Književne novine

SMRT PAŠIZMU — SLOBODA NARODU

GODINA 1II BROJ %.

Nekoliko misli o kulturnim rubrikama naših )

JIŽ

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

~“

Uredništvo: Francuska 7, teL 28-098

Administracija: Francuska 5, tel 28-490

| BEOGRAD. UTORAK 20 JUN 1950 |

dnevnih ı nedeljnih listova

Kultume rubrike u slovenačkoj štampi šu u poređenju sa štampom nekih drugih naših republika i opširne i redovne, Pored ostalog, to je po" sleđica nekakve tradicije još iz vremena stare Jugoslavije, „Buržoazija, koja je bila sopstvenik i činilac koji ie davao pravac protivnarodnim dnev nim listovima, htela je da bude »kulfurna«, iskonišćavala je kulturne težnje, naročito kod inteligencije, zato da bi izvršila na nju što snažniji ideološki uticaj, da bi je vezali uz sebe, uz svoj ideološki krug. uz svoje stranačko glasilo, uz stranku.

Ako bismo hteli đa u nekoliko reči okarakterišemo slabe strane dana Šnjih kulturnih rubrika naših dnevnih listova, morali bismo najpre reći da u njima još žive stare »kulturme« našlage. Ne mislim pri tome samo na iđejni momenat, o kome ćemo posebno govoriti, nego takođe na način uređivanja, izbor građe i način pisanja. Dotaknimo se samo načina „pisanja pojedinih članaka i njihove namene. Kad npr. pisac članka tretira koncertnu priredbu, daje pozorišnu kritiku ili prikazuje izložbu likovne umetnosti, s pravom možemo očekivati da bude okrenut k masi savremenih čitalaca naše štampe i da se trudi da njima približi umetnička dela i priredbe o kojima je govor, da im pruži u što pristupačnijem obliku svu suštinsku, idejnu i umetničku sadržinu tih dela. ladi se o problemu popularizacije u metnosti (a isto tako i nauke), što, razume se, ne sme da se sroza na jevtinu vulgarizaciju. Takvih članaka već imamo u našoj štampi. Ali još je mnogo i takvih u kojima je pisac članka još uvek „okrenut prema pozonišnom

imcu, pevaču ili drugom umetniku i ocenjuje ga nerazumljivim »stručnim« jezikom, koga obično ni stručnjaci ne razumeju, te ne vodi računa o širokim masama, kojima je namenjena dnevna štampa, čiji je zadatak, pored političkih.i ekonomskih infor-

*ciia i vaspilmog delovanja, dati stotmama hiljada „graditelja socjjali-

a osnovno znanje, obaveštenost i :'aspitanje u kulturnim pitanjima, dati im bar nešto malo o lepoti i istini naše kulturne izgradnje. Kasnije će-

· mo na primeru muzičke kritike osvetliti negativnu kritiku.

Stara štampa nije nikađa imala takav velik i težak zadatak. Naprotiv: težila je đa ograniči kulturu na uzan krug ljubitelja »lepe umetnosti«, na krug raznih stručnjaka, a masi da stavi do znanja da to nije za nju i da ona to ne razume. Često su, istina, pisali o kulturi u našim dnevnim listovima tako dosadno, prazno i učeno da su odvraćali mase od kulture. (A u· jedno su pri tom rešavali svoje klikaške sporove koši su i tako bili poznati samo maloj grupi »izabranika«). Takvo pisanje je već godine 1910 izvanredno snažno žigosao Ivan Cankar, kad je kritikovao kritike o likovnoj umetnosti u »Slovenskom narodue.!) Govoreći o tadašnjim recenzentima likovne umetnosti, Tvan Cankar je rekao: »Većinom ta gospoda nisu znala đa je njihov posao samo posređovanje i da nemaju nikakvog prava da se popnu na katedru i đa dele pouke u· metnicima. Drznuli su se da poučavaja umetnike umesto da poučavaju publiku. Na taj način su rušili most između publike i umetnosti, umesto da ga šire i popravljaju.« Nažalost moramo reći da u našoj dnevnoj štampi još i danas nailazimo na članke koji su u mmogo čemu slični člancima iz starog vremena. Istina je đa je pisati za mase najteže, ali stalno treba težiti k tome

