Književne novine

stoje razne mape sveta, političke, geografske a i druge, Ali, još niko nidošao na ideju da na mapi prikaže | podelu sveta na blokove, na interesne fere, Ova genijalna misao pala je na jedino vatrenim propagatorima OV kog hegemonizma u socijalističkom svetu — rukovodiocima Čehoslore. U njihovoj mapi, išaranoj criom i zelenom bojom, svet je poen navodno na tabor mira i tabor nih huškača, Ustvari, ova mapa prie prilično iskreno dokle se pro=ire sovjetska „interesna sfera čiji 'entar — Moskva — je označen krugom u ogromnoj zvezdi kao specijalna Svetska prestonica. Tekst ispod mape ubeđuje čitaoqa da ona pretstavlja doačanja snaga mira. »Na čelu toga | fronta stoji SSSR koji brani stvar mi_ ra i kvari apetit imperijalistima da započnu novi rat« — tvrdi taj tekst. Kroz ove dve godine od Rezolucije Informbiroa mi emo već navikli na razne propagandističke i licemerne trikove sovjetskih mirotvoraca i njihovih glasnogovornika, Ali, ova mapa pretstavlja toliko bezočan propagandiWtički potez da mora da ' iznenadi istinske borce za mir, pogotovu i baš __Zbog toga što je taj potez došao iz Čehoslovačke, »Miroljubivi tabor«, odnowno sfera pod kontrolom SSSR-a, na mjoj je označena crvenom bojom. Je to boja crvene zastave socijalizma, zastave borbe za bolju sutrašnjicu, za lstinski mir, za bratstvo naroda, za _ njihovu punu slobodu i ravnoprav| nost?

| ___Pretpostavimo za trenutak da je to _ Šako i uporedimo dela &ovjetskih rukovodilaca i onih kojima oni rukovode sa principima ispisanim na ovoj zastavi Put kojim oni idu, zaista je | obeležen crvenom bojom. Ali, to nije boja borbene zastave naprednog čo| Wwečanstva. Njihov put obeležen je · krvlju. Krvlju su poprskani zidovi zatvora u čehoslovačkom zatvoru u Brandđisu nad Labom u kome je u mukama izdahnuo Dimitrije Dimitrijević. Mrlje krvi Josipa Plešea upile su &e u pločnik ispred zgrade jednog drugog ratvora, Desetine naših građana leže i raznim zatvorima Čehoslovačke. Njihova sudbina je neizvesna, Jesu li i zidovi tih zatvora poprskani njinovom krvlju? Mi to ne znamo, Ali, znamo da 6u ruke onih koji pretenduju na to da budu smatrani za rukovodioce izgradnje socijalizma u Čehoslovačkoj, uprljane krvlju Dimitrija Dimitrijevića i Josipa Plešea. Zašto su oni ubijeni? Možda zato što &u bili ratni huškači, imperijalistički agenti, ili ne= što slično? Ne. Žrtve čehoslovačkih izvršioca »mirotvorne« politike SSSR-a pale su zato i samo zato što nisu hteli da postanu izdajnici svoje zemlje. Nipu to bili istaknuti političari, Mali, obični, ali pošteni ljudi čija bi imena ostala nepoznata, ušli su u istoriju kao neizbrisivo svedočanstvo o tome kuda vođi „protivjugoslovenska | „politika SSSR-a i na kakav se nivo srozavaju pjeni poslušni izvršioci,

