Književne novine

aa. 4 a •

aa am MC ea

IrRANA

NESUVREMENOJ TEMI

(Nastavak sa prve srane)

onda je na sekfijevskom putu »stradae hungarorum«, dakle na krivom putu.

Što znači danas govoriti o ulozi sla-

~ venskih podunavskih naroda iz ma~

džarske „socijalističke perspektive i pobijati ulogu Slavenstva na Dunavu,

"»khao da je Slavenstvo na Dunavu iz-

mislio Palacki u interesu Austrije, i što znači dičiti se danas pred Slavenima, da su Madžari bili i ostali jedina zapreka podunavskoj germanizaciji? Kao, biva, da nije nas, vas Slovaka uopće ne bi ni bilo i tako dalje i tako dalje, Što znači danas, u ime internacionalizma našem narodu tonom i načinom kao što šu Milečani govorili o Morlacima brije dvjesta godina, kada se svijet promatrao na takav način iz madžar–ske milenijske perspektive, kada je svaki pojedini homo (qualunque) hungaricus izgledao samome sebi monumen= talan kao brončani Arpad, Dijalektički, kako nažalost vidimo, ova arpadomanija traje i dalje na sekfijevoj liniji odabranog plemstva, koje se đanas zove uma eademque nobilitas marxistica. Ovi ostrogonski i budim= ski kardinali govore o nama sa prizvukom višega prezira kao što se go-

vori o divljoj hajdučkoj gverilji, koja ~

se stoljećima kolje i uništava u SvoO·Jim krvnim osvetama, bez ikakvog i najneznatnijeg: međunarodnog značenja. Ovo, što se kod nas dogodilo, ova južnoslovjenska socijalistička revolucija, to je po madžarskim socijaliWtima uzajamno klanje divljih „gorštačkih plemena, koja su od najranijeg srednjeg vijeka zapreka svake za padnoevropske jezuitske i carshkc, a danas sovjetsko civilizacije, Ima u takvom „mnačinu mišljenja ncobično ogo preživjelosti, mnogo anahronističkog smeća i slaromodne pautčine, koja 8e u nauci zove survivalsom, 6opravivenzom, a od toga se osloboditi, taj aristokratsk', džonfri-način mišlionja i inteleEijpinmos bobbyzma prevladđati, dearpadizovati se, deroajalizovati ee, desnkralizovati svoje sentištvanške pojmove, u jednu riječ desekfizirati se, to ne. vidimo da su uspjeli da savladaju naši dobri prijatelji i istomišljenici u Marksu.

U pitanju koorđinacije međunarodnih odnosa na Dunavu, još u eri političkih bitaka u okviru austrijske monarhije, mi emo sa Andrijom Adyjem vjerovali, da je Madžarima i na-

govoriti o-

ma mješto na istoj strani barikade, U revolucionamoj fazi austrijskoga rasula sve su naše simpatije bile na strani madžarske ljeviće, Za Romuhe, naša je Partija dizala bune, organizovala masovne štrajkove, zauzimala čitave gradove i kotare, i tako iz solidamosti spriječila mobilizaciju kra-

„ ljevske vojske na madžarskoj grani-

ci. Južnoslovjenske čete niješu lučestvovale u likvidaciji madžarske komune, U samom slomu i u trenutku političke tragedije mi smo bili branitelji komune, uvjereni da branimo pravednu stvar pred sudovima i pod vješalima Admirala Hortija i historika Sekfija, a madžarski bjegunci i emigranti u eri krvavoga terora nailazili su kod nas na prijateljski i drugarski prijem i sigurno utočište: Pomagali smo madžarsku emigraciju u našoj zemlji godinama i godinama se borili isto tako nekompromisno protivu Hortijevih političkih laži. Nijesmo mislili, da je ona motika, koja je pokopala Austriju, razdvojila na še narode, U vezu solidarnosti i u interesne povezanosti naših naroda vjerovali smo dosljedno sve do Dru;og svjetskog rata pa i poslije najgorih hortijevskih zuluma u samom ratu, mi nijesmo izgubil, te vjere ni za trenutak. Poslije qata (1941—45) hi jesmo tražili nikakve rekompenzacije (premda je zato bilo etničkih razloga) i radujući se ma_ džarskom poliličkom uskrsnuću mi smo našu ruku pružili preko Drave iskreno, bez ilLakve i najsitnije sakrivene primisli. Vjekovali smo s njima u žalostima i sramotama, i bili

