Književne novine
*
GODINA TII BROJ 4
Uredništvo: Francuska 7, tel, 28-098 , Admimistracija: Francuska 5, tel, 28- 450
BEOGRAD, UTORAK 24 JANUAR 1950 |
NEKI PROBLEMI AMATERSKE DRAME
· (Povodom smotre amaterskih dramskih grUpO. u Satrajevu/ Marko . MARKOVIĆ 15750
Bošna me ma da še smije, ali ot= ikako zna za se, zna šta je dramatičnost, pa i odatle, valjđa, voli i umjetnu, voli umjetničku dramu voli pozorište, ona nema pozorišne tradicije jedne Vojvodine, jedne Hrvatske, jedne Srbije, ali i ona ima · puno ljubavi — i &misla! — za. tu umjetnost. Bosna je odavno željela da stvara i stvori svoje pozorište, ali je te svoje želje počela da ostvaruje tek naših dana.
Prvo stalno pozorište u Bosni osno_wamo je istom 1921 g., u Sarajevu. Oš*ada pa kroz dvadeset godina osnova– mo je samo još jedno, u Banjoj Luci. A u ove četiri i po godine od oslobođenja, pored fa dva, otvoremo je stalno pozorište u Tuzli uskoro će se otvoriti u Mostaru, zatim u Zenici, a na pomolu je osnivdhje još jednog pozorišta u Sarajevu, gradskog. Isti: ma, to sve još ni izdaleka nije u stanju da zadovolji potrebe naše rublike, ali je kao početak vrlo dobro; "wrlo dobro je i zato što mi više nemamo potrebe da ikoga ubjeđujemo u korisnost ovog ili onog oblika kulturnog, umjetničkog rada, ili da moljakamo sredstva. Sredstava mi i ra-
gumijevanja imamo dovolino, Naše narodne vlašti, partiski i državni ru' kovodioci ne samo da pružaju potrebna sredstva nego oni sami daju inicijativu, potstiču, pomažu, hrabre... Ne, mi 6e borimo samo za ljude.
Ta borba za ljude, za iznalaženje i stručno obrazovanje glumačkog i re= diteljskog kadra u ovom času je u centru naše pažnje. Valja zadovoljiti „publiku koja iz dana u dan raste i po broju, i po radoznalciti, i po uku#u; valja stvarati nove i popunjavati
amšamble pet stalnih i nekoliko deketina amaterskih pozorišta. Puteva kojim idemo tome cilju nekoliko je, Srednja dramska škola u Sarajevu radi već drugu goainu, ali ćemo na prvu njenu generaciju (12 đaka) O sim ove, čekati još godinu. dana. U Dramski studio pri Pozorištu javio se mali broj glumaca-amatera, ali nijedan srednjeg ili starijeg doba. Tako, kao glavni izvor, ostaju ama-
lo da mlađe talentovane ljude šalju
u Dramsku školu, da bi ona poslije njima vraćala reditelje, a pozorištima spremala glumce,
Utoliko nam je - i ne samo zato što one zasađ vrše funkciju stalnih pozorišta — postojanje i djelovanje amaterskih dramskih” grupa dragocjenije. Te obje fumkcije one još nišu, iz raznih uzroka, u stanju da vrše potpuno, ali se za njih iz đana u dam sve više osposobljavaju, — na ročito otkako se, oko 300 društava organizovalo u &avez, Savez kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Hercegovine, Otada je i njihov rad krenuo organizovanije i plodotvornije, jer ih Savez savjebije i upućuje, šalje im stručne ljude i cijele komi&ije, organizuje sastanke i održaje tečajeve,
Za sva ta društva ne može se reći da su već sada, u prvoj {lazi svO= ga rada, našla pravi put, da su aktivna, da daju pozitivne rezultate, Ali se to, srećom, može kazati za većinu, a za neke dodati — da rađe svesrdno, da se zalažu sa elanom, da strasno njeguju svoju umjetnost i njome da služe narodu. Neka se već i ističu i služe kao primjer. Da usput navedemo samo dva. Mostarski »Abrašević« imao je za 11 mjeseci 215
proba, 20 samostalnih i 14 izvođenja ta, ostalim sekcijama. Njegov prvak, Stojan Milićević, đao je sam za 6 mjeseci — 361 frontovski čas. To je >Abrašević« koji se istakao i na nedavnoj smotri u Sarajevu. Ali, ima takvih društava, koja se nečijom omaškom nisu istakla na ovoj smotri. Sarajevsko PTT, na primjer, čija dramska sekcija u izboru djela i njihovom prikazu nije imala sreće ni prošle ni ove godine, agilno je đruštvo koje je dobilo dvije prelazne zastavice, koje je u prvoj godini (1945), dalo 76, a samo za četiri mjeseca Ove godine 38 priredbi (12 na građevinskim radilištima, 6 na šumskim i 20 ostalih), a dosad ukupno 318 priredbi! Jedan od načina na koji Savez pruža pomoć svojim članovima jesu i smotre: sreske, oblasne, republičke. Najnovija šmotra amaterske ia Bosne i Hefcegovine, koja je sdstavni, upravo. završni dio festivala koji je u čast Dana ustanka, 24 — 27 jula 1948 g., organizovao Savez —u festivala na kome ie 100 horskih, folklornib i muzičkih grupa sa oko 1.700 izvođača, te guslara i recitatora, prikazalo &voju umjetnost pred 40.000 gledalaca — održana je prvi put u istoriji Bosne odvojeno, samostalno. Samostalno je ona izvedena ne sa-
mo iz tehničkih obzira — što je Uu
| Milopu opšte smotre drama ostajala
Skoro neprimjećena, zatrpana,
u male zatvorene proštorije —
nego i zato da se podvuče povezanost
amaterske drame i profesionalnih pozorišta u zajedničkom poslu i cilju.
