Književne novine

poor 20

0 jednoj strani borbe za novu, socija

I

Drugovi Aleksandar Ranković i naročito — Milovan Đilas posvetili su u svojim referatima posebnu pažnju pitanjima borbe za novu, socijalističkv kulturu i umjetnost, za podizanje novih, komunističkih kulturnih i književnih kadrova, za sigurno i pozitivno vaspitno djelovanje svih vrsta umjetnosti, za poboljšavanje, materijalnih i organizacionih. uslova i oblika cjelokupne kulturme djelatnosti u našoj zemlji. Drug Ranković je osobito naglasio »potrebu podizanja kvalifikovanih teoretskih kadrova koji bi vodili borbu za idejnu čistoću, za naučna shvatanja na našim školama, na polju kulture i umetnosti, protiv idealističkih tumačenja u nauci i protiv zaostalosti svake vrste«., Drug Đilas je, — referišući o poslijeratnoj djelatnosti Partije na pokretanju književnog i umjetničkog života,

—rekao, između ostalog. i ovo: »Polazeći od gledišta da je proces razvitka socijalističke knji'Žževnosti i umjetnosti vrlo složen i dugotrajan proces, partija je radila na okupljanju, alktivizira mju i pomaganju svih književnika i umjetnika 'Fkoji idejno-politički stoje na sfanovništu tekovina Narodno-oslobodilačke borbe, nastojeći putem idejnog uticaja da

unese naprednu, socijalističku idejnost u njihovo stvaralaštvo. Partija je, u raznim oblicima,

vodila borbu protiv „ideoloških noprijateliskih shvatanja umjetnosti i protiv dekadentinih tendencija u umjetničkom „stvaranju... Borba protiv uticaja buržoaske reakcije na našu kulturu, borba za socijalističku idejnost naše kulture — jedan je od naših prvih i najvažnijih „zadđataka.«

Ovi zaključci i postavke, odnosno praksa o kojoj i za koju govore, pokazuju jasno da je Komunistička partija Jugoslavije čvrsto usvojila lenjinistički princip partijnosti literature i umjetnosti, princip kojisene sastoji »samo u tome što ža socijalistički proletarijat« književna i umjetnička djelatnost »ne može biti sredstvo bogaćenja pojedinaca ili grupa, nego što ona uopšte ne može biti stvar pojedinaca, nezavisno od opšte proleterske stvari« što ona »mora postati dio opšte proleterske stvari« (Lenjin).

Ali Komunistička partija Jugoslavije je i ovaj lenjinistički princip počela stvarno da usvaja i pretvara u praksu tek deset i više godina poslije Svog osnivanja, Prije toga, partiska rukovodstva i partiski organi nisu se skoro uopšte bavili pitanjima Književnosti i umjetnosti — ni s teoretske, ni s organizaciono-prahtičme strane. Partija se nije starala da odgaji svoju socijalističku književnost i umjetnost, svoje partiške književnike i umjetnike, Ona se nije mnogo trudila. da pridobije na” svoju: stranu poznate građanske kulturne radnike, i da one koji su joj eventualno prilazili, — prevaspita i kao ljude i kao umjetnike. Partija nije 'imala svojih vlastitih književnih i umjetničkih časopisa, Partiska politička i sindika!na štampa donosila je kao Književne i umjetničke priloge ili radove slu-

· čajnih i zaludnih diletanata, ili ra-

dove naturalista, ekspresionista, ma=. lograđanskih buntara-dekadenafa, u-, mrtvljujući ili trujući tako svoju čitalačku publiku. Oko 1933 godine u Komunističkoj partiji i oko nje poja-

vljuje se ili aktivizira niz mladih i .

starijih književnika i umjetnika, što djelimično dolazi kao plod aktivnosti pojedinih istaknmutijih partijaca u većim gradovima, a djelimično kao posljedića »literarizacije« velikog dijela političke i socijalne aktivnosti pod šestojanuarskom monarho-fašističkom diktaturom. Ali tek od 1937 godine, od obrazovanja novog Centralnog komiteta KPJ, & drugom Titom kao generalnim sekretarom, pobjeđuje — u teoriji i svakodnevnoj praksi — lenjinistički princip partijnosti literature i umjetnosti, Partija pokreće svoje književne i umjetničke časopise i svoja izdavačka preduzeća, ili osigurava svoj upliv u nmi-