smo sretni što se kod našega susjeđa ·

zapalila luč i što njegovi prozori opet svijetle u ovim panonskim tminama foplo i prijateljski, Gorko dosljedni i odricateljno negativni spr: m naših vlastitih kulturno-političkih slabosti usque ad finem, mi smo gođinama tjerali kođ nas propagandu za madžarske kulturne, književne i političke vrijednosti, kao pravi apo'logeti bratstva među narodima, preuveličavajući značenje madžarskih pjesnika i ideologa često na našu vlastitu štetu. Uvjereni, da smo dj iovali dobronamjemo {i pošteno godi. nama, mi ni današ nijesmo izgubili nade u pobjeđu pameti i u pobjeđu istine u madžarskoj politici, koja se u odnošu spram nas PĐovampirila u Svom najmizernijem, šovenskom i re~

akcionarnom izdanju. .

| Težak položaj kulturnih i naučnih radnika u Austriji

Težak privredni položaj u Ausštriji odrazio se i u delatnošti austriskih naučnih i kulturnih ustanova, tako da danas nemaju najnužnijih sredstava za naučno-istraživačk' rad,

Nijedan šiling u budžetu mije određen za naučno istraživanje, a mnoga naučna dela ne mogu se štampati, pošto šu i izdavačka i štamparska preduzeća u finansiskoj krizi.

Savezno pozorište u Beču imalo je prošle gođine 16 miliona šilinea deficita, U salama bečkih pozorišta 70% seđišta je praznih, pošto su ulaznice nepristupačne za austriske maše, ko> je padaju u šve veću bedu zbog nepreštanog porašta cena životnih namimica i padanja realne nadnice. Zbog takvog položaja, danas je u Au&triji nezaposleno preko 2000 pozorišnih glumaca,

U još teži položaj došao je austrislti film. Amerikanci 8#u dugoročnim ugovorima s austriskim filmskim Rkom-

· panijama obezbedili sebi u Austriji

tržište za izvoz svojih filmova i guše austrisku filmsku industriju, Po pDisanju štambe, otpnda od svih filmova,

Ffovodom 200-godišnjice todjenja

koje prikazuju u &\dustriji, 80% na američke, sa pretežno krimiaalnom sadržinom. Austriskim filmskim preduzećima dozvoljeno je izrađiti godišnje samo 12 filmova. Amerikanci onemogućavaju i izvoz austriskih fil. mova time, dđa nameću Austriji takve uslove, kao što je na primer obaveza, da treba Austrija za svaki film koji izveze u zapadnu Nemačku, Huvesti četiri nemačka filma; a filmska inđuSstrija u zapadnoj Nemačkoj je kao što je poznato, pod kontrolom američkog kapitala,

Nezaposlenošt među naučnim i kulturnim radnicima je vrlo velika, Preko 85%, muzičara, učlanjenih u sindikat ostalo je bez posla a broj mlađih lekara koji traže zaposlenje popeo se na 1500. Mnogi kulturni i naučni radnici primorani su đa obavljaju najra= zličnije poslove samo da bi se pre hranili. Mnogi od njih napuštaju dršavu i pokušavaju đa nađu zapošlenje u tuđini.

GETE

Oto BIHALJI — MERIN

8 "Teško je poricati: duže ođ decenije i po — od fašističkog osvajanja vlasti u Nemačkoj — sa pojmom »Nemačka« u našoj pretštavi, skoro prinudno sta pali 6u še varvarski tonovi militarı-

&tičke komande, maloumne fraze raš-

nog bezumlja, naduvene nacističke retenzije na vladavinu nad svetom. Naše uho u zvucima nemačkog jezika, i protiv volje, još uvek čuje pokliče smrti i razaranja, A ipak mi znamo da su iz dubolkih osnova nemačke kulture izra8šla čovečanska dela izvanred ne zreline i lepote, Ne zaboravljamo da u i Kngels tim jezikom formulisali naučni socijnlizam, Dvestogodđišnjica Geteovog rođe-

nja zgodan je povod da preko kužne .

