Jugoslovenski Rotar
stočarskim krajevima gdje se lakše dolazi do materijala i gdje je bilo vremena i ako za svoje samoodrzanje trebaju mnogo dovitljivosti, rada 1 izdržljivosti.
Tako po nekim zabačenim selima nailazimo na nadgrobna obilježja stećkove i krstove, koji po svojoj formi sižu prije hrišćanstva, a po ornamentici izražavaju staro slavensko vjerovanje o zagrobnom životu. To je originalno veliko nadgrobno kamenje i plosnato istesani trupovi hrastova stabla visoka tri do četiri metra. Glavni je ornamenat, uz raznovrsne šare, kolut: — berićet. Kako se na ovim hrastovim spomenicima iz dalje ne može primjetiti hrišćansko obilježje, možda je ovome nekad bio razlog taj što gospodari nijesu voljeli da usput naiđu na kakav hrišćanski znak, krst, — »rogovi«, da im se »konji ne plaše«.
Značajna je ornamentika koju su izvodili čobani na preslici i motovilu, pa se na tim sitnim stvarima mogu naći djela od velike etnografske vrjednosti. Ovaj rad pastira koji su mogli biti samo pod uticajem prirode, svoje duše i krvi, imaju jednu naročitu intimnu nježnost koju su ova osamljena bića ljepotom i dobrotom svoje duše izražavala prema svojim drugaricama — čobanicama veziljama. — Ovih čobanskih ornamenata ima dosta i na drugim predmetima kao što su: gusle, svirale, vodijeri, čaše ali po svojoj koncepciji mnogo izostaju iza preslica i motovila.
Kako su kroz vjekove žene po svom rođenju bile umjetnice, kod mnogih naroda postoje smišljene legende da su žene izmislile bilo pjesmu, gizdav kapitel, crtež ili kip, kao što Kinezi vjeruju, da je prvu sliku izradila djevojka Kleja. Stoga je teško vjerovati da Slaveni, koji su i u neznaboštvu imali svojih zaštitnica, proročica i gatara, kojima je umjetnost bila religija, saznanje o Bogu, dobru i zlu, da nijesu u legendu unijeli tkalju i vezilju, kad se u narodu pamti za pojedine ornamente koje su ili vezilje» izmislile«, ili udajom prenjele. Danas vez spada i kao ornamentika u sklop narodne umjetnosti i ne može se odvojiti od narodnih običaja, nošnje, pjesme i vjerovanja.
Ta praumjetnost organski je srasla sa životom slavenske žene, jer se ona od najstarijeg doba bavila tkanjem i vezom kad je u sebi osjetila pjesmu života, njihovu draž i ljepotu. Vez je uvijek razveseljavao dušu građanke i seljanke — bile one u kolibi ili čardaku, jer su održavale zajedničke narodne običaje i imale istu kulturu, koja je prosvećivala njihov duh, davala zadovoljstvo osjećajima, srcu i razumu. Mnogo ranije nego što su Luj XIV i Filip II počeli da potpomažu tkalačku i vezilačku vještinu i da se tim bave gospođe po dvorovima, — srpske su kraljice u XIV vijeku otvarale tkalačke i vezilačke škole i same vezle. Prema starim dokumentima vidi se, da su mnoge srpske i hrvatske princeze u svojim testamentima naglašavale kome će koji svoj vez da ostave.
Umjetničko stvaranje lijepog kod njih je bilo nerazdijeljivo od dobrog, jer su vezilje bile uzor majke, kćerke, sestre i ljube. Narodna pjesma koja nikad nije po svom moralu i opisu daleko od stvarnosti, kaže da bi gospodari robinjicu oslobodili ako je znala »plesti i iglicom vesti«, jer je vez izraz i simbol plemenith osjećaja i ljude podiže kao umjetnost, iz ličnog u sveopšti život. Ona može da urazumi i one, koji nemaju osjećaja spram tuđeg bola i suza. Majke su vjerovale, kad im kćerka veze, da je ne smiju karati, jer bi joj se svaka kletva ispunila.
86