Književne novine

SMRT FASIZMU — SLOBODA NA RODU!

BROJ 34 | GODINA II

Adresa uredništva |

administracije: Francuska 7 — Telefon: 28-098

NEC | : auuu AO ROBAA » \ 0 6. < _. 2 • · a “AMV a ed, ya M ~“. v “+ / Me đe a, ŽIA _ :- zah, 239 TRG. “e SO

_.w SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGO

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

BEOGRAD, UTORAK, 23, AVGUST 1949

POZDRAV JUGOSLAVIJI

i žan KASU

Naše moderno vreme, uprkos usavršenosti i brzini svojih saobraćajnih i obaveštajnih sredstava, sve se manje poznaje. Ono se povlači u posebne odaje i 6vaka od tih odaja se zaključava dvostruko okrenutim ključem. Štampa i radio nisu instrumenti saznenja koji treba da šire vesti, već ratna oružja koja šire propagandu. I zato, kao i nekada, osobitu vrednost ima 6Wvedđočanstvo putnika, kao i nekađ, putnik je onaj retki čovek koji ličmo suđi o štvarima, koji pita i koga pitaju. Istimitiji, uticajniji i moćniji negoli transatlantski kablovi, an nosi autentične glasove i oličava onu istin-

ku vezu koja se može među ljudima

uspostaviti, usmenu vezu; on izmenjuje reč sa drugima, i dopunjuje je pogledom i stiskom ruke.

'·Ugodno mi je, pošto sam se odazvao čirokogruđom pozivu jugoslovenskih pisaca, što 8&am putnik takve vrste i što mogu takav da budem kao slobodan čovek koga ne pogađa nikakva predrasuda i koji jedino želi da vidi i đa čuje. Čini mi se da se ta nezavismost savesti i ta čednost srca duguju narodu koji je tako čudesno stradaa i borio &e za stvar koja je i naša atvar, koja je i univerzalna stvar. A to še utoliko više duguje ovome narodu, i baš ovome narodu, jer je i i on sam po prirodi otvoren i jednostavan. Ja sam izvanredno iznenađen, za ovo nekolika đana što boravim ovde, ljupkošću odnoša, zdravom i čistom blagošću osećanja, spontanošću sa kojom se ona izražavaju. Jugoslovenski narod je prirodna morao. biti revolucionarmi narod, jer je prva vređnošt i šsuštastveni karakter revoTucije da bude istinita. Naša Francuska Revolucija je istakla vrlinu na dnevni red i htela je da buđe puna vrlina. A ona je bila kći Žan-Žaka, čoveka prirode.

Ja ošećam prirođu i prirodno, vrlinu i istinu u tako raznovrsnim mestima ove zemlje, u njenom: izražaju, u njenoj poeziji. U toj herojskoj i seljačkoj poeziji koja probija u svemu, u nebu, u pregledu, u nošnji, u plesovima i u ustaničkim i ratnim pe-

-- smama, u kojima se zapaža, udružena

sa mnogo snage, i jedna tako aveža. i sočna mežnošt.

I mora se osetiti duboko uzbuđenje kada se čovek nađe u sređini naroda koji doživljuje svaje epsko doba. Uz stare nacije, ili prema njima, on živi

danas svoju prvobitnu epopeju, svoju mladost: i čitavo gradilište budućnosti je pred njim. Prva pevanja svoje epopeje on je proživeo u krvavim, užasnim planinskim borbama; a doživljuje šada i dalja poglavlja uz potresnu pesmu mladih brigada đobrovoljnih radnika. Ali u svakoj epopeji ima i jedan težak trenutak, kada se bogovi . vetrovi usprotive; to je trenutak iskušenja, onaj koji jugoslovenski narod baš sađa proživljuje, i to je poglavlje na kome se sada nalazimo. Nije moje da ulazim u političku đebatu. za koju nemam Sve podatke. Ozžraničiću se da samo ovo kažem našim domaćinima i prijateliima, jugoslovenskim 'književnicima, onima čiji je nalog da izraze iskustva koja postiže jugoslovenski narod: doista, veliko ie stradanje stradđati od tiranije i ugnjetavanja, i velika je borba boriti se za slobođu; ali ima nešto što je još i veće, a to je stradati za pravdu i boriti se za istinu.