KRJIŽEVNERROVIKE

isticku kulturu i umjetnost

Riječ Radovana Zogovića u diskusiji na Petom kongresu KPJ

zu drugih, naprednih časopisa i izdavačkih preduzeća, U tim časopisima i u svojim ilegalnim ili polulegalnim političkim i sindikalnim listovima ona se bori za marksističko-lenjinističko shvatanje umjetnosti, istorije umjetnosti i umjetničke kritike, bori se za. osnovne principe i za praksu socijalističkog realizma. Centralni komitet ulaže velike napore da odzaji svoje, partiske. umjetnike, i literate, kao i da pridobije na svoju stranu što više istaknutih građanskih pisaca i umjetnika. Partija počinje borbu za pravilno, marksističko shvatanje kulturnog nasljeđa i njegovog znččaja za novu, sooijalističku kulturu. Ona vraća umjetnost radnom narodu, i od tog vraćanja rađa se plodonoann iznenađenje i radost i u radnom narodu i među umjefnicima. Centralni komitet rukovodi svim važnijim feorefskim javnim diskusijama među lijevim, kulturnim radnicima, povezuje se preko svojih članova s najistaknutijim antifašističkim piscima i umjetnicima, rješava važnije sporove i Sikobe među njima. Mišlienje Komunističke partije o umjetničkim problmima postaje činilac o kome vođe računa i prijatelji i neprijatelji; ono, sve Šire, postaie mjerilo, zakon ne samo za komuniste, nego i za Sve 5usvjesnjie i naprednije kulturne radnike, I tako se, čak i po ovim činjenicama, moglo uvidieti ili osjetiti da u Partiji radi sigarna ruka, da se Partija uporno i svakodnevno sprema na preuzimanje vlasti, da se čas njene pobiede sP/gurno i brzo približava,

To je stvar o kojoj sam, prvo, htio da kažem mekoliko riječi na ovom kongresu,

II Borba za novu, socijalističku kul-

„furu i umjetnost pretpostavlja i bor-

bu »protiv uticaja buržoaske reakcije na našu kulturu«, borbu protiv dekadencije, formalizma i lažnog »novatorstva«, jednom riječi: »protiv. za ostalosti svake vrste« Ja bih da kažem nekoliko riječi o neophodnosti, o razlozima, ciljevima te borbe kao partiske aktivnosti i zadataka koje Partija svakodnevno rješava i mora rješavati svakodnevno, i svakog iuna sve šire, organizovanije i odlučni-

e. ; Voditi borbu protiv dekađencije i formalizma u umjetnosti, to znači boriti se protiv (I) dekadenine i formalističke »umjetnosti« kapitali-

' stičkih država, u prvom ređu velikih

kapifalističkih država Zapadne Tivrope i Amerike; protiv (2) ostataka đekadencije i formalizma koji dolaze iz nekih zemalja narodne demolra?ije, i, (3) protiv ostataka i recidiva dekadencije i formalizma u samoj našoj žemlji. vi Voditi borbu protiv „savremenog formalizma i dekadencije u umjetnosti, kao ideološkog izraza i sredstva

reakcionarne monopolističke buržoa-

zije, to, — prema riječima jednog sovjetskog estetičara, — znači boriti se:

protiv. antirealizma — kao odricanja značaja objektivne stvamaosti,njenog postojanja, njenih zakona i mogućnosti njenog poznavanja;

protiv. antihumanizma — kao odraza straha reakcioname buržoazije pred neizbježnim razvitkom objektivne društvene stvarnosti, kao tumačenja koje ima za cilj da u, čovjeku ubije sve ljudsko, da se/“čovjek prikaže ili u vjdu životinje ili da se zamijeni stvarju, predmetom, pri čemu predmet postaje individualnost, »glavno lice«, »junak«, a živa ljudska individualnost se pretvara u predmet, u mehaniku i geometriju;

protiv iracionnlizma — kao propovijedanja reakcionarnih iđeja da je čoviek, tobože, po svojoj prirođi antisocijalan, da je cjelokupna njegova

·djielatnost usmjerena na zadovoljenje

egoističnih interesa ličnost, da se »sloboda ličnosti« saštoji tobože u oslobođenju čovjeka od kolektiva, od narođa;

protiv pesimizma — kao odricanja vjere u život, u progreš, 'u budućnost, čovječanstva, kao apologije smrti, kao poeftizacije truljenja;

\

VOLJA HAŠIMA BALTE

Skender RKRULENOVIĆ

(Svršetak)

Hašim. Balta odmahnu rukom kao da htjede reći: to »čemerno i budalasto« što je nekad bilo nije sada vrijedno ni da se u usta uzme! 1 dohva– ti onaj jedan »hakenpuc« od »pišto-lja« pa zamoči krpicu u ulje da ga podmaže; meni bi žao što prekide. priču, i to baš u trenutku, kad sam istonı postao pravo radoznao kako je živio prije.

