Jugoslovenski Rotar

općih tragedija rodilo se vjerovanje u bezbroj iluzija koje su sve павоvješćivale bolje i vedrije dane za čovječanstvo. Istinski tragični čovjek ratne katastrofe koji je na sve gledao sa užasom i bolju, razmišljajući o onome Što je vidio, iskreno je vjerovao u te iluzije, jer je neizbježno morao vjerovati, kao što utopljenik vjeruje u spas i bolesnik u ozdravljenje. Bez toga vjerovanja i nade on ne bi mogao izdržati sve ono što je izdržao. Vjerovao je i nadao se i samo na taj naéin mu je uspjelo da se posve ne izbezumi u paklenskoj stvarnosti, u kojoj se nalazio.

Sto se danas dogada na svijetu? Zar i čovjek današnjice, kao onaj iz velikog rata, ne uništava, odnosno biva uništavan? Na sve strane vidimo svijesno obaranje bez ikakvih skrupula. Kako je to obaranje materijalne prirode, mi ga jasno i potpuno vidimo: ljudski životi i rezultati čovjekova rada propadaju u tren oka, nestaju kao u kakvom silnom vihoru.

Neizmjerne praznine koje tim razaranjima nastaju oko čovjeka naših dana, nema on čime da popuni. Po zakonima prirode koji veže i za plinove i za tekućine i za žive stvorove, javlja se potreba za ravnotežom — za kojom priroda uvijek stremi, ali je nikad konačno ne ostvaruje, jer u njoj nema statike. — Pa čak ni onda, kada čovjek katastrofe nije svijestan užasne praznine koja nastaje oko njega, ulazi on u takva moralna stanja, koja traže da nečim popuni izgubljenu ravnotežu. On nesvijesno traži i mora naći nešto, čime bi nadoknadio ono što je porušio oko sebe i u sebi.

Borba koja uništava toliko sakati njegovu radnu i moralnu snagu, da čovjek katastrofe nalazi sokova još smo za iluziju. Jedno mu je potpuno jasno: da je on sam tvorac katastrofe; ali nikako nije svijestan činjenice, da će on također biti onaj koji će popuniti groznu pustoš oko sebe, makar i sa nečim potpuno nestvarnim. Tragičnost života, tragičnost njegova lična, tu popuštaju pred jedinim dobrom koje mu je još ostalo nad porušenim vrijednostima: pred iluzijom, koja mu iz tamnih nadsvijesnih sfera donosi potrebitu ravnotežu.

Tako neprestano, kao svježi izvor iz sive stijene, koji donosi obnovu poljima, poharanim od vihora i suše, rađa se na ruševinama i garištima raznih epoha nada u boljeg čovjeka, u bolji red među narodima, spasavajući vjeru u Zivot u časovima kolektivne depresije. To je jedna od onih skrivenih rezerva moralne i fizičke snage, iz koje crpemo mogućnost za nadčovječne napore u kritičnim časovima, kada izgleda da je sve izgubljeno.

Što je veoma značajno, tu nadu, tu iluziju, stvaraju dvije svijesti posve različite po svojoj intelektualnoj snazi. Stvaraju je, u isto doba i naporedo, s jedne strane najizgrađenije, t. j. najviše svijesti, a s druge strane najprostije intelektualne svijesti. Prve je stvaraju eventualno i bez pretrpljene lične tragedije — njih na to navodi opća tragedija. Druge stvaraju tu iluziju na podlozi vlastite tragedije. Zajedničko im je užasavanje pred katastrofom, samilost prema čovjeku koji pati, nada u bolje sutra, koje bi trebalo da donese neki novi čovjek.

Od blještavila te lijepe iluzije, koja u najtežim časovima сомјеčanstva mističnom snagom spasava vjeru u život, te dvije svijesti rijetko dolaze do saznanja da se njezina svrha ne sastoji u tome da bude reali-

24