pravom cilju kulturnih rubrika dnev- ·

nih i međeljnih listova. Te rubrike približuju nauku i umetnost narodu, one su nekakav most između kulturne izgradnje i onih koji dan za danom obavljaju hiljađe drugih veoma po” frebnih poslova u kancelarijama, u fabrikama i u polju, te hoće i 5 pravom zahtevaju da im dnevna štampa svetljuje put socijalističke izgradnje. kultumom poprištu. Nemaju mnogo toga dela njihovih glava i ruku, i na ''memena, zato teže za kratkim člancima koji će im pružiti osnovnu kultur mo ideološku gwrijentaciju na našem književnom polju, u razvoju nauke, u filmu i pozorištu itd. itd. i pomagati im pri razvijanju zanimanja i ukusa za umetnost. Bio sam na konferenciji na kojoj su učestvovali mnogi mlađi radnici, učitelji-kursisti, seoski momci koji su baš otslužili svoj kadrovski rok i drugi, U diskusiji je. raspravljano i o kulturnim rubrikama naših listova. Čuo sam vrlo oštrih pitanja: Zašto naša štampa tako malo piše o školstvu? Zašto redovno ne zauzima stav prema najnovijim izvođenjima lake muzike u Ljubljani? Zašto je ocenjem taj pi" sac tako i tako; nama se čini da bi ga trebalo oceniti drugačije itd, itd. Upravo su iznenadila zdrava idejna oštrina i zahtevi s kojima su ocenjivali neke članke i Kkritikovali ih bez mi-

Nekako ponajviše je zagledana sa-

ma m &ebe i »nepristupačna«, i struč. Drkokoe i masi, novinsica. Werritika mu

Ivan BRATKO

zičkih nastupa. U nekim muzičkim kritikama „nagomilani su katkadđa bombastični izrazi, koji se češto ponavljaju, kao mapr.: »široka izražajna linija« reprođuktivca, »izrazom bogata, osećanjima široka i tehnički dovoljno zapletena« simfonija, »izrično oblikovanje« kompozitora, »izrazit smi sao ša sadržajni izraz određenih stilova i kompozitora«, »orkestar nije ostvario sjaj i unutrašnju „napetost«, »poput duge obojen blesak tela koje zvuči«, »parabolična nja« i slično. To su samo neke »slikovitosti izraza« »bezizraznog oblikovanja« koje sam sabrao uzgred i slučajno.) Naročito je teško kada su takve ocene isprepletene još nekim »dijalektičkim«, »društveno-istoriskim« i drugim sličnim terminima. Muzički kru-

govi su jedinstveni u tome da su te kritike rđave, ali sve to traje već dugo vremena i još

uvek naša štampa objavljuje takve kritike i — što je još teže — ne dobija od strane naših muzičkih krugova drugih, boljih kritika odnosno prikaza. Sa izložbama naše likovne umetnosti javnost je znatno bolje upoznata. Možda je to kod likovnih umetnosti lakše. Muzički časovi su bili častan izuzetak u muzici i dosta su pridoneli njenoj popularizaciji.

Na sličan način kao u muzici pro" laze mimo mase ocene o glumi i pro" fesionalnim pozorištima, Tamo se iz godine u godinu ponavljaju stereotip=ne reči:

»Gluma je bila izvedena sa tako ži* vom ji snažnom očiglednošću da ju je iscrpla do kraja«, »pokazala je mnogo stvaralačkog smisla«, »njegova gluma je bila potpuno na visini«, »njena uspela« »njegova previše naivna, »njena previše glasna«, njegova bi opet trebala da bude »nešto tiša, ali zato odlučnija« itd. itđ.9) Obično su te oćene na kraju nekog literarnog prikaza igranog dela, koji je obično do= bar. U svima je vidljivo da se više radi o pohvali i gestu kurtoazije glavnim kreacijama nego o udđubljivanju u igru, Obično je teško da jedan autor ovlađa i literarnom problematikom i problematikom glume. Zato bi, verovatno, najbolje odgovarali „odvojeni prikazi stručnjaka. :

