Književne novine

| STRANA ? TI: JIE, ; | wječansko, i na toj osnovici sve evžop-

fko u čemu hema čovječamskoeg tre-

|__ba odbacivati s istom energijom, kao , |

'i sve azijatsko u čemu nema čovječanskog.« (sDjela«, tom IV, &tr. 437.) Gledajući tako, on zna da zbog buržoaskog poretka koji je pritisnuo zapadnoevropske narode ne valja Za-

| pad proglašavati gnjilim, kao što to | čine &lavjanofili, koji »proces razvit-

TUS. uzimaju za njegove rezultate i ho| će da vide plod prije cvjetanja, pa naPt laveči lo neukaisnim govore da id ___plod grijo...« U članku o romanu Sia, ___Bjelmski je izrazio svoju vjeru u to __da će narodne snage ostvariti istinsku demokratsku vlast na Zapađu: »Ali „| iskre dobra još se nisu ugasile u Fran| cuskoj — one su samo pod pepelom i očekuju povoljan vjetar, koji će ih pretvoriti u jarki i čisbi plamen. Na___rod je dijete, ali to dijete raste i uliva \ . nađu da će da postane čovjek pun | __Snage i razuma. Nevolja ga je naučila ___pameti i pokazala mu ustavnu pozlafu onakvom kakva je ona u stvarno__ shi, On više ne vjeruje brbliavcima i fabrikantima zakona, i ne želi đa opet proliva krv za riječi čije mu je značenje mutno i za ljuđe koji ga vole | samo onda kad im je potrebno vaditi žeravicu tuđim rukama, da bi se kori___Sstili nekupljenom toplinom.« ___Njegova misao sve se više okreće ____Socijalizmu: »U meni se razvila neka al stihijska, fanatična ljubav prema slo= | bođi i mezavismosti čovječanske ličnosti, koje su moguće samo u društvu : OBE Ba na a istmi i junaštvu«, e on Botkinu 27. juna 1 i Znaje se s djelima frdocuskih OB ji? listacutopista Furjea, Kabea, Sen-Simona, proučava njihove misli, ali se ne povodi za njima. Primajući Ssooija=lističku ideju, HBjelinski ne može da prihvati fantastičme nazore utopista o mirnom ostvarenju sooijalizma, bez borbe. »Ali smiješno je i pomisliti da se sve to može postići samo po sebi vremenom, bez nasilnih prevrata, bez krvi... A i šta je krv hiljada u poređenju s ponižavanjem i patnjama mi lijuna.., (»Djela«, tom IV., str. 1085.) . Put Bjelinskoga-filozofa obilježen je isto tako nemirnom i besprekidnom težnjom da se objasni »gnusna ruska stvamoste. Baš zbog toga što je njeBova miSao neraskidnim sponama vezana za rusku zemlju, za patnje ruskoga naroda, za njegovu raznovidu ali „neprestanu borbu i nade, on ne može dugo da ostane na filozofskim pozicijama Šelinga i Fihtea, na kojima se zadržava u prvim godinama SVO književnog rada (»Književna maštanja«, »Pokušaj sistema moralne filozofije«, nedovršeni članak o Femvizmu i Zagoskimu i dr.). Nakon velikih unutarnjih borbi koje se jasno odrazuju na stranicama njegovih kritika, on napušta i Hegelov idealizam, zadržavajući njegovu dijalektiku i dajući joj svoju boju, pečat »ruskoga duha«, kako: reče Hercen. Period u kom, se Bjelinski, pod uticajem Hegela, miri sa stvarnošću ne traje dugo, ali se čak i u tom vremenu javljaju sumnje u postojanstvo tog stava. »Sve što postoji, to je nužno. razumno i stvarno« — kaže on u članu »Mencel, kritičar Getea«, da bi malo kasnije dodao: »A ipak ima ljudi, koji. su tvrdo uvjereni da sve na svijetu ne ide kako bi trebalo.« (»Djela«, tom IL, str, 453, 454.) Smiješne i tendenmciozne tvrdnje o Bjelinskom kao o ropskom učeniku Hegelovom, vuku se još i danas kroz djela okorelih liberala, kroz zapadno= evropske enciklopedije i Jeksikone, jako je te laži razbio još Černiševski u svojoj knjizi »Crtice iz gogoljevskog perioda ruske književnosti«, pišući o idejnoj samostalnosti koju je izvojevao veliki ruski mislilac: »Obožavanje Hegela u krugu prijatelja Stankeviča dolazilo je, kao što smo rekli, đo krajnosti, u kojoj talentovani lju. di, nadaremi samostalnim umom i težnjom da se ide naprijed, nisu mogli dugo da ostanu. Znaci nesvijesnog nezadovoljstva sistemom, kojim su se i dalje zanosili, ispoljili su se kod najdarovitijih članova prijateljskog kruga na taj način, što su govorili u he-= gelovskom smislu odlučnije i bespoštednije nego sam Hegel, što su postali, kako se kaže, revnosniji hegelijanci, nego li sam Hegel. Osobito se u tom isticao Bjelinski, koji uopće nije bio takav da bi odustao od logičkih zaključaka iz straha da se ne udđalji od točnih riječi bilo kog autoriteta. To svjedočanstvo ljudi koji 6u ga znali lično, potvrđuju mnoge njegove stranice, napisane potpuno u duhu Hegelovom, ali s takvom odlučnošću, koju ne bi odobrio sam Hegel. Pa i uopće, Hegel koji je o svemu go| _vorio 8 nepristrasnošću sijedog mu| "draca, koji je sve promatrao isklju___čivo očima kabinetskog naučnog rad____nika, kome su tuđa životna uzbuđenja, nije mogao da dugo zadrži u bezuslov= ___noj pokornosti tako vatrena čovjeka, ____prožeta životnim težnjama, kao što je bio dvadesetogodišnji Bjelinski. Na_ ravi učitelja i učenika, potrebe dvaju _ različitih društava, u kojima su djelovali, bile su odviše neskladne. Bjelinski je naskoro odbacio &šve što je u Hegelovu učenju moglo stješnjavati njegovu misao, i nabrzo poslije dolaska u Petrograd pojavljuje se već kao djestvovatelj potpuno samostalan.« (N,. G. Černiševski: »Cjelokupna djela«, OGIZ, Moskva 1947, tom II, ~ BtE- 215.) . Uostalom i sam PBDjelinski govori, u | pismu Botkinu od 27 juna 1841, s lju_ {om ironijom o Hegelovom idealu dr____Žave: »Hegel je sanjao o ustavnoj monarhiji, kao o iđealu države — kakvo usko poimanje! Ne, ne treba da DOstoje kraljevi, jer kralj nije brat ljudima, on će uvijek da se odijeli od njih, makar i praznom etiketom, pje| mau će 6e uvijek klanjati, makar radi · forme. Ljudi treba da budu braća i me treba da vrijeđaju jedan drugoga ma i sjenkom kakve spoljne i formalne superiornosti. Kakva su ta dva drevna naroda koja se rodiše s takvim shvatanjem? Kakvi li su ti T'rancuzi, koji su bez njemačke filozofije shvatil. to, što njemačka filozofija još ni dan današnji ne može da shvati? | Budno motreći život ruskoga naro___da, izučavajući njegovu prošlost, neumorno čitajući sve što se objavljiOPaRJo, razmišljajući i pišući, tražeći mi| 'kaoiu najništavijim književnim pro_ igvodima, on se neprestano i ONO. - probijao prema materijalizmu, BD" __znavši se 5 nekoliko prevedenih gla_ Va Pojerbahove knjige »Suština kre