Smotra je trajala 7 dana, 5—11 de-
cembra. Na njoj je sudjelovalo 15
= najboljih dramskih grupa Bosne i
Hercegovine (odabranih na oblasnim
smotrama koje su održane pred jul-
6ki festival) — 8 iz Sarajeva a 7 iz
unutrašnjosti (2 iz Mostara, po 1 iz
Zenice, Prnjavora, Trebinja, Bijelji-
ne i Šamca).
zaba-.
ia ea o armiran i rev pi a
Pozotište. NR B i H je dram. skim grupama stavilo na raspolaganje zgradu, tehnički personal, gućilo im prethodne prcbe, dalo: im dekor, kostim i maske — upšte, Uučinilo sve da Savezu olakša dobru i brzu organizaciju, a amaterima ne samo da se prikažu na sceni centralnog pozorišta svoje republike nego i da se oslobode zamršenih briga oko tehničkih priprema. Ova pomoć našeg pozorišta vidno je podigla organiza= cioni, tehnički, pa i umjetnički nivo čitave smotre.
Svi učesnici u smotri i pretstavnići ostalih dramskih grupa BiH koji su na smotru pozvani kao posmatrači, zadržani su cijelo vrijeme u Saraje= vu. Svi su oni moglj da prate proba i pretstave, da posmatraju rad ostalih grupa, da upoređuju i da uče. Tom učenju znatno su doprihjeli j šastanci koje je Savez organizovao u toku same smotre. Na ovim sastancima, koji imaju značaj seminara, podnosili su članovi žirija referate O pretstavama koje su do toža dana izvedene, Ti-referati, opet, prenosili'su mišljenje i zaključke žirija, koji je svakog dana poslije završene večernje pretstave održavao sastanke, ana= lizovao izvođenje po izvođenje i stvarao zaključke, Poslije ovih referata vođene su diskusije, stavljana plišs_ nja, davani odgovori i stručna mišljenja o pitanjima repertoara, izbora djela, procesa stvaranja „pretstave, teorije i prakse glume itd. Ovakvi sastanci održani su 8, 9 i 10 decem= bra. Na četvrtom sastanku izvršen je pregled rada smotre, i saopštene na= grade. Peti sastanak bio je posvećen kritici zaključaka žirija, prema tome i kritici nagrada, zatim zapažamjima i kritici organizacije smotre, njenog rada i reda; na njemu su pretstavni= ci grupa izvijestili o radu svojih kolektiva, o pripremanjima za smotru, o smetnjama na koje su udarale i na= činima kako su ih rješavale, o željama i naBijeČaijR u Oi ZACIN
VO SAKE
Dvije su glavne smetnje RoJČ Sporavaju napredovanje, pa nekad i kOče rad amaterskih dramskih grupa: nemanje reditelja i pitanje repertoa= ra. Izbor djela i nije lak, jer dramska literatura još ne može da zadovolji potrebe amatera koji, opet, kad biraju djelo, češće precijene nego što tačno ocijene sVvoOJe mogućnosti. Malo. Duvno izabralo je, na primjer, iđdnom —· Gogoljevu „»Ženidbu«, a Šamac — Cankarevog Kralja Betajnove — djela koja daleko premašuju njihove rediteljske i izvođačke snage. Ako ne takvi, &lični izbori dešavaju se i sad.