Već je napred bilo govora o tome đa bi u našoj dnevnoj i nedeljnoj štampi trebalo da se ogleda naše kulturno uzdizanje i đa bi ta štampa trebalo da, prema svojim snagama, doprinosi tome uzdizanju. Kakvo je bilo stanje i perspektiva naše kulture pre tri godime? O tome je drug Kardelj govorio na prvom zasedanju Ustavotvorne skupštine L, RS godine 1946:

»Na završetku, ja bih hteo da se dofaknem još problema izgradnje naše kulture i njenog odnosa po svim pitanjima o kojima sam napred govorio. Meni se čini, drugovi, da na ovom području mi najviše zaostajemo. Nigde nema toliko pokvarene vode, o kojoj sam malo pre govorio ,no baš na području naše kulture. Potrebno je da svi naši kulturni „radnici do kraja shvate velike promene koje su nastale, a naročito velike zadatke koji stoje pred nama. Potrebno je da naša nauka napusti prašnjave kabinete i da postane pomoćnik i novator u izgradnji naše domovine i u socijalnom, ckonomskom i političkom vaspitanju našeg naroda, Ceo svet proživljuje sada ogroman tehnički napredak, koji će možđa uneti sasvim nove elemente u proizvodne snage čovečanstva, Jasno jie, da takva država kao što je naša, koja se nalazi u hajvećem stvaralačkom poletu, ne sme da zaostaje u tom pogledu. I Savezna vlada i Vlada Narodne republike Slovenije već šu dokazale i dokazaće i ubuduće da je razvoj naše nauke jedna od najvećih njihovih briga i naći će materijalna sredstva da zadovolje njezine potrebe. Ali treba provetriti naše naučne ka-

razvojna njiha-

Su nekada sačinjavale

binete, povezati nauku sa produkcijom, 8a narodom, preneti težište na one grane nauke od kojih ovisi uspeh naše glavne bitke, to jest bitke u proizvodnji. Meni se čini da mi u ovim stvarima jako zaostajemo, da je potrebno hitno otpočeti sa radom, kako bismo stigli ono što smo zakasnili,

Mnogo sličnog važi i za našu umetnost. Mi, doduše, nikako ne bismo hteli da tražimo od naših umetnika da rađe po porudžbini, ali ovi bi morali da shvate šta se događa oko njih, Velika umetnost gleda napred u daljine budućnosti, otvara narodu peršpektive. Nažalost veliki deo naše umetnosti tapka čak iza sadašnjosti i kadi zastarelim i preživelim idolima.

· Takav položaj naše umetnosti svakako nije veran velikoj tradiciji naše književnosti koja je bila od Vodnika

» Župančiča na svim istoriskim prekretnicama uvek u prvim redovima najnaprednije aktivnosti naroda. Doduše, ne mislim time da poričem veliki doprinos koji su dali naši kulturni radnici stvari našeg oslobođenja. Ali to nije dovoljno, treba ići dalje.

T tako bi čovek mogao da nastavi i dalje i da ukaže na velike slabosti u našem vaspitnom sistemu, u našoj publicistici, fiskulturi itd. itd.«