Učini mi se da dalje i ne misli da nastavlja ili, ako možda nastavi, da

· će otpočeti nešto sasvim drugo. Da ga

pripitam štogod o negdašnjiem nijegovom životu — bi mi nametliivo' z nisam znao ni šta. U te dvije-tri sekunde ćutnje sunu mi iz njegove priče onai sastanak minera poslije samog probijanja tunela; nije mi, naime. u njegovu kazivanju bilo baš sasvim jasno kako to da su Hašima i njegove drugove — koji su bušili s ove strane — »oni s onu stranu prevarili i prvi opazili mine«: kako su ih mogli prevariti, kad su ih, očito, moTali naiprije obavijestiti da će paliti? No on je — pomislih, ioš dok mi je to pripovijedao — sigurno htio da kaže kako su oni s onu stranu prvi uspjeli da postave mine, pa ih onda i prvi obavijestili da se sklanjaju. Ali zašto oni s onu stranu — pađe mi istom sada na um — nisu pričekali dok i ovi s ove strane ne postave svoje mine pa da pale zaiedno? Vierovatno je i ovdje bilo — odgovorih sada sam sebi —

»ko prvi djevojci, njegova i djevoj-

ka,

A da ja sada čačkam po tome bilo bi kaorda hvatami u laži čovjeka koi je, kad bi odista bio hvalisavac, mirne duše mogao da rekne kako je njegova strana prva minala, i svršen posao; ovako, njemu nije ni na kraj pameti da svome takmacu,. oduzme njegovo i poštuje evo u njemu i to što mu se »nije dao zarobiti« kad »kroz onaj dim i duman poletjesmo da im zarobimo pištolje«...

Dok sam ja fako u te dvije-tri sekunđe ćutnje tražio da se uhvatim ma za kakvu bilo nit njegovog, činilo mi se, Wdebeloga klupka života, Hašim,

kako je bio zamočio krpicu, tako jč

odjedanput ostavi u ulju kao da se nečega naglo sjetio. ispravi se i stavi mi ruku na koljeno:

— A ijednoč sam opet — poče radio u rudniku s istim tim Milom Ličaninom.., Ih, moj druže, — udari me sad po koljenu i zanese lijevo rame— kađ se radniku oči krvi naliju, on će svoje postići, ili ga nema živog!.. Još, onda sam ja bio zelen, šta mi je moglo biti — šesnaest, sedamnaest godina. Radilo nas ie u rudniku nekih šest stotina, Bila je te godine velika žega, blagajnik iznio hastal pred kancelariju pod jednu lipu. Nabili se mi oko hastala, čekamo. čekamo, noge već otpadoše. sunce uprlo, a blagainika nema te mem»... Neki govore da neće ni doći, đrugi kažu da hoće. ali da je na ovoj omorini sigur– no prespo, jedni na to viču da bi ga trebalo ići buditi. a neko iz gomile dobacuje: »Nipošto«, veli, »i onako je

protiv nacionalizma — kao propagande šovinizma, rasne diskriminacije, kao precjenjivanja kulture pojedinih zemalja i potcjenjivanja kulture drugih zemalja, kao apologije »duha nacije« u tretiranju umjetnosti;

protiv lažnog novatorstva — kao apsolutnog unazađivanja umjetnosti u formalnom smislu. kao razbijanja, zamrsivanja, obesmišljavanja, lomljenja i zagađivanja svih sredstava i elemenata umjetničke forme, uništavanja svake nasljednosti i logike u razvitku umjetničkih oblika, uništavanja Ssvake mogućnosti stvamog napretka, istinskog novaforstva u umjetnosti,

Komunistička „partija · Jugoslavije mora se, — na svom sektoru opšteg komunističkog ideološkog fronta, — boriti protiv inostrane buržcaske dekadehtne i formalističke umjetnosti, ona mora pokretati i organizovati na tu borbu sve svoje kultume radnike i sve kulturne radnike naše zemlje koji su — kao narodno-frontovci — spremni da se bore za novi život i novu umjetnost, — iz ovih osnovnih razloga:

1. Reakcionarna, dekadentna, formalistička umjetnost u kapitalističkom svijetu je forma buržoaske ideologije, ideologije neprijatelja radnog čovječanstva, njegove slobođe, budućnosti, kulture, Ta forma ideologije služi klasnim. interesima imperijalističke buržoazije — »služi tajno i javno, posredno i neposredno, prefinjeno i vulgarno već prema situaciji u različitim kapitalističkim zemljama i prema mogućnostima i sredstvima raznih vrsta uumjetnosti«. Ona je, –i u svom vulgarnom i u svom »prefinjenom« vidu,namijenjena manuelnim i intelektualnim radnicima – kao sredstvo obmane, zaglupljivanja, frovanja, zavađanja radnih ljudi, kao sredstvo borbe za spasavanje imperijalizma, za proširivan'e sfere njegovog uticaja. TI mi, prema svojim mogućnostima, moramo voditi borbu protiv iđeologije imperijalizma, — jer je to ideologija neprijatelja, jer je to sredstvo i forma niogove me_ pomirljive borbe protiv radnog čovječanstva. protiv socijalističikog fronta, protiv nas samih, i jer socijalistička revolucija i izgradnja socijalizma ni u jednoi zemlji nisu i ne mogu biti same sebi cilj.

2. Dekadentna buržoaska „umjetnost, u prvom redu dekadentna buržoaska umjetnost sa Zapada, nastoji da se koristi jednom tradicijom nekadašnje velike realističke zapadnoevropske umjetnosti: njenim ugledom među narođima, pomoću koga bi htjela da i sebi obezbijedi ugled i uticaj, stepsn »mjerila i Uzora«. Zato mi,

prema. svojim mogućnostima, moramo

voditi borbu protiv zapadnoevropske i američke „dekadentne · umjetnosti, moramo doprinošiti njenom razobličavanju, njenoj detfronizaciji — kako nigdje i ni za koga u radnom i kultumom čovječanstvu ne bi bila uzor u pozitivnom smislu riječi, kako bi kao uzor, kao mjerilo, kao nova Ssvijetlost sijala na vidiku čitavog svije-

'ta nova, socijalistička umjetnost, u

prvom” redu umjetnost Sovjetskog

Saveza.

3. Voditi borbu protiv đekađentne, formalističke umjetnosti u Rkapitalističkom svijetu, — to znači, najzad, voditi borbu protiv svake mogućnosti, svake forme, svakog izraza njenog uticaja u našoj zemlji, zemlji koja še bocri za socijalizam i socijalističku kulturu. j ;

U borbi protiv zapadnoevropske i američke dekadentne i reakcionarne umjetnosti, protiv njenog uticaja u našoj zemlji, naročitu pažnju treba posvetiti američkom reakce:onarnom i đe–kadentnom filmu, Američki reakcionarni i đekađentni film, taj strašni i razomi holivudski opium, ima danas, u eri zaoštravanja socijamih sukoba u SAD i drugim kapitalističkim zemljama, neodložni, prvostepeni zadatak da skrene pažnju i svijest ljudi sa socijalnih problema na probleme psihopatološke, da svijest ljudi otfruje,

on iza sna zlovoljan, pa još ako ga prije reda probudimo, naći će uz inad neku čiviju, to njemu, hvala Bogu, nije teško, i onda će nam svima zakinuti na parama«... Mi se tako preknadamo, kad neko povika' »Eto blagajnikal« Zbilja, iđe „.noši tašnu pođ pazuhom. »Dva po dva«, stade da se dere od hastala, »šta ste se tu nabili ko stoka!«... Mi dva po dva. On sjede, izvadi pare, reda, v'dim, smotke po hastalu. Čućeš ti sad: Istorp. što poče plaćanje, istom grcre kod hastala nastade najprije žagor i pomicanje pa onda galama i strka, jedan se drugar izokrenuo odonud i viče na sav glas nama ovamo: »Drug8ovi ,pare su polivene „katranom, niko da ne primi!« Rasu se red. napravi se vašar oko hastala. Moj Mile Ličanin razmahnu rukama oko sebe, napravi sebi put do hastala i poče da lupa šakom ispred blagajnika: »Čiste pare nasrijedu! Mi smo zaradili čiste pare, hoćemo čiste pare!«...

— Druže Hašime, — uskočih mu u riječ. ićr zaista nisam shvaćao —- kako to da su pare bile polivena katranom? Zar su baš sve bile polivene?