· Da im pomogne, Savez je lani sastavio i objavio okvimi repertoar za dramske grupe svojih „članova koji je, u malom,” došao do izraza i na ovoj smotri, Na njoj 6u od srpskih komediografa dani: Sterija (Laža i paralaža, Pokondirena tikva — dva pu= ta) i 'Nušić (Sumnjivo lice, Ožalošćena porodica·i D-r); od starijih hrvatskih pisaca prikazan je V. Car Emin (Na straži, a od savremenih Mirko Božić (Devet gomolja), od slovenačkih: Cankar (Sluga Jernej i nje= govo pravo — u dramatizaciji Mire Kopača, dva puta) i, savremenih, Matej Bor (Odrpanci); od ruskih klasika: Gogolj (Ženidba) i Čehov (Med= vjed, Prosidba), te od savremenih B. Gorbatov (Mladost otaca — u prikazu OKUD »Salko Pezo« iz Mostara). r
Najbolji izbor izvršila su društva »Radojka Lakić« iz Bijeljine (Ožalošćena porodica), »Vaso Miskin Crni« iz Sarajeva (Laža i paralaža) i »Novak Pivašević« iz Prnjavora (Medvjed). Suprotno od toga, i na jsti način, ma da u dva razna mjesta,
postupila su dva društva: PTT iz Sa-.
rajeva i »Vaso Miskin Crni« iz Tre-
binja koja su dala Pokondirenu tikvu
i čin), te »Iskra« iz Zenice (Ženid) ay
· Kad je riječ o smetnjama, onda poslije pitanja izbora djela dolazi odmah pitanje podjele uloga. Ovaj put, doduše, nije se ponovio ni jedan slučaj od onih koje sme vidjeli na prethodnoj smotri kad su zbog rđave podjele uloga ne samo upropaštavane
pretstave nego postizani suprotni e-
fekti. Tako je Tešanj prikazao Paviči“ ćevu »Pamet u glavu« djelo 6a dobro nađenom temom iz klasne borbe na selu. Tu je uloga pretstavnika radničke klase kojiipotekstu govori u parolama, dana amateru koji ne živi na sceni, a uloga seljaka-–srednjaka koga je i pisac dao uvjerljivije, dana najboljem glumcu, tako da je kulak koji je glumom za čitavo koplje otskočio od radnika, prosto privukao pažnju publike i — djelovao reakcionar= no. Slično po posljedicama postupila je i ona grupa mjestu koja je policajce obrenovićevske Srbije u jednom MNušićevom komađu obukla u uniforme — naših milicionera!
To se sad nije ponovilo, ali su izvođenj, i onih djela k 'a smb Sspo-
menuli kao najbolje ·dabrana, ma-.
nje ili više frpjela zbog toga (advokat i mladić u Ožalošćenoj porodici,
Mita u Laži i paralaži, komesar i,
komandir u Dev“ gomolja, Frane
»Na ktraži« itd.). Takve, kad omaškeć,—
OniO= ,
u ledmom bosanskom.
kad ncbrige javljaju. se pogotovu kad su '., p.tanju manie i, naročito, one najmanje, epizodne trole koje se, sasvim pogrešno, prenebregava, u.
Pitanje · reditelja — to je najteže pitanje naše amaterske dramx-, Jer . je on umjetnički rukovodilac, od njega zavisi i izbor 'djela, i podjela uloga, i idejno-umjetnički rad, i disci= · plina, sve.
Pa i pored svih nedostataka koje smo zapazili, ova, je smotra. ubjedl]ji• vo pokazala napredak upravo kod redite/ja-amafera. Profesiomalni glumac kao reditelj često nema ni vremena da ispituje mogućnosti i sklonosti amaterova, da iz njega izvuče kvalitet i O sposobi ga da sam, svojim #redstvima fumači rolu; on glumcu-amateru pokazuje kako bi. on igrao koju ulogu. To amater obično upije u se kao aparat &liku, koju poslije repro= duku;je, Odatle i talemtovani amateri često glume kao dvojhići svojih učitelja, Tako smo na ovoj smotri vidjeli kod Mare (Na straži, u prikazu KUD »Metalac«, Sarajevo) mimiku, hod i gest njenog reditelja Jolande Đačić, a kod kolektiva. slušali njen naglasak; još smo frapantniju &ličnost vidjeli na tumaču sluge Jerneja (u prikazu KUD »VL Perić-Valter«, Sarajevo)koji je ponekad zaboravljao sebe, i držao se, koračao i gestikulisao tačno kao Miro Kopač. Itd.
