Književne novine

Bugarske...

»Ali treba reći đa zaslue i uspesi, rebimo, komunističkih partija ss• ništa nisu manjč nego zaslue i uspesi j'igošlovenske kom-

i partije, Pa ipak, rukovodioci tih kompartija se drže skromno i me Halame i, o svojim uspesima...« (Iz pisma CK. SRP(b) Centralnom Komitetu KPJ

od 4-V-1948)

»Nekima se, Dak, od zagrejanih antifašista htelo da se dignu odmah na ustanak — »što ćemo da skapavamo po čitaonicam8, kooporacijama i da se igramo delegacija. Saglasni smo da še idtimo oružja Još današ!«

»Saglasni ste, ali ko?...

Zar samo odaii borci iz Sofije? Ta zar je to

Y- ž ı masovni oružani ustanak koji priprema Otečestveni front: A gde su mase

:0M iz, BEBOM i sela? One su u profesionalnim i kulturnim organizacijama, u ubovima s6lndikata, zadrugama, sporfskim i omladinskim organizaci-

SOM jama i dr. Ti se drugovi žure da još danas krenu na llistanak jer im izgleda težak rad za izvođenje masa iz gluvog otpora...« (Izvadak iz jednog dokumenta CK BRP(k) koji citira Orlin Vasilev u knjizi »Otpor Dpro-

tiv fašizma u Bugarskoj,« str, 138)

24 »Cega se pametan stidi, time se buđala ponosi« (Narodna poslovica)

Kuriozna knjiga o jednoj značajnoj kafani

! Nedavno mi je pala u ruke knjiga od oko dvesta stranica — »Jalkobinski klub« od nekog Aleksandra Grigoro= va, koja je izišla iz štampe marta 1947 u 4500 primeraka. Iz te knjige, koja je izišla pre famozne rezoluciie Tnformbiroa što je okrenula naopačke sve dotada utvrđene naučne principe i poj„move o socijalizmu, »saznao« sam da kafane mogu biti vrlo značajne ustanove, čak revolucionarni štabovi i bojišta — ako ne na delima a ono na rečima, x

U knjizi A. Grigorova, razume se, nije reč o francuskim jakobincima iz buržoaske mevolucije, Enijiga opišuje život i priključenija bugarskih »jakobinaca« od 1988 do 1944 godine.

Ko su ti bugarski »jakobinci«? Kakav je to klub? O tome će biti opširnije govora, a sada samo radi objaš-

njenja: »jalobincima« su se zvali ne=

ki politički i kulturni radnici Bugarske, koji su ceo rat proveli ı kafani »Sredec« (»Jakobinski klub«), časšskaju= ći isključivo o »velikim političkim pitanjima«, ćaskali, ćaskali — i dočekali slobođu. Razume se, ćaskati danima, mesecima, gođinama od jutra do mra– ka o komunizmu i revoluciji, i to u lokalu gde sede za istim ili sušednim Btolom, pored komunista, i agenti, gnačilo ie izlagnti se opasnosti đa budeš uhapšen, interniran, — čega {e i bilo. Ali ipak, »jezgro jakobinaca« heživot i mpriključenija bugarskih »jakobjinaca« od 1938 do 1944 godine.

Knjiga Alekšandra Grigorova nije — kako kaže i sam autor — »ni hronika ni reportaža«: »Pisac je običan y oSmatrač i učesnik u burnim dogadajima bliske prošlosti. Cilj mu je bio samo da pofšeti na neke stvari i dao ih je tako kao što ih je viđeo« (»Jakobinški klub«, str. 174). Knjiga je inferesantna kao izvestan dokumenat, pošto se u njoj govori o nekim kulturnim radnicima i danas vidnim političarima–komunistima Bugarske. U njoj se do detalja opisuje život onih koji su pod okupacijom rađo poslušali glaš rukovodstva s Traičom Kosštovom na čelu da »treba ostati u građu i raditi & mašama« i ne praviti gluposti kao »neki od zagrejanih antifašistak koji su. postavljali pitanje: »što ćemo da škapavamo po čitaonicama, kooperacijama i da se igramo delegacija?« Dakle, mnogi ođ »jakobinaca«, umesto da povedu u oslobodđilačku borbu bugarske mase koje bi pošle u borbu, kao »disciplinovani borci« ostali su »među narođom«, i uz meze{fluke šarali po geografskim kartama, duboko zabrinuti za sudbinu čitavog čovečanstva, često padali od sna -— nađ bojištima — na papiru, držeći u ruci dobro naoštrenu crvenu olovku, dok ih nisu jednog šep= tembarskog dana probudili sovjetski tenkovi. Tek probuđeni, osetili su se kao heroji revolucije.

