Književne novine

| komeđiji »Rodoljubci« a jednog u

BTRANA #

eeej ———_—

———

BRANKO RADICEVIĆ

(Nastavak sn prve strane)

i kliasto: da uz tuđi kotak narnmljuJe da ga tuđa ruka zaranjuje«.

\ svome safiričnom spevu »Put», vodeći borbu »p Vukovu jezičnu reformu Prsmnkho je primenio snagu misli i iezika na uništavanje mračniaka. To nije samo stihovani pretres o jezimi pamflet protiv starog a propaganda za novi jezik nego delimična slika društveno-političkih odnosa kod Srba tose doba. Borbn za jezik vodila se oko feudalnih povlastica crkve, u čije ime brani čak i Lukijan slovenSki jezik za uzvišene stvari, dopuštajuči narodni za svakodnevne. Zaštitnici feudalnih poeziia crkve, pod vod stvom mitropolita Stratimirovića, identifikovali su crkvu s nacijnm od nosno ograničnvali naciju na crkvu, štiteći povlastice koje je bečki dvor davao u vidu »crkvene autonomije«. Interesi srpskosa građanstva.iako ono još nije imalo snage za revolucionar= no postavlianje pitanja, bili su drukčiji od interesa feuđalne povlašćene crkve, Ba srpški narod pod Turskom već je. vođen stareštnamn-tepove m», bio je digao dva nacionalna ustanka i stvarala se embr:onnlnn nacionalna držav8Đ, začetnik prve modnrne države jugoslovenskih narođa, Genijalni čovek iz naroda, osposobljen za naučna uopštavanja, Vuk je umeo da gleda u perspektivi. Njegovi pokušaji đemo kratisania Miloševe vladavine nisu uspevali. nli jeon znto revolucinnnrmnm doslednošću rešio jedno od bitnih

pitanja budućnosti nacije, koje su do

njega već postavljali i Orfelin i Došitej i drugi ali ga nišu rešili, jedan od uslova modđerme države: izvojevao je pobedu narodnog jezika i narodnog principa u kulturi. Izvojevao ga je protiv austriske vlasti, protiv pravo= slavne crkve u Austriji, protiv surove Kkneževske birokratiie u Srbiji. Same narodne mase u Srbiji još nisu mogle učestvovati u toi borbi, no Vuk je njih imao pređ očima, Crkva je branila »sveti« lezik koji je prikrivao zemaliske interese feudđalizma i jednog višeg sloja građanstva, podređivala narod crkvi, ne dajući mu đa se obrazuje na svome jeziku. A jedan deo obrazovane inteligencije, vaspitan u otmenoji »školi baba-Smiljane«, đa= vao je otpor zbog oportunizma, nesme lošti i nadriučenošti, otuđen ođ mnarođa — koji je smatrao »prostim«. Protiv tih srednjih, koji su hteli da pomire dva jezika »popravljajući narodni 8vak prema svom ukusu«. Vuk je bio upravio snagu glavnog udarca, đa bi likvidirao glavnog protivnika koji je bio ušančen u karlovačkoj mitropoliji s koncima u bečkoj dvorskoi kancelariji. Dositei ie u ime ra cionalizma mnogo više kritikovao crkvu. Vuk, iako je vođio borbu za jezik a ne direktno protiv crkve, pobedio

ju je i to ne naimanje kađa su on i'

Daničić objavili svete Mhnjige« na narodnom jeziku. Dositei je hteo đa prosveti narod, ali ga je tretirao kao objekat za vaspitavanje, a tražeći narodni jezik obraćao mu se mekim »srednjim« iezikom, Vuk je hteo da se mneprosvećeni narod prosveti, ali ga pred svetom nije prikazivao kao maloletnika, nego je ukazivao na njegove umotvorine iz doba ropstva i mraka. a otvorio mu? vanredne per= spektive kad budđe svesno nosio Kkulturu. Vuk je srpski narođ i ostale jugošlovenske narođe, koje on nije tačno razpraničavao ali čije bratstvo i jedinstvo je istakao, uveo u red kulturnih narođa kao punopravne takmace.