Inteligentan reditelj-amater, pak, prisnije vezam za svoj kalektiv lakše upoznaje amatera=glumca i, zajedno s njim, laše traži njegove izražajne mogućmošti. Mi smo namjerno počeli govoriti odmah o rediteljevoj obradi same glume, jer su oni ad nje i počinjali. Ali se· sad već može govoriti i o njihovoj koncepciji djela. Aco Simić, reditelj Ožalošćene „porodice, dao je jednog dobrog Nušića, dao ga je bez oncz tipiziranog zastranjiyamja u grotesku. U ovoj pretstavi koja je sva satkama od fine mjere, osjećala se znalačka, čvTr-
„. &ta.rediteljeva ruka, i to.treba, podvu ..
ći, A Aco Simić je zlatar iz Bijeljine, koji je: gledao pretstave devet djela, sam igrao u sedam, a režirao jedno, amater koji strasno voli svoju umjetnost. I on nije samo režirao. On je i glumio. Tumačeći Agatona on je dao „kreaciju koja ga svrstava među naše najbolje amatere. Za svoju glumu on je dobio jednu od prvih nagrada, za režiju prvu, a njegov dramski kolektiv »Radojka Lakić« (koji je samo u 1949 g. dao 26 samostalnih prefstava!)
—. jednu od prvih nagrađa za pretsta= vu ma smotri.
Isto je tako, s mjerom i. uspješna, dana Laža i paralaža. Režija (»Kolektiv« „Vase Miskina — Crnog«, Sarajevo) pravilno je uočila bilmo — ismija= ti sve što je izopačenom vidu sa Za= pađa u svoju zemlju „umosila mlada vojvođanska buržoazija — djelo dobro postavila i protumačila ga i u cjelini, a harmoničnoj igri, i odličnim tuma=– čenmjem pojedinih rola.
I oštali reditelji koji su še istakli, amateri su — Ante Novaković (5Abra– šević«, Mostar), Mika Vukojević (»V. Perić — Valter«, Sarajevo), Ivan: Ha= bijanec (»Novak Pivašević«, Prnjavo?), Mustafa Alibegović (>Mitar Trifunović — Učo«, Šamac). Prva tri manjeviše šu školovani ljudi, ljudi koji su gledali dobro pozorište i na njemu še učili, Četvrti, Mustafa Alibegović, najinteresantnija je redifeljska pojava na ovoj smotri, Po zanimanju on je bio krojač; sad je knjigovođa, Bez teoretske spreme, bez poznavanja dramske umjetnosti (u životu on je gledao 10 drama, a glumio 11) on je sad postavio Nušićevog D-ra, i u njemu igrao glavnu ulogu, režirao ga je istina, po klišeu koji je viđio i zapamtio, ali solidno, seriozno, vjerno tekstu — bez imalo gaženja u karikaturu. U malom Šamcu od 2.300 stahovnika on je uspio da okupi dramsku grupu, smjelo se prihvatio jedne teže i duže četvoročine i mnogoljudne stvari (16 lica!) i, ma da bi mu se moglo zamjeriti što nije izabrao dje= lo lakše i sa manje lica, ipak mu se i pored nedostatak i griješaka· može j „ mora priznati da je dao pretstavu koja se mogla sasvim lijepo gledati, da. je u. svojim uslovima đao —'" dobru pretstavu. On sam je uz to glumio Životu, inteligentno ga (ma da prilič-. no ravno) i odvažno pronio kroz .četiri duga čina — zajedno sa ujka-Blagojem (Anto. Ivezić) — stalno u naporu, stalno noseći scenu i stalno u centru pažnje, Nagrađen je i za režiju i za glumu, 'a za glumu nagrađena su mu još tri suigrača. Vrijedilo bi se zamisliti nad pojavom kakva je ovaj samonikli glumac i reditelj! I još više, saznati:. koliko su on i njegovi drugovi uložili ljubavi i napora da savladaju teškoće i u Šamcu oštvare pretstavu/ koja bi mnogim mogla poslužiti kao primjer!
Suprotan je primjer 6a' SterijihomPokondirenom tikvom koju su prikazala dva “društva, jedno iz Sarajeva, drugo iz Trebinja, jedno u režiji profesionalnog glumca, „drugo u režiji a~, materovoj, a obadva skoro na iden-= tičan način — po klišeu.po kome se kod nas već decenijama prikazuju naši“ afi,
„Kod nas se Sterija rijetko.prikazuje.. nazođu, '
dobro, naročito ovo njegovo djelo, 7 Bosni on još uvijek nije kod kuće kao jedan Nušić, na primjer — što nikako ne znači „đa ga ne treba davati. Naprotiv! ali sa više prostudiranosti i mjere.