»Revolucionarni štab«e

| Iza Narodnog teatra u Sofiji, u uli~

ci »ivan Vazov« nalazi se prizemna zgrada na kojoj piše samo — »Sredec«. Rekao bi čovek — obična kućica. Ali.., u toj skromnoi kućici od 1941, pa i pre, krojili su se zamašni planovi o svelskoj revoluciji, bezbroj puta je bio nabadam. na čačkalicu, umesto ćevapčića, — lično Hiller, taj »neučtivi stanovnik ove planete«, koji je poremetio mirni i blaženi život inače vrlo revolucionarnih, »jakobinaca«,

U zadimljenim »jakobinskim« prostorijama posetilac ie mogao da Vidi poznate koniure bugarske inteligencije čitavu galeriju tipova:

EBnčo Stajkov, vidni junkcioner BREG), koji Je klatio noge u »Srede= cu« po ceo božji dan i, verovatno, spro= vodio direktivu CK. o »radu sa mašama«. »On ima fiziku borca ali je bo= rac na političkoj areni, Svoju fizičku snagu ne upotrebljava, humor — t9 su njegove batine...« (str. 34).

Zatim, Boris Bumbarov, jedan od lidera Zemljoradničke partije Nikole Petkova, inače poznat kao iskusan međunarodni špijun; sadašnji potpretsednik vlade NR Bugarske Georgi Trajkov, koji je živeo u Varni, ali mije mogao da odoli srcu a da ne mnavraća češće u »Sredec«· po »direktive«; Sava Ganovski, sadašnji pomoćnik Ministra spoljnih poslova; Poco TTrajkov, Protogerova — koja je sklapala tajne ugovore sa Musolinijem o finansiranju organizacije. Svoje mesto imao je i naš poznanik Todor Pavlov, koji je, za razliku od ostalih, posećivao klub u određeno vreme: od 10 do 12 i od 17 do 19 časova, sve dok ga nisu internirali. Hristo Kalajdžijev, komunista, »spec« (naročito danas) po maledonskom bpitanju,. vrlo 8šmelo je klao sve što je neprijateljskO »Dro| gresivnom poktretu« — razume Se, uz limonadu (leti) ili čaj (zimi), Njega je ovako okarakterisao pisac »Jakobinskog kluba«, tepajući mu vragolan= ski: »Hristo Kalajdžijev — tih i bujan (!) I Bugarin i Makedonac (!!), Po narodnosti — ni rak, ni riba, ali DO veroispovesti (mišli na njegovo komu nističko ubeđenje V. M.) dosledan« (str, 46). Književnik Nikola Lankov, Rkomunist — germanofil, profešiohalni besposličar i larmadžija; pesnici Mladen Isaev i Hristo Rađevški, obojica komunisti; Andrej Nikolov, skulptor i lični prijatelj cara Borisa, Čelkaš i Pavel Vežinov, sadašnji ređaktori humorističkog lista »Stršel«; Joto Vrba-

»Nemački bezobrazluk prema čovečanstvu«

TI suviše su bile daleko od Sofije Češka, Poljska, Francuška da bi »ja* kobinci« preduzeli neke ozbiljnije me=" re profiv Hitlerovih razbojnika, Oni su se žadovoljavali, za šada, uzdašima, psovkama i sl. Ali ie sve to bilo nekako »u mirnođopškim okolnoštima« i zbog toga ti protesti između četiri mida nisu jmali onaj plamen koji je posle 1 marta 1941 (dan okupacije Bugarske od strane Hitlerovih trupa) postao svojstven nezamenjivim a– fanskim wrevolucionarima.

Nemački konkvistađori vršili su neEmefano svoj prljavi posao i jednog dama zakucali na vrata Bugarske. Filov je držao na radiju govore dižući u nebesa kukaste saveznike, oni Su rovali sofisku kaldrmu pruskim maršom, narod se osotio sam, napušten, a »jakobinci« su u »Sredecu« psovali na av glas, uzdisali i pretili: »Pokazaće vam jednog dana Medved« (SSSR).

Slika okupirane Bugarške nije bila nimalo privlačna: »Zagospodarili šu novi vlasnici Bugarsko kao u nekoj naimnadnijoji zemlji« (str. 49). Pisac govori i O silovanju jedme radnice u

stari vuk VMRO — krila.

nov, slikar, koji je posle 9 septembra postao načelnik jednog miliciskog kvarta u Sofiji; Orlin Vasilev, pisac poznate knjige »Otpor protiv fašizma u Bugarskoj« ša predgovorom Trajča Kostova.., Ali dokle ćemo ređati? Njih je malo veći broj i poređati sva ta imena imao, „bi računa samo pop u pomenu »za upokojenije duši rabi božjih«,

»Kada bi lokal bio ispunjen samo od onih koji imaju poverenja jedam u drugoga« (str, 20), drugim rečima, kada su »jakobimci« smatrali da nema agenata policije, onda bi še razvezali »najopasniji« razgovori:

»_—-— Čim dobijemo vlast, stvorićemo jedan zakon protiv podlaca.

