Književne novine

E O ——

FAŠIZMU

GODINA TI BROJ 25

U zoru 19 juna umro je veliki hr=vatski i jugoslovenski pesnik Vladimir Nazor, hrabri borac za slobodu i nezavisnost naroda Jugoslavije. Ugasio se jedan svetli život, okončamo je jedno krupno književno delo.

Milioni ljudi naše zemlje primiće ovu vest q& tugom ali i s ponosom: s tugom — što odu njih odlazi jedan od najvećih pesnika našega jezika, umetnik književne reči, s ponosom što j» takvog pesnika rodila „naša zemlja; s tugom — što je nestalo jednog starog i nepckolebljivog borca, s ponosom — što je i taj borac bio u redovima svoga naroda u najtežim danima „njegove istorije — i što je lik Vladimira Nazora u tim godinama divno i neizbrisivo svedočanstvo o slavnom putu naših naroda,

Književno „ela Vladimira Nazora veoma je obimno; i kao pesnik i kao

prozaik on ostavlja, poslu. svoje poluvekovne „književne delatnosti mnoge stranice, koje spadaju u

nmajlepše što je napisano u našoj literaturi. U počecima Nazorovog, pe= sničkog dela našao je svoj moćni odraz život hrvatskog naroda pod tu» đinskom vlašću. Pevajući još u prvim svojim delima tegobe tih dana i suprotstavljajući im svetle vizije stare slovenske, paganske slobode (»Sla= venske legende«) Nazor je izrazio BVOj prvi gnevni protest i otkric glanu liniju, osnovnu misao koja će proći kroz čitavo njegovo pesničko delo: duboki patriotizam, ljubav pre= ma radnom narodu, prezir prema svij= ma tlačiteljima, prema svima sejačima mržnje i mraka, političkim, religioznim ili filozofskim, težnju za prećom svoga naroda. Ta težnja našla je Wvoje poetsko ostvarenje u onoj silnoj sunčanoj svetlosti koja blešti iz Nazorovih stihova, iz njegovih peBama o bogovima, junacima i vilama, iz čitave te poezije čija je svetlost u danima ropstva značila poziv na borbu. Uticaj Nazorov ma patriotska, nacionalno-oslobodilačka stremljenja uoči Prvog. svetskog rata bio je vrlo velik. Demokratski elementi postaju Bve vidniji u Nazorovim delima. Pred kraj rata (1917), nastaje njegova kla. sična »Šikara«, koja je simbol naroda-puka što osvaja svoje mesto pod suncem gde su nekad stajali silnici;

„Mre naša šuma, Od bradve ve“

Bor i hrast, davno, prvi;

A ono malo, što je od nje ostalo, Rastočili su crvi,

Još amo tamo neka stabla samotna Sva gnjila uvis s&trše,

Kad vjetar duhne, ziblju se ko

aveti,

i grane im se Kkrše,

Mru đivovi, a gdje su rasli silnici,

Iz bezbroj 6ilnih klica Puk nov već niče uz glas novih izvora

I uz pjev novih ptica.«

= SLOBODA NA RODU

Univ MSvetoza

Beograđ,„, Bul„.Cvmv fah 349 i

OKUAN' SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE.

__Ia VA VLADIMIRU NAZORU

Adresa uredništva i

„Vvatskoj

padoše ~

~

·tetska | Mapkov

administracije: Francuska 7 — Telefon: 28098

U lirici Nazorovoj ova težnja za svetlim prostranstvima transponovana je na plan pesnikove ličnosti, ali baš zato ona budi ista osećanja, iste misli, istu čežnju za slobodom.

U crtaroj Jugoslaviji. Nazor je produžio da peva o slobodi, da traži svetlost koje Y je bilo.

Svetlost je Vladimir Nazor ugle= dao u danima kad su narodi Jugo slavije, pod rukovodstvom Komunis stičke partije, digli zastavu oruža= nog ustanka protiv okupatora. ~J sumorni decembarski dan 1942, Vladimir Nazor ostvarLje najlepšu pesmu svoga života: u šezdeset i sedmoj godini on se probija iz okupira= nog Zagreba na oslobođenu feritoriju, da bi se jfpuno priključio narodu koji se · ori, Revoluciji. Prolazi s narodnim borcima stotine kilometara, stvara pesme koje narod peva u boju. Prva njegova kniiga pesama u koioj je tražio sveilost u dalekim „danima istorije naših naroda bile su njegove »Slavenske legende«, a poslednja u kojoj je opevao nađenu svetlost su njegove »Legende o drugu: Titu«.