"Pokondirena 'tikva bila je za izvođenje možđa najteže djelo na ovoj smotri i utoliko teže, što u njemu i sutor pomalo vuče u burlesku. Tu težnju režija je — sarajevska više od trebinjske — svojom koncepcijom u tumačenju likova, na prvom mjestu Feme, donekle odvela u karikaturu koja je više izazivala sažaljenje nego potsmjeh., Njena Fema bila je jednotona, i u kreščenđu od početka do kraja; hi traga nije bilo od one &kale tonova od kojih je ona komponovana i od kojih po jedan treba da odzvoni na svaki događaj, da reagira ha svaku ličnost — uvijek na svoj, svojstvem način.
' Prikazujući režiju, mi smo prikaz ilustrovali šamo sa najizrazitijim primjerima. Tako smo poštupili zato što bi nas i običan prikaz i same režije svih 15 djela — koja to inače sva zaslužuju — nužno odveo u širinu kojoj nije ovdje mjesto.
Ne manje bi se moglo govoriti i o pojedinačnoj i zajedničkoj glumi ova 152 amatera od kojih se priličan broj izdvaja talentovanom, pa često i pro_ studiranom igrom, koja je na mjestima bljesnula kao otkrovenje. Na ovoj smotri glumilo se uglavnom dobro, naročito pojedinačno pa i u komadima koji su inače, u cjelini, podbacili, kao što je bilo neuspjelih pa i loših gluma i u najboljim pretstavama.
Kao što to obično biva, amateri su najčešće glumili sami sebe, to jest, ni6u uopšte glumili, nego su na sceni postupali onako kako bi to činili u životu; to su oni koji se još ne snalaze na sceni. Manji broj glumio je ma način kako-je vidio kod nekog glumca, i zapamtio; to su oni koji postupaju mehanički. Najmanji je broj živio na sceni. realističkom giumom, tumačio lik koji je imao da ostvari,
U većini slučajeva ili je reditelj obrađivao čovjeka po čovjeka, scenu po sdenu, zasebno i samostalno, tako da su ljudi ostajali bez kontakta a scene bez logičke povezanosti, ili nije bilo ni toga, nego su amnfteri manje ili više naučili svoj tekst, nabregnuto čekali kad će sagovornik da završi da bi i oni izgovorili svoj tekst i onda ostajali na· steni nepovezani sa događajem, tako da njihov govor, pokret, gest, grimasa nisu proizlazili kao bprivodno reagovanje na ono što se u njima. i oko njih zbiva. Odatle su ljudi djelovali kao neživi, a pretstave kao — »pretstave+, a ne kao život.
· Najbolju glumu na ovoj smotri — i bo tačnoj koncepciji. i bo snazi umjetničke doživljenosti i po uvjerljivom tumačenju — dala je Koviljka Veljković (Sarka u Ožalošćenoj porodici). Njena gluma koja je prešla okvi_ re amaterstva i približila se čistom, umjetničkom interpretiranju čovjekovog lika na sceni, ide u red najboljih oštvarenja jednog od markantnijih Nušićevih tipova kođ nas uopšte, Dušan Žigić (Marko Vujić u Laži i paralaži) svojom odličnom glumom u-– vjerio nas je da je u stalnom napredovanju. On je Markov lik — o kome je poznato đa nije srećno komponovan — lik koji se naglo, nemof:v'sano lomi, protumačio živo, uvjerljivo i, naročito, ražumljivo — i to baš po najosjetljivijoj, po idejnoj oštrici djela. — Stojan Milićević (Jemej u »Abraševićevom« prikazu) svojim talentom, svojim četrdđesetogodišnjim a– materskim „iskustvom, i sa toplim, ljudskim akcentom oživio je Jerneja eksploatisanog trudbenika. Jerneja čovjeka koji ima svoje ja, koji je pošteno radio i vjerovao u božju i ljudsku pravdu i jednog dama se, sagledavši istinu, razočarao u život i ljude, i — pobunio. — Mirko Fatur dao je vrlo dobro lik našeg čovjeka (Andrija u Devet gomolja) koji se u borbi preobražava u svjesnog borca za slobodu i bolji život; naročito je bio dobar u scenama koje prikazuju trpljenje naših boraca zbog gladi.
