Književne novine
x
BIRANA 4
(Odlomak jedne veće vorijacije)
U ovome Gradu crkvenijeh igara i pastorala, gdje duhovni pastijeri kro-
„tka stada pasu vjekovima, na Stradu-
nu i po stihovima podjednako, u gradu nesričnoga Marina Držića, gdje spjevaocima slovinskijem nikada dobro išlo nije i gdje za Republike nijedna knjiga štampana. nije bila, u Gradu ovome »zlih jezika«, na Dan Svetoga Korosanta (A. D. 1948) tek što nije daždjelo,
Bijelo, lipanisko jugo zapljusnulo je škrape oko Grada mokrijem krpama čamotinje, more je tiho roktalo po lokvama punima smeća i izmetina, a
' galebovi se uzgakali cko gradskijeh
mira kako guske. Na Dan ovi slavni i pričestiti od Brašančeva, potomci dubrovačke razze kmetske i potištene, uz zveket tava i limaca sa gradskijeh zZvo~
· nika, uz zveket zlatnih crkvenih kađi-
onica i veriga, izlumbarđanih zvonjavom i orguljama, uzveličali su Pročesijuh na svetkovinu Prisvetoga ila Isukarstova, sve po ritualu i po propisima Oca Družbe Isusove, Bartolomeja Kašića, iz godine 1640.
Opisšati ovaj đubrovački izlet u prvu polovinu petnaestoga stoljeća nije zadatak tako jednostavan, jer u ovome Građu, gdje uzmnožna i svake časti dostojna, prisvijetla i pripoštovana Vlastela nikada ništa drugo radila” nijesu do se kramarskijem uđvornoskima, mepriđobitim Sulejmanima i istočnoj Gospođi „po božjoj milošti otomanskoj stoljećima 'lanjala, Vrijeme se je đanas doista zaustavilo i stalo, Ovi vridni vlaatelini, svitli i uzvišeni knezovi, svitle i uzvišene vridne krvi gosparske, koja je latinšku 6viću za osmanlijske rogoVe baruta vjekovima prođavala i koja je svetome Ocu rimskom humiljeno zlanu papuču cjelujući, krvavijem cekinima zveketala, ova gizdđava i slavna, blažena i čestita latinska Republika, koja je raku prikladna vavijek nazad težila, danas prvoj socijalističkoj petoljetci uprkos klečina Strađunu islavi Brašančevo in partibus infiđelium: u mnaku borbe protiv nekrsta, u nevjerničkim stranama, gdje vlada »peStilenza bossignana«, kuga bosanska i boljševička.
Davno se već nijesam tako živo ošletio u srednjem vijeku kaona MBrašančevo u Dubrovniku ove gođine. Iz onih pjesama što su se đimile iznad užeženijeh svijeća, iz one povorke baldakina i pluvijala, iz one zlokobne zvonjave što se razlijegala nad dubrovačkom tvrđavom, osjećala se klasična, nepritajena evanđeoška ljubav, kako se puši kao dim idealnih želja sa jezuitske lomače, na kojoj zvrči jeretičko meso
»Da nam je satrijeti to ružno i zlokobno ropstvo, da nam je zadaviti sve ove ljute zmije i lavove, veprove, i troglave pse što prijete Rimu«, koji kao Diomed već dvije hiljade godina kolje nevjernike i hrani svoje konje jeretičkim mesom, a danas strepi pred Herkulom, koji je u davno mitW&ko doba svoje konje nahranio mesom Diomedovim.
U današnjem Rosenbergovom »Mitosu XXL stoljeća«, gđje pod masnim strehama. jasenovačkim #ivise dječje utrobe i ljudske glave, gdje sveti Otac političkim hidrama oko Sebe Svojim vlastitim rukama žeženim gvožđem prži krv, gdje teku ljudskom krvlju zarumenjene sve evropske Vođe, tu nad Dubrovnikom buči bakreno rogoborenje zvonova, a tamna dika ukopnijeh duplijera »možda namšapće o (Tjelovskom) raju« — kao što se blagoizvolio izraziti posljedni pjesnik dubrovački,
Stojeći usred ove maškarate na Stradunu bilo mi je kako Marinu Držiću prije četirista godina: po misu božiju! Ali su to fantasme, ali mi snimo ovo, ali smo pjani i mahniti? Naviru tu obrazi od »papagala, od mojemuča, od žaba, barbaćepi s koze udreni i oslasti«, »ludi nahvao čovuljčića i žviraka«, a stari i mudri puk dubrovački kleči pred negro manftima i zvekeće lokotima i katancima, kojima im je Sjeme Lojolino zaključalo usta i srce i razum, te ih prozvalo narođom kozokradica i govnara, tovara, kozica i hmetova, sa jednim jedinim ovozemaljskim ppbožnim pozivom da klečeći snabdijevaju samostane jarićima, maslom i pršutom.