TI mi Francuzi prepatili 8mo užasne bolove poraza i okupacije. Ali je za nas bilo i nešto još svirepije od svih nemačkih svireposti: bila. je to laž. Laž Višija, čudovišna i licemerna zbrka sa Petenom. svet koju smo imali u sebi da je lik naše otadžbine izobličen, unakažen, uprljian pred očima sveta, i da svet ne zna ništa, da ništa ne može da zna od onoga što mi jesmo, što mislimo i Što radimo. To je bio veliki bol. I to jeste veliki bol: biti ne= shvaćen, ne biti saznan.

Govorim o ovome po iskustvu, kao rezistent, ti. kao potajni i neznani bo= rac, ali i kao pisac, ti. kao čovek kome je funkcija da kaže ono što je pra= vgedno i istinito i da izražava duboke stvarnosti. To znači da ja razumem osećanja naših drugova, jugosloven= skih pisaca, koji viđe u ovome trenutku da se ignoriše ono što oni &vom snagom &voje misli smatraju pravedđ= nim i istinitim. I oni asećaju da se du= duboka stvarnost istorije njihovog naroda u ovome trenutku mne razume. A ta đuboka stvarnost međutim, nosi u sebi potrebu da se razvije do svoje potpunosti i do s*voga savršenog izvršenja. I ona. je-na tome puku. Nju pokreće jedna nužna Snaga. .Čini se da švaki slobođan čovek, pravičnoga i poštenoga duha ne može a da se sa poštovanjem ne pokloni pred avom uzbudljiivom voljom čitavog jednog naroda. ; |

SLAVIJE

UTORKOM

H e ĆUL KA Ya 4.5 RC

//| (

PRIMERAK 8 DINARA

Varijacija o jednoj nesuvremenoj temi ~

_ Od prvoga dana kako su se našli na Dunavu * na Jadranu, naši ubogi »našijenci« doživljavahu same đavol– ske stvari još ovije tisuću godina, pa od njihovih raznovrsnih i mnogobrojnih ·'briga, one koje su brinuli sa madžarskim kraljevima i biskupima, zacije!u da uijesu bile ponajmanje.

Drske bulumente gramzljivaca Ugarskijeh u hermelinu i pod kardinalskim „klobucima, potkradale su nam „štoljećima zvona i biskupije, burgove i pokrajine sve do Zadra 1 do pokrova majke božje trsatske. Carski i kraljevski arpadovski grofovi digli su nam na koncu i Rijeku na smiješnu prevaru. oteli nam (na pravdi boga) gorku žlicu senjskoga mora, pokrali nam barjaxe i željeznice, zaplijenili nam sol, lađe, šume i jezik, a ovi .dijalektički potomci, (u leopardovom krznu zaogrnute) arpadovštine, smatraju očito, da je utaja od dvije milijarde akontacije na račun trgovačkog ugovora osnovana na hiljadugodišnjoj trađiciji takozvanog stečenog historijskog prava otimačine, "'Bivalo je dakle tako do dana dana= šnjega, da su še ugarska gospoda bavila našim stvarima u korist svoju od Golupca do Smedereva i Mačve, od Jajca sve do Zagreba, već prije Turaka, a nitko se od naših šaljiv nije našao pak da položi lovoriku pred postolje onog brončanog spome= nika, koji ugred madžarske 'metropole pred marksističkim pokoljenjima prkosno svjedoži i danas neprolaznu slavu honvedskih heroja, koji su špalili Šabac godine 1914. ad malorem P. J. I. gloriam, Lijepo je to i slatko, zaista — dulce et decorum — bilo, oslobođiti, poklati i razoriti madžarski Sabač, poslije pet stotina godina na temelju ugarskog historijskog prava iz trinaestog stoljeća. „Obistinila se stara mudrost, a i danas se obistinjava pred našim očima, da ništa na svijetu ne pada s neba (pa u rebra), pak nas prema tome ni ova madžarska radio-grmljavina nije iznenadila ni za trenutak. Palo je poprilično mrskih psosti na račun na= šega naroda sa 6frane onih koji su nas palili i robili stoljećima, pa. kada bismo imali volje i vremena da iz starostavrnih Wnjižurima ispišemo sve pogrde što su o nama naškrabane po bečkim, rimskim, mletačkim i budimskim kancelarijama, iznijela bi ta bibliografija laži i kleveta čitave foli-