Razume se da nenarodna književnost nije mogla imati »lepote reči« ako je sojuz reči bio tuđ a misao apstrakna. Mesrećni Sima Sarajlija propadao ie pod teretom svoiih nebuloznih misli i zamršenih reči, Ne može se pevati o istinskoj ljubavi, ako to zanosi na crkve, pa ni ako zanoši na latinski. Ne može se žarki patriotizam izraziti strogo biranim rečima »Ssrednjeg« jezika. A ako freba dopreti do narodnih masa, one treba da razumeju i osete. Jedino ođ slovenoserbskih pojeta prikazao je Sterija u

»Pokondđirenoi tikvi« Narod ie očekivao svoga umetničkog pesnika. Branko je bio pesnik kroz koga je osećanje liudi njegova naroda i nje= gove epohe šiknulo kao iznenadni iako očekivani izvor, a misao doba pro govorila novim »sojuzom reči«, sam

jezik ponosna zaigrao od svesti O svO=.

joj lepoti. Progovorio je osnovni, plebeiski deo srskoga građanstva u Vojvodini i Srbiji, oslušnuli su i ostali jugoslovenski narodi, progovorio je narod sam o sebi.

Nisu to samo reči zazvučale kao nove. tek rođene, iako poznate, nego je i kadenca bila otkriće, Novo je bilo ono što je niima bilo rečeno a ono

je bilo svoje kako za pesnika tako

za morod,

Gotovo u isto vreme mWenjjalni Njegoš je u Crnoi Gori iavršio iz kvali» teta narođnog eba skok u novi Wvali-

tet umetničkog dramskog speva, u Sloveniji Prešern zgusnuo dotle pre- *

zreni jezik u biserje osećanja i misli, a u Hrvatskoi Mažuranič bisao »Smail-nfu«, Svi su oni manie ili više sa» rađivnli nn Vukovom delu. a izvršili proces rnmđanim ncionalnih Mknjiževnosti naših narođa.

Bilo ie iskovano oružje za iđeje Svetozara Markovića. bilo je pripremlien put Jakšiću, Zmaju i drugima. Današ, kađ naši narodi dđovršavaju kulturnu revoluciju čiju je jednu pret hodnu pobedu izvojevao Vuk pre sto godina, kađ naši književnici imaiu mogućnost i časnu ulogu đa buđu svešt narođa o sebi, o svojim dđosštignućima i &vojim mogućnostima, mi sagledamo šav značaj poezije Branka Radičevića koja je nikla na Vulkovoj pobeđi. .

Jovan POPOVIĆ

BUGARSKA

Prešernova proslava u Sofiji

Klub kulturnih radnika pri Komitetu za nauku, umetnost i kulturu priređio je 24 februara. u šaradnji sa Bugarsko-jugoslovenskim Rkomitetom, veče posvećeno stogodišnjici smrti Franca Prešema, Uvodnu reč održao je književnik Nikola Lamnkov, a zatim je o životu i delu Praha Prešerna „govorio književnik Dimitar Pantelejev. Na prošlavi su lUčestvovali i članovi sofiske radđio-drame, koji #šu recitovali Prešernove pesme, i hor »Rosna kitka«, koji je pevao slovenačke narodne pesme.

fi

KNJIŽEVNE NOVINE

FAV NL 8

REZOLUCIJA KNJIŽEVNIKA SRBIJE

POVODOM KLEVETNIČKE KAMPANJE PROTIV JUGOSLAVIJE

Na trećoj svojoj godišnjoj skupštini, koja se održava u jeku izvršivanja Petogodišnjeg plana privrednog razvitka Jugoslavije i u punom raz. mahu socijalističkog preobražaja našeg sela, književnici Srbije odaju priznanje i izražavaju puno poverenje našem državnom | partiskom ruko= vodstvu, koje boreći se protiv svih pokušaja imperijalistiškkih potpaljiva= ća rata zastupa interese jedinstvenog socijalističkog fronta i vodi naše na rode u socijalizam,