— "Taj zakon treba da pogodi i sve one koji menjaju veru u zavisnosti od vetra, Jednom reči, proturićemo i jedan paragraf za vrdalame — dopunio bi živo Ciporanov.

— Neosporno, takav baragraf će biti, A bre, izravnaćemo šve na jedan nivo: ravna zemlja, go čovek — na-– stavlja Atanaš Nedelčev — i čuvaćemo še ođ opašnosšti da izgubimo ljude, kada buđe revolucija(!).

— Samo da ih ne izgubimo od ma-– nijaštine.

— Nije čuđo, ljudi smo... Mnogi će sebi pripisivati dela i vrlirie neustra= šivosti i borbe a neće biti čudo ako se pojavi na horizontu neki naš protivnik da še isprsi i kaže: »Mi, borcil.... Može i to čudo đa doživimo.:..« Međutim, i »|akobinci« su ljudi od krvi i mesa. Dosadno je stalno se boriti. Zato, da bi ubili đosađu, oni su potezali i druge razgovore, na Dr. o tome da je Amazon najveća reka na svetu, da izvire ispod Amđa, da je široka do 80 km., đa uliva u okean svake sekunde 100 miliona litara vođe, Zatim, o Volgi i ribama koje žive u

nioi. A kađa im đošađe i reke, oni .

pređu na planine pa se tako u ćaškanju popnu i na vrh Himalaja (Str. 31), onda opet na političke tete: »Želim da se poštigne socijalna pravda!« »E de, čik de, ako smeju Nemci, neka Krenu na TIstok!« itd. (str. 82)

Jednom feči, oni &šu tako lepo uredili svoi život u ovoj ištoriškoj kafani »da im je izgledalo besmisleno postojanje, alto ne provire u lokal, ako ne uđahnu njen zadimljeni vazdu / ili, pak, ako ne vide fizlonomije »Jakobinaca« (str. 9)

nekom prestoničkoin parku, A &Vo kako su odgovorili »jakobin= ci« na okupaciju i zločine:

»Mi smo | proHiv švoje volje davali,

spoljašnji izraz našim osećanjima mržnje, ma da to nije bilo razumno, Tu mržnju mi smo ispoljavali ovako: jedni pretnjom; drugi sumama. Ali mržnja je bila jednaka pg Snazi« (str, 49, podvukao V. M.) Oni šu se zadđovoljavali suzama i pretnjama,i šta su mogli dručo da rade mego da tu gorčinu zaslade ratlukom koji šu im servirale lJepuškaste i vrlo vešte Relnerice — ruske emigrantkinje, ili slatkom kafom koju je majstorski spravljao kafedžija Sarkis, Jermenin. Živeti se moralo. Doći će vreme kada će i oni biti nekome korisni, Mnogi od njih nisu ni slutili, da će jednog dana postati revnosni dobošari Judino= vog makijavelističkog aparata.

U »jakobinskom Rklubu« nije ostao nezabeležen ni 27 mart 1941. Dođuš8, za ove kafandžije bilo je malo neshvatljivo, kako to da se narod Jugošlavije usudi da digne ruku protiv tako moćne države — Nemačke, Ali kada

. no je da neće biti

' Vlado MALESKI

se utvrdilo da je to fakt, onda su se »entuzijazirali« i dovikivali Jugoslovenima: |

»— Dzžite se bračo!« (str. 66)

Mi taj glas nismo čuli, jer ie to bio glas promukao od kafanskog dima i danonoćnog pričanja.

Bližio se 22 juni 1941. Noć između 91 i 22 juna »bila je spokojna. Niko nije ni slutio, da je to bila poslednja spokojna noć« (str. 78). Tako kaže Aleksandar Grigorov, Inače, sve je bis lo u ređu u Bugarskoi do 922 juna, spokojno i normalno. Pisac je žaboravio silovanje u gradškom parku i ostale zločine. nemačkih razbojnika, Ali sve jedno, Što ie bilo, bilo je. Važviše »spolojnih noći«, tj. nastaće preokret u »jakobinskoj« politici, I rneupućenom čitaocu knjiče »Jakobinski klub«&« nekako lakne na duši kada pročita ono o »poslednjoj špokojnoi noći«, pa pomisli: »znači, počinje ozbiljna borba, napu&tiće ubuđalu kafanu!«

Ali kakvo razočarenje za čitaoca, kada prelista samo sledećih nekoliko stranida: pisac je, kao i običho, slušao radio ujutro 22 juna, pa kađ je čuo ovu »senzacionalnu« vest, brzo še obukao i odjurio kao vetar pravo U...