Posmatrana u cjelini, ova je smotra imala trostruki značaj i postigla trostruki uspjeh: kao jedan od najistakmutijih kulturnih događaja prošle godine u BiH ona je potvrdila naša društvena stremljenja, brigu za čovjeka i stil našega rada ma njegovom kulturnom uzdizanju — kao prvom pređusšlovu za izra. nju socijalizma kod nas. Kao manifeštacija smotra je pokazala šta možemo i koliko smo u stanju da učinimo u ovoj fazi našeg razvitka — i "organizaciona i umjetnički, pokazala je naš napor i zamah i na umjetničkom polju; kao način učenja, smotra je bila škola u' kojoj su amateri dramske umjetnosti imali prilike da vide i čuju, da samaju i nauče naročito upoređujući svoj rad sa raba O grupa i izvođača, i obr-
'Obilno ih. era i smišljeno še koristeći tim saznanjima i iskustvima, oni
· Će ih sada primjenjivati Drvo kod sebe, zatim ih' dalje. prenositi i njegova–
ti, i time sve, više uzdizati važnošt i
niva dramske umjetnosti, koja kod naš
služi koja, sve više oplemenjivana i sve malačkije rađena, tek treba da pošluži našem
a s !
TO 24 AN
adnom (ovjeku, našem
0 PROJNOM IZBRJU
· Čedomir 'KISIĆ | NJ (i
Sve nova i nova književna' djela i
djelovanje brojnih časopisa u našoj zemlji ne samo da su dokaz intenzivna. kniiževnog života i ne samo da “ostvaruju ulogu socijalističke književnosti utirući put njenom punom proDcC• "vatu, nego i daju bogatu građu za teoretsku analizu mnogih književnih pitanja. A različite teme iz naše stvar– nosti „različiti putevi njihove obrade — čine to mnoštva pitanja raznovrsnim, i
No sva se ona ne daju postaviti, obuhvatiti i iscrpsti. Sva ona ne traže uobičajeni opšti pogled i suviše veliko otstojanmje. Ima ih mnogo koja zahtije= vaju sitni rad, »anatomska« ispitivanja, I čimi mi se da je jeda' od nedostataku naše Mmjiževne kritike zapostavljanje Ovog sithog rada (ali takvog koji pretpostavlja estetsko mjerilo, a ne vodi oživljavanju, u bilo kome vidu, tendencija »filološke struje«). Jer tu, u području slike — jedinice umjetničkog mišljenja, u području izraza rečeničnog, često se mogu ponajbolje nazreti svoistva i tendemcije konkretnog umjetAičkog procesa.
Ovdje će biti riječi o jednom ad takvih pitanja: o indiv:dualizaciji jezika. lica i o sredstvima te individualiza= cije. koja se zapažaju u omlađdinskim časopisima,
Pripov:jetke V. Jelića (»Šejtan biljka«, — »Mladost« br. 9) i E. Stijačić (»Nekrčemim putevima«, — objavljena u »Žori« br. 10) daju zanimljiv materijal u vezi sa ovim „pitanjem i, po mom mišljenju, otkrivaju korakteri“stične tendencije u konkretnom prilaženju individualizaciji likova pomoću jezika,
TU pripovijeci »Šejtam bilika« (tema: prvi koraci u gajenju nove kulture pamuka u dolimi Neretve) za osnovno sredsuvo individualisanja Ibrahimove limozti uzeta je uzrečica »na Dpriliku« i nekakve maivne, kratke lijene i nepovretne rečenice.
Ibrahim ovako govori:
»Jače, mi traga busemju — drugovi. Njema ie to bilika. Mile vam to — na priliku
' — kukuruz, i izđika lopuža gdje god ga ba-
cCiš.« »Da nije sina, ne bih ja o potvisao, DOS oni govore: biće ljepše, bogatiji ži-
Kao da se ja u to vazityijei? Ta ni do sada miko nije pitao Ibru Omerovića kako bi on — na priliku — želio da živi.«
»Procvičtalo... na priliku ko vuna. Itd.
Tako je evo »na priliku«, volensnolems, postalo centralni elemenat u imdividualizaciji Ibrahimove ličnosti, najizrazitiji simbol te ličnosti. Teško da se ovom toliko ponavljanom uzrečicem daju izvući misli, osjećanja i prčživljavamja starca, dakle ono što bi gradilo suštinu lika. A vrlo je lako, međutim, insistiranjem na uzrečici i takvim govornim temperamemtom izazvati banalizovanu pretstavu dobrog, naivnog starca oko kaga se zbivaju »čuda«, koji se vrti oko »na priliku« poput štapa u njegovoj ruci. Na ta=kvog starca pisac sigurno nije mislio.