Ovim đućanima iza žrtvenika narugao se već Aristofan prije dvije i po hiljađe godina. protivu njih napi_sao je Hipokrat filipiku na koju jalovo prisiže slavna Hipokratova družba već milenijima, a _ ovi čarobnjaci ipak razapinju šatore svoga Korosanta i pronoše ih gradovima. užižu tamjan vrh oltara i u sjaju buktinja od pira nebeskog, tanko vino Ppilu 'wrh pripravnijeh trpeza od Uskrsa do 'Brašančeva i od Male Gospe đe Badmjaka i Silvestrova, tristošezdeset 1. pet dana na godinu.
_ Zvonila su zvona, a oko Orlanda
ekupilo se svijetine poprilično: neko-
liko Konavoka i Konavljana, seljaka što ih u građu Agramu zovu još
od banskih, banderijalnih, marijaterezijanskih dana: parađe-kumeki! U
prslucirnna izvezenim srmom i zlatom,
“u turovima boje pantalona carskih re-
gimenata, u slikovitoj svojoj nošnji
puk je povrvjeo oko mramornog Or-
landa, koji ispred svetoga Vlaha stoji
ma &vome posštolju više kao Petrica
Kerempuh · nego kao furijozna juna-
čina i simbol »Oružanih snaga« :sla-
vne republike. Ovaj šeret od Orlanda
držao je toga đana na Brašančevo
&voju sabljičicu mrvu smiješnije no obično: tom njegovem opasnom demiskinjom mjerili su đubrovački sukna-
ri dubrovački lakat sukna (glembajev-
ski krivo), i ođ nje nije pala, aimeh, ni jedna mletačka ni osmanlijska glava, U savršenom „gušćem „gospar-
skom „maršu (nella muarcia aristo- , cratica delle ocche) jedan po jedan
Miroslav KRLEŽA
prohodila su vlasštela,a predvodio ih je brat trećoređac, vratrina gorštak, brat, Bakonjice fra Brneta i onih fanatika od Čapljine i Žitomisića, Banja Luke i Širokoga Brijega, kojima je ime Legija, a od kojih se jedan zove ra Vištica, koji danas sa doktoTom bogoštovlja Draganovićem i fra
” Kavranom iz Rima upravlja akcijom
za uspostavu katoličke monarhije Habsburga, na demokratskoj dolarskoj osnovi, Gorostas u črevljama, malim hiperdreadnoughtima u svečano ištirkanoj roketi, bogobojazni asiški isposnik, pobožno sklopljenih ruku omotanih rožarijem, pognute glave, smijemo uperena pogleda na zemlju, sav u svetoj molitvi, odsutan za sve zemaljske smetnje, ovaj se predvodnik kretao drveno kao da ga vozaju na koturima, kao da ne hoda nego da ga miču ispred povorke od dvadesetak djevojčica i dječaka u tjelovskoj bjelini. Tri djevice isposničkog udruženja djevica »Prečiste Krvi«, sa škrletno crvenim, kao djevičanska krv krvavim kordonima jedne mistične kolajne, nosile su tri barjaka, a iza djevojčica, koje su veoma škrto bacale uvehle cvijetiće na kameni pločnik ispred Presvetoga Tijela, stupalo je sedam &·brkatih katoličkih muževa. Sedam mrkih, crnih, neobrijanih katoličkih muževa, seđam vrlih planinskih dinaraca, po svemu građana vrlo uglednih i dostojanstvenih, jer su im se goveđe i konjske glave na privjesrima njinih zlatnih lanaca od džepnih satova vrlo ozbiljno njihale na prslucima, tiho se dodirujući uglednih drobina pođ tkaninom, u ritmu svečanog, triumfalnog marša, koji se kretao polagano preko Straduna, kako spuž, uz muklu pratnju infanterijskog bubnja i cimbala. Davidđovih. Od Male Braće do Svetoga Vlaha klizilo je tiho, gotovo nečujno, kao u umornoj horizontali oko trideset zlatnim brokatom „izvezenih „dalmatika, a biskupška umbrella, sjenica, upra vo Sinica ili ti baldakim, što ga panonski Latini zovu »nebom«, pastelno plave boje, okružena svjetiljkama primicala še u smjeru mramornoga Orlanđa, uz grmljavinu zvona, koju je nadvikivalo u daljini jedno uznemireno, malo, kolerično zvonce, SVOjim visokim lavežom, kao histerična mala kuca, pred kojom su već pogani Rimljani strahovali i od nje se branili na ulazima u svoje ljetnikovce ne pretjerano gos{pljubivim naslovima: Cave canem catenatum, čuvaj se psa na lancu!