kaljuge fašizma razbijemo kao olovo ee ćutanje koje nag i napredno čovečanstvo deli od Nemačke, Slaveći ·Getea, najgavršenijeg stvaraoca na nemačkom jeziku, slavimo velikog umetnika koji ne pripada samo Nemačkoj već i celom čovečanstvu. malograđanin odđuvekh je voleo da se slika u uzvišenoj pozi, Oduvek je voleo uniformu, čak i kada je bila samo lakejska livreja. A i dušev no 6e rado preodevao u romantičnog junaka, u sentimentalnog pesnika ili u Fausta koji istražuje tajne sveta. Tako su filistri i čovečanske reči Geea, pesnika, umekfali u avoju filozofiju za kafanskim stolom. Pa čak i Hitle= rovi najamnici nosili su Getea u ran» ocima po bojnim poljima „Evrope, U paklenoj vrevi fašističkog besnila, u Rkomcentracionim logorima, mođernim Rklamicama ljudi, vršili su dželati u

· SS-uniformi svoje ceremonije smrti sa

citatima Fausta na usnama.

Zacelo, Gete je bio nemoćan đa to spreči. Nije njegova krivica što su ga wavrstili među svoje bogove. Osnovni i neprestani kult Getea nije poticao jeHilmo ## mazohističkog. nagona za bacanjem na kolena pred idolskim slikama, već i iz težnji za iskorišćenjem

Geteovog autoriteta za klasne intereše reakcije. I zato su pedanti književ ne istorije, u hiljađama članaka i knši ga, pokušavali đa Getea lažjiu preobrnze u olimpisku figuru, u uzvišeni mrariorni lik, ,

Ali nisu #m samo đigli u nebo, iz-

'. vrgavalisu ga i,'oruzi i ukorima. Čak

i :štaknuli Gefeovi saVromotici česio

nisu fmali rayumevatja za oslobođenu”·

lepotu njegovog jezika i za njegove misli koje su daleko prevazilazile estetske i moralne poglede takve svoje epohe, U pismu K.,. A, Betigeru od 24 II 1800, Klopštok je kritikovao Geteovu »Ifigeniju ha Tavriđi«: »To je kruto podražavanje Grka. Znate, kako su grčko i kruto daleko jedno od đru gog. Na stranu podražavanje, kao kod nekih rečenica koje se teško mogu pro čitati đo kraja. Pa onda sastav stihova...« Geteova lirika, koja do đanas nije dosštignuta u memačkom jeziku, bila ie žestoko napadana, Tako je K, Imerman 928 II 1831 pisao Ludvigu Tiku, koji je romantičatfima izgledao značajniji od Getea: »Moje je mišijenje da oblast prave poezije tek tamo počinje gde Gele (sa malim izuzecima) prestaje... -

U jeđnoj Kkritići, povođom sahrane Šlo . Mi 1805%, Kcobu je ızneo teško shvatljivo tvrđenje da »Gete nažalost be zna nemački...

Romnntičar Nov4Alis. 23 IT 1800, u pismu Ludvigu Tiku, sa pokuđom je pisao o »Godinama učenja Vilhelma Majstera«: »Umetnički ateizam đuh je ove knjige«. A Glover je nabisao knjigu protiv Gefea, u kojoj mu je prebacivao nemoralno delovanje.

Ni Hajne nije sa Geteom sasvim zadovoljan i prebacuje mu izvesnu ravnodušnost: mesto da se zanima političkim problemima, on (Gete) bavi se »jedino umetničkim igrarijama, anatomijom, naukom o bojama, botanikom i posmatranjem oblaka« (Hajne, Romantička škola, 1833),

teritorijalne '

VARIJACIJAO JEDNOJ —

O NA 77 WIN Pa |

M

~.

ORUKA ZA ILIJU

· GOLENIŠČEVA-KUTUZOVA INFORMBIROU

M. PANIĆ-SUREP

Moraćemo. početi od 19937 i to u krugu: Moskva — Vipuri (MPinska) — Beograd. Da, toliki je-i nešto veći radijus prof. Ilije Golinišćeva~ Kutuzova. Ta godina bila je Puškinova. Tad je Sovjetski Savez izđao dela velikog pesnika u 18 miljoha primeraka. Gromki stihovi poslanice »Sibirskim zatočenicima«, »Ančara« »Carskog sela«, »Zatočenika« potresali su svet i ulivali snagu milionima „trudbenika na svim kontinentima. Sovjetski ljudi ispunjeni ponosom masovno su pisali »Izvestijama« po pitahju: Zašto im je drag Puškin? Sovjetski književnik V. Veresajev svojim člankom »Puškinovi dani«, objavljenom. u »Izvestijama« 4 januara 1937. sumirao je ovu anketu, a sledećeg dana, u broju 5 januara »Izvestija« su objavila i anketnu građu, Utisak je bio veličanstven — najveći ruski pesnik postao je i najvoljenmiji pesnik sovjetskih trudbenika! i