Kalo je taj program bio izvođen, u 'ojoj meri je izveden, koliko nije, gde su teškoće, koji su glavni uspeši sve bi se to moralo ogledati u što većoj meri u našoj štampi. Baš tako kao što bdiju oči naših masa nad »Litostrojem« i novim hidrocentralama, nad novim „železnicama i putevima, nad novim brodogradilištima i izgradnjom stambenog „prostora, tako isto hoće da bdiju nađ našim kulturnim »gradnjama«, Istina je da su te »gradnje« složen proces koji nije uvek moguće uhvatiti u brojke i odrediti rokove kada treba da bude ispunjen, a ipak te »gradnje« opipljivo i neverovatnim tempom rastu pred našim o" čima. Kulturna petoletka, koja je izražena u gornjem citatu, petoletka oslobođenja duhovnih snaga naših na” roda, u punom je toku. U nauci su nje ni rezultati najočigledniji, naročito na području povezivanja nauke sa Pprodukcijom, manje u pogledu »socijalnog, ekonomskog i političkog vaspitanja naših masa«. Manje opipljivi, manje masovni šu rezultati u umetnosk\i, ma da je umetnicima verovaino bila posvećena još veća pažnja. Na potpuno sličnu pojavu zaostajanja umetnoSti (uprkos većoj pažnji) upozorava već Maksim Gorki g. 1932, ne pokazujući uzroke te pojave. Moguće je da taj proces nailazi u umetnosti na Vcće poteškoće, jer ne zahteva pre sve” ga samo intelektualno, stručno i radno preusmeravanje, nego takođe, manje ili više, emocionalno i ideološko.

Da li su kulturne rubrike naših listove pratile u celini razvoj našeg kul turnog uzdizanja? Kod nekih listova Se moglo zapaziti da posvećuju premalo pažnje baš onim granama koje je dignula i postavila u prvi plan naša socijalistička državnos+t (priodne nauke, sistem vaspitanja, arhitektura itd.). Još uvek su ponegde »favorizovane« one grane koje tradicionalan pojam kulture naroda bez svoje države, iskorišćavanog mnarođa. Posle čitanja kulturnih rubrika raznih listova ima čovek uhisak da je najsvestranija »Mlađina«, Tamo se pokazuje najviše smisla za novo i najmanje se ide starim kolosekom, a ipak se ne može reći da »Mlađina« zanemaruje tradđicionalma područja našeg kKultur-

nog života. Među novim područjima .

»kulturnih rubrika« najpopularniji je film i kulturno masovni rad, no pri poslednjem se ne podvlači dovoljno borba za kvalitet, a to je već dugo vremena velika slabost kulturno masovnog rada kod nas.

Dovesti u sklad plan kulturnih rubrika sa stvarnom izgradnjom kulture

naše socijalističke države i prevladati skrivene taloge starog shvatanja — to je jedan od važnih i neposrednih zadataka naše štampe.

Konačno nam preostaje još pitanje socijalističke idejnosti. Naš razvoj u kulturi ide u ovom razdoblju u duhu borbe za marksističko-lenjinistički temelj te kulture. Šta to konkretno znači? Protiv koga je uperena oštrica te borbe? Protiv naslaganog taloga starih shvatanja i protiv novog uticaja buržoaske ideologije? Protiv plačljivosti, individualizma i predrasuda malograđanstva, „protiv, često skoro neuočljive »moći navike«? Sasvim si" gurno. Naročito je »moć navike« u kulturi izvanredno velika, što smo baš ilustrovali na primeru preživele jednostranosti u nekim kulturnim Yrubrikama naših listova. Pored svega toga oštrica.te borbe uperena je pro" tiv novog revizionizma, protiv neopragmatizma rukovodilaca Sovjetskog Saveza. U nauci, umetnosti i literaturi danas je uslov napretka kritika dogmi, neistina i metođa toga revizionizma i njemu sličnih težnji u našoj stvarnosti, Koliko više sazreva u &Vvesti masa u čitavom svetu saznanje o prednostima socijalizma pređ kapita-

lizmom, toliko više raste i stupa u pr”

vi plan značaj borbe protiv primitivizma i monopolizma u kulturi novog, socijalističkog društva. Ta kultura ne podnosi dogmatičnu „okamenjenošt, monopol i teror, ne podnosi »krutosti inkvizitora, koji brani neprikosnovenost dogmi i sistema« (Gorki). Takva mosfera je kao slana za »belu krizantemuc« socijalističke kulture, U borbi naše Partije protiv zaostale, stagnirane forme socijalizma, u borbi za “demokratski, slobodoljubivi šocijalizam, ne otvaraju se novi vidici samo za bržu pobedu socijalizma u svetu, nego i za brži razvitak na svim područjima kulture.- Pre svega, srušene su društveno-političke prepreke za razvoj kulture — klasno eksploatatorske (kao na Zapadu) i birokratsko kastinske (kao u Sovjetskom Savezu). Naš put znači renesansu moralnog i idejnog lika šocijalizma. Opet je u njemu oslobođena večna težnja čovečamstva za upotpunjavanjem, za napretkom, za uvek novom istinom i novom lepotom. Naši ljudi su u toj borbi postali „šsamosvesniji, „promišljeniji, čvršće povezani međusobno. Polet đuha je smeliji. U vatri borbe na dve strane naglo se razvija novi čovek.