Poput talasa što oplakuju ove hridine uznemirio se žamor gomile na Stradunu, kroz koju plovi biskupska umbrella kao lađa na vjetru ljudskih glasova i riječi. Baret, crevlje, bječve, Rklobuci, kapelini, ta ogromna rpa davero šupljih tikava u djietima londonskijam i velatama u mletcima uzatkanijem, uscvrkutala se kao vrap čje jato puno južnjačkog glasnog kikota, u mješavini inviđie, malignitate, vilane ignorance ovih frištih i maliciozih Raguzeja, koji insomma, dio mi guarda, sve te crkvene i lajičke pompel\i granđezze promatraju 6a 8šVOjih političkih jugorojalističkih funjestara i balkona kao iz neke više, biva ironične perspektive. Zvonjaše, bogami, Građ jutroske već davno prije zore, a zvonjaše i u ranim jutarnjim satima, a zvonjaše i čitavo poslije podne kao što zvoni već od Urbana
VII i Adrijana IV, Ivana Dvadđeset-
idrugoga i Silvija Piccolominija Pija Drugoga, a da je ovaj Grad, signori carissimi vewamente uvjeren, da ovakijeh političkih artiđana, conrispetto, zaista nema i nije bilo ni sred Londre ni sred Pariđa do dana damašnjega. Ovaj mestijer od sette bandiere dunque, un bel mestiere političkih ugursuza, satkan od raznovrsnih sfacciatezza, danas opet plovi pod papinskom zastavom uvjeren da je to koniunktura u Kojoj ćemo ovai put sicuro daploviti pod hermelin KMKarađorđevića ili Habsburga, što je našem trećoređaškom vilinjem stanu punom klađenaca, danica, jutarnjih zvijezda i pijanih političkih svitanja „potpuno svejedno, samo, da se oslobodi Petoljetke. Skakuće u ovoj političkoj maškarnti oko Korosanta nekoliko kratkovidnih civilnih klerika, upravo laika, trećoredaca, humanista, pravnika, prokurista, bankara i geografa, naših domaćih . politikanata profesionala po svom. gHrađanskom uvierenju praktičnih ateista, skakuću oko fe procesšije taru ruke i uživaju u sebi, misleći: bravissimo! To je, konačno, pobožna voda od Korosanfa na naš mlin! Još nam nijesu sve galije potonule! Da nas više no ikad javljaju nam se šanse. da postanemo papinski ministri, pa da zapljušte dekreti i lisnice! Trebalo je vidjeti onoga gospara, doktora Franje Josipa Prvog, kralievskog exministra, kako se poslije popodnevne sieste spustio u požaru zapadnoga neba u Grad, na Stradun, da pučkome i bezbožnom vremenu uprkos, poklekne pred Presvijetlim Tijelom usred Straduna, kao general, koji čeka još svoju minutu odlučne pobjede u znamenu svete crkvene m'licije. Spustio se čovjek gospar u plebejsku gomilu (koja vonja po palenti i kapuli), u svom qgcrmom ·sakou sa: ispruganim pantalonama, u lakiranim postolama i tvrđom okovrafniku, sa sivom kravafom- boje perziiske kokoši. Svoj bambusov štap (upravo štapinu), svoj novi novcati crni borsalino sa kao ljiljan bijelom svilenom ·presvlakom, svoje sive rukavice drži u ruci dostojahstveno i mimo kao drvena lutka u izlogu pomodne radnje i tako voštan i uzvišen stoji i čeka svoga Biskupa, da mu se kao vrtirep i prišipetlja pokloni na ulici i da iako pred čitavim Gradom javno posvje-
'doči, đa je katolički aktivista, koji se ·
kao majmuni,
dobrovoljno „podređuje „Imperativu papinske volje: pro Pontifice!
Oko svojih generala žamori puk. Tu je jedna »mala« šporkala bječvice te joj njena majka prijeti, da će je odnijeti »»škarambež«!
A tamo dvije babe razgovaraju o svojim muževima i o tome kako jedan nije kontenat, jer mu je žena rodila djevojčicu, pak zato mlati ženu Save noći. Nije, eto, kontenat, pak
asta.
— A, ovi vrazi, moja draga, bog bi ih znao, oli su oli nijesu s nama zadovoljni? Rodila sam ja mome šest muškića, pak je svejedno hodio svojim putem!
— A što ćete moja gospe, muško, je vrag na svijet donio. A šjora Pava traži svoga sina, koji joj je pobjegao kupat se mjesto da ode na procesiju, vrazi ga odnijeli!
— A pustite šjora Pava, djeca su kao djeca. Ja sam mome stavila na voju, a eno ga, moj tamo stupa sa svojim razredom ...
— Moja šjora Ana, proklela sam ja dan i čas kad sam svoga. rodila. Otac pa otac. Smrđi mu tamjan.
— Gdje se mogu dobiti cigarete boga ti, pita jedan pušač svoga znanca, jer bi zapalio cigaretu, a nema je, pak js nervozan u očekivanju Presvetoga Tijela.