Zagranična: belogarđejska gamad zapenušala je od besa i prešla u kontraofanzivu. Ona je pošto-poto nasto jala da ođuzme Puškinu revolucionarnost, slobodoumlje, opštečovečansku ljubav, i da ga prekrije vojarskom, samodržačkom ~ bogonošsnom Rusijom. U tom cilju širom Bvrope su obrazovani bezbrojni »Puškinovi komifeti« i izdati su mnogi »Puškinovi zbornici« sa odgovarajućim komentarima. (Sekretar jednog takvog komitefa u Beogradu bio je i tamo njihov IL. G. Kutuzov). Ali, anketa »Izvestija« i članci Veresajeva bili su ona otpoma fačka koju je prvenstveno trebalo razbiti, da bi ee ma šta moglo zamračiti od Puškinove svetlosti. Borbu protiv te ankete i Veresajeva poveo je čašopis DOVEO episkoPa Aleksandra »Žurnal sodružestva«,

koji je izlazio u Finskoj, u građu Vipuri, Nekakav Jurij Grigorkov (možda je i on sada »sovjetski patriota«) u brojevima 3 i 4 god. 1037 otvoreno je izvrmuo i falsifikovao građu »Izvestija«, a sovjetskog čitaoca pokušao da izvrgne ruglu.

Taj Ju, Grigorkov pisao je: »Grandiozne svečanosti koje je sovjetska vlada priredila u slavu Puškina, nikoga naravno ne mogu da začude. Svima je poznato kako veliki značaj pridaju boljševici propagandi i u kakvim je razmerama uvek vode. Bilo bi stoga čudno kada oni ne bi obratili svoju blagonaklonu pažnju na·najvećeg ruskog pesnika u trenutku kada njegov moćni brod izlazi na široka svetska prostranstva, -.ada cela vaseljana pobožno Slavi .ijegovu Uuspomenu... Bilo bi čudnovato kađa u tim govorima i člancima ne bi bila špomenuta »velika Staljinova konstitucija« i kad ne bi ništa bilo rečeno o »ateizmu« i »revolucionarnosti« našeg pesnika. O svemu fome, naravno, bilo je rečeno više nego dovoljho. Ali nas ne interesuju te komunističke fanfare i mi nećemo odgovarati službenim oratorima, jer pamtimo mudri savet: »Ne spori se s glupakom«, Nas interešsuje stvami odnos prewmia Puškinu običnog ruskog čitaoca · - to su sve reči toga Ju. Grigorkova, koji da bi došao do »stvarnog odnosa« piše dalje: »Mi smo uzeli iz nje (ankete) #šamo one odzive sovjetskih čitaoca o Puškinu, koji #u nam izgleđali najin= teresantniji i „mnajorifinalniji, ostalo smo odbacili. Među tim »odbačenim« nalaze še naravno i podli revolucionarni šabloni, đubokomislena rašuđi-

JOHAN VOLFGANG GHETE

Ali, upoređujući Getea sa Šilerom, Hajne kaže da pesnik stvara junake svojih dela prema avojoj vlastitoj 8lici, Karl Mor i markiz Poza u švemu su Šiler. A Verter, Vilhelm Majster i Faust liče na Getea. Šiler se baca u probleme istorije; oduševljava ga druš tveni napređak čovečanstva. Gete ponire u individualna osećanja, u umetnost i prirodu. Zacelo, i Gete opeva nekoliko velikih istorija emancipacije, ali ih opeva kao arfist. Pošto je. zlovoljno odbacio hrišćansko odđuševlje= nje, koje mu je bilo fatalno, a filosofsko oduševljenje hašeg doba nije shvatio, ili nije hteo da ga shvati, jer se bojao da će time biti istrgnut iz svog đuhovnog mira, posmatrao je Oduševljenje sasvim istoriski, kao nešto dano, kao materijal koji treba obraditi..., duh je postajao materija pod hjegovim rukama i on mu je davao le pe i dopadljive oblike. (Gete) poštao najveći umetnik u našoj literaturi { sve što je pisao postajalo je zaobljeno umetniči:o delo«, (Hajne »Romantička škola«).