U STRAHU SU VELIKE OCI

Sprečavanje našoj omladini đa učestvuje na svjetskom Festivalu omladine i studenata u Budimpešti i hapšenje pretstavnika Narodne omladine Jugoslavije u Pripremnom komitetu Festivala, samo je jedan isje= čak iz niza neprijateljskih ispada informbiroovaca prema našoj zemlji, koji 8e ubiše dokazujući, ono što se ne može dokazati, da je crno bijelo, a bjjelo ernmo. Ali, mađarski informbiYroovci su ovoga puta otišli mnogo dalje. U svojoj informbiroovskoi zaslijepljenosti i mržnji prema našoj zemlji, oni neodgovorno žele — očito ne bez znanja i sugestija · svojih naredbodavaca sa istoka — da i ovu veliku međunarodnu omladinsku kulturnu manifestaciju, koja se održava pod parolom: »Mladi, ujedinite še za odbranu mira, za nacionalnu nezaVISnost maroda, za demokratiju, za bolju budućnošt«, zloupotrebe u kampanji protiv naše zemlje.

Naprednoj omladini svijeta je DOmato da se omlad:na Jugoslavije, pod rukovodstvom naše Partije i druga Tita, jedina u porobljenoj Evropi borila protiv fašističkih agresora i da je u toj borbi dala ogromne žrtve ne samo za svoju scpstvenu slobodu, već i za slobodu i budućnost ave „slobodoljubive omladine svijeta, za jedinstvo mlade generacije. Ona zna da je Omladina Jugoslavije odmah poslije Oslobođenja prišla obnovi ratom opustošene zemlje i izgradnji socijalizma sa takvim radnim poletom kakvog nigdje nije bilo, da je ona, uporedo sa naporima u izgradnji SVOJE zemlje, ulagala sve moguće napore đa ojača međunarodni omladinski pokret i borbu omladine drugih zemalja, _ prije svega borbu omladine kolonijalnih zemalja... Ona zna da je Narodna 0Omladina Jugoslavije bila najjači oslonac Svjetske federacije demokratske omladine sve od njenog osnivanja i da se uvijek najaktivnije zalagala za ostvarenje njenih zadataka i ciljeva. Ona, napokon, zna, đa omladina Titove Jugoslavije izgrađuje svoju SOcijalističku otadžbinu i da i dalje stoji u prvim redovima borbe progresivme omlađine za odbranu mira i demo-

ije, bez obzira šta žele i govore aa a Irooviki mudraci. I kađa »Sabad Nep«, organ Mađarske partije trudbenika, pred petnaest hiljada Hičesnika Festivala, poslije odbijanja viza našoj đelegacijj i hapšenja našeg jedinog pretsta ika na Festiva– lu, cinički i bestidno uzvikuje: »Šta ima da traže na ovom Festivalu zvanični pretstavnici Jugoslavije«, onda je to »hrabro« busanje u prsa izgovoreno u strahu pred istinom koja zrači iz svakog našeg čovjeka u 8sUsretu sa ljudima u inostranstvu.

Risto TOŠOVIĆ

A, eto, baš u tom grmu leži zec,

Ne kleveću informbiroovci našu he. rojsku omladinu, ne blate lažima njeno svijetlo lice, ne pokušavaju oni da je izoluju od ostale omlađine svijeta rađi toga — kako to oni cinički govore — što ie naša omlađina »naciona=– listička« ili što je: naša festivalska đelegacija sastavljena od »ustaša, špijuna, imperijalističkih agenata« itd.kako bestidno kleveće našu delegaciju »Sabad Nep«, već naprotiv baš rađi tog što ie oma najaktivniji borac u frontu mlad'h avijeta, što je njen ugled kao takve među omlađinom 8V1ieta zaista velik da su se neki, iz tabora Infovmbiroa bojali da im slava pored nas ne potamni.

Čime se može objasniti gangsterski podvig rakošijevskih informibroovaca, koji je uobičajen još samo po ame” ričkim krijumčarskim podzemljima, prema pretstavniku Narodne omladine Jugoslavije u Pripiemnom- komjtetu Festivala, ako ne strahom da bar i jedan zračak istine o Jugoslaviji ne dopre do omladine koja se sakupila na Festivalu. Pa šta su .ja kraju krajeva drugo mogli i učiniti rakošijevski mudraci, kađa već drugog načina nemaju, da spriječe brat:mljenje naše omlađine sa ostalom omlađinom svijeta, jer se protiv istine ne može boriti časnim, već samo prljavim sredstvima. Ali, prijateljstvo i veze naše omladine sa inostranom omladinom ne mogu Uništiti nikakve infornibiroovske laži i prijetnje, nika kvi informbiroovsko-gangsterski me” todi »ubjeđivanja«.