— Na Pločama ima Kozara.
— A ja sam na Pilama pitao, đavo ih odnio, a nije ih bilo.
— Oli si u fjaci što nemaš duvana?
— Džep mi je u fjaci moj gosparu, razumijete li?
— A vi ste se, gospe moja, ponovno, hvala Bogu, zdebjali, zanovijeta jedna gospa oko jedne trudne gospođe, ustrajnošću dosadne muhe.
— Kako Bog hoće moja gospođo.
— A imate li mlijeka?
— Pa imam gospođo.
— A u ikojem je mali mjesecu?
— Pa u šestom, gospođo!
— Govoru ako se dojilja zdebja, da gubi mlijeko, A vidite, nije istina! Moja ih je baba rodila devetoro redom a da nije izgubila mlijeka ni jenog đana.
— Hvala bogu.
I tako pred Divonom i pred Orlandom, ispod zvonika sa Zelencima žamori puk i čeka procesiju od Korosanta, što se od Onofrijeve Česme valja umorna i lijena kao kornjača, teško i sipljivo dišući na limene bombardone katoličkih muževa, koji šstupaju kao pravi heroji u kacigama sa konjskim repovima, velevažno svije= sni svoje uloge, koju igraju u okviru ove divne i jedinstvene slave,
— Kokotiček lepo poje, lepo poje, lepo poje, pak doziva koke svoje, gunđa u poluglasu jedna grupa futbalera, dječaka u tamnomodrim dreSovima te izgledaju kao ronioci, puše cigarete, a iza leđa špalira koluta plav kasti oblak dima i tiho se penje put pastelno sivog neba, isprecrtanog crnim: potezima čiopa, uznemirenih trubama i zvonjavom Korosanta koji dolazi. e
Stojim u gomili i razmišljam o čemu zapravo misle ti ljudi oko mene, koji su se skupili da prisustvuju pobožnoj ceremoniji jedne fantastične organizacije, koja }e jedina svrha, da ljude od pamtivijeka plaši jednom jedinom idejom, a to je pomisao ma smrt. Taj medikus, koji živi od smrti svojih pacijenata, koji' zaglupljuje Svoje bolesnike jednom jedinom nadom, a ta je da će sigurno umrijeti, koji ih vjekovima ferorizira, đa će se te njihove muke i tegobe produžiti u halucinantnim oblicima i na drugom svijetu, taj Hipokrat ovozemaljske smrti i Pluton prekogrobnog vječnog umiranja, taj inženjer svakovrsnih paklenih agonija, On stoji nad ovim zbunjenim ljudima kao mračan oblak istjerujući iz njih djavla. A. djavao to je logična misao i osječaj za stvarnost, Djavao to je ona Držićeva velečasna praseća glava u povorci, koja tiho rokće od pomisli na mirišljive gvardijanske bokuniće što ih je Korosnate doosio na srebrnijem pijatima, u delicijama bogatih blagdanskih trpeza, Kada se je kusalo »vareno na ledeno, slano na slatko, a frigano na pečeno«, kađa su lešo — dentalići stizali na isprigano prasence, kada se je slačica cijedila sa kobasica, a opol jspirao dingač, a gorak se teran za zečjim hrptičem zalijevao u plitice gdje se kao karame] žutjela izdjevena larđica, sa maslinama, paškim sirom i preslahkim pršutom. Divnih li zalopaičića karl je oko Korosnta sve pljuštilo od fazana i nadjevenih kopuna, a puk nije imao nikakve druge misli u svojoj nepismenoi glavi nego da sašivenog prkna kođ ovih presvijetlih poklađa svijetli lukijernarima, da nadolijeva i puni vrčeve, da kleči posut pepelom i da se čitavog života sprema da umre.
Pripreme za proslavu Ilinđenskog: ustanka
Drugog avgusta ove godine u Narodnoj Republici Makedoniji, po svim gradovima i selima, održaće se svečana proslava četrdasoetpete podišnjice Jlinđenskog ustanka i Kyruševske Republike,
Najveće svečanosti održaće se u samom žarištu. ustnmka, — Krušaevu, de se bre, 45 Bodina. uzdigla zastavu Kruševske Republike, uoči praznika, ı avgusta. odyjžaće
se u Kruševu svečana akhademijna, a na ·
sam praznik stići će štafeta iz svih Mkrajeva Makedonije, simbolizuiuči na taj način jedinstvo naroda Makedonije, koji daTad slobodi gradi svoju srećniju budđućnost, 5: i „Pored akademije i drugih svečanosti, po svim mestima organizovaće se smotre narodnih igara i pesama, koje će pretstavljati ujedno i Flavnu pripremu za veliki Republički festival od 11 oktobra u Skoplju. Na ovim smotrama, pored makeđonskih, uzeće učešća i folklorne grupe nacionalnih manjina. Tako se dosada PFestivalskom odboru u Tetovu prijavilo, pored 11 makeđonskih, 22 albanske folklorne grupe.