»Sredec«e! Šta li će sad biti? Tamo je.

našao grupu »ranoranilaca« koji šu u početku bili u nekom svadbenom raspoložćnju. »Sloboda je tu!«

Međutim, njihovu radost je načeo crv sumnje. Neko je procedio: »Sov"jetski Savez će biti potučen«, Onđa su počele žestoke diskusije oko ove »konštatacije«: hoće, neće, hoće, neće, hoće, neće... Ipak, toga dana diskusija se nije mnogo rasterla: »neka mističnošt — kako kaže pišac -— obavila je jakobinski klub« (sve ma str 0601).

pBagume se, ova »mističnošte nije tako dugo trajala, ier šu oni več sledečes dana produžili sa diškušijama, kartanjem i bililarom, užašavajući se pred »nemačkim bezobrazlukom prema čovečanstvu« (str. 50).

stada (lo »iznemoglosti«

Koliko je to energije i nerava zahtevalo, tako iz dana u dan govoriti i rešavati najveća pitanja! Pa i noću se radi — sanja sc o karijeri posle oslobođenja.

No, našli su se ljudi, koji su ih zbog ovakvog »patriotskog« rada za vreme rata nazivali »bezdušnicima i pokvarenjacima«. Ta, to je odviše! Pisac knjige »Jakobinski klub«, u ime »jakobinaca« diže svoj glas:

»Ali ta njihova — ocena nije bila tačna. Mi smo bili rie manje verni od njih, u nekim slučajevima ne samo borbeniji (!), nego i neophodniji, jer smo imali kontakt sa Šširim krugom ljudi(??). Naš doprinos opštem cilju bio je dragoceniji u izvesnim momentima nego njihov...« (str. 67, podvukao V. M.). I dobro im je odgovorio, Tako im i treba!

Car-Borisova klika spremala še, po naređenju nemačkih gospodara, a i po Svojoj sopstvenoj želji, za ulogu žandara na Balkanu. U tu svrhu počela je i mobilizacija. Među mobilisanima bio je i pisac »fakobinsškog kluba«. On je tri dana razmišljao ša pDozivom u ruci šta da radi; njegova duša je »bila šteghuta kao obručem najsnažnije zmije — boa« — kako on kaže. Tri dana on je sebi poštavljao pitanje: »Šta je moj ideal? — I za celo vreme imao sam šamo jedan jedini odgovor na postavljeno pitanje: borba za ošlobođenje Bugarina, Slovena, čoveka — to je moj ideal!« (str. 56).

Zatim... otišao u vojsku!

Proveo je neki mesec u uniformi i opet se vratio u »jakobinski klub«. »Jakobinci« su svi redom odlazili u redove »narodme armije« — kako današ nazivaju fašističku vojsku bugar=

· Ski rukovodioci — ali su Svako oltsu-

stvo koristili đa zavire u »Sredec«, udđahnu malo zadimljenog, »revolucionafnoP« vazduh% i tako obodreni životvofnim dejstvom »jakobinske teorije« o otboru protiv fašizma, vraćali su še u Svoje jedinice | naštavljali, šale radi, da pucaju zajedno sa Nemcima, bo Jugoslaviji i Grčkoj, srećni što 6u uspeli &vojim podzemnim radom u vojsci da ne odu na Istočni front.

A demobilisani, kao i oni koji ioš nisu pozvami u »narodnu armiju« rešili su već jednom da rade!!

»— Šta da radimo? — postavljamo pitanje šami sebi — oči m oči, pod ukrštenim pogledima pojačane policiske grupe, koja »štanuje« među nama,

— Da rađimo nešto! — bio je odgovor svih jakobinaca. Hteli šu đa rade »nešlto«, ne vodeći računa o tome šta će im biti naređeno... COM

Pravi čovek uvek brzo savlađuje situaciju i događaje i ne hamlefstvuje, nego dejstvuje (str, 82).

A evo šta su »dejstvovali« (od štranice 84 i dalje, pisac podrobno izlaže »rad« do »iznemoglosšti«):

»Prošlo je nekoliko meseci punih sumnje. Ctrtali smo po kartama, zaustavljali emo se na svakoj reci koja bi mogla da potpomogne našoj želji za ušpeh (Crvene armije — V. M); svaku pređenu reku pravili smo manjom, Tako smo se fešili,..« Dakle, crtanje po geografskim kartama — to je prvi pošao.