Mi smo imali prilike da vidimo bezbroj đirljivih susreta naše omladine sa inostranim omladincima koji su boravili u našoj zemlji na velikim radnim akcijama naše omladine, Omla-

· dinskoj pruzi Brčko—gBanovići i Šša-–

mac—38arajevo. Nama i danas svakodnevno stižu pisma iz najuđaljenijih krajeva svijeta u kojima ti omlađinci izražavaju svoje ogorčenje zbog neprijateljske kampanje protiv naše gocijalističke zemlie u kojoj su oni boravili, vidjeli svojim očima kako naši radni ljudi građe socijalizam. a i sami učestvovali u toj velikoj bici za buđućnost naše zemlje. Ove godine su na Autoput, to najveće radno POprište treće godine naše Petolietke. stigli ponovo mnogi mlađi ljuđi iz TrRznih zemalja svijeta đa svojim. učešćem u socijalističkoj izgradnji naše zemlje, po primjeru onih deset hiljada inostranih omladinaca koji su učestvovali na gradnii omlađinskih

pruga, izraze svoju ljubav prema na-.

šoj socijalističkoi zemlji, a preko nje i svoju vjeru u pobjedu istine · nad

informbiroovskom tamom, za pobje= du pravilnih odnosa između socijalističkih zemalja koju je povela naša Partija i drug Tito. Dva dana poslije otvaranja Festivala, kađa su mađarske vlasti uškratile vizu našoj delegaciji, mi smo bili svjedoci dirljiVog susreta naše delegacije 8sa omladinskom brigadom iz Francuske, koja se, poslije mjesečnog rađa na Autoputu, vraća ponovo u svoju domovinu. Mala kalemegđanska terasa, poluosvjetljena i prohladna, brujala je od žagora i nama dobro poznate brigadirske buke. Opkoljeni sa svih strana mlađim Francuzima, obučenim u naša radna odijela,mi smo osjećali koliko je veliki taj trenutak i to naše prijatelistvo, koga ti mlađi ljudi u tom času manifestuju u našoj zemlji u koiu su došli u đane kada je ona okružena gustom maglom laži i kleveta. To ie bio zaista dirljiv i veliki trenutak, suze su navirale na oči od uzbuđenja, srce je tražilo najtopliie riječi, ali su se u tom trenutku svi naši osje-

ćaji slivali u jednu misao: »Ne, nismo

. sami. Sa nama su svi pošteni istino-

ljubi i pravdoljubivi ljiuđi u svijetu«.

Pretstavnik „Centralnog komiteta Narodne omlađine Jugoslavije predao ie komandantu brigađe poklon, malu skulpturu koja pretstavlja dvojicu omladđinaca-minera sa kompresorima, kao simbol naše socijalističke izgradđnje. Kađa su se njih dvojica iskreno, toplo i brafski rukovali i poljubili, terasom je odjeknuo gromki građiteljski pozdrav sa Autoputa: »Autoput—

jedinstvo, Autoput—bratstvo«, koga su u horu uzvikivali mladi Francuzi,

ali na našem jeziku. I đugo su poslije toga nad starim kalemegđanskim tvrđavama odiekivale te riječi u kojima je sadržan sav smisao teg prijateljstva, tog bratstva koje se kovalo kroz z-jzunički rad na izgradnji socijalizma. A mi smo tađa bili čvrsto ubjeđeni da će ti mladi, krepki i srijeli Francuzi, koje je opeklo naše sunce na radilištima naše Petoljetke, koji su i sami svojim znojem natopili temelje velikog Titovog djela, odršžati svoju riječ i pronijeti istinu O mašoi „socijalističkoj zemlji širom Trancuske, i još mnogo đalje.

