Jugoslovenski Rotar

Sin umnoga hrvatskog pravnika, sveučilištnoga profesora, politika-parlamentarca, jednoga najjaceg intelektualca što ga je hrvatska zemlja imala u drugoj polovici XIX. vijeka, kapaciteta europskog glasa, Vladimir Pliverié rodio se u Zagrebu 10. IX. 1890. Srednje škole svršio je kao pitomac plemićkoga konvikta, toga uzornog odgojnog zavoda gdje su se formirale tolike istaknute ličnosti našega javnog života, a sveučilištne nauke ma mediz cinskom fakultetu u Innsbrucku i Beéu gdje je 24. srpnja 1914. — uoči početka prvoga svjetskog rata — promoviram ma čast doktora sveukupnog liječništva. Mladi liječnik odlazi na bojište, ono mu je prva praksa. Svjetski rat nesumnjivo je djelovao na njegov razvitak i kao čovjeka i liječnika. Vidio je čovjeka u пјег govoj majvećoj bijedi, spoznao njegovu jednakost pred smrću koja podjednako briše sve stališe, a četirigodišnja praksa vojnoga liječnika jamačno je odredila i njegovo specijaliziranje kao lijeénika — jer odmah poslije rata, obogaćen i ljudskim i liječničkim iskustvom, posvećuje se kirurgiji na kirurškom odjelu zakladme bolnice u Zagrebu. A kad se oživotvoruje davna želja hrvatskih rodoljuba, osnutak medicinskoga fakulteta u Zagrebu, dr. Vladimir Pliverić preuzimlje dužnost asistenta prof. dr. Budisavljevića.

Taj veliki čovjekoljub dr. Vladimir Pliverić ne zadovoljava se samo neposrednim pružanjem pomoći nesretnicima, on ne дједа samo interesantne sluéajeve, Zudnja je njegova proniknuti u bit stvari i tako pomoći bolestniku — praktični liječnik dr. Vladimir Pliverić ima težnju za znamstvenim istraživanjem, medicinskim stvaralaštvom — odlazi na najidealnije staze nauke. Od svoga znanstvenog prvijenca Sto ga je još kao praktični liječnik objelodanio u Lijeéni¢tkom Vjestniku pa do зуова posljednjega daha dr. Vladimir Pliverié neumoran je znanstveni radnik, koji je sam ispisao cijelu jednu biblioteku, dao radove koji stekoše najviše priznanje u internacionalnom znanstvemom svijetu. Na temelju svoga znanstvenog rada dolazi na zagrebačko sveučilište 1928. kao docent, 1933. biva postavljen izvanrednim profesorom za орби kirurgiju, afirmiravši se i kao од бат, ljubljeni predavač, idealan odgojitelj budućih liječničkih naraštaja — ostajući uvijek pri tome u prvom redu idealan liječnikzčovjek. Kao profesor me žaca se — o tom zbore tisuće onih kojima je vratio zdravlje — na klinikama vršiti i poslove asistenta i medicinara, dapače i bolničara u kritičnim momentima — svim svojim uloškom živofnih snaga, a mi njegova rotarska braća znamo predobro kako su te snage bile krhke, bijaše u službi svoga uzvišenoga poziva, svoje beskompromisne službe ljudstvu. Za njega nije postojao u takvim trenutcima njegov »ja« — Taj najblaži, najpožrtvovniji čovjek prema drugima, bio je prema sebi najstroži u ispunjavanju dužnosti. Pa i posljednjih godina, kad je oganj njegovoga Ziéa već dogorijevao, kad smo se svi sa strepnjom raspitivali za njegovo stanje, dolazio bi iznenada medju nas s blagim osmijehom na licu, pun susprezanja, jer svoju je rotarsku dužnost prema klubu vršio jednako samoprijegorno kao i sve ostale svoje dužnosti.

I opet će danas dolje kad se sastanemo za drugarskim brat-

130