· Drugi: »Žeđ za vestima lišavala je mnoge sna. Slušamo Radio Sofiju od osam i po Sati, iako nam je davala samo erzac vesti, Posle toga 8e zaustavljamo na Radio Londonu, Kairu, Ankari, Tbilisiu i zaspimo ša obodravajućim vestima Radio Moskve. Ali 'san nam je kratkotrajan, treba da smo na nogama pre pet sati, Ako propustimo neko vanredno saopštenje 8amo zbog toga što smo še ušpavali, gubimo veliku šreću da čujemo novošt nepo= šredno od radija!.. Na dtražarskom mestu do kraja, bez smene, ša jinteresovanjem i žarom! Đuro Mihajlov je stajao na stražarskom mestu dva sata i izgoreo.*) Naše stržarsško mesto bilo je tri godine! Tri gođine smo goreli...« (str. 12%),

Kakav samopregor — fri godine goreti pokrai radio aparata i ostati živ!

"Treći pošao: poluštavanje i venča– vanje Jevreja, Naime, pošto šu bugarske vlasti izđale naredbu o progonu Jevreja — »jakobinci« su koristili „sva zakonska sredstva da "pomognu svojim prijateljima. Bilo je nekog paragrafa da pokršteni Jevreji, koji imaji ženu Bugarku, neće bili internirani, Onda šu se »jakobinci« dali na posao: tražili žene, zatim popove, plaćali mito itd, (str. 1080—114 pod naslovom »Traži se Dop«),

Malo zamoran rađ, ali zar ima nešto lepše od toga — izaći sa čistom šsavešću pređ oslobodioce, 8a zavidnim biJansom hneRkolikogodišnjeg »rađa sa masama« u »Sređecu« i drugim »revolucionarnim« centrima Sofije. Kažem vam — nema! Ponosiće se pokolenja svojim velikim precima »jakobincima«, a već se danas njima ponose Judini. *) Sličaj Đure Mihajlova, vojnika carske vojske, uveliko se pričao Borisovim regrutima kao primer požrtvovnosti i vojničke discipline. Taj Đuro Mihajlov, priglupi seljak u uhiformi, bio je na stražarskom mestu pred nekom javnom zgradom. Zfradi je uhvatio požar. Đuro je stajao na svom muesfu. Plamen je počeo da se približuje vojniku. On je još uvek stajao na stražarskom meštu. Prolaznici su ga zvali da se skloni. On je odgovorio: »Ne mogu! Nije mi došla smena!« TI tako je Đuro Mihajlov ostao do kraja na stražarskom mestu zbog toga što nije bilo smene i... izgoreo! ;

Kafanska strategija i taktika

Najveće dostignuće »jakobinaca« bila je njihova sopštvena — doduše kafanška — ali ipak štrategija i taktika Posle kapitulacije Francuske, »jakobinci« su kupili nove geografske karte, naoštrili crvene olovke i otpočeli većanja o mogućnostima desanta. ha Bnglesko Ostrvo, Trebalo je prvo otkriti Hitlerove namere a onda pomoći Bnglezima. Jedni su smatrali da se desani može izvršiti »vazdušnim desant_ nim vojskama« 8 obzirom na to da Hitler ne raspolaže moćnom flotom. Ovom predlogu su se usprotivili drugi »jakobinci«, jer je zato potrebno mnogo avijacije i »riskanino je, iziskuje mnogo ljudskih žrtava« (str, 44),

Zatini su prešli na drugi predlog: napasti na Indiju preko Rta Dobre Nade (str. 45).

Diskusije su trajale mesecima. 1I odjednom — odoše planovi do đdvVola: Hitler ih nije poslušao, on je napao na SSSR, Kakvi troškovi za »jakobince«. Opet nove olovke, nove geografske karte,novi,još zamašniji planovi! Zemlja socijalizma bila je ti opasnosti, Treba joj pomoći pa makar prošle i četiri godine u neprestanom većanju! : |

»Jakobinci« su izgradili š8Voj mo“ tod opklada kojim su se klužili tada, kad nije bilo mioguće rešiti neki problem bilo iž oblašti međuharodne politike ili njihove borbene svakida= šnjice. Tako su oni taj metođ upotre= bili i na dan sv. Jovan Krstitelja 1942, kađa je napolju bilo snega, tj. — hladno, a u »Sređecu« dima, ti. toplo. U kafanu je ušao pop i po štarom hrišćanskom običaju poškropio šve »jakobince« »čudotvornom vodicom«. Oni su protestiralie—o ćuta-

njem. Pop ie, šav besan, zapretio da”

će ih prijaviti policiji jer su »bezbožnici i komuništi«, Tim im je on nametnuo novu diskusiju: hoće li ih prijaviti policiji ili ne? Razume se, kao m Bvakoj diskusiji, jedni su tvrdi-

li — da, a drugi — ne. Pošto nisu mogli na drugi način da reše OVO Dprcesudmo pitanje za njihov dalji »mn= sovni rad« opkladili su se. Predmet opklade, dakle: »da li će se realižirati popova pretnja?« (str, 72).