U isti mah oni odlučno osuđuju nedostojnu, besprincipijelnu i amoralnu kampanju koja se iz zemalja socijaljzma i narodne demokratije vođi pro= tiv nove Jugoslavije, stvorene revolucionarnim putem u toku herojske borbe protiv fašizma, kampanju sračunatu na to da omete našu socijalističku izgradnju i da unizi najveću tekovinu naišh naroda, pa i našu kulturu. U toj kampanji, nažalost, u poslednje vreme počinju da uzimaju učešće i neki književnici tih zemalja. Izražavajući svoj protest protiv an tijugoslovenskih postupaka nedostojnih principa i morala socijalizma, književnici Srbije, svom svešću i svim srcem privrženi wevojoj državi, svojoj Partiji i njenom rukovodstvu ha čelu s drugom Titom, konstatuju da nas neđostojna kampanja „kleveta i pakosti, koja traje već preko osam meseci, nije dovela do poremećaja u Jugošlaviji, nego je, naprotiv, pojačala socijalistički elan, ali je nanela štetu jedinstvenom frontu mira i demokrattije, u kome Jugoslavija stoji nepokolebljivo na svom mestu. Književnici Srbije, stojeći uz svoje državno i partisko rukovodstvo, koje je nerazdvojno jedno s radnim narodom Jugoslavije, zahtevaju da se me. đu zemljama „dsocijalizma „usposštave jeđino pravilni odnosi kojima nas uči nauka Matska, Engelsa, Lenjina i Staljina, i izražavaju svoju uverenost da će naša borba za istinu i za pra= vilne odnose među socijalističkim zemljama uspeti,

Književnici Srbije na svojoj godi. šnjoj skupštini ukazuju 6 indignaci= jom ns to da je od Wtrane rukovodstva zemalja vezanih s Jugoslavijom ugovorima o prijateljstvu i saradnji izvršen niz nepojamnih „kršenja ne samo tih ugovora nego i običnih međunarodnih obavezža, da je prekršena konvencija o kultumoj saradnji, da

se prema pojavama i vrednoštima jugoslovenske kulture primenjuju mere diskriminacije nedopustive čak i bez obzira na potpišane Monvencije (diskriminacija jugoslovenskih iflmova, obusštava objavljivanja knjiga jugoslovenskih pisaca, nasilja prema jugoslovenskim knjižarama i izložbama itd). Nasuprot tome, u Jugoslaviji se i dalje poštuju Whulture pojedinih >zemalja narodne demokratije, objavljuju knjige, prikazuju drame i filmovi, daju informacije o kulturnom životu tih zemalja i čini sve ono što je pri rodno kad je reč o demokratskim zemljama, Književnici Srbije žele što tešnju saradnju ša zemljama socijalizma i narodne demokratije, ističući đa je upravo Jugoslavija mnogo učinila za sklapanje ugovora o prijateljstvu i konvencija o kulturnoj saradnji, i baš zato smafraju nedopustivim da iz tih zemalja, čiji izvesni rukovođioci hoće da izbrišu 8 geografske karte Jugoslaviju, njenu istoriju falsifikuju a njenu kulturu ignorišu, u našu zemlju umesto kulturne saradnje šalju kle« vetničke paskvile i antikulturne ma= kulature, ne samo vređajući naše na=rode u njihovim pravima nego i tre. tirajući ih kao intelektualno i moralno nezrele.

Književnici Srbije, koji su isto tako književnici Jugoslavije, postavlja• ju sebi kao zadatak đa mnogo više i mnogo jače izraze ovo revolucionar= no novo u našoj društvenoj stvarno= sti, da mnogo bolje prikažu narodnu revoluciju i Gocijalističku izgradnju, kako bi još više uzdigli &ocijalistički jugošlovenski patriotizam i dali do« stojan odgovor na klevete i pakosti s one strane s koje nisu &meli i ne a8me= ju dolaziti, kako bi još više pokazali imternacionalizam „velikih podđviga naroda Jugošlavije u borbi za socijalizam i mir,

Da živi Centralni komitet Komunističke partije Jugošlavije ha čelu 8 drugom Titom, koji ukazuje budnu brigu i &vestranu pomoć kulturnom stvaralaštvu naših naroda!