Politička ubistva, istina, ne pretstavljaju nešto novo u međunarođnoj praksi. Ali, dosad se znalo samo za zločine koje su počinili eksponenhi reakcionarnih, fašističkih režima prema pretstavnicima naprednih „snaga. Sećamo se koliko su se napredni ljudi Čehoslovačke, među njima i oni koji danas stoje na čelu čehoslovačke dršave i Partije, zgražavali nad surovim metođama primenjivanim u zloglasnoj beogradskoj Glavnjači, nad ubistvom sekretara Crvene pomoći Nežića koji je za vreme 6-januarske điktature bačen kroz prozor Uprave građa Beograđa, sećamo 6&e kako su ogorčeno i odlučno osuđivali bestijalne, nečovečne poštupke jednog Vujkovića i ostalih slugu monarhofašističke diktature u staroj Jugoslaviji. A đanas su organi čehoslovačkih vlasti nadmašili Vujkoviča i prihvatili i sprovode metode GeBtapoa. Mučenje, batinjanje, primenjivanje električne struje, kombinovano sa mnagovaranjem na izdajstvo svoje gemlje { konačno umorstvo — sve to

| pomato je kako našim, tako i čehoslovačkim antifašistima koji su prošli

_ kroz gesštapovske zatvore.

Ali, kada te iste postupke, uobiča-

jene u fašističkim zatvorima, primenjuju organi jedne socijalističke zemlje, prema građanima druge socijalističke zemlja, postavlja se pitanje u

_ ime čega i u čijem interesu se to de-

- ava. U ime { u interesu jačanja so-

cijalizma, odbrane demokratskih tekowina i učvršćenja mira? Svakako ne, U svoje vreme, Hitler je u cilju vrja diplomatskog pritiska na Čeholovačku, kao jedno od sredstava is-

i coristio i represivne mere prema čebosšlovačkim građanima u Nemačkoj. _ Danas se istim metodama i u istom ci· šluže rukovodioci Ćehoslovačke, | gemlje koja hoće da buđe smatrana za pocijalističku i cenjena kao kulturna. Čehoslovačka zaista ima duboke · kulturne tradicije. A ne samo kulturne, Njena istorija protkana je borbom | Za nacionalnu &lobodu, borbom protiv pasilja i ugnjetavanja, borbom za po| bedu iđeja humanizma. U njenom držšavnom grbu ispisane šu reči »Istina

1 je«. Ova parola husitskog kralja Jiržia Podjebradskog, nastala u borbama protiv hegemonije katoličke | crkve i feudalnog plemstva, postala je ideja vodilja stremljenja češkog naroda i njegovih istaknutih prefstavnika u borbi protiv austriskog apsolutizma i denacionalizacije, u borbi za nacionalni opstanak i &lobodu. Ali narod Čehoslovačke .koji se vekovima borio za svoju slobodu, nije je izvojevao sopstvenim snagama, iako je i u ođlučujućem trenutku bio spreman za borbu. A to ne treba nikada smetnuti #8 uma, Na njegovom čelu nije bilo ljudj koji bi bili kadri đa ga organiOE i predvođe. Slobodu je Čehoslovačkoi donela Sovjetska armija na Svojim bajonetima. A radni narod Čehoslovačke primoran je danas da · plaća danak za svoje oslobođenje. Njegovi rukovodioci bacili su pođ no„'

: .

sva načela na kojima je saziđana nje- ·

gova istorija, pogazili njegove demokratske, slobodarske tradicije i poko-

ČEHOSLOVAČKI INFORMBIROOVSKI ___>MIROTVORCI« NR DELU

ili še &urovom điktatu oslobodioca.

Vratimo še na čehoslovačku mapu na kojoj je crvenom bojom obeležena interesna sfera Sovjetskog Saveza, Čehoslovačka je na ovoj mapi obojena

crveno — njeni rukovodioci i ovom prilikom priznaju da iza njihovih reči i iza njihovih dela stoji SSSR, da su samo poslušni izvršioci naloga iz Moskve. Ali, to niukoliko ne umanjuje njihovu odgovornost, Ta odgovornošt ne može se sakriti nikakvim miroljubivim frazama, ma koliko one bile pompezne i bučne, Jer, na naličju tih fraza nalaze se njihova dela, A ona &u u punoj oprečnosti 8a njihovim miroljubivim fanfarama. ;

Pogledajmo malo lice i naličje »mirotvorne« delatnosti čehoslovačkih rukovodilaca, Mapa je irašla 31 maja ove godine. Mesec dana ranije umoren je Dimitrije Dimitrijević, Njegova smrt pala je uoči Prvog maja koji je u Čeho&lovačkoj proslavljen u znaku borbe za učvršćenje mira,