I pisac ponosno uzvikuje:

»Mi šmo imali prakse. Kladili smo se i po šporu oko Poljske — da li 68 Ruši krenuti ili neće krenuti, Da li će 8e tuči u tomi susretu Nemci i Rusi ili še heće tući« (str, 78). op

Pošto čitaoca šigurno interesuje da zna — da li je nastradao ko od »jakobinaca« u vezi sa sv. Jovanom — treba odgovoriti odmah i ne mučiti ga: svi su srećno prošli, sem onih koji š

. izgubili opkladu. Razume še, da je bd ove opklade najviše koristi izvukao kafedžija Sarkišs, koji ie morao verovatho li kotlu da kuva kafu i otvara nove kutije ratluka,

Oni šu se kladili isto tako na datum otvaranja Drugog fronta, a kada je ovaj na jedvite jade bio otvoren, jedan »jakobinac« je uzviknuo: »Ja sam fo predosećao. Opklada je dobijena!« (str. 101). U čast ovog događaja, »sredeclije« i njihovi intimni prijatelji, dizali su čaše Rkličući »skoroj pobeđi«. (101).

Drugi front je otvoren Treba preporučiti Rušimia neki plan za ofanzivu — neka se svrši već jednom i taj prokleti rat! Boga mi!

Ako je ikađa bilo povođa za diškusije, posle otvaranja Drugog fronta bilo je najviše. Jedni su toliko prekardašili, da šu »uobražavali da su Šapošnikovi« (str. 104), ',

Joto Vrbanov, slikar, rekao je višoTroumno: »—-9Sada će se desiti velike stvari. Govori se da će Ruši odapeti od Kalinjina, Staraja Rus i približiće se Berlinu za najkraće vreme.«

. Drugi upadaju:

»—- Hod Velikije laiki!

— Tačno od sredite fronta!

— Zar ne bi mosio da otpočne nastupanje od Kaluge? ., L

— Nastupanje ce početi od fronta Čistatovka — Kaldćč. Spustiiče se pravo na jug do Balkana, gdo će narodi ustaui...« Diskusija je bila toliko žcSstoza da Je jednom »jakobineu« pala prednja veštačka vilica (sve na str; 103—1U?7), ·

»Jakobinski štab« nije zaboravio ni Staljingrad. Krojio je planove za uništenje Pauluša i njegovih divizija i nagađao mesto Plavno# udara, »Ponekad smo nagađali da će ih oltseći, drugi put smo stezali obruč oko Orela, ili smo gonili Nemce prema Nov=gorodu i Pskovu« (str, 118). Kada su sovjetske trupe potukle do nogu Nem_ ce kod Stajjingrada, »jakobinci« su ludovali od radosli, a najviše oni među njima, koji su, zahvaljujući sVOjoj intuiciji, pogodili da će se baš kod Staljingrada rešiti jedna od odlučuJjućih bitaka,

Opisati svu herojsku galamu ovih stećkovića nemoguće je. Pa i Aleksindar Grigorov nije uspeo ni iz daleka da to prikaže. Bar tako pretpostavljam, Ali to mi je jedini materijal na koji se mogu ošloniti, da bih vaš obavestio i o ovom podvigu junaka iz Sofije. Čitalać će imati dovoljno mašte da, uz šledeće citate, iskonstruiše »Staljingradsku bitku« u »Sredecu«: »Milane, druže mo]. popij iednu kafu! Uzmi jedan ratlui!« (str. 121).

»Dižemo čaše i pijemo za novu pobedu, za još veći porazž!« (štr. 121).

Posle tih »jakobinskih« uspeha na frontovima, trebalo je naštavii rad, jer rat nije bio završen, Razume se, radi se o planovima: ·

»Krojili smo oporativne pjanove ovog ili onog generalštaba. Pratimo

BROJ 35

A“

begstvo Romela ili pak trčimo za štopama Vatutina...« (str. 129).

Mislim da je iz izloženoga jasma su_ tina »jakobinske« strategija i taktike, Na kraju, potrebno je istaći i činjenicu da je ipak, jednog dama (ili noći — ne znam) došlo vreme da komunisli-»jakobincti« primene svoju

. »Leoriju« na praksu.

Ja sam već ranije govorio o hao= šenjima u Sofiji, koja su obuhvatala i »sredeclije«. Njih je bar bilo lako uloviti. Oni su prilično glasno izlagali sVoje »paklene planove« u kafanama i kladili se hoće li ih uhapsiti, Samo interesantno je ta, da ih je većina ostala zdrava i živa sve do oslobođenina, Dakle, kađa su ta hapšenja učestala, bilo je krajnje vreme da še dejstvuje ma praksi, tj odgovoriti na neki način na mere policije, bilo bežanjem u šumu ili napušlit! kafanu, pa se skloniti kod nekog Ssvog prijatelja. I evo, što su rešili:

»Rešilo se da se rasprsnemo i đa na taj način izbognomo motrenja policije, Mi šmo se podelili u tri grupe: ihdna grupa u kafanu Gradskog parka, druga u lokal »Rakovški«, a glavno jezgro da ostane u »Sredecu« za vezu« (str, 96 — podvukao VM).