Narod je prigrlio i usvojio đelo Vla. dimira Nazora i u oslobođenoj Hrizabrao ga za prefsednika Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske.

U danima napada na izgradnju so= cijalizma u našoj zemlji, Vladimir Nazor je još jedanput dokazao pot= punu povezanošt sa svojim narodom. Poslednji njegovi stihovi (štampani u januarškom broju »Hrvatskog ko la«) potvrđuju njegovu veru u pobe= du naše pravedne stvari. :

U svojim poslednjim „trenucima, neposredno pred smrt, veliki pesnik Nazor, l.ao 1 njegov veliki drug Župančič izražava granitno čvrsto uverenje nove, Titove Jugoslavije u punu pobedu s&vefin principa ravno= pravnosti naroda u socijalizmu,

»Svoje nas zemlje hranio je kremen, Od svoga soka gradili smo srč,

I nikada nss ukočila nije

Mrzlina straha il zdvajanja grč.

. —!'— —~ —> — — — =.

Sami smo, ali, za široko srce Samoće nema. Što već u njem. bje, Ostaje: ono nalik je na gn'jezdo, Što čuva što se u njem rodi pre. Čuva i čeka da se laste vrate Uz pjesmu novu, u nov Đurđevđan. — Dub stoji sam na proplanku

i znade:

Proći će sve -—— pa i taj ružr:: san.«

Književnici Jugoslavije klanjaju se ·

uspomemi Vladimira Nazora — velikog pesnika-borca.«

I baš u tom, što zajedno s njima ođaju počast pesniku milioni ljudi u selima i gradovima „Jugoslavije, oni vide neprolaznu veličinu Vladimira Nazora.

UPRAVA SAVEZA KNJIŽEVNIKA

JUGOSLAVIJE · ~

Telegram Maršala Tita dr Vladimiru Babariću

! Povođom smrti Vladimira, Na; rodne Republike Hrvatske, vjernog

roda Jugoslavije, molim Vas isporuči

narodi učešće u moje ime i u a OG. tstavlja nenaknadđiv gubitak za našu zemlju, kojoj je

Vladimira, Nazora Dre

č svoj plodonosni život r OU VEGOJITOS Oi ahvajnoči i sadašnjih i budućih pokoljenja naše zemlje

od konac svoga života pošao da dijeli sve painje lje koji su svojom krviju osvajali sretniju bu-

Vvječna će bi V\Wlađimiru Nazoru, koji je D sa vjernim sinovima, naše zem dućnost narodima Jugoslavije,

Neka je vječna slava Vladimiru Nazoru!

zora, pretsjednika Prezidijuma Sabora Nasina, Hrvalske i velikog pjesnika svih nate Vašoj

i čitavom Hrvatskom

vladi Smrt

ime Vlade FNR, Jugoslavije,

svoje velike pjesničke sposobnosti.

TITO

Telegram maršala Tita sestri V. Nazora

Iskreno dijelim Vašu tugu i bol koja Vas je pogodila smrću Vašeg brata, velikog pjesnika naših maroda, Vladimira, Nazora.

Molim Vas, primite moje duboko saučešće,

TITO

Saopštenje Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske o smrti Vladimira. Nazora

Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske izdao je sledeće saopštenje : ·-

Danas, 19 juna 1949 godine, | rani arnjim časovima, umro je nalo r0G pretsednik „Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske Vladimir Mazor, Umro je veliki i verni sin svoga naroda, koji je bio neraskiđivo vezan sa težnjama „svog porobljenog naroda i borio se S njime u najtežim danima njegove istorije, prolazeći slavni put oslobodilačkog rafa. Iako u dubokim „godinama Žživota, on je neustrašivo pošao sa SVOšim Partijom i drugom 'Titom i svojim primerom pokazao da nema kolebanja u borbi za slobodu, fast ! budućnost svoga naroda.