Dalje, Čehoslovački parlament usvojio je tzv, rezoluciju mira u kojoj se zahteva obustavljanje hladnog rata. I dok se ova »mirotvorma« rezolucija upučuje parlamentima svih država, u

ehošlovačkoj se, u duhu jedne druge rezolucije, zloglasne Rezolucije Informbiroa, svim snagama i svim &redstvima potpiruje hladni rat protiv Jugoslavije. Čehoslovački pretstavnici Moriste svaku priliku da u raznim međuna-

rodnim organizacijama prospu vatrene fraze odbrani mira, da sa svom odlučnošću istupaju protiv ratnih huškača, protiv stvaranja ratne psihoze. Istovremeno, oni pune stranice svojih listova klevetničkim, huškačkim napisima protiv Jugoslavije, proganjaju i terorišu naše diplomatske pretstavnike, kršeći ne taj način sve međuna– rodne propise, pružaju podršku i utočište izdajnicima naše zemlje, vrbuju naše građane za 6&voju obaveštajnu službu uperenu protiv Jugoslavije, a kada im to ne uspeva, hapse ih, muče i — ubijaju.

Radni narod Čehoslovačke ima danas prilike đa upoređuje ove činjenice, da upoređuje i meri težinu reči i dela svojih „rukovodilaca i njihovih naređbođavaca, Prolivena krv ne može se izbrisati. Njeni tragovi ostali su na ziđovima i na pločniku ispred čehoslovačkih zatvora kao dokument jedne okrutne, beskrupulozne politike koja nema ničeg zajedničkog ni sa so> cijalizmom ni sa učvršćenjem mira u svetu, Češki narod ume da ceni i čuva ušpomenu na prolivenu krv boraca za slobodu i istinu, boraca protiv nametanja tuđinske politike ugnjetavanja, Nasred Praga, u neposrednoj blizini spomenika Janu Husu na kome 6&u isklesane njegove reči: »Govorite istinu, branite istinu, borite se za isti= nu sve do smrti«, obeleženo je &pomen pločom još jedno mesto iz istorije češkog naroda za slobodu. To je mesto gde su posle kataštrofalnog poraza češke vojske na Beloj Gori, austriski i nemački porobljivači pogubili vođe borbe češkog naroda protiv papske i germanske hegemonije, Danas je, u ime hegemonije jedne druge sile, u Čehoslovačkoj prolivena krv Dimitrija Dimitrijevića i Josipa Plešea koji takođe, zajedno sa svojim narodima, n'su hteli da se potčine điktatu i nasilju, Oni su se borili za pravo vog naroda, a ne šamo &Vog, nego i naroda Čehoslovačke na samostalan život, na slobođu i ravnopravnost, Češki narod znaće da &ačuva uspomenu i na njihovu nevino prolivenu krv.

Olga COLIC

DDikrivena spomen ploča hrvatskom književniku Mihgvilli Pavleku Miškiti

1, Mihovil Pavlek Miškina (Crtež M. Viriusa) U podravskom selu „Djelokovcu svečano je otkrivena spomen ploča na kući u kojoj se rodio seljački književnik Mihovil Pavlek Miškina, kojeg šu ustaše ubili u Jasenovcu juna 19492. Povodom otkrivanja spomen ploče na rodnoj kući Miškina, hrvatsko se” ljačko prosvetno društvo »Seljačka sloga« priredilo je emotru na kojoj je učestvovalo više ogranaka i pododbora »Prosvete«, srp5. kult. društva.