Poređujući iunake Gekheovih dela sa junacima Šilerovih „dela, Hajnrih Hajne kaže da Je bilo »dalehko lakše stvoriti visoko proBšlavljene, visoko idealizirane likove Šilerove, oltarške slike vrline i moralnosti, nego ona grešna, svakodnevna „mrljama isprs-

kann bićn Mnin nam Ge'e daje dai 'h u njegovim delima sagledamo.« Gete je Hi i #0 Ol e M il 83) GRi+ ji- Pr ye. dea C-RHiyeeeaYtt {DR

punjuje u veliko umetničko delo,

Najpretožniji deo svop Živuta Gete je proveo na dvoru jednog budžaklif0+,j}6 Pie JM A Na dva! nnčin 'o je O stavilo tragova u njegovom biću i u njegovim delima, I pored nJegšove ve nĆ,OG | SMO „BVeL u a He Je ŽLVeGQ, a čija ga le sitničavost i uskost gušila, katkad ga je sebi privlačio. Katkad še umetnik povlačio, katkad je stvaralački duh bivao prikrivan mi·histrom koji se povijao, od strane čo-

veka koji je stario i koji se, i pored

sve svoje Svesti, nije usuđivao da odloži oprtač dvorjanina, Oseća se »ječonie f stfepmianje okovanog Prometeja«. (Mering). »Niko ne zna šta ja radim, sa koliko se prokivnika borim, da bih nešto malo dao«, piše Gete još 1779. A dve godine kasnije, Šarloti fon Štajn: »Mene sađa „ni najmanje ne . !

Tako je on '

čudi što su kneževi većinom tako sumanuti, glupi i šašavi«.

Sabijen između atvaralačkih. ideja, koje su poticale iz njegove genijalno= šti | sićušno-uske i budne stvarnosti, uobličavao 8#e njegov život, pun veličine, a i protivrećnos.i, U polemici protiv lažnop prikazivanja Geteovogš lika od strane jednog fađanjeg kritiČita — Kart Grina, pišao je Pridrih Engels godine 1846 u članku »O Geteu sa čovečanskog Sštanovišta:« »U svojim delima Gete se drži dvojako prema nemačkom društvu sVOg doba. Čas je prema njemu neprijateljski raspoložen; teži da umakne njegovim odurnostima kao u »Ifigeniji«

i uopšte u 8Vom »Kutu po Italiji«, us- ·

taje prativ njega kao Gec, kao Pio-, metej, kao Faust, sručuje na njega naj gori svoj potsmeh kao Mefisto. Čas mu je, naprotiv, prijateljski naklonjen, pokorava mu se, kao u većini »Meotkih Ksšenija« 1 u mnogim radovima, slavi ga, kao u maskaradama, čak ga brani od nadirućeg istoriskog pokreta, kao što to čini u svim spisima gde progovara o francuskoj revoluciji. Ne radi se tu o tome da Gete priznaje samo neke strane nemačkog života nasuprot drugim, stranama koje ga odbijaju. Mnogo češće su to razna O BOIOTRBJA u kojima se oh halazi; u njemu se bije neprekidna borba iz među genijalnog peshiika, koji 8e gadi mizerije svoje okoline, i opreznog frankfurtskog patricijskog sina, odnosno vajmarskog tajnog savetnika, koji se oseća prinuđen da s tom mizerijom sklapa primirje i privikava se na nju, Tako je Gete čas gorostasan, čas sitničav čas prkošan, podđrugljiv i prema čitavom svetu prezrivi genije, čas obazrivi, malim zadovoljni, sku= čeni. filišter. Ni Gete nije bio kadar da pobedi nemačku mizeriju; naprotiv, ona'Je pobedila njega. a ta pobeda mizerije nađ najvećim Nemcem najbolji je dokaz da e ona »iznutra« ne da prevazići Gcte je bio isuviše univerzalan, isuviše aktivne prirode, isuviše puten a đa bi tražio spaš od mizerije u Šilerovskom bekstvu u kantovski ideal; bio je isuviše oštrovidan a da ne bi video da se to beksfvo na kraju svođi na to da se banalna mizerija zamenjuje zanesanjačkom. Njegov temperambmt, njegove moći, čitava njegova duhovna nastrojenosšt upućivali su ga na praktični život, a prak~