Vlađimir Nazor je preko prefstavmika svoga naroda na Prvom zaseda-

u Zemaljskog Antifašističkog Veća

og Oslobođenja Hrvatske biza prvog pretsednika Zemaljskog

Antifašističkog Veća Narodnog Oslobođenja MHrvafske, a u oslobođenoj domovini za Dpretfsednika Prezidijuma Sabora Narodne Republike Hrvatske, čime je dobio najveće priznanje svoga, narođa, koji mu se odužio i preko brojnih najviših odlikovanja. Smrću Vladimira Nazora naš narođ gubi ne samo velikog borca za slobođu i bolju budućnost, nego i velikog pesnika koji je uvek svojim stihovima nađahnjivao verom u život i u pobedu naroda” Njegovi stihovi u Narodnooslobodilačkom ratu i kasnije u slobodnoj đomovini bili su uvek

prožeti dubokom verom u snagu nar0ođa, u pobedu istine i pravđe, kojoj je služio đo svog zadnjeg dana. Njegovo životno delo Žživeće za DOkoljenja. Neka je Nazoru!

večna slava Vladimiru

Pre sedam dana Vladimir Nazor je, potresen rmrću „Otona Župančiča, napisao toplu pesmu o smrti pesnika. Bilo je to duboko dirljivo: vršnjak po godinama, pesnik koji je i duhom i telom učestvovao u „oslobodilačkoj borbi, ođao je pesmom posmrinu počast drugu, 8 kojim se lično nik.d nije video, ali s kojim ga vezuje duboka srodnost osećanja za narod i za sudbinu naroda. Stari borac oprostio se sa starim borcem. A sada, jedva sedam dana kasnije, naši narodi gube još jednog velikog pesnika-tribu= na, koji je umro fakoreći s perom u ruci, jer je još dđan pred smrt pisao pesmu punu uverenosti u to da naš narod, iako zasad naizgled osamljen, neće ostati sam, i izdržaće u ovoj najnovijoj teškoj borbi za istinu i za pravilne odnoše među socijalističkim zemljama. Veliki pesnik, koji je 1942 godine našao puni smisao svog živofa i SVOg pesničko stvaranja „došavši među borce za oslobođenje „naroda, do poslednjeg đaha osluškivao je i osećao bilo naroda,

Od svoje mladosti Nazor je Kroz poetske simbole izražavao sudbinu porobljenog naroda i dočaravao šlobodu i bolju budućnost. U sudbonosnim „danima oslobodilačke borb?>, kađ se rešavala sudbina svih uıaših naroda za sva vremena, Nazor, star i onemoćao, navikao na mir kabineta, osetio j« da on kao pesnik na= roda mora biti uz najbolji deo naroda l.oji se bori protiv smrti i ropstva, za slobodu i kulturu, za otadžbinu koja će dobiti 1". njenih tvoraca, Dolazak Vladimira Nazora među borce, na slobodnu teritoriju stvore. nu ošlobodilačkom borbom, ostaće primer za sva vremena. S mladim peenikom Ivanom Goranom Kovačićem on še kroz okupiranu teritoriju probio do prvih partizanskih straža, i prve njegove reči bile : upućene omlz lini čijem je kongresu prisustvo= vao.

U šezđeset i sedmoj gođini, Vladimir Nazor je osetio prisnu vezu S onom svesnom borbenom omladinom, s onom divnom omladinom koju je vasšpital:: Komunistička partija Jugoslavijie i koja se kalila kroz oslo= bodilačku borbu. Prve pesme koje ie Nazor naj isao nalazeći se među borcima bile su bodre borbene pesme, koje su se pevale za sve vreme oslobodilačkog, rata a pevaju se i sada kao omiliene pesme omladine i čitavog naroda.

Vrhovni štab i lično drug Tito učinili su sve moguće, i više c1 mogućega, da se napori i tegobe partizanskog života olakšaju starom pesniku, Napori i tegobe bili su povremeno ipak veći no što bi ih iko van ređova boraca za slobodu smatrao snošljivima. Sve promenljive prilike najtežeg ratovania Nazor je podnosio ne. samo stoički, nego i vedro. Izgledalo je da se i sam Nazor s ponosem čudi otkud u m'emu toliko moralne bodrosti — a on ju je našao kako.u svom duhu fakn u narodu-heroiu 3 kojim se neraskidJjivo vezao.