RRIIŽEVNE NOVINE

Izložba Delakroa, Koroa, Milea, Rusoa ı Kurbea u Umetničkom muzeju u Beogradu

Posle jedne decenije koja nas razdvaja od najveće manifestacije francuske kulture na polju likovne umetnosti u Beogradu, od velike Izložbe francuskog slikarstva u XIX veku iz 1989 g., — događaja već zaboravljenog u oluji zbivanja koja su usledila, — jedna nova izložba, pripremljena u Francuskoj, kao uzvrat na izložbu našeg srednjeg voka, skreće nam ponovo pažnju na umetnost zemlje koja je preko dva stoleća zauzimala čelno mesto u likovnom stvaranju. Ona je obimom daleko manja od izložbe iz 1939 g.: na njoj je sjedinjeno svega dvadeset i pet uljanih slika i sedam crteža iz zbirki Luvra, Umetničkog muzeja grada Pa-

riza, gradskih muzeja iz unutrašnjosti Francuske i privatnih kolekcija, ali po autoritetu imena i značaju pojedinih

~. platna ona bi u svakoj prilici i svakoj sredini ustalasala svet znalaca i lju” bitelja, Želja je bila, nađamo se, da kod nas i u najširoj publici posveđoči o zasluženom prestižu velike francuske slikarske epohe.

Delakroa i Kurbe, stožerne ličnosti romantizma i realizma, nosioci su izložbe. Koro i Mile sa po dva platna, Ruso sa jednim, upotpunjuju je, Na tih pet imena ograničili su še priređivači rezimirajući onaj prekretni period bujanja demokratskih snaga, od Julske revolucije do Pariske komune, preko koga še klasicizam Engrov i Davidov povezuje sa naturalizmom impresionista i Sezanom,

Prezentirajući izložbu, Žak Lasenj u predgovoru kataloga podvlači složeni lik francuske umetnosti u ovom raz” doblju., Nasuprot uprošćenoj karakteristici Kuurbeovog savremenika i propagatora njegove imetnosti, kritičara Kastanjaria: da »klasično &likarstvo, zašnovano na posmatranju prirođe kroz majstore grčke umetnosti i italijanske renesanse, biva smenjeno TrTomantičarskim slikarstvom, koje prirodu potčinjava uobrazilji, ćuđi i čuvstvu, a ovo opet naturalističkim, koje ne teži više za tim da stvara lepotu i da izražava ono što je osećajno, već pokušava da pruži sliku života« — pisac predgovora ubpozoruje ma činjenice koje istinu čine složenijom od ovakve sheme, Romantičar Delakroa na pr. crpe svoje teme takođe iz najaktuelnijih zbivanja stvarnosti: rata za nezavisnost Grčke i pobune pariskog naroda; isto tako, pri pokušajima da staru tehniku produbi i preporodi, on anticipira otkriće impresionizma na polju formalne likovne problematike. Realista Kurbe, međutim, ostaje u ovom pogledu verniji tradiciji od mjega dok, zajedno sa Mileom, u likovnoj koncepciji težaka, sejača i seljanki koje veju žito, unosi antičku mae&tetičnošt. »Između svih ovih raznih stmuja postoje tesne veze i tanini prelazi što bi ova izložba baš i želela da istakne«, Neosporno, umetničko stvaranje ne da se u Wvojoj kompJleksno* sti obuhvatiti definicijama ma kako karakteristika bila oštra i oštro data. Nije li sam Kurbe u svom Manifestu iz 1855 g. odustao od definisanja pojma realizam? »Naziv realista nametmut mi je kao što je ljudima iz 1830 g. nametnut naziv romantičar, „Nazivi nisu ni u jednom dobu dali tačan pojam o stvarima; da nije tako dela bi bila suvišna. Možda nije pogrešno verovati đa najjača dela iz jedne epohe daju i najjasniju sliku o eposi.«

Akcentirajući veze i prožimanja između ovih raznih strujanja, predgovor nam samim tim nagoveštava jedan smišljen izbor dela koji je. morao biti tim teži što je obim izložbe bio ovako skučen i što su, očigledno, tram. &portne ili druge teškoće, dimenzije pojedinih dela, koja bi možda još rečitije potkrepila ovu tezu, a koja predmovor samo evocira, taj izbor još strože cenzurisale, .