A, eto, toga su se najviše i plašili mađars':i i drugi informbiroovci, kada su se odlučili da spriječe učešće našoj omladini na Pestivalu u Bu·dimpeštič e o

ni spokoja i koja nam od

Miroslav KRLEŽA

jante. Sva ta zbrka političkih i moralnih injuria dala bi se svesti na jedan jedini koeficient: da našu jeretičku, glagoljašku, pravoslavnu, Šižrratičku, bogumilsku, " južnoslovjen= sku kugu valja zgaziti, spaliti i iskorijeniti, Prekjučcr u interesu Svete crkve i mo: la i feudalne kraljevs e

baronske časti, juče u ime građan-

skoga reda i prosperiteta, a danas u 'ime dijalekti.:e. U tom mračnom sredovječno kiru inkvizitora, papa, duždeva, Rkardinala i kraljeva, ma-

'džarskim baronima u ovoj protusla-

venskoj serenati prinada nesumnjiva čast ciganskoga prinaša, Madžarska džentrija, koja čovjekoljubivo. Čehe i Slovake ne primjer uopće nije smatrala ljudi ıa, zvala je naš narod stoljećima ne narodom svinjara, već razlikujmo uobro, narodom svinja.

Mudrim ovim i učenim marksističkim budimpeštanskim „glavama (za koje je zaista šteta što ih ne nose četiri papka), valjalo bi očitati hisftorijsku bukviću pak da im se objasni kako su nas danas opasali svojim jezičinama po svima principima madžarske historijske džentri-retorike, koja nam nikada nije priuštila ni vedrine ni oblaka, ni kruha ni mira svetoga Stjepana propovijeda podjednako dosadno i podjednako ustrajno, da smo za vješala rođeni.

'Ovu gospodu valjalo bi prošvijetliti, da smo se mi toliko nazobali žeravice verbecijanskoga Tripartita, te danas, kada probijamo tunele kroz naš srednji vijek, nemamo baš nikakva razloga da dopustimo, da nam nmajčišći ugarski poklonici kraljevskoga srednjevjekovja sole pamet u ime imperijalističke dijalektike. Madžarski kardinali i kraljevi rušili su nam domove stoljećima i naš krov bio je u plamenu od tih političkih palikuća sve do juče, dok su nas ugarski biskupi kleli i proklinjali na malo i na veliko, od „Vesprima do Ostrogona i od Kaniže do Zagreba i Pečuja: ne bi li nam se kuća srušila i ne bi li

„„8#e naša svijeća ugasila i ne bismo li

otegli pete na veliku radost madžar– skoga boga Marsa i divne protuslavenske boginje Bellone, tako drage madžarskim baroknim pjesnicima kao i današnjim jakobinskim ideolozima. Peštanski lavež, što ga raznosi radiovjetar po današnjoj evropskoj pustinji duha na sve četiri strane, samo je žalostan refrain jedne stare pjesme, koju wlušamo od onih davnih dana kako smo nabasali na vučje jame arpadovskih, anžuvinskih, košutovskih, tisa-kalmanskih i ttisaištvanskih takozvanih · pozitivnih zakona. Petnaest dugih stoljeća naš je život na ovim hridinama i besputnim urvinama krša i litica, krvava drama. Uz mračnu huku mora, kada plače talasa jauk pod uđarom mahnifte vjetrine, mnogo je naše uho zlosluino prisluškivalo suđbonosnome šumu i pljusku uzbibane i mračne vodurine, pak ako je u okviru našeg mnogostoljetnog, medđiteranskog pomorskog iskustva bilo ikada mofiva koji .su kao simboli imperijalnog nasilja zaista izazovno vrijeđali svakog našeg čovjeka, to s#su bile naše lađe, krštene patetičnim imenima madžarskih kraljeva, ministara i krvnika. Kranjčevićeva pjesma o »iIseljeniku« samo je jedna ođ lirskih historijskih evokacija tog tragičnog motiva naše emigracije, kada je u eri građanskoga prosperiteta više od pola, milijuna našega svijeta bježalo preko oceana, pred perverznom politikom osiroma= šenja i pomadžarenja čitave naše zemlje između Dunava i Velebita. Koliko li je samo naše krvi proteklo zbog madžarskih škola, željeznica, jezika i kasarne, i ono što su nam gospoda grofovi govorili, da zaudaramo gubom i ušima, frenjakom i smradom primitivnih urođenika, time nam danas neke nazovi-—materijalističke svrake opet oči kljuiu i jedino što nam svakodnevno, dobronamjerno i prijateljski toplo grakću to je njina pobožna milenijska želja, da nas odnese đavo što prije ili ako ne to, a ono da nam usahne barem lijeva ruka! B