Posle pete ofanzive našao sam pesnika na 3irču. Trebalo je da pođe iz Bosne na oslgobođeuau «teritoriju Hrvatske, Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, Iznu~

BEOGRAD UTORAK, 21 JUN, 1949

DRIMER PESNIKA

ren, proziran, Nazor je nekoliko da= na bio .: nekoj kolibi u planini, pod zaštitom jednog vođa i negom jedne bolničarke. Pošao sam da mu se nađem na pomoći ako mu što treba, jer mu je teško padalo što se odvošo

” od Vrhovnog štaba i što drug Roćko

Čolaković nije bio jedan dan blizu njega. Mene je jedva poznavao, ali smo razgovarali kao da se davno znamo. Kađa sam, vidđeći ga skoro bestelesnog od napora i bolesti, rekao nekoliko reči divljenja njegovoj snazi i izrazio isao da je on ispunio najlepše smisao svog života i stvaranja, on je digao prst i nekako kao lukavo rekao:

— Bilo bi išuviše lijepo đa ja živ đočekam pobjedu i slobodu. Bilo bi to toliko lijepo, đa nije moguće. Ja se tomu i ne nađam. Ali da sam doživjeo ono najlepše što sam „mogao doživjeti, to je istina i to je sreća.

Veliki. „esnik, koji je postao još veći time što je bio borac, stari pesnik koji je učinio ono što mnogi mlađi pesnici u porobljenoj Bvropi nisu učinili, osetio je jednu od velikih karakteristika naše oslobodilačke borbe, da je ona ispunjavala život naivećim smislom i sadržajem bez obzi-

ra na to hoće li se pobeda dočekati'

ili će se pre nje poginuti. Ispunjeni tim smislom i sadržajem ginuli su heroji naše oslobodilačke borbe srećni na domak ili još đaleko od cilja, ali nepokolebljivo uvereni u pobeđu i u ostvarenje ciljeva revolucionarne borbe.

Nazor je doživeo i ono što je u toku teških dana borbe sam smatrao isuviše lepim i nemogućim. Ne samo što je doživoo pobedu i ostvarenje nove države ra*nmopravnih slobodnih na= roda, nego „e izabran za prvog pretsednika Preziđiuma Sabora Narodne

.Republike Hrvatske, i viđeo prve ve»

like plodove izgradnje socijalizma, To da 'e na mesto prefsednika prve na= rodne države i uistinu prve države hrvatskog narođa u zajeđnici jugoslovenskih naroda došao pesnik, pesnik narodnih težnji za slobodom, to nije samo najlepše priznanje 'marodnom pesniku od strane naroda, nego je to i duboko smislena karakteristika naše nove narodne državnosti.

Postavši klasix jugoslovenske književnosti za života, davši niz dela iz raznih oblasti književnosti, stvara. lački delatan do poslednjeg | daha, pesnik i državnik, voljen i poštovan od svih naših narođa, Vladimir Nazor, koji budućnosti oslavlja svoja pesnička dela i onaj primer što ga je dao, ispunio jie u potpunosti svoj ŽIvot i pesnički „zadatak, Njegou=

·va smrt je težak udar za Sve naše

narode, ali smrt Vladimira TT uzora bolom pojačava ponos što smo im:li, što imamo fakvcr pesnika, svim bićem bliskog i vernog narodu. Njegova poetska dela, koja spađaju u najbolia ostvarenja hrvatske i juposlovenske kniiževnošti, dugo će se u budućnosti čitati, a niegov primer će blistnti sve dof! dok se »oštuje samopregorna odanost narodnmoi borbi i žrtvovanje sebe stvari naroda. Jovan POPOVIO ,

· stva za nauku i

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

UTORKOM

PRIMRRAK 8 DINARA

RUSIJA MAJKO!

Dve pesme Vladimira Nazora koje objavljujemo u ovom broju pesnik Je napisao poslednjih dana svog života, a pesmu »Rusija majka« pjsao

. je neposredno pređ smrt, ne dovršivši je potpumo.

Rusija majko, zar udavit svoje

KLČ'jepo ćeš d'jete ? Tvojih prsti trag Na grlu su mu;

I tvoja je sjena, Hladna i siva, Dosegla naš prag.

Iz kojih skritih neznanih đubljina Na

Tvog bića,

Iz kojih — baš u ovaj čas — "No? Uralskih šuma, kavkaskih dolina, 7. Pun pr'jetnje tutnji promukli taj glas?