SVEČAN ISPRAĆAJ

Italijanski narođ je oštro i ođilučno ustao protiv ulaska De Gasperijeve vlađe

— De Gasperi: Izvinite, gospodo, ja sam malo szakasnio...

BORBA PROGRESIVNIH SNAGA U FRANCUSROJ

Pužeronova slika, izložena u »Jesenjem salonu«, izazvala je burnu reakciju u časopisima koji su posvećeni umetnosti. Slika pretstavlja Parižane na ribljoji pijaci. Trgovkinja ri bom podigla je ribu za Škrge i hvali gvoju robu mušterijama. Parižanke u prednjem planu slike stoje neodlučne. Želele bi da kupe ribu, ali je suviše skupa, U pozadini ocrtavaju se siluete kuča, Vidi se da je to Pariz.

»Kakav jevtin realizam! Kakva banalnost!« — viču isti oni kritičari koji su ranije osuđivali savremenu

| progresvnu umetnost zbog njene sme losti. 4

Na istu takvu pojavu, koja je izazvala negodovanje kritičara, nnilazimo i u poeziji: Aragon. čiji se talenat nije niukoliko smanjio počeo je da piše stihove pristupačne svima. I u tragičnom periodu nesreće od 1940 godine, za vreme francuskog Otpora,

Aragonova poezija stajala je ne Ba-

mo u avangardi borbe, već je i DpOostala zastava celokupne napredne poezije, Buržoaski Kritičari. mapađdaju Fu žerona samo zato što znaju: on je ko-

unist. Oni kažu i pišu: »Fužeronu je naređeno da tako slika stvarnost. i on to čini, Ne smemo da se odreknemo slobode stvaralaštva«, Ali da kažemo nešto o famoznoj »slo=

bodđi« umetnosti u Prancuskoj.

Postoji li slobođa stvaralaštva za

književnika? Skoro svaki dan dolaze

mi Wnjiževnici-početnici žaleći se da niko neće da ih štampa, a izdavači odbijaju čak ı da ih prime. Veliki broji izdavača kojih se dotakla Kriza više vole da izdaju prevode američkih knjiga i pisncmn sličnih Henri Mileru. Oni se više interesuju za por“ nografiju ili senzacionalne knjige iz-

dajnika nego za SBtvaralaštvo naših književnika-početnika., Memoari Pjera Lavala i maršala Petena, Pjera Tetenžea i Žana Žeralda Pakija, a takođe i gnusna knjiga Kravčenka i Artura Kestlera dobijaju veliku podršku i reklamu. A kad je tako, onda otkuda da se nađe hartije za naše pisce i pesnike početnike? Neka pomru ođ gladi. Izdavači više vole »pro stitutke pera«.

Dozvolite mi da navedem jedan primer: mladi književnik putuje u Spaniju. Pomoću levičarskih organizacija uspeva da uspostavi vezu S partizanima. Vraća se sa gotovom pri povetkom koja se pojavljuje u novi= nama, Zatim bisac pokušava da izda

svoju pripovetku, i tu nailazi na od-

bijanje od strane izdavača. Prvi izdavač kome se obraća odbija ga pod izgovorom da on ne želi da izdaje knjige koje se tiču politike, Drugi izjavljuje da ga takva reportaža ne interesuje i dodaje, — ako hoćete da izđam vašu stvar, unesite u niu nekoliko mapada na Sovjetski Savez, Ako ispunite našu molbu, izdaćemo je odmah,

Izdavačko preduzeće koje Poara takvu pogodbu književniku jedno je od najstarijih u Parizu — »La libreri Plon«.

Isto se to đogađa i na drugim poljima umetnosti. Kompozitoru koji nudi svoju &tvar pozorištu izjavljuju: »Vaša stvar niie roba koja se traŽi«. Dramskom pišeu vraća se njegov komad pod izgovorom da je on isuvi še realističan i pritom še igsjavljuje: »Gledalac ne treba da misli, on hoće da se zabavlja«.