— Ma sve sami katran!... Kako ne možeš da se dosjetiš, — nasmija mi se Hašim kao dietetu— katranisoli pare kako bi nas prisilili đa kupimo namitu u njihovom magacinu, one njihove ogrizine po što oni hoćel... Bee, moj druže, ne znaš ti šta se ne~

„kad od nas rađilo!,.. I tako, niko od

nas neće da primi katranisane pare. »Ljudi božji«. viče blagajnik, tek mu se pokoja kroz onu vrevu prazabire, »mi drugih para nemam... bolje vam ie primiti i ovakve nego nikakve... ako ih ne mogn-fte potrošiti nigdje,

potrošićete kod nas, para — para . . .«“ — »Stvaraj čiste pare«, čuje se Mile,

v7P%

zaguši ili »začara« sćenama smrti, ubijstava, košmara, priviđenja, pornmografije i »dđomaće idile«, da u ljudima odgaji zoološka raspoloženja, atavističke instinkte, divljenje zločinu i zločincima, strast prema gangsterskim »doživljajima«, I zato mi protiv ame= ričkog reakcionarnog i dekađentnog filma moramo upotrijebiti svoja najoštrija sredstva kritike i detronizacije. :

U kapitalističkim zemljama napred. na umjetnost, umjetnost koja se vezuje za proletarijat i Komunističke partije, izložena je jakom, svakodnevnom pritisku buržoazije, buržoaske ideologije, umjetnosti, buržoaskih i sitnoburžoaskih. navika i mjerila, i zato i napredna umjetnost u kapitalističkim „zemljama boluje . od ostataka dekadencije i formalizma, naročito u Francuskoj i Engleskoj. Naša je dužnost da i prema tim izvorima dekadencije budemo budniinepomirljivi, bar što se tiče mogućnosti njenog uticaja u našoj zemlii,

Osobitu vrstu pažnje treba posvetiti pitanju ostataka dekadencije i formalizma u umjetnosti pojedinih zemalja narodne demokrakhije, odnosno pitanju uticaja fe dekadencije i tog formalizma na našu umjetnost. Sa zemljama narodne demokratije mi imamo obimne Fulturne konven=cije, mi sarađujemo i treba da sarađujemo na svim linijama kulturne djelatnosti. Ali baš zato mi ne smijemo gubiti iz vida da u umjetnostima ili pojedinim granama umjetncsti nekih od zemalja narodne demokratije ima još mnogo ostataka {ormalizma, dekadencije, m.istike, naturalizma-i nadrealizma (u češkom: siikarstvu, filmu, poeziji, muzici, -grafičkoj opremi knjiga itd., u poljskoj literaturi, grafici, slikarstvu), Mi to ne smijemo gubiti iz vida ako nam je stalo do napretka svoje umjetnosti i umjetnosti ostalih zemalja narodne demokratije, ako nam je stalo do plodonosne međusobne kulturne šaradnje. i

Borba za novu, socijalističku kultu-

Yu zahtijeva, najzad, i borbu protiv o-.

stataka i recidiva dekadencije' i forma– lizma u samoj našoj domovini. Na tom planu, to i jeste naš prvi zadatak.

Ima li ostataka i recidiva dekadencije i formalizma u našoj umjetnosti,

„u umjetmosti zemlje koja se bori za

socijalizam i socijalističku kulturu?

. Ne samo da ima, nego'će ih biti još

dugo, vrlo dugo. Biće ih dogod postoje klase, dogod: budu postojali posljednji ostaci klasa, dogod se ne izžive Ostaci. kapitalizma, ostaci klasa u svijesti ljudi, dogod postoje kapitalističke zemlje u svijetu. Komunisti toga moraju biti svijesni — radi uspješnog uočavanja borbe između starog i novog u kulturi, radi uspješnog intervenisanja. u foj borbi:

Predratna borba Komunističke partije Jugoslavije, zatim naša revolucija.i socijalistička izgradnja djelovale su na našu umjetnost tako, da: su se pojave, uticaj, recidivi dekadencije H formalizma sveli na minimum, manji nego i u jednoj drugoj umjetnosti osim sovjetske. Pa ipak, ostataka i recidiva dekadencije i formalizma ima. Ima ih i u književnosti, i u pozorištu, i u likovnoj umjetnosti, i u muzici, i u arhitekturi.

Naša književnost čistija je od dekadencije i formalizma nego ijedna druga grana naše umjetnosti, — o tome, i o razlozima tome, govorio je djelimično'i drug Đilas. U borbi za socijalistički realizam, u teoretskoj i praktičnoj borbi, naša književnost stoji na čelu svih ostalih vrsta domaće umjetnosti. Na pozicije socijalističke knjižetvnosti prelazi niz naših najistaknutijih: starijih pisaca — realista; S tih pozicija počinje svoju književnu djeJatnost, svoj napor za usvajanje metoda socijalističkog realizma, niz darovitih pisaca — početnika. Naše pozorište je, poslije literature, učinilo najveći korak u približavanju novoj, realističkoj režiji, glumi, inscenaciji. Likovna umjefnost, iako manje nego po-