Sve te činjenice trebalo bi đa se o” dražavaju u našoj štampi, u kulturnim rubrikama, Borba za socijalističku idejnost u kulturi ima danas dve nerazdvojno povezane strane: borbu protiv buržoaske ideologije i borbu protiv pseudomarksističkih, besadržajnih fraza i dogmi, iza kojih se skriva neznanje i strah pred samostalnom, konkretnom, svestranom analizom, Borba na obe strane istovremeno —lo je sadržina i put do socijalističke iđejnosti u kulturi. Zadatak je: usvojiti i upotrebljavati principe na” še kulturne politike, koje je na primeru nauke razvio drug Kardelj u svom znamenitom govoru na svečanom skupu Slovenačke akađemije nauka decembra 1949 u Ljubljani. Ti principi su: slobođa mišljenja i disku” sije, borba protiv pragmatističkih kon cepcija o ulozi nauke, nauka služi samo istini i napretku, neprestano proveravanje teoretskih „postavki u praksi.

Upuštati še u idejnu analizu naših kulturnih rubrika — to bi nas odvelo predaleko, preko okvira ovog članka. U tom slučaju ne bismo mogli đa govorimo samo' o napisanom, nego takođe i o tome šta neđostaje, gde bi bila potrebna borbena idejna diskusija, a

· zbog najrazličitijih slabosti nje nije

bilo, Ograničićemo se na nekoliko konisrretnih primera koji lepo govore kako je delikatna i odgovorna zađaća naših radnika u štampi.

'U početku februara 1950 đavan je u Ljubljani progresivni italijanski film »Krađa bicikla«, koji iskreno i izvan” redno neposredno prikazuje švu neiz” mernu bedu i đuhovnu zaostalost današnje posleratne Ttalije. Pilm je režirao poznati napredni italijanski reži” ser De Sika, koji pripada grupi ta-

-vanih »novih realista«. Ta grupa je bila već u razdoblju od 1905—19928

du pionirima italijanskog filma i prikazivala je na filmskom platnu bez

VOS ulepšavanja svu težinu tada. šnjeg socijalnog i duhovnog pritiska na italijanske mase. naročito u Južnoj Italiji, S nastupom fašizma bilo je započeto delo nasilno prekinuto, a posle Drugog svetskog rata opet obnovljeno. Pilm »Krađa bicikla« bio je izra· đen 1948, i dobio je niz međunarodnih priznanja. Radi njegove napredne sadržine bio je film (na zahtev katoličke crkve) otstranjen iz svih bioskopa u Italiji. Isto tako je nedavno zabranjen u SAD. Po svim tim podacima je očito kakvi su bili zadaci štampe i na”

(Nastavak na trećoj strani)

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

Oton Župančič

Maršalu Titu

. Godišnjica smrli . Zupančiča i V. Nazor

PRIMERAK 3 DINARA

Iz ničeg je stvorio vojsku i prožeo duhom je novim; ko munja u ruci mu bje, što bljesne, udari, mine, prisutna svuda ko zrak i nevidljiva kao vjetar, Sve ljudske snove protka jahač na bijelome konju, pred kojim &e nadaleko dušmanške razmiču čete.

U miru gledamo 6ada njegov junački lik,

On neprestano š&nuje, i kada jednostavnom riječi razjasni položaj naš, sadašnjost buđućnošću stvori. Oko njega, kao na zov, radmi še okuplja narod,

u čvrste se vrsta brigade plamene mladosti roj.