vanja o tome da 6u Puškinova dela »seme direktnih revolucionarnih akcija«, da je Puškin zapalio iskru mržnje prema buržoaziji, da bi se naš pesnik da je živ »borio zajedno 8& radnicima na barikadama i frontovima građanBkog rata za proletersku revoluciju itd. U službenim novinama takvi su šabloni naravno neizbežni. Mi nismo naveli te odzive jer nas interesuje mišljenje o Puškinu ne , jednomišljenika sovjetske Vlasti, već onog masovnog ruskog čitaoca koji na sreću još nije otrovan komunističkom ideologijom ili je već, ozdravio od te strašne bolesti«,

· It, pošle toga belogardejski gad pre-·

lazi na »amalizu« amkete., Jasno je šta je on eve pokušao da servira tamo u Finskoj.

Vi se, svakako, već pitate: kakve sve to veze ima a I. G. Kutuzovom i Beogradom. Još kakve! Večna veza jedinstva reakcije protiv svega napre dnog i svetlog. U ovom slučaju — protivu Puškina. Da bi ovaj ogavni falsifikat Ju. Grigorkova iz daleke zemlje Finske imao svog efekta i u Jugoslaviji, sekretar »Puškinovog komiteta« u Beogradu I. Goleniščev-Kutuzov preveo ga je doslovno (lukavo izostavljajući uvod), potpisao Svojim imenom i objavio u Srpskom književnom glasniku, u broju od 16. avgusta 1937 godine.

Taj podli kriminal nije mogao proći hezapažen. »Politika« od 8 februara 1938 (str. 10) raskrinkala je lopova člankom »Putem ylagijata ka uspehu«. Članak je došao u času kađa je I. G.K trebalo da bude izabran za docenta Beogradskog univerziteta, odakle bi, razume se mnogo bezopasnije, mogao Bejati bogonosno belogardejsko đubre. Zbog toga se i danas da lako zamisliti kakva še sve dreka đigla na »Politikinog« wsaradnika. Prvo je došla ispravka »ispravnog građanina« 1. G. Kutuzova u Politici ođ 11 II 1988, pa novi dokaz »Politike« u broju od 13 II 1938, pa onda komentar belogar– dejskog lista u Rigi »Segonja« (br.22), za mjim pokušaj »Žurnala sodružestva« (br. 1—2, god, 1938) đa zabašuri naširoko zasnovam. falsifikat i „sačuva svog beogradskog saradnika. Razume se da stvar nije mogla proći bez uče= Šća i beogradskih izdajnika. Pašistički vođ petokolonaša na Univerzitetu u Beogradu, dr Miloš Trifunac poduzeo se advokature I. G. Kutuzova i za njega amgažovao sve što se dalo na Univerzitetu. Pa je čak i Okružni sud za grad Beograd, bio pozvan da pomogne spasavanju plagijatora Kutuzova, ali je pred Krivičnim većem »Politikim« saradnik još jednom dokazao ono što je tvrdio, da je I. G. Kutuzov lopov, s·čime se i sud &ložio,

Stari je to, dakle, i široko poznat kvalitet I. G. Kutuzova. Ukoliko ga današnji njegovi zaštitnici nisu imali u vidu, skrećemo, im pažnju, Da se dobro upotrebiti.

Da bi radost g. Judina bila i veća, dozvolite — pošto je nov »sovjetski patriota« veoma wWramežljiv — da ga pretstavimo sa još jedne strane. I, G. Kutuzov je izvanredno “obrazovam, načitan čovek. Ima veoma mnogo časopisa, isečaka iz časopisa, fiša, a ume dobro da se služi i najvećom javnom bibliotekom. Pa koliko je tek akuratan i brz u radu, I· pun inicijative. "Tako je na primer ,opet pre rata (nikako to daleko vreme da izbrišemo) IL G. K, bio venoma zabrinut što na srpskom jeziku nema jednog jedinetvenog, šintetičnog pregleda „savremene evropske književnosti, pa še re šio da takvim delom usreći i takoreći zaduži arpsku kulturu, I to sve kondezovano, u 16 pilula. Urednik jedne

tični život koji je nalazio pred sobom bio je bedan, U toj dilemi, da egzistira u životnoj sferi koju mora da prezire, a da je ipak prikovan za tu sferu kao na jedinu u kojoj može da dela, u toj dilemi nalazio se Gete neprekidno, i što je više stvarao, sve se više snažni pesnik, umoran od života, povlačio iza beznačajnog vajmarskog mi nistra« (Engels, Nemački socijalizam u stihovima 1847 g.).