»a mi ćemo da ih trošimo gdje je nama volja!« Istora blagajnik' »B kad nećete, ja vas neću ni siliti'« pa poče da frpa one pare u fašnu. »Nemojte poslije«, sve tako trpa s pogleduje u nas neće li se neko predomisliti, ?nemojte poslije da plačete na mene, plačite sami na sebe!l«... Ali io mu bi uzalud, niko n• primi. On lijepo po= trpa pare i ode Mi u štraik! Svi ko jedan!... Ih, mcj dragi, kad radnik zapne za svoje... Čućeš ti sad! Hašim se malo pomjesti i obuhvati rukom brađu: ; — I, moj druže, da fi ne duljim, štrajkujemo mitako triravne nedjelje. Oni se bili najprije ućutali pa onda ročeše iswod žita da mgie. podgoyara– ju, prijete, a kad vidješe da im je sve uzalud — opet se ućutaše! Dok im na koncu ne dodija, pa nas jednog dana ne. sazvaše! Mito ti opet blagajnika, tegli tašnu, nosi pare, sav še ugolubio, sve se smjehuri i obliskuje. Kad poče plaćanje, — uhvati se opet galama i gungula! »Šta li je sad?« guram se ja, al ne mogu da se proguram do hastala. »Šta .je, zar opet katranisane?« pitam druga do sebe, a on še dere na mene ko da sam mu ja kriv: »Primi, veli,« i nije te više Bog dao! Daju nam pola u parama, a pola da kupimo ođ njih u magacinu!« Ja se nekako provrtjeh hastalu, kad, mo] druže, — Mile drži blagajnika za gušu, blagajniku sletjele naočare na nos! »Sve pare, sve do poslednje pare da nam isplatiš«, pritjerao ga onaj božji Likota uz lipić, »ili puštaj dušu!« »Pušti me ako Boga znaš«, pišti bla-

·gajnik iz Miline šape, »pusti me _ da

idem po pare, nisam sve donio!« Mile mu na to pusti gušu, ali ga uhvati za mišicu, za svaku Sigurnost, »Zajedno ćemo mi«, veli,» po pare! Rodićeš ti

zorište, učinila je takođe mnogo, naročito naše vajarstvo i naša grafika. Muzika je takođe počela da se istrže iz veza dekadencije i formalizma, Pa ipak, — ponavljamo, — ostataka i recidiva dekadencije i formalizma ima u svim fim granama naše umjetnosti, pogotovo u arhitekturi, gdje formalizam i dekadđencija vladaju prilično suvereno i prilično bezobzirno,

Ostaci recidiva formalizma i dekadencije u našoj književnosti izražavaju se, pored ostalog, u ostacima i recidivima ujevićevštine i nadrealizma od nekih mladih zagrebačkih pisaca, u formalističkoj i plitkoj idilizaciji so-

·cijalističke izgradnje u poeziji nekih mladih beogradskih literata, u mutnoj mistici i istrzanosti nekih starijih i mlađih slovenačkih književnika, u kanocniziranju sredstava i metoda makedonske narodne poezije u lirici niza makedonskih pisaca, Ostaci i recidivi formalizma i dekadencije u pozorištu

. izražavaju se, pored ostalog, u kon-

struktivističkim, naturalističkim, simbolističkim »sintetičnim«, »dinamičkim« i bolesnopsihološkim „zastranjenjima na ljubljanskoj, zagrebačkoj, sarajevskoj i — jednoj i drugoj — beogradskoj sceni, i to kako u postavkama pozorišnih komada, tako i u postavkama opera i baleta. Ostaci dekadencije i formalizma u likovnoj umjetnosti izražavaju se, pored ostalog, u formalističkoj grafičkoj opremi knjiga zagrebačkih nakladnih zavoda, u pristrasnosti grafike prema strašnom i nakaznom, u ostacima impresionizma ili čistog Jarpurlartizma u skulpturi, u ostacima impresionističkog svođenja svijeta na igru tamnih ili svijetlih pjega u slikar= stvu, ili u ostacima uticaja Pola Sezana koji je istjerao iz svojih slika čak i onaj površni, impresionistički trag svjetlosti i, gledajući na prirodu s hladnom, hnezainteresovanom .acionalnošću analitika, »ubio neposredni trepet života u slikarstvu i do kraja suzio okvire stvarnosti koža zanima. umjetnika«. Pojave dekadencije i formalizma u našoj muzici izražavaju se, po=red ostalog, u eklektizmu, naturalizmu, atonalnosti, zbrci i množini raznolikih, uvijek kratkih i reskih zvukova, u disharmoničnosti i kakofoniji, kojih ima čak i u nekim kompozicijama na temu Narodnooslobodilačke borbe. Dekadencija i formalizam u arhitekturi kod nas izražavaju se, poređ ostalog, u mizu novih, realiziranih ili tek projektovanih arhitektonskih objekata (projekat novih sarajevskih ulica itd.), i u reakcionarnim, formalističkim teorijama da je takozvani funkcionalni konstruktivizam, ostvaren »na područ. ju zapadne E.vrope« kao izraz »poletne dinamike modernog života« i »savremenog razvoja statike izražene čelikom i armiranim betonom«, — arhjtektura novog, socijalističkog društva, a đa je socijalistički realizam u arhi-