Polagano gospodo levente! Poslije krvavog friumfa hortijevskog »nemnemšohaizma godine 1911. kreda su čete njegove Vvisosti Admirala Madžarske i Regenta Svete Krune opet poklale ne'tcoliko desetaka hiljada na=ših ljudi po Prekomurju i Međimur– ju, na Dravi, u Baranji, u Bačkoj, po Banatu i, Vojvodini, došlo je kod peštanske lijeve gospode do jugoslavenofilske disimulacije, koja nije potrajala dugo, ali koja nije bila manje žalosna od onog krvavog čardaša za posljednjeg rata (1941—1945). Bilo ie u našoj historiiskoj muadž: ·'onskoj prošlosti i takvih koza, koje su vjerovale, đa ru im slane „snmadžarske ruke doista dobročiniteljice, zaboravivši u svojoj presvijetloj septemvirskoj melhRetavoj duši, da se ” ta mađžarska kraljevska kozja sol iz vlastitih naših solila grabila, ali trajno u iskrenost ovoga, u poratnoj konjunkturi· rođenoga madžarskog prijatel stva nije kod nas vjerovao gotovo nitko. Oblizivali su nas, brate, kako 'kučke palačinku, i gradili se našim poklonicima do tog stepena. te su im pjesnici pjevali himne ne samo našim konjanicima nego i konjima. Da magla ove lirske slatkorječivosti neće

prevaliti naše hrastove to smo znali svi, ali da će se ovo licemjerno i himbeno milelalekanje izobličiti u takav rusvaj laži i bezobrazluka, to su mogli da predvide samo oni naši zvjezdoznanci, koji su od početka bili skloni da vjeruju, kako je priljčan percenat takozvane lijeve madžarske inteligencije više rotermirski to jest kontrarevolucionarno ~ revizionistički raspoložen nego marksistički. Žabe

nije teško natjerati u vodu, a ovo što

peštanski lijevi ideolozi danas trabunjaju nije nego skok u onu istu žabokrečinu duha, koju je Andrija Ady opjevao kao hunsku sramotu. Ova nakaradna, provincijalna horti-kultura rodila je jedinstvenu nauku na svijetu: »hungarologiju«, a mi sa iskrenom žalošću konstatujemo, da je taj

.»hungarološki« sistem specifične ar-

padovske megalomanije podredio danas sebi upravo one elemente, koji bi po dijalektičkoj logici stvari trebalo da pretstavljaju negaciju svih ovih klasičnih »hungaroloških« negacija pameti i istine.

' Ovo što nama danas govori Maćaš Rakoši to nam je jučer govorio Admiral Regent Mikloš Horti, a to što nam je juče govorio Admiral Mikloš Horti to je propovijeaao njegov ide=olog Đula Sekfi, a to što je juče propovijedao Hortijev ideolog Đula Sekfi to Đula Sekfi kao čuveni »hun= garolog« propovijeda i danas, jer njegova Jkcelencija Gospodin Ministar Đula Sekfi nije bio samo GWegedinski apologet i ideolog „grofova Ištvana. 'ise i Telekog nego i poslanik Maćaša akošija u Moskvi, propovijedajući dosljedno već više od trideset godina jednu te istu tezu, da je madžarska komuna 1919. gođine bila pobuna rulje, da je boljševizam kriminal i da je Kraljevski ugarski legitimitet jedina pozitivna politička formula između Karpata i Jadrana, »Hungaro= loški« historiognaf Đula Sekfi ujahao ie na sv-—m bijelom segedinskom konju u crvenu, kripinalnu boljševičku Peštu kao pobjednik rojalističkog. Jlegitimiteta, Historiograt Đula Sekfi je kao poklonik poličkoga genija grofa..Ištvana 'ise zgazio, krvavu i kriminalnu belakunovsku aždaju komunizma 10919.ion koji jeotoj problematici napisao nekoliko hiljada agresivnih kontrarevolucionarnih stranica doživio je danas još i tu golem, zadovoljštinu, da može mirne savjesti konstatovati, kako je madžarska marksistička mačka zahrkala na legitimističkoi furuni i kako tamo tiho prede staru pjesmu o neohunka-– rološkoj idili, I Đula i Maćaš danas se griju na sjajnoj vatri svojih ostvarenih ideala.