U ovakvoj postavci, Ežen Delakroa, pretstavljen je sa osam platna i dva crteža koji markiraju hronologiju njegovog stvaranja još od vremena prvih uspeha pa sve do 1859 g. Turčin koji sedi, jedna mala studija iz njegovog ateljea, ateljerski koncipirana, potseĆa nas na mladog Žerikoovog prijatelja, na već slavnog autora Dantea i Virgilija, Hioskog pokolja, čiju su lavlju šapu &agledali sad ne samo Tier i Gro, na majstora koji već sanja o Sardanapalu i koji bi hteo »da prekrije slikama celu jednu varoš.« Tigrovi iz Luvra — mladi Tigar koji se igra sa svojom majkom — ne evociraju uspomene: potres snage, varnica Života, prosta lepota fakture i sloboda ruke koja ispisuje crne pruge po krznu ženke, govore neposredno o formatu

Gistav Kurbe (1853—1865): Portre filo zofa Prudđona i njegove đece

Momčilo STEVANOVIĆ

slikara, o njegovom duhu. Reči koje su prešle preko Šekspirovih usta bile su njegove reči, On ih je ovaplotio na svome plahom jeziku boje i nemirne "linije. Mala platna Dezdemona, Hamlet, grcaji strasti, gorčine i sete nisu nipošto ilustracije tuđeg teksta iako su motivi pozajmljeni. Uz Tigrove kapitalni komadi na ovoj izložbi su svet= ski čuvena platna Don Žuanov brodolom i Jevrejska svadba u Maroku. Dante i Šekspir smenjivali su se sa Bajronom i Geteom.,. Tipična stranica romantičarske poezije nađahnuta neposredno Bajronovim „stihovima —

Don Žuanov brođolom, — možda najprostija i najčudnovatija od svih kompozicija sa temom barke, nova je nota njegovog ogromnog registra: tamni kolorit, klopot teških, zelenih talasa o rebra barke, pučina pritisnuta natmurenim nebom, beznadežno prazna, crna linija horizonta i nema strava bro= dolomnika... »Sudbine su napisane, o” beležene, pomešane i podeljene u tihom užasu..« U nešto atarijoj Svadbi u Maroku od romantizma imamo samo ljubav prema Orijentu, Romantičarski istok paša i đaura gledan u distanci Igovih Orijentalki i sećanju na sjajne kostime Napoleonovih mameluka i spahija, posle kratkog putovanja u Maroko i Alžir iz 1832 g., dobio je jednu čisto realističnu notu.

pre

Da nije one ogromne slikarske snage Svadba, bi bila putnička zabeleška o igri čengije, o prigodnim običajima skoro etnografskog karaktera, Novo, sagleđano afričko podneblje otvorilo je novi viđik svetlosti i boja. Platno nije rasvetljeno, kao nekad na Hioskom pokolju pod impresijom Konstejblovih slika, već živom istinom viđdenom u samoj prirodi, Obilje kolorita, berliozovska punoća orkestracije, maksimalni intenzitet dominantnih akcenata: zelenog pervaza i crvenog grudnjaka sviračevog na pozadini svetlog, okrečenog zida, — to &u te" kovine 8 novoga vrela. To vrelo ostaće nepresušno u daljem stvaranju Ežena Delakroa, O tome svedoče Arabljanski komeđijanti iz muzeja u Turu i mali, kitnjasti Prelaz konjanika preko gaza u Maroku najpoznije od izloženih dela.