žćanstva«, Bjelinski dobiva nov poi

'Gogolj i Bjelinski

caj u razvitku svoje misli, i u posljednjim godinama života prevazilazi i ograničenosti materijalizma FojerbaBOT U

evolueionarni mačaj političk filozofskog razvitka V. a iBiRSĆo8 očitovao se najdublje, najšire i najzamašnije u njegovoj djelatnosti knji-

ZOO EA KevcabičaFk kritičkog

zma, osnivača rus iterijalištake Rildihkk, ruske materijali

U brutalnim uslovima Rusij i& desetih godina prošloga SRO, Od su potlačene narodne težnje imale samo jedan ventil: književnost, jedino mjesto gdje se moglo progovoriti o svima pitanjima koja su mučila ljude, Bjelinskom je bilo damo, s jedne strane, da bude tumač te književnosti čitaocima, a, s druge, da ukazuje pisci ma na ono što je osnovno u njihovim zadacima koje im postavlja narod, da im ukazuje na metod kojim će moći stvoriti djela što će doći do naroda i pomoći mu. On je približavao ruskim čitaocima prve knjige velikih ruskih realista, on je pisesma davao teoretsku bazu za izgradnju njihovih djela, čitave njihove Imjiževne djelatnosti, za izvršenje njihovog poziva.