Đula Sekfi je vizionar. Njegov moćan (da ne kažemo ingeniozan) duh kreće se starom historijskom »ugarskom cestom« poznatom u »hungarološkoj« historiografiji pod slavnim pojmom »Strada hungarorum«. Ta veličanstvena strateška madžarska cesta, ta misao vodđilja pokretala je sve ugarske političke genije od Kolomana i Korvina do Ištvana Tise i Maćaša Rakošija. Od Karpata na Jadran, preko Zagreba, Petrove gore i Kapele na Unu, pa preko Knina na glagoljaški Zadar i Nin ili preko Novog Sada i Fruške Gore i Đakova na Doboj, na uogumilski „manihejski Travnik, na Jajce ili preko.šizmatičnog Beograda i Smedereva na pravo= slavnu Moravu, u Mačvu. Na Jug, na madžarski jug, u jednu rjječ, na Vvizantijsku dalmatinsku temu, na zem” lju nastanjenu barbarskim, bezbožnim, poganskim, plemenima jedne necivilizovane gerilske mase, poznate pod skupnim ropskim imenom Sclavorum Meridionalium, na Panoniju posavsku, zemlju madžarsku još iz pradavnine, na Ilirik, koji sa karpat= skom kotlinom prefstavlja jednu organsku, harmoničnu, feudalnu, sekfijevsku cjelinu, osvojenu pod zvije= zdama jedinopravednim pravom: pra= vom madžarskoga mača. ~

— Po čemu se naš Maćaš razlikuje od ovog genijalnog Đule?

–— Ni po čemu. .· | — To je očita arpadomanija. u oba šlučaja.

. Đula je ideolog južnoslovjenske političke i moralne smrti, a travers des sičcles. Ako je riječ o karolinškim biskupima Ist ne Marke u desetom stoljeću, Đula na čelu sekfijevaca »hungarologa« zastupa tezu, da su madžarski biskupi s pravom zga.'i slavenske mase oko Blatnog jezera, jer je tako jelan viši, feudalni oblik sredio i civilizovao patrijarhalnu a= narhoidnu, barbarsku rnryasu, nesposobnu da se organizuje, sama, Đula Sekfi je prema ftome advokat madžarskih kraljeva i biskupa, koji nišu uspjeli da doveđu do triumfa svOju historijsku misiju južno. od Drave, što ne znači da je neće ostvariti u nepoznatoj bidućnosti. Maćaš Rakoši u svome plaidoyeru »contra haereticos patarenos 1948-49«, ne radi drugo nego citira Sekfija, apolc „ta onih nkvizivora i kardinala, ikoji su protivu južnoslovjen#kih jereti:a ratovali na naže, ferenu u čefrnnestom ji petnaestom stoljeću za račun rimske kurije. Kao što su nas svi sekfijevci ovog »hungaroJoškog« svijeta u prošlosti denunčirali

. ya pitana . wvijesno prop»vije!p n”"xnnnie 7 Pnaderbornu.

'Aaohenu, Mlećima, Lateranu i Deču, „ · papama, duždevima, ćarevima | kra-

ljevima, tako nas danas Maćaš Rakoši denunciya Moskvi, upravo tako kao što je to činio pred raznim car= skim i kraljevskim, austrijskim, madžarskim, „engleskim i francuskina špijunskim agenciilama i policilama njegov zloglasni imenjak Bugen Rakoši, kome spi :nenik i danas stoji u-

sred Pešte ukrašen relijefnom tablom

lorda Rotermira, tog slavnog madžarskog advokata, koji je trianonski mir sa eamoodređenjem slavenskih naroda na Dunavu, Smatrao največom sramotom suvremene evropske civilizacije.

Teško pametnome u foj zavrzlami logike i morala, u kojoj nikada nij-. jesmo umjeli da budemo .toliko lojalni, te bi arpadovski denuncijantij mogli biti nama zadovoljni u bilo kojoj varijanti ove političke komedije. Te si politički sumnjiv u turskom Carigradu po obavijestima iz Budima,

·jer gineš za krst časni i elobođu zlat-

nu na predzidiu zapadnog kršćanstva, te te opet iz Budima tužakaju Ferdinandu u Beču da namiguješ sa Zlatnom Portom, Lordu Rotermiru i čita vome Inteligence Service-u denunciraju te opet iz Budima kao boljševičkog agenta; koji sprečava trianon=~

·sku reintegraciju kraljevine Ugarske,

a Moskvi danas dokazuju da si od lorda Churchilla naoružan samo zato da spriječiš prodor solidnih, građan&kih, konzervativnih, kraljevskih ugarskih rodoljuba na mrradžarsko more i na madžarske željeznice od Rijeke do Košica i do Požuna. Po budimskim obavijestima bio si Meternichov agent godine 1848. jer nisi dao da te pomadžare Meternichovi agenti, isto tako kao što su te kod Aule u Insbruku denuncirali da si Sveslaven, da šuruješ s Rusima i da si detronizovao Habsburge u vrijeme kada