Francuška buržoazija smatra kao nedozvolieno đa u Sovjetskom Savezu narod i komunistička partija, ko“

ja odražava njegovu volju, imaju svoju reč i svoje mišljenje o pitanjima filozofije, književnosti i umetnosti. U Prancuskoj, kaogodđ i u drugim kapitalističkim zemljama, ne diktira narod već čifte koje šu prisvojile sebi pravo da govore za njega. O kakvoj slobodi stvaralaštva može biti reči u kapitalističkom društvu? Ko plaća taj i naređuje. Takav je gvozdeni zakon koji vlada u kapitalističkom svetu. I potpuno je očigledno da onaj koji plača ne teži prošsvećivanju ili oslobođenju naroda. On radi u interesu svoje vlastite klase,

Pužeron je to shvatio, kao | Ara» gon i MElijar, shvatio je takođe i to da Socijalizam otkriva nove mogućnosti umetniku, stvara nove odnose između ljudi, uspostavlja neposred= nu vezu između umetnika i naroda i pruža mu slobodu stvaralaštva, Ovi su se umetnici uverili da život ljudi u socijalizmu obećava budućnost, punu perspektivu, plodonosno zemljište za niihovo stvaralaštvo i stavlja pred umetnika dublje: zadatke nego što je jednostavno samo posmatranje,

Jedino promena same psihologije umetnika, pesnika, pisaca može da utiče na niihov stvaralački pravac. To ie ono što nikad neće shvatiti bur žoaski kritičari, koji tvrde da umetnost ne sme zavisiti od politike. Buržoaskim umetnicima, pesnicima i piscima samo 6e čini da njihova umetnost ne zavisi i neće zavisiti od politike, da može postojati »umetnost radi umetnosti«,

Napredna „književnost Francuske ponovo je stekla davno izgubljeni kontakt s narodom. Pod uticajem pesnika koji su učestvovali u pokretu Otpora, ona sad izražava nade i snove naroda. Tada su buržoaski kritičari izjavili: » Po niie književnost«.

Oni su pokušavali da zadrže i uguše tu književnost koja je uperena protiv temelja „buržoaskog poretka. Nije li ona probudila opasne misli u

u Atlantski pakt

Imao sam muaio objašnjenje sa Tialijanima

Karikatura Z. Džumhura

narodu? Buržoaski kritičari želeli bi da nađu ma šta što bi se moglo suprotstaviti ovoj književnosti, Oni na=> padaju književnost koja prikazuje buržoaziiu kako se ustumarala u očajanju pri pomisli da će se izgraditi svet u kome će oni biti lišeni svojih tradicionalnih privilegija. Da, književnost Žana Pola Sartra i Albera Kamija takođe ima svoje socijalne korene, Kamija proganja misao o besmislenosti života i beskorisnosti čovekovog >#tvaralačkog rada, Sartrovi heroji nisu liudi već izmroevare ne Životinje koje su dobile ljudski lik, Govorio sam o tome još pred rat u Svom članku o Sartrovom delu »Zid«. Smrt mnogih naših drugova, učesnika u pokretu Otpora, smrt filozofa Žorža Policera koji je umro pod mukama me izdavši drugove, smrt Žaka Dekura. osnivača »Letr fransez«, koji je izrazio prezir prema svojim dželatima, smrt Gabriela Perija, Valentina Feldmana. pisca »Savremene estetike«, koji je uzviknuo u lice vojnicima koji su ga streljali: »Glupaci! Ja umirem za vas!«, — smrt i borba hiljada i hilajda bezimenih heroia dokazale su da je Sartr oklevetao čoveka i rpodužuje da ga kleveta i sada,

Pisci koji su napali književnost učesnika u pokretu Otpora nisu u sta nju da je uguše, isto onako kao što ni reakcionarna buržoazija nije mogla da priguši glas naroda koji se podigao protiv svojih ugnjetača, Bto zašto su mnogi od njih prešli na stra nu kolaboracionista i izdajnika,

Danas oni pokušavaju da sškrenu na sebe pažnju. Ali ni Anri de Monterlan. ni Žan Žiono, ni Andre Teriv, ni Marcel Žuando čak ni uz pomoć Pransoa Morijaka i Žana Polana, ne mogu ništa da stvore ni u sadašnjosti niti aı budućnosti, — oni su izlapeli Isto se to može reći i o stvaralaštvu Andre Malroa. On više ne piše romane, on &e pretvorio u po