»Kazuj, i čekić će naš da preuzme svaku ti riječ, 101 jeknut će zemljom svom, na istok je nosit | zapad, . budeć' posvuda vjeru u bolji život i svijet!«

(1947)

(Preveo G. Krklec)

Oton ŽUPANČIC

aj

Film o Otonu Župančiču

Odmah posle smrti Otona Župančiča »Triglav-film« u Ljubljani odlučio je da snimi dokumentarni film o velikom pesniku. Toj odluci je doprinela · o'njenica da je »Triglav-film« u svom arhivu već imao sačuvanog »ŽiVOg« materijala o pesniku. Scenarij i režija filma povereni su književniku France Kosmaču. Po njegovom scenariju šnimanje je otpočelo jesenas. Snimatelj Metod Badjura radio je do juna ove godine, Uskoro ćemo ovaj film videti u mašim bioskopima.

Film počinje pojavom Moderne, snimcima stare Ljubljane iz tog perioda a zatim sledi Župančičev put na studije, u Beč, Pariz, Ljubljanu, Iz njegova kruga upoznajemo vajara Bernekera, kompozitora Lajovica, Ivana Cankara, slikara Jakopiča#i druge. Pesnika vidimo, odnosno osećamo uz njegove zbirke, na prevodilačkom radu i raznim dužnostima koje je Obavljao, U umetničkoj stilizaciji Oslobodilačkog rata (slika Nikolaja Pirnmata) ču“ ćemo prvi put Župančičev glas iz go-

_ Gjeni Vllgdimirga Ndazora

Ja ne znam kako zvijezde mru i trnu, putanja kakva im je, kolik krug,

al znadem noć bez, zvijezđa, kobnu, crnu, kad ostavi nas pjesnik, borac, drug.

O Nazore, još nije bilo vrijeme

~ da odeš od nas vječno smiren, tih; da usta tvoja za navijek zanijeme, kad bodrio tvoj borbeni nas stih,

Ti skiđao si šaren-vela s laži,

na klevete uperio svoj luk,

ko melem mnogu ranu nam ublaži pjesama tvojih ljekoviti zvuk,

Ti volio si svog maršala Tita

do zadnjeg daha, žarko, dušom svom, 'i u tvom srcu nije bila skrita

ljubav za novi, još u gradnii, dom,

Ti širom pron'je &lavu &voga rođa, i uzdignu visoko borbe čast, i kad nam šiknu kao slap &lobođa, sred šikare si naše bio hrast.

(1949)

Utva i Brundo, Veli Jože, Lođa

na počinak te s nama prate lak, f poštapajuć se, u povorci hođa ı sa pukom svojim dedek Kajbumščak.

Do poslednjeg svi pratimo te praga uz tihu žalost i suzdržan plač,

al ostaje nam tvoja pjesma draga ko barjak slave i pobjede mač,

Umuknut nikađ ne će tvoja lira,

za vedrog jutra, ni u suton &iv.

Na valu bumom i u luci mira

ti bit ćeš uz nas, vječno mlad i živ.

dine 1941, kad je preko ljubljanskog radia recitovao svoj nratni poklič: »Veš, poet, svoj dolg?« On je i jedan od prvih koji pozdravlja partizane u oslobođenoj Ljubljani. I opet ga vidimo na radu, književnom i javnom, kad kao narodni pošlanik i zatim pretsednik Narodne skupštine pomaže da se sprovede najdublji društveni prelom, naša Narodna revolucija. Recitacija stihova »Hođil po zemlji sem naši« prate divni snimci slovenačkih krajeva koje je Župančič naročito voleo i u starim godinama ponovno posećivao.

Nakon proslave pesnikove sedamdesetgodišnjice i odlikovanja kojima se velikom &inu odužila domovina, pratimo ga, na kraju, na njegovom ve-

'anstvenom pošlednjem putu. A da

je pesnik ostao, da živi i dalje, reži“.

ser je pokazao naročitim montažnim sredstvima, kad se iza njegove posmrt-

ne maske, preko njegovog bogatog mjiževnog dela ponovno ukazuje njegovo živo, nasmejano lice,

Gustav KRKLEC