' je Košutov madžanski parlamenat iz-

glasao rat protivu italijanske reVoJucije. U. n .pinskom Rimu, po toj u-

·garskoj historijskoj logici madžarskih

biskupa, ti si šizmatik pravoslavac, u grčkome Carigradu bezbožni bogumil, u Mlecima opasan papista, u Vatikanu grčki vaseljenski agent, u Aachenu barbarski poganin, u Beču, pred Hab-~

_sburškom.-dinastijom. veleizdainik. u Požunu na

baroknim marijaterezi~

janskim saborima dvorski agent 1

„pretorijanac, koji ugrožava madžarski

demokratski ustav, u madžarskoj irađanskoj štampi beogradski plačenik, u jednu riječ: kroz stoljeća, juče, danas i prekosutra ti si, brate, nešto što se zove Kartaga, koju valja ovako

dili onako, svejedno kako, sa zemljom

sravniti, grob ti pregaziti i preko tebe mrtva krenuti slavnom »ugarskom. cestom« spram ostvarenja vjekovnoga ideala. Sa grofom 'elekijem u bečki Belveđere sa Admiralom Hortijem u Novi Sad, sa Marijom Tere=zijom, Franjom Josipom ili Musolinijem na Riieku, sa germanskim carskim ili fašističkim prodorom na istok, sa Gotfriđom Bouilonom ili von Mackenzenom na Beograd, na Solun, na Balkan, sa Hitlerom na Don, na Volgu, na Staljingrad, sa Maćašem Rakošijem na krstašku protivutitovaku vojnu do pobjede, Nije sve to neduhoviti mačji kašalj već krvava vodenica, koja je samljela na milijune naših lobanja. Od kosmogonije mletačkih lavova i ostrogonskih kardinala pa sve do štampe lorđa Rotermira, koja je bila starački imbecilna kao carska »Rajhspost«, kao pero blagopokojnog Leopolda Mandela ili Friedjunga, kao »Pesti Hirlap« ili »Magyar Hirlap« do godine 1918, kao Rakošijeve larmoyantne lamentacije nad madžarskom tragedijom 19141918 i last not least kao sumrak dijalektike u svemu što nam Pešta na“ šega dragoga Maćaša danas govori i piše u ime logike ili pameti,

U čemu je Wtvar? Ako prakti ičma primjena dijalektike u „međunarođnim odnosima na Dunavu uopće ima bilo kakvog političkog smisla (a mi emo uvjereni da ima, jer 6mo mark6isšte), onda se ta politika ne može i ne smije voditi pod osnovnom imperijalističkom pretpostavkom: {iko će koga zajahati. To je staromodna, austroungareška politika ilindraša. Šandora Vekerlea, to je provincijalni makijavelizam građanske, nazovilibe= ralne peštanske štampe za Prvog svjetskog rata, to je katastrofalna politika, koja je pokopala pojam i 6jaj svete krune Stjepanove vo vjeki. Ako Maćaš Rakoši danas premudro misli, da bi on mogao da postane vekerleovski politički, neomarksistički fijaker, onda se, vjerujemo, kruto vara, Dunavski narodi u svojoj žalosnoj histori:i nijesu radili drugo nego ljubi

skute i rukave jačima, a jedina skrivena misao podunavske aristokracije bila je, kako bi bilo politički idealno ukrasti svome susjedu srebrni sat iz džepa u pogodnom momentu. To"

ciganska, grofovska metođa sticanja momentanih političkih prednost: ad hoc! Ima doduše i takvih mom šta u historiji kađa jedan” Wem:jalan -iTžavnik može da ukrade i sto i Vedeset milijungd. dnlara svome:Biu*N"{u, to je istina. 81; da se od ftahkvib" i ćaka Rakošijev bubreg noće ri?! viti, to, je. sigu'ma Himstnriiska iy 05 Eriiah:stižhki: mou še obinšmjagvnt 9ž preiblkmi. abyakv!) 12930 pre

ftw

boj mnmrn Ma mo itikevi: ia (dlu8eoWe

(Nastavak na drugoj 5"

a - Oe zi ty) MJEMAM abb