— KNJIŽEVNEINOQVINE-
BRAŠANČEVO U DUBROVNIKU | ZIDARSKA TROJKA
· đenjem zastanu i zamisle
Nedavno je u zgradi Akađemije na-
| ka u Beogradu bila priređena izlož“ ba građevinarstva Srbije, izložba vrlo
značajna, dobro pripremljena i, nažalošt, nedovoljno prikazana u našoj štampi, Tu su posjetioci mogli da Vide fotografije i makete stotina obnovljenih ili sasvim novih zgrada i zamašnih objekata, divne plodove planskog gyjađevinarstva zemlje koja cvjeta radom, stvaranjem, nezapamćenim uspjesima oslobođenih i poletom okrilaćenih radnih ruku. Nove školske zgrade i zadružni domovi, nove stanbene zgrade, stanbene četvrti i nova naselja pored novih radilišta; žitni magacini, magacini Za Ssuncokret, voćarski instituti, sušare, kudjeljare, živinarnici; novi mostovi i viadukti, pruge, fabrike, hidrocentrale, sve ono što u svakodnevnom Životu vidimo »na parče« i nepovezano, što samo sobom, čvrstinom svojih linija i oblika, novinom i ljepotom, zadivljuje — ovdje impresionira još više svojom nmogostrukošću i skladnim povezivanjem te mnogostrukosti jednim ciljem, jednom dušom i parolom: «Izgraditi socijalizam!«.
Posjetioci su tu zaista imali šta da vide i bilo ih je zanimljivo vidjeti kad gledaju makete novih naselja Mileševa, Bogoraša i drugih, kad s divljenjem i ponosom gledaju nove hidrocentrale, kađ s plemenitim uzbuse pred slikama udarnika „građevinarstva, Tako su se, i ne sasvim tako, gleđale nekad slike dalekih filmskih zvijezda. Razlika je velika — dva svijeta i dva vremena. Originali ovih slika, junaci novog vremena, nijesu tako daleki, njihovi osmijesi nijesu izvještaćeni, a njihova djela su čvršća — od gvožđa i cementa. Možda to daje onu ve drinu i ljepotu njihovim preplanulim licima, onaj izraz pred kojim su še posjetioci izložbe, u sebi ili međusobno, pitali: čime su se ovi ljudi istakli pred hiljadama vrijednih graditelja Plana i šta ih potstiče da se istaknu..
Izložba je zatvorena prije kratkog vremena, a otađa su već nikle i nnrasle nove zgrade. Na kraju Voždovca, tamo gdje počinje zeleno Banjičko Polje s njivama i baštama — izvode se završni građevinski radovi na novoj zgradi stolarskog: kombinata »20 oktobar«. Radionice će biti visoke, svijetle i zračne, a to olakšava rad i poboljšava učinak, Druga bijela i skladna jednospratna zgrada podđignu– ta je prije Planom predviđenog roka: u prizemlju će biti prostrana sala za priredbe i trpezarija, na spratu omanje sobe za upravu, Istovremeno kucaju čekići i rskaju mistrije, prikivaju se podovi, glačaju se i dotjeruju unutrašnji zidovi.
Tu rađe zidari — udarnici Ljubica Marić, Nađežda Pavkov i Gligor Todorović — lica poznafa sa slika, 5a iz ložbe, iz novina, sa šleta udđarnika.
Najstariji je Gligor — preko četrđešet godina, čovjek plećat, punačka četvrtasta lica i plavih očiju” Rođom je iz Taš-Moruništa, sela kodđ Struge, a u zidarstvu rađi od svoje petnaeste godijne. Šest gođina je rađio u Rumu= niji, a u Beograd se vratio 1936 godine i učestvovao u velikom štrajku građevinskih radnika. Učestvovao je još u dva štrajka, zidao kuće u Pančevačkom Ritu, u toku rata primao i prikrivao bjegunce iz logora.. Poslije oslobođenja na radovima u Dubrovačkoj ulici njegova grupa prebacivala je normu za 50%; na kasnijim radovima na malterisanju fasade prebacivali su normu za 150, Kad je saznao za pri–mjenu novog načina ziđanja i nagrade koje narodna država daje za usavršavanje, riješio je da sam doprine-
" se usavršavanju procesa rada — iz-
rađio je spravu za prostiranje maltera koja se pekazala kao vrlo praktična. Njegovom spravom običan radnik može da radi posao kvalifikovanog, a pritom ubrzava rad za 35 po sto. Za zalaganje i uspjeh u radu Gligor je dvaput proglašen za udarnika, novča'no nagrađen, a na sletu udarnika na Kolarčevom univerztetu dobio je Orden rada.