· ba

SMRT U SAN MIKELI

Pre nekoliko đana pročitao sam jednu kratku belešku: 17 februara Ove godine umro je Aksel Munte, u dubokoj samoći, poluslep i skoro zaboravljen, Ta vest probudila je u meni uspomene. One su me odvele na ono čarobno ostrvo snova, na Kapri, i setio sam se onih dveju kuća u kojima su Živela dva čoveka i književnika naše epohe. Na kuću u donjem delu ostrva, ispod Monte Tiberia, u kojoj je Maksim Gorki napisao nekoliko svojih lepih i čovečamskih dela, u kojoj je organizovao radničku školu, da sa dalekog ostrva dela organizatormski i teoretski i za revolucionarni radnički pokret, kuću u kojoj je Lenjin Gorkog posetio. I na drugu kuću, visoko gore na Monte Solari, od koje je jedan svetski čovek, umoran od života i pun rezignacije, napravio romantičnu kulu od slonove kosti: San Mikele.

'xspomene na Kapri: slika intenzivne veđrine, blistavih boja i blagog povetarca. im ostrvo pred sobom, onako kako sam ga osetio dok sam se uspinjao uskom kamenom stazom kroz vrtove maslina, Seljaci nji-

'Šu ha glavi teške korpe pune zrelih

maslina, a iz daljine, iz bašta limuna, dopiru vesele i drage pesme. Uspinjući se iznad blistavih potoka, čovek je viđeo atlansko plavetnilo nekoje se rastapalo u plavoj beskonačnosti mora, kao da je tu kraj sveta i da postoji još samo OVO ostrvo na grebenima i stenama, Belina kubičnih kuča sa afričkim kubetima i cistermnama za kišnicu na krovovima zaslepljivala je oko koje &e okretalo tamno zelenim agavama i egzotičnim kaktusima, na čijim &u vrhovima listova drhtale kao vino crvene bobice. Sasvim gore, na brežuljcima Anakapria, koje je Debisi preobrazio u tonove, stoji skaškama obavijena kuća San Mikele, u kojoj je Aksel Munte pisao one fantazije i istine svog živoOta, koje su, u milionima primeraka, na četrdeset jezika prevedene, u &VOje doba nalazile najveću prođu. U predgovoru »San Mikeli«, Munte piše: »Nije istina da si &am, nije istina da moraš umreti.« Pa ipak, kaže pisac, mišao na &mri retko ga napušta.

Te dve rečenice, te dve misli tako međusobno suprotne, dale 8šu mi povođa da bacim pogled unazad i da &e potsetim smrti, u času najintenzivnijeg života, u kome je, u novoj Jugoslaviji, švaki dan i Wvalkti sat ispunjen planom zajednice, voljom za &aradnju na izgradnji jednog sveta pravičnijeg i eWrećnijeg života: swsocijaligma, Zašto je sada Alkse! Munte, lešući u grob, u istini mrtav i predan zaboravu? A zašto je onaj đrugi Maksim Gorki — iako već mnogo Fodina u grobu, i dana u dan sve življi u nama?

Iznad smrti živi jedino delo, đelop koje nadvladava šsamoću umiranja, jer je vezano sa novim, sa onim što nastaje.

Alksen Munte, sin apotekara iz Oskarshama, po rođenju Šveđanin, po igboru engleski državljanin a po bogatstvu počasni građanin Kapria, umro je usamljen i bez zavičaja, jer je bio pobegao od vremena i njegovih problema, jer 8&e geografski otstranio od laži i licemerstva vlađajučeg dru. štva, umesto da zauzme određeni &Ocijalni stav. Bio je lekar Mopasanov, učenik slavnog francuskog lekara Šarkoa, prijatelj Pasterov, pa čak, na početku ovog veka, i jedan od najpoznatijih pomodnih lekara u Parizu i Rimu. Avanture i doživljaji, koje je imao ov”: lekar »gornjih deset hilja• da« iznm. »W akustički potpuno jzolovanih ziqova svoje ordinacije, ispuni> li su ga odvratnošću i indignacijom. Prividno je okrenuo leđa prema svetu, povlaćeći se u samoću u San Mikele... Lekar, veliki praktičar, koji je morao znati da se protiv bolesti može delovati jedino aktivnim istupanjem, koji je socijalne rane i društvene nepravde vlastitim očima sagledao, nije želeo da se angažuje, iz» micao je od socijalnih borbi, I u tome upravo leži razlog što je njegova knjiga u građanskim i malograđanskim čitalačkim masama postala takav izvor slave i zarade. Tamjan romantike, pesimističko sentimentalna

silnog onog čoveka koji teži da po» stane diktator, Moralni pad ne uzdiže čoveka,