MS) GJOJUAAMA

. IR UOPĆE EA BAR NEI S AJ, CO: H "VOOR Ta)

STRANA 3

tekturi, koji usvaja i prerađuje na višem stepenu razvitka tekovine kla6ične arhitekture, samo olstupanje nazad, kako bi se »zaostale narodne maše« osposobile da shvate i prihvate »krajnje jasne kompozicije kristalnih tijela, ploha i bridova« buržoaskog funkcio-

· nalnog konstruktivizma! (Vidi »Repu-

bliku«, god. IV, br. 2, str. 148—157.)

Borba protiv ostataka i recidiva formalizma i dekadencije u našoj zemlji, protiv uticaja dekadencije sa Zapada ili njenih ostataka u zemljama narodne demokratije, — uključivala je do sađa i uključivaće — u izvjesnoj mjeri — i u buduće i borbu za poularizaciju velikih tekovina sovjetske Uu= mjetnosti, odnosno borbu protiv svakog pokušaja inteligentskog potcjenjivanja sovjetske umjetnosti. Naša par= tija je tu borbu vodila do sađa s potpunim uspjehom, a vodiće je, naravno, s uspjehom i u buduće. ~”

Takvi su ostaci i recidivi reakcionarne. buržoaske umjetnosti u našoj zemlji; tako se, u borbi s tim ostacima i reciđivima, razvija i mora razvijati borba za socijalištičku umjetnost, borba između starog i novog u umjetnosti. Govoreći 19927 o rađanju novog, o suproinosti između starog i novog, drug Staljin je rekao:

«...naš razvitak ne ide u viđu glatkog, jednostavnog podizanja uvis. Ne, drugovi, kod nas postoje klase, kod nas postoje suprotnosti unutar zemlje, kod nas postoji prošlost, kod nas postoji sadašnjost i budućnost, kod nas postoje suprotnosti između, njih i mi se ne možemo kretati napred u obliku laganog ljuljuškanja na talasima života, Naše kretanje odvija se u vidu borbe, u vidu razvitka suprot= nosti, u vidu savladavanja tih suprotnosti, u vidu otkrivanja i likvidacije tih suprotnosti. Dok postoje klase, mi nikađa nećemo imati takvu situaciju da možemo reći: no, hvala bogu, sada je sve dobro. Nikada toga kod nas ne= će biti, drugovi. Kod nas neprestano nešto izumire u životu. No to što izu= mire, neće da umire jednostavno, nego se bori za svoj opstanak, brani svo. ju odživljenu stvar. Kod nas senepre. stano rađa nešto novo u životu. Ali to što se rađa, ne rađa se jednostavno, nego PDišti, ciči, braneći svoje pravo na opstanak. Borba između starog i novog, između onog što umire i onog što se rađa, to je osnova našeg. razvitka.« Otkrivati i savladavafi suprotnosti, suprofnosti između starog i novog u svim oblastima života, pa i u umjetnosti čuti na vrijeme režanje onoga što se brani umirući, čuti pisku onoga što se rađa i traži pravo na opstanak, pomoći prvome đa što prije umre, a drugome da što brže i što pravilnije raste, — to i jeste zadatak Komunističke partije, zađatak komunista, smisao njihovog . života i njihove borbe.

Čehovljev »Višniev vrte — u američkoj verzili

Američki poslovni ljudi, bez ikakvih skrupula, prerađuju pozorišne komade stranih pisaca, ne vodeći pritom nimalo računa ni o autorovoj zamisli, ni 0 umetnički mkvalitetima

dela, U vezi stim časopis »Herpers magezin« donosi vest o jednom, u punom smislu amerikanskom, »prekrajanju« Čehovljevog komađa »Višnjev Vrt«. .

Američki prekrojivače preneo je radnju komada na... jug Sjedinjenih Američkih Država. Umesto starog Čehovljevog poslužitelja Firsa, Uu američkoj verziji pojavljuje se — Crnac, bivši rob, Na američki način

meni svaki krajcar! Vi, drugovi«, okrenu se nama, a blagajnik mu se šVe savija i potrkuje u ruci, »šsamo uživajte i tu čekajte!« Ne potraja dugo, eto ti, bogami, tašne i blagajnika, Mile kako ga je odvodio tako ga sada i đovodi — ko u kliještima!... Ih, moj druže, kad se radniku oči krvi naliju! I šta da ti dalje kazujem, platiše, bogami, sve u paru! Tako ti je to nekad bilo...