Gete je pokušavao nekoliko puta da

se odvoji od svoje okoline, oslobodi'

svojih odnoša prema dvoru. Ali za njegovu želju za delovanjem, za njegovu potrebu za praktičnim rađom, ni= je bilo drugih mogućnosti, Engels ističe, da bi svaki pokušaj bekstva iz te stvarnosti bio iluzoran, Ali, živeći i stvarajući u njoj, Gete je ipak postao najveći oblikovatelj stvarnosti u nemačkoj umetnosti. Kada se za Balzaka, i pored njegove iđeološke naklonosti prema aristokrafiji i konzervativ nim društvenim snagama, može reći da je, istinitošću i dubinon: prikazivanja, postao najveći realistički oblikovatelj svoje epohe i time poslužio si-

lama naprefka, isto to važi, u izves=

nom smislu, i za Getea, čije delo u osnovi počiva na humanističkim idealima građanskog prosvećivanja,

TI

Nemačka, u doba Geteove mladosti, bila je politički rastrgana i ekonmomski ruinirana. »Sve je bilo oveštalo, sve u rasulu i sklono. skorom padu, pa čak ni najmanje nade na boljitak nije bilo, čak ni toliko snage u narođu nije bilo koliko bi trebalo đa se uklone trunuće lešine mrtvih institucija«, (Engels, Stanje Nemačke The Northern Star 1845). Još mladi Marks ukazao je ua jednu posebnu, tragičnu karakteris'iku nemačke istorije TJ svim odlučnim momentima razvitka, kada su sudbonošna pitanja nemačkog narođa rešavana, Nemačica se pogrešno opredeliivala — u Mrajnjoj liniji protiv napretka i revolucije: »Mi 8mo, nalme, sa modormim navodima podelili njihove regstaurac!je, ne deleći njihove revolucije... ml, na čelu 8a našim pasgtirima, nalazili smo se samo jednom u društvu slobode, na dan njenog pogreba...« (Celokupna de= la Marksa-EKngelsa, I otsek I svesk#,I polusveska, strana. 608—609)-

Francuska revolucija wa isteku ve-

beogradske biblioteke još uvek za divljen pamti, a lektor te iste biblioteke čuva kao dragocen dokumenat genijalnosti pismenu ponudu I. G; Kutuzova: da za dva meseca da knjiBu od 16 eseja iz savremehe eVroOpske književnosti, a sve skupa na 160 stranica, Knjiga bi obuhvatila francuske, ruske, nemačke, italijanske, španske i engleske pisce, a poimenice: Morijaka, Prusta, Valeria, Monterlana, Vološina, Bjelog, Bloka, Vječ. Ivanova, Remizova, Zamjatika, Štefena, Rilkea, Morgenštajna, Pirandela, Unamuna, Hakslia... Šesnaest eseja na 160 stranica za dva meseca! Zar ne, genijalno?

Samo, to pusto nepoverenje i oba< Zzrivost prema genijalnosti! Dugo se nešto predomišljao beogradski redaktor i nikako nije secovao na golo. A nije bio načisto ni s tim da li je već I. G. K, našao za svakog od navedenih pisaca po jednog Grigorkova, ili še pak odlučio za neki drugi metod.

I baš kad je pitanje bilo u svestranom razmafranju, L G. Kutuzovu se desila sasvim mala, sićušna neprijatnost, Beogradska Specijalna policija otkrila ga kao italo-fašističkog špijuna i sopštila mu odluku o proterniva– nju iz Jugoslavije. Čudmo, zar «ne? Koroščeva policija nije nikome rađo ustupala svoj monopol. Ta sitna nepri jatnost, međutim, brzo je likvidirama, Specijalnu policiju i I., G. Kutuzova pomirio je isti gazda. Kutuzov &e, doduše, pod takvim okolnostima morao odreći pisanja, — onoga javnog, po časopisima, sa »prof«. i »dr« — aH mu je ostalo ono drugo unosmije,

Pored toga bila mu je ostala i organizacija »Car i sovjeti«. Imao je on, a Iljom Tolstojem divmo zamišljem plen: doći u Rusiju, zadržati ovjetsku vlašt, samo joj postaviti na vrh — cara!