Ono je d'jete raslo na tvom skutu, I čvrst je bio njegov prvi krak, I blistao je na njegovu čelu, Preteča, zore, tvoje zv'jezde ftrak,

A sad ga hvataš za grlo, i mamiš Iz njega otpor, potičeš mu b'šes, I hoćeš da se u ljut požar stv»ri Što lijep bješe na planini kr'jes,

Rusija majko, vođa se tvog mora

Razlija, i tvoj sađ se širi val

Od zemlje k zemlji -- pa, zar da udari .t o b'jesan zmaj, baš ovdje, na aj žal?

I vika stoji sa svih strana, al' neće Obustavit Sudbini kolokret. xwzaluđ usta glomazna: djetetu Na usni često Istine je r'ječ,

SVEČANA

~–

Vladimir NAZOR

SAHRANA

OTONA ŽUPANČIČA

Četrnaestog juna svečano je sahranjen u Ljubljani veliki jugosloven ski pesnik Oton Župančič, Velike mase narođa odale su počast posmrtnim ostacima pesnika u palati Pretsedništva vlade. Počasnu stražu pored kovčega držali su smenjujtći se, književnici, likovni umetnici, naučnici, muzičari, članovi Izvršnog odbora Osvobodilne fronte, Glavnog odbora Saveza sindikata Slovenije, a poslednji su bili drugovi Miha Marinko, Josip Rus, Vlado Krivic, Matija Maležić, dr Marjan Brecelj, Josip Vidmar, dr Jože Potrč i dr Ferdo Kozak.

U deset časova pretstavnici CK KP Slovenije, Vlade Narodne Republike Slovenije, Društva književnika i Univerziteta izneli su kovčeg iz palate Pretsedništva vlade.

U pogrebnoj povorci učestvovali su sekretar Politbiroa CK KP Jugoslavije, potpretsednik Savezne vlađe i ministar spoljnih poslova Edvard Kardelj. sekretar Politbiroa CK KP Slovenije i pretsednik Vlade Miha Marinko sa članovima Politbiros i Centralnog: komiteta KP Slovenije, potpretsednik „Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ Josip Rus, pretsednik Prezidijuma Narodne skupštine Slovenije Josip Vidmar sa člahovima Prezidijuma, „pretsednik Narodne skupštine Slovenije dr Ferđo Kozak,

članovi vlade Narodne Republike Sio-

venije, pretstavnici Jugoslovenske armije, članovi Izvršnog odbora Osvobo= dilne fronte i Saveza sindikata, direktor Instituta za društvene nauke u Beogradu, Boris Ziherl, pretstavnici Saveza književnika Jugoslavije Ivo Andrić, Čedomir Minderović i Milan Bogdanović, pretstavnici Udruženja književnika Srbije Jovan Popović i Milorad Panić-Surep, Društva književnika Hrvatske Petar Šegedin, Gu stav Krklec i Ivan Dončević, pretstavnik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine Emil Petrović, pretstavnik povereništva Saveza književnika za Crnu Goru Janko Đonović, pretstavnici „akademija „nauka, univerziteta, omladinskih organiznacija, radnih brigađa i mnogobrojni javni i kulturni radnici. U povorci je učestvovao i američki književnik slo=> venačkog porekla Luj Adamič, Ispred palate Pretsedništva vlade 8 umrlim pesnikom oprostio se pretsednik Prezidijuma, književnik Josip Vidmar. On je istakao da je umro poslednji pretstavnik slovenačke »Moderne*, jedan od poslednjih tvoraca koji su pretstavljali svetlu plejadu slovenačke umetnosti u prvim decenijama ovog stoleća. Župančiču nije bilo teško shvatiti da se oslobodilačkom borbom jugoslovenskih naroda rađa doba narodne vlasti pod rukovodstvom „Komunističke partije. On je pratio novi život s mlađalačkom pažnjom, ali ne samo pratio, neBo i učestvovao u njemu. Župančič je bio veran sin svoga naroda, on je

poklonio svoji talenat potrebama svog

vremena i svoje domovine.