Realističke slike tužne ruske stvarnosti u prvim djelima »naturalne škole« morale su da do kraja razbiju pomirenje Bjelinskoga s tom stvarnošću, pomirenje koje je već bilo pokolebano samim životom i kritičkim umom Bjelinskoga, kako kaže njegov savremenik i drug iz mladosti P. V. Anjenkov. (»Književne uspomene«, »Acadepmia«, Lenjingrad 1928, str. 246.) Tako je Gogolj pomagao Bjelinskom, a Bjelinski sve sigurnije davao pravac, teoretsku bazu Gogolju. I čitavom ruskom realizmu,

„Jedno od osnovnih. pitanja estetike bilo je za Bjelinskoga pitanje ljepote u umjetničkom djelu. U ranim svojim radovima on je postavljao taj problem u duhu idealističke filozofije, da bi ga kasnije riješio u pravcu svog demokratskog i materijalističkog razvitka, zahtjevajući od lKnjiževnqsti prije svega i iznad svega duboku idejnost. »Da je ljepota neophodan uslov umjetnosti, da bez ljepote nema i ne može biti umjeinosti — to je aksiom. Ali jedino s ljepotom umjetnost ne će daleko stići, osobito ne u naše vrijeme... Duh našega' đoba je takav da i najuzvišenija stvaralačka snaga može da zadivliuje samo neko vrijeme, ako, se ograničila na »ptičije pjijevanje«, ako stvara sebi svoj svijet, koji noma ništa zajedničko s historijskom i filozofskom stvammošću savrememosti, alo uobrazi, da je zemlja nedostojna nje, da joj je mjesto na oblacima, da zemaljske palnje i nađe ne treba da smućuju fajanstvene njeme vizije i pjesničke poglede. Djela takve stvaralačke snage, ma kako ona golema bila, ne će ući u život, ne će pobuditi zanos i razumijevanje ni kod savremenika, ni kod potomstva... Sloboda stvaranja lako se povezuje sa služenjem savremenosti, radi toga ne. treba sebe prisiljavati da se piše na te-

silovati fantaziju, radi toza je potrđbno samo biti građaninom, sinom svog društva i svoje epohe, potrebno je usvojiti njegove interese, sliti sVOje težnje s njegovim težnjama, za to je potrebna simpatija, ljubav, zdravo praktično osjećanje istine, osjećanje koje ne dijeli uvjerenje od djela, djelo od života.«• (»Govor o kEritici«, tom: II, str. 768, 770, 777.) Rnjiževnost će moći da ispuni svoj veliki zadatak, kaže

Bjelinski na drugom mjestu, onda kad više ne bude »zabava i pusta besposlica, nego saznanje društva. kad se ne će baviti stišićima i bajkama o tom, kako suse zaljubljivali i ženili, nego kad će biti vjerno ogledalo društva i ne samo vjeran odjek društvenog mišljenja, nego i njegov revizor i konirolor«, („Ruska književnost u g. 1843«, tom II, str. 213.) Ovaj visoki odgojni momenat u životu književnosti, njena uloga snažnog. oružja u borbi za izmjenu stvamosti, uloga »revizora i kontrolora« zauzima istaknuto mjesto u estetici Bjelinskoga.

Pojam »narodnosti« pisca, njegove krvne \ovezanosti sa životom čitavog narođa, nužnošću da pisac bude glasnik narodnih težnja, Bjelinski smatra osnovnim u književnosti kritičkog realizma. »Narodnost je alfa i omoga estetike našega vremena, kao što je »poljepšano podražavanje« bilo alfa i omega estetike prošlog vijeka, Najveća pohvala koju može steći pjesnik u našim danima, najveći naziv kojim ga mogu počastiti njegovi savremenici ili potomci jeste u riječi: »narodni pjesnik«. (Ruska narodna poezija«, tom II, str. 295.) »Što je ličnost u odnosu prema iđeji čovjeka, to je narodnost u odnosu prema iđeji čovječanstva. Drugim riječima: narodnosti su ličnost čovječanstva. Bez nacionalnosti čovječanstvo bi bilo mrtav logički apstrakt, riječ bez sadržaja, zvuk bez značenja.« (»Pogled na rusku književnost 1846 godine«, tom IV, str. 447.)

Proklematika tipičnoga u umjetničkom djelu zaokupljala je Bjelinskog od samih početaka njegove kritičarske djelatnosti. Pišući g. 1835 o Gogoljevim počecima, on kaže: »Kod istinskog talenta &vako je lice tip, a svaki tip za čitatelja — poznati neznanac«, (»O ruskoj pripovijetci i o

. trašnjosti

"od dela klasične češke

Crtež B. Lebedeva

pripovijetkama „gospodina Gogolja«, tom 1, str. 174.)