Jeste li videli vraćolane? U tri kolone! Naštupanje u tri kolone!

Koliko god bila smešna istorija ovih komunista, ipsk je tragedija ljudi koji nisu našli svoje mesto u pošlednjem ratu, Zar im S!nljingrad. na čiji račun su pili, nije pokazao šta treba raditi? Zar je još trebalo čekati vreme za »masovni oružani ustanak koji priprema Otečestveni front? I ovi jadnici sa takvom hvalisavošću iznose švoj herojski podvig — pohod triju kolona u tri kafane.

»Vsjo horošo, čto horošo končajetsaja« ili »sloboda |e došla«

»Napregnutošt je rasla — kaže plsac kmjige. — Dani su prolazžiH i mi smo 6e interešovali kada će doći dan našeg prava. Mi smo znali da će doći, jer smo radili za njega (?), ali nama se činilo da on zakašnjava (kakvi nesštrpljivci!). Sa takvim „uzbuđenjima i ošećanjima očekivali smo dan oslobođehja« (str. 115),

»Jakobinški« Voz revolucije, vrlo redovno podmazivan Sarkisovim ma-= zivom, nesmetano je klizio po šinama, dok nije 9 septembra 1944 kondikter objavio: »Stanica socijalizam, silazi!«

Bila je to velika rađost. Nikola Lankov, književnik, koji še poslednjih dana povukao iz »Sredeća« kući | preko svojih proturio famu da ie otišad u partizane, da su ga u jednoj borbi ubili fašisti i pokazivali njegovu odrubljenu glavu seljacima, vrlo vešto se snašao, Dočekao je van grada SsoVjetske motorizovane jedinice, popeo se na jedan tenk i triumfalno ušao u Sofiju, kličući koliko ga 4 god grlo nosilo, oslobodiocima. A i ostali »jakobinci« nisu loše prošli. Neki od njih istoga dana su uhvatili vezu sa jednim sovjetskim oficirom, koji je bio toliko strpljiv da je ofšlušao sve rijihove priče »o borbi protiv fašizma« i na kraju odgovorio, klimajući glavom (ili zato što ini Je poverovao ili da ih se otarasi): »Vsjo horošo, člio horošo končaetsja« (str, 173).

»Jakobinci« šu na 8voj način protumačili ovu rusku narodnu poslovicu. Oni se nje danas i te kako drže. »Sve je dobro, što se dobro završilo!«

Knjiga Aleksandra Grigorova »Jakobinski klub« žalostan je dokument o sprovođenju u život oportunističke linije CK BRP(k). Ona je vrlo reljefna ilustracija ušpavljivačke politike 'Prajče Kostova i njegovih drugova: čekati i »pripremati« ustanak u gradovima za odlučujući moment, ne ići u šume jer cili borbe i jeste — naterati neprijatelja da beži iz gradova,

I ne samo fo. Takva kafanska politika, deformisala je duše ovih ljudi, njihova shvatanja o tome čime se treba ponositi a čega se stideti. Čitali ste gore dosta odlomaka o njihovom »rađu«, Pročitali ste sa kakvim ponosom pišu o opkladđama oko Poljske, Drugog fronta itd; o čašćavanju povodom pobeđe kodđ Staljingradđda, o podeli u tri kolone koje će zauzeti tri kafane itd. itd,

Neki od onih koji su navraćali pokatkad u »Sredec« napustili su »jakobinsku politiku« i otišli u istinsku borbu; neki su i poginuli (makedonski pesnici Nikola Jonkov Vapcarov i Kole Nedelkovski), ali oni ustvari nisu nikada ni bili »jakobinci«,

Možda se ko od živih »jakobinaca« stidi četvorogodišnjeg sna u »Srede= cu«; većina njih radi danas i doprinosi ponešto svojim radom Otečestvenofrontovskoj Bugarskoj. Ali ima i takvih kojima ne samo što lice nije zacrvenelo, nego naprotiv, vrlo ponosno dokazuju i rukama i nogama da su se borili »do poslednje kapi krvi« i ostali verni »internacionalizmu«, čak daju sebi pravo da, pod okriljem Informbiroa, najgrlatije i najhbezočhije kleveću Jugoslaviju. Neki od tih izvršilacea direktiva špijuna Trajča Kostova postali su zapenušeni trubači informbirovskih »otkrića«, Ne samo što se ne stide zbog svog pasivno= oportunističkog držanja u doba borbe protiv fašizma, nego svoj oportunizam uzdižu „do najviše vrline u ime koje pljuju po onima koji su zaista vršili revoluciju u foku rata protiv fašizma.