U razgovoru Gligor često spominje i ističe ta svoja odlikovanja, najveće i neslućene uspjehe života započetog gorkim pečalbarskim hljebom. Pri tome se primjećuje da se s njim nije dovoljno politički-vaspitno radilo i da mu faj neđostatak smeta u daljem razvoju.
Nadežda Pavkov i Ljubica Marić, koje su takođe dobile visoke nagrađe za svoja zalaganja i uspjehe, u građevinarstvu rade ofskora — tek od prošle godine, Njihov put je đrukčiji, poučniji. E
Ljubica Marić, žena smmehaničarapartijca, ima ćerku skojevku, koja već odavno učestvuje u dobrovoljnim omladinskim akcijama. Prije rata Ljubica je radila u fabrici čokolađe, zatim u trikotaži, U toku rata davala je
” novčanu i drugu pomoć Partiji i oslo-
bodilačkom pokretu, a poslije oslobođenja istakla se aktivnim radom u organizaciji žena i u Frontu. Već 1945 primljena je u Partiju, a prošle goime je, na poziv Partije za stupanje na građevinske radove, prešla na zidarski posao,
— Imala sam i ličnog razloga za to, — kaže ona i objašnjava — nisam mogla više da izdržim rađ u zatvorenim prostorijama: gušilo me, nedostajalo mi vazduha. Oyde, na vazduhu, okrepila sam se; sunce, šta li — tek, prošle godine ja i Nada toliko smo se bile ugojile da su se svi ha reonu čudili kad nas vide. Znate, ia sam pored ostalog i porotnik u suđu. Kad tamo dođem — sve one sudijke pitaju gde sam to tako lepo preplanula, jesam li bila na moru... — Ne, kažem, ja sam zidar — a one zinu pa se čudđe. Sad na mogu da zamislim rad u zatvorcnoj prostoriji. }
U početku je ipak bilo teško:
— Mešala sam malter, mislila sam kosti će mi popucati, i ·' Sad Nada i Ljubica koriste priliku da izveđu »načistinu« i »da se istakne
” prava istina« o tome Kknko je nastala
njihova zidarsška trojka i kako je uspjela u radu.
Odgovorni · nrednik: Jovan Popović, Beograd, Francuska, broj ? — Štamparija »Borba«. Beograd, Đ'ečanska 31.
\
, Mihailo LALIĆ
— Preteruju ovi drugovi u novinama i ponekad ne pišu tačno. Evo — tu jedra i zdrava dvadestrogođišnja rad-
> i
nica Nađa Pavkov pokazuje zgužvanu
novinsku stranicu — ovde piše da sam ja najbolji majstor na rađilištu. Volela bi da je tako, ali nije. Nije tačno, druže, i prosto me sramota od te ne= kakve protekcije. Ovđe ima majstora koji ziđaju već 26 godina. Kako mogu đa buđem bolji majstor od njih? Istima je samo da se više od drugih zalašem; ali ako ćemo po zalaganju, onđa treba zapisati i naše omladince koji daju sve od sebe | koji su mnogo doprineli našem uspehu.
— Ako ne možete da navedete imema svih omladinaca — pomaže je Ljubica Marić — zapišite bar njihovog brigađira Borivoja Jovanovića, i da su svi iz Kumodraža i da su bili na Pruzi...
Zanimljivo je kako je nastalo njihovo drugarstvo i kakve je teškoće morao da savlada ovaj mali, zdravi i sasvim novi zidđarski kolektiv.
Prošle gođine, kad su novine pisale da su Turčić, a zatim i Škrbić, s uspjehom isprobali nov način zidanja, Ljubica „Marić je zatražila od svog partiskog sekretara i sindikalnog funk cionera Tešića da formira radnu grupu, da joj odgređi novo radilište i majstora za rad po novoj metođi. Istovremeno je dvadesetdvogodišnji zidarski majstor Dragoljub Čolić sa drugog radilišta postavio isti zahtjev, Zadđovoljena su oba zahtjeva istovremeno, novoj grupi, pod rukovodstvom Čoliča, određeno je da radi na zgradi štolarskog kombinata »20 oktobar.