Četrnaest godina, njegovog Rkritičarskog rada bilo je četrnaest godina izgaranja u ogromnom poslu kog se bio poduhvatio, Za to vrijeme om je preocijenio čitavu rusku Kmnjievnu prošlost, ruški XVIII vijek, dao nov, živ značaj imenima koja su bila postala pusto slovo u »imjiževnim adresarima«, poznatim pod nazivom »historija ruske literature«, osmislio prva djela ruskog književnog realizma, izgradio teoretsku podlogu za pobjedonosni put ruske književnosti u XIK vijeku. Uređujući kritičke rubrike najznačajnijih ruskih književnih časopisa svoga vremena, on je bio prvi čovjek u Rusiji koji je shvatio da »kritika u odnosu prema uspjehu i uticaju časopisa postaje gotovo Važnija od samih pripovijedaka«,

Demokratski i revolucipnarni sadržnj njegovih spisa nije mqgao da.ne stvori i odgovarajuću formu — onaj čudesni stil Bielinskoga. Plemeniti patos njegovih članaka, plameni rječnik kojim je nemilosrdmo i bespoštedno udarao po neprijateljima naroda, po slugama samodržačko-feudalnog 6istema u filozofiji i književnosti, po kolebljivcima u redovima demokratskih snagg, dali su mu ime »bijesnog Visariona« i učinili ga poznatim i voOljenim u čitavoj staroj Rusiji.

I ništa, možda, nije toliko karakteYistično za shvatanje potpune povezanosti Bjelinskoga s narodnim snagama, s porobljenim masama seljaka-kmetova, za njegovo identifikova-– nje s krajnjim težnjama tih snaga, koliko riječi što ih je veliki kritičar rekao P. V. Anjenkovu (potonjem li-

KNJIŽEVNE NOVINE.

M

beralu), koji se, slušajući prvi, tek na= pisano čuveno pismo Gogolju prepao, prepao kako ' kaže, za Gogolja, zamišljajući tremutak u kem će pisac »Odabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima« čitati to »strašno bičevanje«, pa pokušao uticati da se pismo »ublaži« kako se Gogolj ne bi uvrijeđio: : |

»Što se tiče uvrede Gogolju, — reče Bjelinski — ja nikad ne mogu njega uvrijediti tako, kao što je oh uvyrijedio mene u duši mojoj i u mojoj vjeri u njega.« (Anjenkov: »Književn6o uspo= mene«, str. 502.)

*

Uvijek kad su reakcionari napadali demokratsku misao u Rusiji, kad su vojevali protiv ruskog materijalizma, oni su pokušavali uprljati blatom i ime MBjelinskoga, majući da je on stajao na izvorima i jednog i drugog pokreta. i |

Kad su ruski liberali, »kadeti« Bordjajev, Struve, Bulgakov i dr. izdali 1909 zbornik »Vjehi« koji je, po Lenjinovim riježima, pretstavljao »Bustu bujicu reakcionarnih pomija izlivenih na demokraciju«, oni su napali i Bjielimskoga, Dobroliubova i Černiševskoga, govoreći da su bili samo vođe ruskih »inteligenata«. Lenjin

,

je tada (u članku »O »Vjehah««) po-

kazao da to nije napadaj na »inteligoenciju«, da je »to samo vještački način izražavanja, kako bi se zamrsila stvar. Napadaj se vodi na čitavoj liniji protiv demokracije, protiv demokratskog pogleda na svijet.ć On. je utvrdio da je takav stav »kadđeta« potpuno istovetan sa stavom. »Moskovskih vjedomosti«, lista crnostotinaša, pogromaških odreda cnrizma: »Moskovske vjedomoslfi« su uvijek doka'zivale da ruska demolkracija, počevši bar od Pjelinskog, nikako ne izražava interese najširih masa stanovništva u borbi za najelementarnija prava naroda, koja gaze feudalne ustanove, nego izražava samo »inteligentska raspoloženja«. I zaključio je, da su liberalni renegati »raskinuli s najosnoVnijim idejama demokragije, 8 najelementarnijim demokratskim tedencama, ali se prave da kiđaju samo 5 »inteligentštinom«. Liberalna buržoazija se definitivno odvratila od zaštite narodnih prava, žzaštiti ustanova upravljenih protiv naroda. Ali liberalni politikanti žele da sačuvaju ime »demokrata««. (Lenjin: »Djela«, IV izdanje, tom XVI, str. 108, 109.)

· U najtežim danima Velikog domovinskog rata Sovjetskog Saveza, kad su fašistički barbari stajali pod zidinama Moskve, Staljin je pred sovjetski narod, koji je hranio prvu sšocijalističku državu na svijetu, dignuo i lik Bjelinskoga, kao jednu od najviših i najdragocjenijih vrijednpsšti ruskoga naroda. Može li biti bolje ocjene i većeg priznanja djelu »bijesnos Visariona«?

Marijan JURKOVIĆ

___________________________ --—–—1 RFI"

ČRHOSLOVAČKA

Pozorišni žigat m Ceh29sloyačh0j, .