Oštra polemika u »Pigarou« povodom „GSartrovih »Prljavih ruku« i Morijakovih novinskih članaka, a ta ko isto izdanja desetina knjiga memo ara izdajnika, pretstavljaju pokušaj da se uguši glas pisaca vernih narodu, Nedavno je organizacija bivših učešnika Otpora i nova grupa bora• ca za slobodu, sa Ivom Faržom na čelu, pozivala Parižane đa organizuju demonstraciju pred Kknjižarom u Sen-Žermenu, gde su te knjige reklamirane, I pored polićiskih odre» da, narod je pokazao da me mamera= va trpeti uvrede.

Ove godine u Parizu je primetno o» šiveo rad francuške progrešivne inteligencije. Ovo se odnosi naročito na nacionalni komitet „Književnika, koji obuhvata progresivne pisce svih pravaca, Ove godine redovna godiŠnja rasprodaja knjiga imala je ogroman uspeh. Među ovim knjigama ističu #e zbornik Aragonovih pesama i izvaredna pripovetka Žana Lafita o životu frantirera koji su bacili u vazduh radđo-stanicu u Sent-Asizu za vreme nemačke okupacije,

Rasprođaja knjiga, koju je organizovao nacionalni komitet književnika, pretvorila se u vrlo važan događai u pariskom kulturnom životu,

Još jedan dokaz u prilog gore naveđenog: francuska „delegacija na Međunarodnom kongresu za odbranu mira u Vroclavu jednodušno je glasala za njegovu rezoluciju. Cela francuska štampa bila je prinuđena da piše o kongresu i po celoj zemlji na= rastao je snažan pokret za odbranu mira.

I pored svih napora, Malro nije uspeo da privuče na stranu de Gola nijednog istaknutog umetnika. Pretstavnici književnosti i umetnosti Vvrlo se dobro sećaju kakva je bila sud-

BROJ 18

intonacija, opisi tajni jedne lekarskgq orđinacije, u kojoj se telo i duša ra. golićuju — to je ono što je delovalo senzacionalno, |

Kao lekar i književnik vršio je je• dnu snažnu sugestiju. Pre svega je polagao na svoje ženske čitaoce.

Vrlo vešto i raznoliko, pričao je A„ ksel Munte za razne čitaoce, ponešto za svakoga: malo plemenitosti i po» žrtvovanja, užasna epidemija kolere u nesrećnom Napolju, »grešna bav« jedne časne sestre, katoličke is storije njem naivnosti onih koji ne znaju, doživljaji — od markiza i grofica iz »finog« društva do prostitutki sa pariskih ulica, U srce nezadovoljnih, usamljenih, čamotnih, on je usađivao san o ostrvu sreće, Umesto da, kao što je Gorki činio, svim svojim mišljenjem i osećanjem deluje na to da se svet izmeni i osvoji za čoveka. Kao i aristokratkinje i milionerke, koje je gorko i kritički opisivao, i on sam je pokušao da se od svoje savesti iskupi dobrotvornim prilozima iz preteka svog imanja, Osnovao je dom za osiromašene' žene iz »društva«, pomagao je baltičke i finske belogvardejske emigrantfe, koji su »bežali pred socijalizmom« i hteli da zasnuju nove egzistencije. Osnovao je fond za ishra• nu ptičjih jata koja svake gođine dolete u Štokholm da prezime, Davao je nagrade laplandskim odgajivači» ma irvasa i slao im božične pakete...