Nosilac češkog Orđena rada prvog stepena i dvostruki udarnik Dragoljub Čolić sada ima 923 godine, živi u rađničkim stanovima na Južnom bulevaru i završava omlađinski „politički kurs. Rođom je iz triput paljenog partizanskog sela Sevojna kod Titovog Užica. Sevojno je dalo Narodnog heroja Aleksu Dejovića i veći broj Junaka koji su pali u oslobođilačkoj borbi, dala je i udarnike Čoliće, oca i sina. Mlađi Čolić je u vojsci primljen u SKOJ, a posle demobilizacije zaposlio se kao ziđarski majštor u Beograđu. — Prvo su mi dali đa rađim krpeže, a pri tom poslu čovek ne može isterati normu ni pokazati zalaganje i uspeh u radu. Zatražio sam od Partije, od sekretara, da mi đa mogućnost da isprobam novi sistem, a i svoju stručnost. Dali su mi za pomagače Ljubicu i Nadu, partijke od 1945, svesne, požrtvovane — njima sam mnogo zahva– lan što su me školovale u političkom pogledu bar isto toliko koliko sam ja njih učio zanatu. Dobili smo odličnu omlađinsku grupu i zapeli. Prvi sat rađa po novom metodu — isterali smo 2.90 kubika, a to je čitav dnevni učinak prošečnog zidarskog majstora ako rađi po starom i s ištom „pomoćnom snagom. Vidim: nismo se umorili i kažem im da fteramo ovako do Kkraja!...
Međutim, teškoće šu tek nastupile i to 8 neočekivane strane. O njima sliKkovito govore Nada i Ljubica. Na istom rađdilištu bili su i stari zidari, dobri majstori, stručnjaci u poslu a nijesu mogli da shvate značaj i prednost novog sistema. Počeli su i da se bune i đa smetaju....
POVODOM FESTIVALA
— Zašto im niješte pokazali rezutat?... — O, nisu hteli ni da nas pogledaju! — kaže Nada Pavkov. — Dobili smo odmah prelaznu zastavicu, a oni uzeli džak od cementa i poboli ga na mofku kao barjak: da nam se narugaju... Sutradan nas je palir odredio da radimo izolaciju, posao na kome se ne može sprovesti novi sistem; posle nam dao serklaž — samo da ne zidamo... — Kako se tađa Čolić ljutio! — nastavlja Ljubica. — Kaže: »Ja ću njima da podviknem!« a mi ga mirimo: »Radom ćemo ih naterati da priznaju!« Kasnije su priznali. Na serklažu, to je ona cementina greda „između spratova, naši omladinci toliko su se zalagali đa su poštizali 13 umesto 4 kubika koliko je po normi.
— Što su bili zlatni: normalno je tri lopate, a on stavi deset pa vučel.., Zato je nepravično ako se ne istakne i njihova zasluga u našem uspehu, ·
Kad je Čolićeva grupa ponovo dobila mjesto na kome može zidati nastalo je jedno nezvanično i neravno takmičenje na čitavom rađilištu: najbolji majstori po starom sistemu isterivali su do 5 kubika dnevno a Čolić 14. Zatim je Čolić pošao na politički kurs a zamijenio ga je jedan od starih majstora; rad se naštavio, grupa je i u malterisanju daleko prebacivala normu. Jaz između starih i novih ziđara počeo je postepemo đa isčezava: stari su se na praksi uvjerili da novi sistem zidđanja daje bolje rezultate i da nova grupa svojim zalaganjem 8 pravom prednjači. ;
— Prelaznu zastavicu nismo ispuštali, ali oni više nisu isticali cement= ni džak da nam se narugaju. Umirili su se, opitomili i na rastanku obećali
da će i sami rađiti po novom,
Iza novo podignutih zgrađa i baraka širi se zeleno Banjičko Polje i livadama i kukuruznim njivama. Ovih dana pokošiće se trava iza baraka i pripremiti teren za zidanje 6tanbene zgra= de Kombinata. Na tom novom radili-
' štu Nada i Ljubica će rukovoditi gru-
pama a pomagaće ih omladinci iz njihove grupe koji su sada već polukva= lifikovani radnici. Primjenjivaće nov sistem i istovremeno učiti da primjenjuju ziđanje pomoću kalupa (bez viska, kanapa i libele), nov tip skela i Gligorovu spravu za rašturanje maltera. Novom organizacijom rađa i primjenom novih metoda postići će se bolji rezultati, brže zidanje.
—A mi moramo brže zidati — kaže Ljubica Marić — da bi deca iz suterena, iz one vlage, dobila sunčane stanove, da radnici ne stanuju u fesnim budžacima; eto, da se. Život polepša svakom ko rađi.
Iste misli, samo drugim rlječima, čua sam prije nedjelju dana na Južnom bulevaru. Dragoljub Čolić, učenik i učitelj Ljubice Marić i Nadežde Pav= kov, rekao mi ie da ga veseli kad prođe pokraj novopodignutih „radničkih stanova u Cvijićevoj ulici i kad, tamo gdje je bilo »prazno nebo«, vidi da se leprša zavjesa na osvijetljenom pro zoru u stanu koji je tek naseljen. Tada se, kaže, ponosi što je zidar i što je sin zidara i što mu je i otac progla-
šen za udđarnjka..,
MARIJANSKIM LAZNIMA
Naša delegacija mapustila je Treći međunarodni filmski festival u Marijanskim Laznima zato što je sa programa festivala bio skinut naš film »Živjeće ovaj narod«. Ođbor festivala, kao što je poznato, odbio je da prikaže ovaj film zato što se ma BO EOPIOTi platnu pojavljuje drug Tito.