Pozorišni život u Čehoslovačkoj, zemlji s velikom pozorišnom trađicijom, veoma je intenzivan. Samo u Pragu postoji preko dvadeset pozorišta, a gotovo svako veće mesto u unuima svoju stalnu Scenu. Sem toga, u celoi zemlji radi veliki broj amaterskih pozorišnih ansambla, čiji je repertoar uglavnom sastavljen i slovačke literature. -

isto tako intenzivan je i rad injiževnika na polju drame. Od oslobođenja do danas, samo u praškim pozorištima izvedeno je četrnaest novih dela domaćih aulora, pretežno najmlađe generacije. Naročito mladi književnici teže u svojim dramskim ostvarenjima da realistički prikažu savremenu problematiku. U tome pravcu najviše uspeha postišao je mladi pisac Zdenjek Blaha, sa dva svoja ·'komada »Vredi živeti« i »Ko je jači«. U ob8 ove drame autor prikazuje. sukob starog sveta narodnih neprijatelja, reakcionara, crnoberzijanaca i špekulanata, sa snažnim pokretom radnog naroda koji se bori za napredak. i socijalnu pravdu. Veliko interesova~– nje pobudio je i komad Miroslava 'Kroha »Bez brige« koji je kritika ocenila kao značajan doprinos savremenoj češkoj pozorišnoj literaturi. Radnja komada događa se u jednoj češkoj palanci između maja 1945 i februara 1948 godine. Kroh je u svom?o delu pokušao da prikaže kako u odlučujućim trenucima padaju maske sa lica prikrivenih neprijatelja i kako napredni elementi silovito ruše sve prepreke koje im stoje na putu. Iz Savremenih događaja uzima tematiku i Vladislav Klima, koi je u komadu »Na domak ruke« prikazao borbu oko nacionalizacije preduzeća. JE

Nove komade domaćih autora prikazuju i provinciska pozorišta. Oblasno pozorište za Srednju Češku izvelo je dramu »Češke bure« od Karla Novia, s tematikom. iz istoriskogš „doba husitskih ratova, dok pozorište trudbenika u Zlinu prikazuie komad »Naređenje« od Ladislava Bublika, u kome aulor evocira događaje u vezi S Minhenom, kada ie čehoslovačka armija bila primorana da bez borbe preda pogranične krajeve hitlerovskoj Nemačkoj. NH

Pored stalnih gradskih pqzorišta. u unutrašnjosti Čehoslovačke veliku kulturnu misiju vrši pokretno »Seorsko pozorište«, koje je 1945 godine osnovao Savez čeških zemljoradnika. Ovo pozorište, kojim sada rukovođi Ministarstvo poljoprivrede, ima tri ansambla, koja su dosad prikazala oko 1700 pretstava u 500 sela. »Seosko pozorište« imaće skoro 10. ansambla sa ukupno 108 glumaca, tako da će pretštavljati najveće dramsko pozorište u Čehoslovačkoj. '

Jedinstveni sindikati takođe se trude da pozorišna umetnost prodre u najšire mase radnog naroda i postane njihova svojina. U okviru akcije »Umetnost narođu«, sindikati otkupljuju pojedine pretstave za radne kolektive preduzeća i fabrika, a takođe organizuju operske i dramske pretstave istaknutih pozorišnih trupa u samim pređuzećima.

Novi pozorišni zakon koji je noda-

· no donela Narodna skupština, pruža

pozorišnim radnicima široke mogu~

ćnosšti za umetnički Tad. Na osnovu ovog zakona, koji je lz pozorišta otstranio špekulantske i profiterske elemente, izvršiće se reorganizacija pozorišta u cilju decentralizacije. Prema planu svaka varoš treba da dobiie svoju stalnu scenu, da se poveća broj opera u unutrašnjosti i da se kvalitativno poboljša repertoar.

U jesen ove godine, u okviru proslave 30-godišnjice Čehoslovačke Republike, u pragu će se održati takmičenje svih profesionalnih stalnih i DOkretnih pozorišta, kao i pozorišta za mladinu. Svako pozorište prihazaće jedan komad koji je prvi put izvelo u ovoj sezoni. U okviru takmičenja biće otvorena izložba koja će prikazati razvoj pozorišne umetnosti u Čehoslovačkoj, a ma završetku održaće so radna konferencija pozorišnih radnika.

AREIDJUJBNJSJITMTA

Dve nove muzičke tekovine u Sjedinjenim Američkim Državama .

Neki Spiko Jonas uspeo je da zadovolji muzički kurs američke buržoaske publike organizovanjeni jedne nove vrste orkestra, kakav ne pamti čak ni dosadašnji američki džez.

Prema jednoj belešci lista »Sovjetskoje iskustvo«, laj orkestar sastavljen je od sledećih »instrumenata«: klepetuša, policiskih zviždaliki, čekića i nakovnja i ostalih »zvučnih efekata« Dirigent prati izvodjenje rapsodije pucnjima iz revolvera ili udaranjem po limenom loncu.