Hašim dohvati »pištolj« i stade unj da namješta dijelove; i ponovo mi se učini da on uvijek tako hoće da pobjegne .od te prošlosti kad god je se sjeti. Mišiće po licu omlohavi mu jetka grimasa, kao da je nešto trpko i gorko okusio. i

— Baš zbilja, druže, — baratajući oko »pištoljae prođužavao je Samo đesnim krajem usta, kako je u lijevome držao cigaru, — kad se nešto sjetim svoje mladosti, lijepo mi se smu-– či! Jer zašto? Otkako sam stao na noge, kinjio se ko crv na žeravici, radio tako sve za drugoga, a ovamo bio željan hljeba i, šta ćeš dalje, nisam se znao ni potpisati! U školi, oh, kakvoj školi, nisam bio ni jednoga

'gahata! Očiju mi mojih, ni jednoga,

sahata, a za ovih dvađesetipet mješseci kako Sam u Armiji naučio sam i čitati i pisati, bogami ko da sam vijek proveo u školi, a ne pod zemljom! Sad je meni otvoreno na sve strane, kud god se navijem, ko i ovom »pištolju«. ... Ha, Janez? — i Hašim Balta, uspravljajući se s »pištoljem«, zatalasa onim svojim sjajnim bjeločnicama. kao da sve pred sobom obasjava smijehom, put svoga druga Slovenca. koji je cijelo to vrijeme ćutliiv i po-. guren čistio svoi »pištolji« i ne slušajući vjerovatno svog raspričanog druga. — Govorim ja ovom hašem Jane-

metamorfozirah je i Trofimov, koji lije gorke suze zbog toga što su se izgubili '»patriarhalni dani ropstva« i kliče u zanosu: »Sva je Amerika naš vri.«

STIHOVI MESTO HLEBA Japanski viši državni funkcioneri pronašli su nov metod regulisanja klaš

nih sukoba. Kađa su pretstavnici japanskih radnika-štrajkača posetili ministra pošta i telegrafa Tomiosia, zahtevajući da im se poviši plata, on im je, umesto odgovora . . . prošitao sVOju najnoviju pesmu.

Trn acagrOr rez ray ura Paris TUO JLEKirKa znae OCU KK IEEE _ r- = up uu A Or UI

zu, — nastavi Hašim meni, odozgo, naslonivši se na ručke »pištoljae našalim se ja tako ponekad s ovim našim Slovencem „Janezom: »Slušaj, Janez, ti si došo ovamo da bušiš moju bosansku stijenu, A kad misliš da me vođiš da se i ja malo naslonim na , tvoj Tirol?« Jer zašto, druže? Ha bušio Hercegovinu, ha Dalmaciju, ha Sloveniju, — sve ti jedno, jednoj državi bušiš, svoja država &vukud. . .

Hašim se obazrije pa bržebolje zakrenu glavu. Pokraj nas je prolazila sa posla jedna brigada idući na ru čak, Janez, nevidljiv dotad i nečujan, mnakašlja se i viknu preda se: »Hašim, triput ura za Užice!« Shvatih odmah. Ta omlađina što prolazi to je sigurno ta užička brigađa u kojoj je i ona Hašimova Užičanka što »kad ti se ta nasloni na pištolj, uh, probi boga«! a

No Hašimove Užičanke ne vidjeh? mora da je bila promakla. Hašim se već bio odmakao, — polagao je upra= vo »pištolje. na jednu gromadu, tek

'onako. Bi i meni malo neprijatno, pa

kao da prečuh ono Janezovo »triput ura«, doviknuh Hašimu, ne znajući šta bih drugo: »Hašime, e pa doviđenja! Koja si smijena?«

— Noćna, i noćas noćna! Dođi večeras, večeras je posljednji udar!...

»Gdje li je samo tvoj posljednji udar?« doustih u sebi i krenuh za užičkom brigadom, 1

Preda mnom, vjerovatno na čelu kolone, idu „Hašimove »crne oči« „i »kosa – zift., a uza me i za mnom sve kao da zapristaje Hašim Balta, sirov tako, razriven, zadimljen, nedovršen,

' a svršen ipak i zavitlan u budućnost

kao i ovaj kolosijek što će sutra klisnuti kroz ove mrke gudure. ?