Od tog površnog i neuLbjedljivog uobličavanja jezika ličnosti do očevidno nasilne intervencije u govor te iste ličnosti ostaje samo jedan korak. I pišac je taj korak učinio:
..Džaba oni govore: biće ljepše, bogatiji "život. Kao đa se ja u to TA TBiJeDl « Ta i do sada niko nije pitao;Ibru..
Sasvim neuvjerljiva djeluje istaknuta rečenica i bila je potpumo suvišna kao eksplikacija. i
U pripovijeci je bilo i metamorfoze uoBiBalenih uzrečica, ali še malo mijenjalo na stvari. Tako napr. Ibrahim jednom prilikom veli:
»A kađ sa pređaju plodovi, biće i novaca. I mije tu do varancije — ko mislim.«
Baesumnje, upotreba ove jedn> te iste izražajne varijante, ova forsiranje kvazinarodskih, »tradicionalnih« izraza kao istalnutih spoljnih oznaka obrađivanih karaktera, ovo zamračivanje unutrašnjosti lika rastvaranjem regionalnih boja u piščevoj fantaziji okrenutoj nekom vadnjikavom starčevom gledanju na novo — odvode u formalizam dijaloških mjesta u pripovijeci. Taj formalizam pothranjivan je ovdje Nnasilnim i nevještim kombinovamjem elememata fotokopije govora ličnosti sa piščevim riječima. što se vidi i u r.avedenim primjerima. ,
Pa jiako'ima drugih pozitivnih kvaliteta (o kojima ovdje nije bilo riječi s obzirom na: temu osvrta), razumije. se da jedma pripovijetka ne može biti u šjelimi dobra ako se najveća pažnja ne obrati dijaloškim mjestima i radu na individnalisanju jezika lica i izgradnji vlastitog izraza koji neusiljeno' 'daje osnovnu: boju djelu.
I kod pripovijetke »Nelrčenim putevima« · problem · izbija sa ove iste strane. Individualizacija jezika lica je nedorađena:ri slaba Blijede i konvencionulne uzrečice i ovdje se pojavljuju kao osnovno:'sredstvo indiviđualizacije. jezika. ako napr.: i
t com »čoječe«. ae e aa ge a pogarı aa neto toa gođ se radi rTravo je. Kad ano vidiš i nije. Lami sam ja, čoječe, kupovao, krompir da Tadomirim · državi... mik, čoječe, gazda...”
(Pa kad već ponavlja: »čoječe«, zašto je onda trebalo ponoviti »kupovao«, ako se ne ide za tim da se lik projici= ra uzrečicama?), ·' postavljeno rukovodsivu.
Omladinca-knjigovođu do iznemoglosti prati:i sputava »ovaj«:
»Fa evo, ovaj/ pravo da račem, ja a fi-
'i ostali, ja, ovaj, nisam mso da se borba vođi, đo, ovaj, večeras.
„Prešjed-
PRIMERAK
/ iy,
Trifko se poznaje po uzrečići „oni«: i
»Drugovi! — ...Mi idemo jope u ljepši život. I tako idući, oni, svašta smo sreli i susreli i još ćemo, oni, sresti — svašta ćemo. bogami sresti...«
(A ovdje već čitaoca napušta vjera u istinitost ličnosti takve kakvom ju je pripovjedač prikazao).
I tako je, i pokraj želje piščeve da
umjetnički odrazi savremeni život na= šeg sela, ali želje čije je ostvarenje bilo, izgleda, u stopu praćeno težnjom da. &e raznovrsnost likova podvuče čestim 1 neprirodnim ponavljanjem »karakterističnih« riječi, — došlo do paradoksa da sve te ličnosti koje sudjeluju u borbi za socijalizam (koje se spominju u pripovijeci) — imaju, uglavnom, jednu zajedničku osobinu: da zbunieno govore, da im uzrečice lome jezik, da eto, imaju i žele mnogo da kažu, ali... ne umiju! Individualisanje likova potcrtavano uzrečicama kao bitnim ele mentom na koncu je dovelo do »uravnilovke« karaktera. A ova znači otstupanje od stvamosti, a time i od umjetničke istine.