Tako je pustinjak iz vile na Ana• kapriu izabrao jeđan put koji ničemu nije služio. Sjaj njegovog oreola je bled i isčezao je u borbi koju je čovečanstvo vodđilo protiv „varvarskog fašizma. U odlučnim „obračunima epohe, u času kađa je trebalo zauzeti jasan socijalni stav, stav protiv fašizma, Aksel Munte ostao je po strani, čak je pokazivao i slabost prema fašizmu, Verovao je da može stajati van borbe i izvan klasa, Zato je danas njegova smrt poslednje telesno dovršenje onoga što se duhovno već zanije izvršilo.

MERIN

30 8906

STARA PESMA NA NOV GLAS

U Londonu je neđavno objavljena knjiga »Beleške o definiciji hkulturea od T. S. MTliota đobitnika Nobelove nagrađe za 1948 godinu, U svojoj knjizi autor u »širokim potezima« iz= Jaže iednu »novu« društvenu koncepciju i projekat »novog« društvenog sistema. MBliot zastupa društvenu šsu«= prematiju elite. Njegov sistem pređ“viđa podelu elite na kategorije: politička elita. umetnička elita, admini“ strativna elita, itd. Sve ovo treba đa doprinese što većoj kultumoj diferencijaciji između onih koji vladaju i onih koji dopuštaju da Be njima vlađa. Ukoliko je to moguče, pripad“ nici ovih vlađajućih elita treba da ostavliaju svoje naslednike na VišO= kim položajima koje mauzimaju. Ovo bi elitama dalo dragocen lontinuitek i sprečilo bi uvlačenje »nepoželjnih& elemenata u»wviši« stalež, Po Biliotu na= rođ nema šta đa traži u kulturi, Kula tura pripađa povlašćenim porodicas= ma; njeno širenje u mase mačilo bi njeno »izvitoperavanje« i »opađanje«.

Tako pretenđuie đa je izmislio »nov« društveni sistem, T. S. Eliot a tome nije originalan, „»Aristokrati« zam« mjegovih shvatania zastupao |G još Niče, čije su elite, u Hitlerovo vreme, pokazale čitavom svetu svoju »vrednost« O originalnosti se tu i ne rađi: MEliot će i ovom Mmjigona moći da opravđa pažnju koja mu je ukazana time što mu je uručena Nos belova nagrada, |

bina njihovih nemačkih i italijanskih kolega za vreme fašističkog režima, Oni dobro znaju da je fašistička ku» ga prirodni neprijatelj celokupne kulture. Krvavi inciđenti u Greno= blu, gde su francuske građane ubija» le naoružane de Golove bande, iza= zvali su pažnju mnogih umetnika, književnika i pesnika. Izgleda da su ti događaji pomogli da se razbiju iluzije mnogih naivnih Francuza & »đemokratskim«e osećanjima genera« la s fašističkim pogledima.

Mi se borimo za progres, za mir, To dokazuju mnogobrojni štrajkovi kojima francuski narod brani svoja pravo na parče hleba i slobodu. To dobro shvataju književnici, Odgovarajući na poziv boraca za slobodu i nezavisnost Francuske, pošteni građani, koji ne žele da postanu topovska hrana po naredbi »zapadnog« ge= neralštaba, dižu se u borbu (jače združeni nego što je to ikađa bilo ranije) za odbranu mira i slobode,

Progresšivni umetnici i inteligencija prelaze u ofanzivu.

Borba koja se razvija sad u Fran= cuskoi nije samo borba inteligencije. Ona je slična borbi koju je francuski narod vodio za vreme nemačkd okupacije, kada su feancuski književnici, koji su ostali verni otadžbis ni, delili zajedno s njom njene rado= sti. žalosti i nade, branili njenu slos bodu. Ako su neki podlaci i postali renegati, koliko je mladih drugova došlo na njihovo mešto u naše re“ dove! y

Ova je borba — borba cele Pran= cuske, hoja će u bliskoj buđućnosti imati pravu demokratsku vlađu, koju tako strasno želi radnička klasa.

Ova nam je borba draža od iaših

života, i mi ćemo je dobiti,

Ktod MORGAN Glavni uyvednik »Le letr fransezd

lju=

f

svetaca sa lakim „potsmeva» ~