Nad grobom mrtvog pesnika prvi se oprostio u ime saveznog Ministarkulturu pomoćnik ministar Puniša „Perović koji je između ostalog rekao:

»Ako bi jedan naš velikan preči, ostavliajućj ovaj svet, mogao za sebe da kaže da je dao svome narodu sve što može, onda bi to svakako bio OQton Župančič, Pa ipak, mi osećamo da nas je prerano ostavio, da nam je još bio potreban, da. nam je još mogao dafi.«

U ime Saveza književnika Jugoslavije govorio je pretsednik. Saveza Ivo Andrić:

»Stojimo nad „otvorenim „grobom

najvećeg „slovenačkog „pesnika od Prešerna do naših dana. retkog čoveka koji je svakoga od nas obavezao svojim „magijskim „stihom, „svojom toplom reči, svojim mudrim, blagorodnim osmejkom. Sahranjujući ono što je prolazno na Olonu. Župo9nčiču, mi osećamo iskreno saučešće u bolu njegovih najbližih, u žalosti celog slovenačkog naroda koji danas gubi svog najvećeg pesnika, u žalosti cele Jugoslavije. Ali u isto vreme mi osećamo koliko je tačno ne samo ono što je davno rečeno, »da smrt nije poetičnija od života«, nego i to: da smrt nije jača od života. Ono što je lepo i veliko kod izuzetnih i velikih ljudi, to je: da i njihova smrt još daje snage i' potsticaja životu celine, kojoj su pripadali. Ovakvi grobovi zare i svetle kroz vekove, obavezuju i vode naraštaje.

Njegov primer nas uči i učiće i buduće naraštaje kako se hrabro, časno i iskreno nosi kroz život poziv pesnika, narodnog književnika, uvek bliskog čoveku i živoj ljudskoj stvarnosti. On je primer pesnika koji se trudio da oseti i umetnički" izrazi težnje „muke i zanose radnih ljudi tj. jedinih koji su zaista dostojni žovekovog imena ,primer kako se pešnik troši i sagara na putu ličnog uspona i opšteg razvitka, u stalnoj, vernoj službi tome razvitku, primer Visokog majstorstva, predanog rađa i umetničke savesti, primer Kknjiževnika koji je svom narodu zaista »nov jezik s novim osećajem« dao, koji je zaista umeo da uhvati i održi »korak sa pobedonosnim napretkom«.

Za dugih i nemirnih pedeset godina koliko je trajao njegov rad, on je sačuvao tu liniju uspona i ostao veran narodu i naprednoj misli; u odlučnom času, u oslobodilačkoj borbi slovenačkog naroda i svih naroda Jugoslavije, borbi koju je povela i do pobede dovela Komunistička partija Jugoslavije, bio je borac-pesnik te borbe. A posle pobede, kojoj je doprineo svojim dćlom ,on je opet neu= morno i nepokoleblivo služio mapretku i istini, učestvujući aktivno i kao pesnik i kao čovek u naporima nove Jugoslavije koja pod Titovim vođistvom ostvaruje socijalizam.

Do poslednjeg: daha i poslednjeg stiha on je ostao veran toj borbi za slobodu i bolji život svoga maroda,

. toi borbi koja je sastavni deo velike

„borbe svih frudbenika sveta za Sslo'bodu ,za hleb, za dostojanstvo čoveka. To je svetli primer pesnika Otona Župančiča, koji ćemo mi Mknijževnici Jugoslavije sa pietetom čuvati kao naše zaejdničko dobro. Lik Otona Župančiča neprolazan je, i vi slovenački drugovi možete biti gordi ma njega, kao što se i svi mi ponosimoi njime i njegovom borbenom, nuprednom, slobodnom Slovenijom, Mi smo došli sa raznih strana da vam fo u ovom bolnom i svečanom trenutku kažemo, da i ovom prilikom pokažemo svoju solidarnost i dubpku povezanost sa vama, da nad ovim grobom koji je naš zajednički gubitak, s vama kliknemo: Slava Otonu Župančiču!« ,

Poslednji je govorio preisednik slovenačkih književnika Miško Mranied,. koji je u svom govoru rekao da će Oton Župančič poživati pored VOjih drugova Ivana Cankara, Drš80tina Ketea i Jošipa Murna. »Zajoedno s njima si počeo svoj veliki put rekao je on — sada te primniu zauvek među sebe. Kao uteha neka li bude fo i neka bude i nama da ćeš ležati u slobodnoj zemlji, a stara je istina da je slobodna zemlja laka“,