Na toj raboti IL. G. Kutuzova je dočekao i rat. Belogarđejska orgamizacija pretvorila se u »Savez sovjetskih patriota«, a ruska emigracija gtala je da maršira delom u Ukrajinu, deJom u koncemtracione logore. Samo je I. G. Kutuzov sedeo mimo u »štabu« i — kombinovao, Koliko su te kombinacjje posejale Ješeva ruskih ljudi, u Ukrajini i ovde, najbolje će znati oni koji i sađa sede sa I. G. Kutuzovom, a za koje se tako odlučno zalaže nota Sovjetske ambasade.

Kako se sve, na kraju krajeva, ishokus-pokusovalo, priznajem, nepoznato mi je. Tek, Ilija Goleniščev-Kutuzov, postao je štićenik Ambasade moćnog Sovjetskog Saveza. Danas on i g. Judin mešaju pasijans. T.G. Kutuzov očekuje katedru na Moskovskom univerzitetu, a Judin razgleda čemu bi mu još mogao poslužiti ovaj »zdrav elemenat«. Nesumnjivo, mnogo koječemu, Specijalnost I. G. Kutuzova je u tome da je wepecijalista za sve. U očekivanju univerzitetske katedre, on We može pozabaviti i pisanjem o prelasku Jugoslavije u imperijalistički tabor, ilj porastu kulačkih elemenata u jugošlovemskom selu, izdaji socijalizma, i — molim — izvolite reći samo femu.

P. S. Parđon, ne treba zaboraviti ni na Ju. Grigorkova (Vipuri Pinska). S njim je I. G. Kutuzov odavno jeđnomišljenjak i veoma se uspešno doma njuju.

ka naišla je na mržnju i otpor reakcionarnih klasa koje šu vlađale Nemačkom, Napređni mozgovi u Nemačkoj pozdravili &u, dođuše, ođuševljeno francusku revoluciju, »ali to odušev“ljenje bilo je nemačke vrste, čisto metafizičko, i odnosilo se jedino na teorije francuskih revolucionara«, (Marks —Engels celokupna dela, I otaek IV. sveska strana 483),

Za vreme bitke kod Valmia, gleda jući borbu vojske reakcionarme intervencije protiv narodne vojske francuske revolucije, Gete je, đalekovido reka0 pruskim oficirima: »Ođavđe i od danas počinje nova epoha svetske isto rije i vi možete reći da ste bili prigu> tni...« '

Ali i te reči bile šu distanciranma konstatacija, kođ koje je nedostajala pretpostavka borbenog zalagamja. Nemački iđeolozi i pesnici, Bkučeni provinciskim životom, mirili 8u še sa političkom raskomadđanošću Nemačke, 6a sitnim životnim prilikama, i katkad ih obavijali or.eolom voje poezije i filosofije. BngelQ je u članku u »Northern Star«-u (1854) dao posebnu analizu nemačkih pešnika i mišlilaca toga doba. »Jedinu nađu đa do pobolj šanja može doći ulivala je Kknjiževnost. To politički i društveno jadno stoleće bilo je u isti mah i veliko stoleće nemačke književnosti, Oko 1750 rodili su se svi veliki duhovi nemačke. pesnici Gete i Šiler, filozofi Kant ·i Fihte, a jedva dvadeset godina kasnije poslednji veliki nemački metafizičar, Hegel, Svako istaknuto delo toga doba odiše duhom izazova i revolta protiv čilavog nemačkog društva kakvo je tađa bilo, Gete je pisao svoga »Geca ođh Berlihingena«, dramatičnu poštu uspomeni jednog buntovnika. Šiler je napisao svoje »Razbojnike«, veličanje jednog srčanog mladićn koji je čifavom društvu otvo reno objavio rat. No to su bila njihova mladalačka dela; ukoliko su starili, čubili su svaku nađu; Gete se ograničavao na satiru najoštrije vrste, a Šiler bi očajavao da nije našao izlaza koji mu je otvarala nauka, i to na= ročito velika istorija stare Grčke i Rima, Neka ova dvojica posluže kao primer kakvi su ostali mogli biti. Čak i najbolje i najjače glave nacije odrekle su se bile svake nade u buđućnozf svoje zemlje...«