Obična misao se sama nameće i u
njoj pitanje: postoji li selo, u kome se ljudi, skoro odreda, (jer je pisac nesumnjivo stvarao tipove) — pomažu u govoru uzrečicama: I gdje je to selo izlomljenog govora? Ne pretjerujemo, niti smo išta novo reli ako kažemo: takvo ne postoji. Ali zato postoji jedan drugi jezik, zdrav, krepak i stvaralački, ha kome je stvorenn narodno blago — umotvorine koje su obogatile naš':; duhovnu riznicu. <ontinuitet njegova razvitka nije prekinut. Danas, više nego ikada ramije, u našem selu, u čijem životu nastaje veliki preokret, postoje mogućnosti da se čuje zdrava, snažna i lijepa riječ, IL ona se čuje. Treba je takvu uhvatiti i umjetnički donijeti. Jer ne mora veliki borbeni i radni napor uvijek pratiti napoma i s mukom rođena riječ, kao što bi se to moglo zaključiti čitajući radove nekih prozaista. I mi bismo željeli da čuje=mo lijepu riječ za veliki napor, jer se ona u njemu ji rađa. |
Otuđa gledamo — postaje nerazu-
mljivo i pisanje na nekoliko mjesta u istoj pripovijeci riječi »prešjednik«: Ova riječ se, u ovakvom slovnom opdnosno glasovnom sastavu, stavi u usta jednoj ličnosti, da bi vjernije odjeknula. Teško je vjerovati međutim, da ima dijalekta i kraja u našoj zemlji, gdje se to »š« izgovara kao čistobojna glasovna jedinica. Ali ispadanje dentala d i tu govoru ne daje pravo p:scu da na osnovi složenije izgovorne prirode glaša (koja rezultira iz unuftra= šnjeg odnosa u ijekavskoj glasovnoj &kupini sj i nalazi svoje obrazloženje u nmuci o jeziku), za što u našem jeziku nema formalne, slowne oznake jedan osjetljiv proces završi i proizvoljno materijalizuje
I u ovom slučaju dolazi do izražaja tendencija (isko, vjerujem, ne svjesno i ne namjemo) snižavanja i konstruisanja neobičnog žargona i jezika u načem selu, koji je poštopofto suprotan književnom jeziku pa i u slučajevima kada te suprotnosti nema u stvarnosti. Zato, po mom mišljenju, nije trebalo onako napisati riječ pretsjednik.
Jer a:.) seljak ne kaže pretsjednik, a
nikad se ue čuje prešjednik, onda bi
se. po mom mišljenju, pisac trebalo da
odluči za izgovorni »međustupanj« presjednik, a nikako za »prešjednik«.
Na taj način „ostalo bi se najbliže stvamosti a i ublažila bi se suprotnost između književnog i neknjiževnog iz• j raza u ovom slučaju (bar ortografska), i“ Kraj očite teškoće u pogledu formalnog obilježavanja spornog glasa, fo nam jedino. ostaje. U protivnom, nema sumnje, da će se dospjeti u jedan vid naturalizncije jezika (u smislu Vada rizacije).
Mladi pisa- ima gdja da uči kako Bu Ne individuališe jezik ličnosti. To su dje la naših klasika i savremenih pisaca = naših. Sjetimo se samo Ćopićeve, pripovijetke »Majka Milja«, gdje ima po·učnih primjera kako se inđividuališe” jezik — i bez uzrečica: X#
— Ideš ođavđe ravno sve do majke Mi-_ ije, pa ujutru porani od nje, pa se prihvati , proruae: i eto te u Racin štab — SEaP VAMO ya, kurir svoga mladog druga NE
i : Cad
— Eto ti, još mu čestito ne ču, OS av već ti ga otme Yat, a 1a mu esam 3ala ni zelene jabuke — žalila se Milja svojim daljim komšinicama koje bi O naŽajud3 do nje, da se izjadaju i porazgova- a raju, ·
Tako se i jezik kurira i jezik majke. Milje- OESSU u konkretizaciji lik aj. majke, pokažu svu sadržajnu ljepatt lika. Ali švak govori svo je-" zikom — indiviđualmosti nisu neutralisane, i BON
_
—
ar
An. lizirani primjeri nam govore Iptya, liko ozbiljnije treba prići postupku inr } dividualizarije. Treba razvijati i nje-. govati estetsku usmjerenost, li kr takav kriterij koji neće dopustiti bih > krajnosti: ni idilizaciju, niti vulgaziM- _ ciju jezika lica, kriteri koji će dosliad-. :ž no služiti umjetničkoj istini. a %a = no „zahtijeva »jasan i tačom iezik,! + brižljivo Udsbrane riječi« (Gorki), I. |. na kraju, u vezi s Lem: * o&švrta, mislim da. se pun razmah d:ia!nšbe farme i produbljena individjualizacija ne daju zamisliti ako se uzrečice ne shva=· te kao sekundarna, (neobavezna) šred6tva Brađemja' lika..