Solistkinja toga orkestra jeste jedna dresirana koza, koja pri notama određene visine počinje da vreči.

Prema tvrđenju samog Spika, orkestar izvodi »najbržu i najglasniju muziku na svetu«, u što nije teško poverovati. Američki reporteri tvrde, da je orkestar mistera Spika izazvao u Njujorku senzaciju i doživeo Ogroman uspeh. ?

U drugoj belešci, objavljenoj 'u »Literakurnoi gazeti«, kaže se, da se u Americi pojavio još jeđan muzički no vitet. Reč je o novoj vrsti »nadrealističkog džeza« poznatog pod imenom »bi—-\bDop«. »Bi—-bop« je — kako piše

američki list »P. M.« — toliko atona–

lan, da u poredjenju s njime obični džez po svojoj melodičnosti preistavlja pravu klasičnu muziku.

Neki muzički kritičari tvrde, da ova nova vrsta džeza »ima isto toliko veze s muzikom kao i angina«.

LIDICE ILI NIRNBERG

Tirancuski nedeljni list »Regards« piše: »Jedan grad u američkoj državi Tilinoig promenio je za vreme rata ime i nazvao se imenom češkog grada Lidice koji su Nemci sravnili sa Zcmljom. Danas, Sjedinjene Američke Države proglašavaju nacističke ratne

zločinte nevinim, ili ih nasleđuju kao.

na primer u Grčkoj. Nije prema tome, nimalo čudnovato Što je amenički grad Lidice sada odlučio da promeni svoje slavno ime. Kako novo još nije određeno, moglo bi mu se savetovali da se nazove Nirnbergom.e

OS

OU ON i O O LI LI O a a O a

\ „“-t ! ·

i Vu |

Š

MAŠA

; 0 E J PVP MI Sivi

PRODANOVIĆ ·

Smrt je našla Jašu Prodđanovića. u

osamdesetim godinama života, posle političke i kulturne delainosti od šest decenija, ne samo kao poslednjeg i jedinog značajnag političara stare Srbije i bivše Jugoslavije, nego i saradnika na velikom delu izgradnje nove države.

Kao potpretsednik narodne vla=de, Jaša Prodanović je 1947 objavio jednu svoju studiju na kojoj ie godinama radio, »Istoriju političkih stranaka i struja u Srbiji«. On je i sam lično dao političkoj istoriji STbije svoj deo. Njegovo ime vezano je za borbu građanske slobodoumne inteligencije protiv vladđdalačkih samovolja, despotizma Aleksandra Obrenovića i diktature Aleksandra Karađorđevića. Njegova politička borba imala je kao karakteristiku upornost i istrajnost u načelima, a bila je usmerena republici, federativnom uređenju i ustavnosti.

i dugogodišnjoj svojoj političkoj aktiv

nosti Jaša Pročanović nije učinio ono što su učinili mnogi njegovi drugovi i nekadašnji jednomišljenici u građanskoj politici, — nije pravio kompromise 8 krupnom buržoazijom i monarhijom. Izdvojio se iz Radđikalne, a potom i iz Samostalne radikalne stranke kada je ova otvoreno i bezobzirno zakožačila u osvajanja ?ržišta i kada se spregla sa monarhijom u cilju eksploatacije i porobliavanja naroda. Stvorivši 1921 novu.stranku, Jugoslovensku republikansku stranku, radije je pristao da vodi jednu malu stranku nego da izneveri svoja načela. Odlazeći s povremenih visokih političkih funkcija intenzivirao je SVOJU aktivnost na kultu*no - prosvetnom polju, a odbijajnaći đa prima ministarsku penziju, smatrao je zvanje gimnaziskog profesora i časnijim i delatnijim. Kao politička ličnost, Jaša Prodanović bio je uticajan i u onim periodima kađa je prividno bio otsutan iz političkog života, S

Od pokreta Svetozara Markovića, koji je izvršio veliki uticaj na njegovu načelnost i postojanost u političkom stavu, ostala mu je mržnja na uzurpatorstvo vlasti, na našilja režima i policije, na ukiđanja i gaženja narodnih sloboda.