Enčo Stajkov, dosledan »sredeclija, postao je posle 9 septembra potpretsednik Komiteta sa kinematografiju. a bio je i redaktor »Rabotničeskop dela«. Taj »stari borac« — Sarkisov mušterija — češće naškraba u »Rabotničeskom delu« poneki »diibokorevolnicionarni« članak i čita nam bukvice o intemaciohalizmu. |

A Peco Trajkov, jeđan od lidera fašističkog, „protogerovističkog krila

VMRO, koji je 1994, kao vrački vojvođa (po mestu Sv. Vrač u Pirinskoj Makedoniji) poubijao najbliže drugove makodonskog prevolucionara Sandanskog, ovih dana se pojavio sa dva članka u kojima »dokazuje« da e u NR Makedoniji ne poštuje i ne spominje Jane Sandanski, On — ubica samdanista — pokriven epitrahiljem Svete Rezolucije, plače na grobu ovog neumrlog borca za slobođu miakeđonsko naroda i psuje naše partisko 1 državno rukovodstvo ža »antišanđanistički« rad. Peco Trajkov je odlično ispekao svoj zanat u »jakobinsškom Kklubu«, gde je uoštalom došao s velikim »praktičnim« iskustvom, Rezolucija je za hjega kao naručena.

Hristo Rađevski, pesnik »jakobinac«-komumist, napisao je neke basne u kojima govori psećim jezikom o »iz_ dajstvu« druča Tita, koji se »prođao imbperijalistima«.

Urednicima humorističnog lišta »Stršel« — Čelkašu u Pavelu Vežinovu — dala se sada (ili nikada) prili= ka da ispolje svoj »falent« koji im je bio zarđao u »Sredecu«. Na stranicama »Stršela« mogu se videti karikature koje »prikazuju« prelaz Jugo= slavije u naručje imperijalista,

Hristo Kalajdžijev, koji je za sve vreme okupacije radio u najvećem fašističkom listu Bugarske »Zora«, kao miran građanin, a šlobodno vreme provođio u »Sredecu« — kao komu-– nista, danas ne može da iznađe reči kako više da okleveta »poburžoazenog gospodina Koliševskog«, koji je »pro= dao Makedoniju Srbima« kao »srpski vaspitanik« i »Rankovićev janičar.

Mogu še čuti i glašovi inače vrlo grlatih književnika — Mihaila Sma-= trakaleva (pesničko ime Angel Žarov) i Petka Bojkenskog, koji su za vreme rata bili »delegati« Jakobinskog kluba »u novoošlobođenim krajevimace. Smatrakalov je bio advokat, u Serezu (Jegejška Makedonija) i pretsednik Bugarsko-nemačkor društva. iasno kao komunist, i rađio u toj »masovnoj orgahizaciji« — »sprovodeći liniju CK BRP(k), A Bojkeriski je isto bio u Jegejskoj Makedohiji — tu Kavali, gde je &Voj Kknjiževnički talent upotrebio ža. uređivanje mesšnog fašističkog lišta. I tako dalje, Svakako ođabrana družina. I kao takvi, oni su našli zaposlenje u informbirovskom aparatu, — za Mmnoral i za principe ne pita se, a pravo ha vikahje neograničeno je.

Koliko se više uđaljujemo ođ dana kada je objavljen švetu buhkureštanski »Apokalipsiš&, sve je više u Bugarskoj ljudi koji s ogorčenjem gle-

daju ma borce tipa »jakobinaca«, koji .

su tu bliskoj prošlošti, kada je trebalo spasavati bugarski narod od pomovne tragedije, provođil}i ramazanske večeri j čekali da se švrši »vsjo horošo«, — a

„đana& šu grlati junaci kontrarevoluci-

onarne i antimoralne hajke Informbiroa. ssSR

____ REĆČNIR

PUŠKINOVOG JEZIKA

Još pre pedeset godina, kađa je proslavljana · stogodišnjica rođenja Puškina, ruski filolozi šui Stavili šebi u zadatak da sastave rečnik Puškinovog jezika, Taj dragoceni rad započet je tek posle Oktobarske revolucije. Osnovna namena ovog rečnika je da posluži ža izučavanje stvaralaštva samog pesnika a poted toga i za proučavanje ruskog jezika uopšte i njegove istorije,

Prvi tom ovog yečnika biće objav“

ljen iduće godine,

a „Spela la ~ TO la Toa

_E

MN No a ei