Kada smo 19 jula ove gođine napustili filmski festival u Marjanskim La-
· znima, čehoslovački novinari odbili su
da saslušaju našu izjavu i naše raz-
loge koji su nas naveli da učinimo
taj korak. Takvom ·svom postupku oni nisu dali nikakvo objašnjenje. Tako su dugo diskutovali pre donošenja odluke, ipak nisu mogli da formulišu bilo
kakvu izjavu koja bi, bar donekle, po=
kušala da obrazloži njihov postupak. Slično je postupio i sam organizacioni komitet festivala. Nisu se wsudili da nam lice u lice kažu zašto su skinuli s programa naš film »Živjeće ovaj narod«. Dva dana tražili smo da nam. jasno i otvoreno Kažu razloge takvog postupka prema našem filmu i prema našoj zemlji. Pokušali su đa se izvuku raznim neslužbenim izjavama, nelogičnim, apsurdnim i smešnim. Upućivali su nas ođ jednog do drugog jer svaki se bojao đa primi odgovornost za uvredu nanesenu našoj zemlji. ; )
Uvreda koju su oni naneli drugu Titu — to je uvreda nanesena čitavom našem narodu i svakom našem građaninu posebno, Za sve ono što smo. postigli na svima poljiima naše narodne, i državne delatnosti, za sve uspehe, za herojske stranice naše istoTije, za. svetlu buđućnost naših naroda — mi smo zahvalni našoj Partiji s drugom Titom na čelu. Pod rukovođstvom druga Tita naša Partija okupila je sve, narođe Jugoslavije, povezala ih. bratstvom i jedinstvom, stvorila čvrst i nepokolebljiv savez radnika i šeljaka, i time odđ svih naših narođa stvorila jedinstvenu, neraskidivu i monolitnu celinu. »Tito — to smo mi — svile — kako je rekao naš pesnil ;
Drugovi iz Čehoslovačke! Vi niste hteli da prikažete naš film zato što je u. njemu prikazan deo naše velike i ničim oborive istine: Tito je živeo sa narodom, Tito:se borio rame uz rame s naxodom, Tito je vodio naš nnrod kroz najteže i najsudbonosnije časove njegove istorije, Tito je he-
ai)
rojstvo svakog mašeg borca. Tito je hrabrost našeg naroda, Tito je svest naših ljudi, Tito je sigurnost u ostvanrenju bolje budućnosti. Vi nećete tu istinu đa prikažete svome narodu. Vi ne želite da vaše široke narodne mase vide istinu o Titu, o našem narodu, o Jugoslaviji. Vi ne želite da vaš narod sazna kako se kod nas kalio novi čovek, kako se kraz vatu i borbu stvarao čovek-heroj, ncustrašivi borac za narodnu demokratiju, za prava čoveka, Vi radije prikazujete svome narodu engleski krimina]no-detektivski film, koji je stavljen na program istog dana kada je' tre“ balo, po ranije predviđenom planu,
da bude prikazan naš film »Živjeće '
ovaj narod«, Gledao sam taj engleski film, »It always rains on „sundayt, i setio sam se gesla pod kojim se održava vaš filmski festival: »Za novog čoveka — za bolju buđućnost čovečanstva!«. Takvo je geslo. Ali da li mi možete, drugovi iz Čehoslovačke, reći kakve veze ima taj engleski film sa ovim plemenitim i uzvišenim geslom! Mošžete isprefurati čitav sadržaj i ka• raktere lica na filmu, možete pribeći svim smicalicama sofistike, ali ne ve• rujem da. će nam, i pored najvećeš truda, poći za rukom da iskonstruiše-
te bilo kakvu analogiju između s5a-
držaja i ideje tog engleskog filma i uzvišenog gešla koje je masnim | debelim slovima štampano na svima plakatima | 'rećeg | međunarodnog filmskog festivala u Marjanskim LBznima, Zar se fako kali novi čovek ako se narodu, u toku puna dva časa, prikazuje kako žena vara svoga muža sa odbeglim robijašem, kriminaleem kojeg sakriva u svom bračnom krevetu i koga londonska policija, uprkos njegovog smišljenog bekstva, ipak na kraju ulovi?
Drugovi iz Čehoslovačke, zar vi zbilja mislite da su to putevi i načini stvaranja novog čoveka i bolje budućnosšti čovečanstva? Vi ste nas uvredđili, ali niste uvredili samo naš nego i čitavu naprednu umetnošt, koja je sebi postavila uzvišeni cilj da doprinese stvaranju novog čoveka i da pomogene radu na ostvarenju bolje i srećnije buđućnosti za čitavo čo-
večanstvo, * Vjekoslav ATRIĆ