ono, što sam vidio svojim očima. Posjetio sam najveće industrijsko mjesto u Japanu Osaku. Vidio sam čitave četvrti porušene, da se podignu nove zgrade, vidio sam okolicu porušenu, da se na istom mjestu podignu još veće tvornice.

U Mandžuko posjetio sam glavni grad Hsin-King. I tamo se izgraduju uz stare gradove sasma novi i moderni. Sa drzavne palace vidio sam prema, horizontu dugačke ulice, kakve viđevamo u Parizu sa Are de Triomphe. Svuda se podižu ogromne tvornice, koje me podsjećaju na one, što sam ih vidio u Rusiji. Jedan novi svijet, ekonomski i industrijalni nastaje na Istoku kao i na krajnjem Istoku.

Ovo, što sam naveo, naveo sam ne sa političkog, već čisto ekonomskog stanovište, koje zabrinjuje ne samo nas, već čitav zapadni svijet.

Prema tome, u istom omjeru, kako budu padale cijene sirovinama u tim krajevima, povećavat će se i naše osiromašenje. Dolazim na koncu do zaključka, da narodi Europe moraju — svi bez iznimke — biti na čisto s time, da jedino sretstvo u borbi protiv osiromašenja leži u tome, da se sporazume, kako će što bolje moći eksploatirati svoje bogatstvo.

(Paris Rotary)

18