Smatrajući kulturni rad svojim pozivom i kad je aktivno učestvovao u političkom životu i kad je bio van javnog političkog života, Jaša Prodanović je obeležie vidno svoje ime u istoriji kulture Srbije. On je u književnom radu pripadao onoj građanskoj demokratsikoj inteligenciji kojaje bod uticajem pokre}a Svetozara Markovića bila protivna formalnom, neživotnom i nenarodnom estetizmu u književnosti, načelima »umetnost radi umetnosti. Njegova aktivnost kao kulturnog radnika bila je usmerena interesima i potrebama naroda, u prvom redu obra= zovanju srednjoškolske omladine, On je imao svoje posebno mesto i u redo-

vima građanske inteligencije koja je · bila okupljena ako »Srpskog književ-

nog glasnika« i »Srpske Književne zadruge« i koja je najvećim delom bila pod uticajem francuske građanske literature. Težište njegovog kulturnog rada nalazilo se s jedne stname u interesu za rusku klasičnu književnost, za njen narodni karakter i rTealistički metod, i s druge strane u interesu za narodnu usmenu književnost. I u jednom i u drusom interesu bile su žive trađicije pokreta Svetozara Markovića i tradicije borbe Vuka Karadžića i njegovih sledbenika borbe za narodnu umetnost i narodni jezik.

Jaša Prođanović je pisao i književne oglede, kritike i predgovore izdanjima srpskih pisaca. Sa najviše razumevanja ulazio je u ocenu književnog značaja i rada Jovana Jovanovića Zmaja i Radoja Domanovića. Kod Zmaja je isticao vrednost i uticaj u narodu mjegovih satiričnih pesama i ovalwim konstatacijama: »Pokušalo se odreći vrednost toj socijalnoj poeziji od ljubitelja čiste veštine i esteta. Ali evo više od pola veka te pesme žive u duhu naše inteligencije, te su i danas duševna naslada svima žednima pravde i žednima slobode (1927). Domanović mu je bio najbliži svojim oštrim opozicionim stavom prema vladavini Aleksandra Obrenovića, svojom privrže= nošću narodnim +tradicijama, narodnom ustanku i narodnoj poeziji, rOdoljiubivošću i moralnom čvrstinom, moralnim zdravljem, kao i izvesnim osobinama u duhu i izrazu u kojima se ogledala individualnost srpskog naroda.

U književnim kritikama, koje Su.

nosile i publicističko obeležje, Jaša Prodanović je bio pretežno moralist. Kada je prikazivao pesnika Velimira Rajića, on je ocenjivao njegov rad prema njegovim ličnim „osobinama koje je cenio, a to su poštojanost u mišljenju, smemost i uravnoteženošt, radljivost pitomost, Pri oceni u analizi književnog dela zadržavao se va osečajnosti pisca, na njegovom odnosu prema čoveku i životu. Na njegova razmišljanja o književnosti imali su

velikog uticaja pozilivistički filozofi, sociolozi i moralisti. Pozitivistička koncepcija ga je skučavala, on svo-

razvija

ju misao nije mogao dk do punog obuhvatanja i tuma čenja stvarnosti, ali on Je ne-

pogrešno osećao i Znao šta je zdravo a šta dekadđentno i narodu tuđe, odbiiao sve one morbidne i dekadenine uticaje koji su posle prvos svetskog rata prodirali u jugoslovensku književnost, pa je u književnosti isticao i branio realizam, | :

Jaša Prodanović je posvetio jedan veliki đeo svoga života narodnom pro-

svećivahju. Sasšstavljao je zbornike „marodne usmene Književnošti, podržavao je. njen značaj Za wwaspitanje i „prosvećivanje na

roda u vreme kada su drugi građanski pretstavnici literature u Srbiji sa olimpske visine gledali na narodnu usmenu „Rnjiževnošst. Izdavao je udžbenike srednjih škola u čiji sastav su dolazile do izraza njegove demokratske ideje u odnosu na umetnost, na istoriju i život srpskog na-

roda. Njegov rad na uređivanju i tu- , naročito ·

mačenju narodnih pesama, ) lirskih, ostavio je pozitivne rezultate. Ljubav prema knjjzi kod njega je bila i velika pasija. On je bio jedan od najngumornijih posetilaca Narodne biblioteke pre poslednjeg rata. Viđan je svakodnevno u biblioteci kake prevrće stara dokumenta, istražuje. Rezultat tog neumornog rada bile su dve opsežne knjige o političkoj istoriji Srbije XIX veka, u kojima je sa velikom Žživošću sabrao materijal o političkim događajima, obraćajući se više ličnostima, parlamentarnim i stranačkim sukobima, nego „klasnim borbama i diferencijacijama, unoseći kao jstoričar u obradu tog materijala šslobođoumnost i Mritički đuh demokrate. wi U vremenu koje je prethodilo istoriskoj prekretnici događaja u Srbiji pre i posle 1903 važio je kao jedan od najboljih publicista. Njegovi članci udarali su po besprincipijelnosti, beskarakternosti i oportunizmu one građanske inteligencije koja je odlazila u službu monarhiskog despotizm3a. Pisao je člamke temperamentno, unoseći u njih živost i bistrinu duha, jedrinu izraza. Jaša Prodanović je i u publicistici težio da mu reč buđe u duhu narodnih tradicija, izvorna, ona koju će narod najbolje osetiti, razumeti i zavoleti. U tome je bio sasvim blizak srpskim piscima realistima, Onima koji su se pretežno bavili seoskom tematikom. Iako je imao pored sebe jednog veoma snažnog i uglednog književnog radnika i publicistu kao što ye bio Jovan Skerlić, on je ipak ispoljio svoju izrazitu indiviđualnost. a Zbog toga on mije ni mogao dugo opstati u samostalnoj demokratskoj stranci. Ta stranka je već u godinama između 1903. i- 1914. postajala sve više omuiđe MRapitalističkih interesa u.

Srbiji. (Uz to se vezivala za one gru-.

pacije u vojsci koje su zajedno sa dinastijom Karađorđevića težile diktaturama, „nmonarhističkim i policiskim gamovoljama, ratnom profiterstvu. On se odvojio od te stranke, ostajući veran seljačkim ustancima i myžnji prema prekim sudovima doba Obreno= vića i prezrenju prema malodđušnosti onih koji su u strahu poklekli. U njegovoj daljoj političkoj aktivnosti ogledalo se moralno čistunstvo, stav protiv korupcije, đemagogije, „protiv lažnog radoljublja, protiv izdajničkih priprema invazije fašizma. Kao slobodouman građanski političar imao je velikih simpatija za borbu radničke klase i.ljubavi za Sovjetski Savez. Jaša Prodanović je išticao u Kknjiževnosti kao visoku moralnu kategoriju pojam časnog čovpka, časno i umrefi časno«, tu devizu demokražije u Srbiji, koju su mnogi zvanični demokrati izneverili, Proda-

nović je u svojoj političkoj i kultur=-

noj aktivnosti učinio obaveznom za svoje delanje, i on se čuvao da se ne ogreši o fu devizu. Kada je umro, njemu su odali počast i priznanje najviši rukovodioci naše države kao časnom starom demokratskom borcu koji je na velikom delu postao iskreni najnaprednijih ljudi naših maroda, kao istaknuti pobornik Narodnog fronta i prijatelj Komunističke partije koja predvodi naše narode u izgrađnji socijalizma, kao što ih je predvodila u oslobodilačkoj borbi. „Jaši Prođanoviću, kulturnom i Javnom radniku, uglednom članu Saveza književnika Jugoslavije, odaju počast i priznanje i književnici. , Velibor GLIGORIČ

BUGARSKA

Po odluci Ministarskog saveta Narodne Republike Bugarske, ova godina proglašena je. kao godina posvećena velikom bugarskom pesniku Hristu Botevu. Nizom značajnih svečanosti biće obeležena stogodišnjica njegovog rođenja. Svečanosti su počele 2 juna, na dan njegove pogibije, a završiće se u decembru proslavom stogodišnjice njegovog rođenja. Obrazovan je odbor za prošlavu čiji je počasni pretsednik Georgi Dimitrov. U odboru za pro-. slavu nalaze se pretstavnici Oltečestvenog fronta, Komiteta za nauku, kulturu i umetnost, Saveza bugarskih pisaca, Naučnog instituta »Hristo Botev« i drugih organizacija i ustamova. Komitet za proslavu organizovaće u celoj zemlji niz predavanja o životu i radu Hrista MBoteva, isto fako, biće objavljena njegova sabrana dela i

biografija, Šš

/ i

Godina posvećena Hristu Botevu

Predviđeno je organizovanje muzeja. Hrista Boteva, u kome će biti sakupljeni mnogobrojni predmeti, pisma

i dokumenti u vezi sa njegovim živo-~

tom i radom.

U Sofiju je stigao umetnički ansambl Slobodne Grčke, koji je NK u ftoku borbe grčkog naroda. Repertoar Wwmetničkog, ansambla sastoji se iz pozorišni komada borbenog karaktera, patrtizanskih i narodnih pesama i igara, kao i scena iz borbe Demokratske armije. Ansambl

će priređiti nekoliko pretMštave u Sofiji i.

drugim građovima Bugarske.

* Rađne „brigađe omlađine Bugarske pređuzele su, kao što je poznato, altcija, u Mojima učestvuje preko 200.000 omladinaca. Na jednom od svojih posliednjih sastanaka Savez bugarskih književnika odlučio je da 80 svojih članova uputi

na radilišta bugarske omladine. Književni- . niz fabrika radi“

ci će, sem toga, poseti) onica i seljačkih CRRRNI

zadmaga,

»Živeti

saradnik ·

Saveza demokratske"

i ove godine niz zamašnih ,

i 0

BROJ It |

Mi ipONej | he ”

FIBA