"Tvorac modernog realističkog stila, protagonista »žive umetnmosti« — »nove umetnošti koja mora imati za podlogu prirođu, a za predmet živote demokrata, plebejac i komunar, Gistav Kurbe, i kao umetnik, i kao čovek, i kao politički borac nije za našu sredinu, pogotovu đanas, nimalo neinteresantniji od svog velikog oholo usamljenog „prethodnika MBžena Delakroa, Svakako to nije ispušteno iz vi-

Kamij Koro: Homer

da, jer je on pretstavljen ne samo Većim brojem dela već i dokumentarnim materijalom o njegovoj ličnosti i njegovoj političkoj aktivnosti. Međutim pretstaviti majstora Ornanske sahrane, Ateljea i Tucača kamena u pravoj svetlosti njegovog humanitarizma, kao slikara i »moralizatora«, a pod određenim uslovima, neosporno je teže nego kad je Delakroa u pitanju, Nekad ismevani Portret Pruđona i njegove dece najznačajniji je od njego. vih radova na ovoj izložbi. Kurbe ga je izlagao još u Salonu 1865 godine, iste godine kada je Prudom umro, u znak odanosti i pijeteta prema piscu Filozofije beđe i Principa umetnosti, svome prijatelju i ze-

· mljaku, a takođe i prvom komentato-

Tu 6vog slikarstva. Sa te strane on kazuje mnogo. Da lj ovo delo, sa svojom poetičnošću lista otkinutog iz starog porodičnog albuma, sa svojim atilizmom, daje istinitu pretstavu o Kurbeu kao velikom slikaru, o majstoru koji je po rečima Fromantenovim u negdašnjem žargonu »pripađao aristokratiji talenta, i protiv svoje volje«? Mladićki autoportret sa draganom, — takozvani Ljubavnicji u polju — delo iz njegove mromantičarske epohe, glava Zelije Kurbe, njegove šestre, dva me” . đusobno sasvim 6&lična čvrsto sagrađena pejs&aža iz njegovog rodnog kraja, Potok Puits Noir i Izvor u stenama Dupsa, a maročito izvanredno lepi Portret umetnikovog oca, iz 1874 E., kažu nam može biti još više o Kurbeovom daru, o njegovim menama i mamirima, — nažalost ne 8ve ono što bi&mo želeli da nam še kaže i pokaže. Poneka platna potsećaju nas samo na glas koji Kurbe uživa kao slikar sne” ga, srndaća, kao »faiseur de chair«, »veliki slikar puti posle Rubensa. Taj glas nije stekao po njima. Valja priznati, sve što je Kurbe &likao nije uvek bilo na visini njegovih mogućno” sti. Njegovi najbolji prijatelji skretali su mu otvoreno pažnju na to. Šanfleri mu je napišao: »Ima bolesnika prema kojima treba upotrebiti energične lekove..., Vi ste umorni, siti svoje umetnosti, borbe, mezahvalnosti 6a službe" ne strane i Vama se čini da je sve što naslikate još uvek dobro za njih (toujours assez — bon pour ces gens-]a). Ali publike se ne tiče povređeni ponos i da li je umetnik zbog nečega kivan«. Tih »kivnih Kurbea«, verujemo, na ovoj izložbi nema, Uostalom veličina njegovog imena čini danas svako plat= no 8a njegovim potpisom — Lisicu uhvaćenu u kljusa, Snežni pređeo sa šipragom — dostojnim ozbiljne pažnje. Korou i Mileu data je skromna uloga od nekoliko reči. Rusou, samo pra“ da spomene &voje ime, Koro nas potšeća u Homeru i pastirima, da je

i pastiri (1845)

tradicija pusenovskog »istonijskog pej zaža«, ukrašenog klasičnim figurama,

ua još po koji otsjaj i u vremenu kađa se uveliko počelo sa portretiranjem francuskog predela, Prisni, mali PĐejsaz iz Morvana, intimna ispovest Ovog velikog majstora walera i pesnika srebrnastih polja, tipičam je za pojam »koro« Ma kako uporno da se branio ođ podozrenja da je »demok«, da predikuje i da 6e sumnjivo pogleda sa prevratnicima, pesnik ftežačkog truda i urađene zemlje, Franšoa Mile, bar po 6vome delu, bio je moralizator već zbog toga što su ljudi njegovoga doba i Svojom savešću osećali sa koliko se ozbiljnog „istinskog poštovanja odnosio prema svojim »svečanim parijama«, Pet izvrsnih crteža iz Luvrskog muzeja i dva platna, Kravarica i snažni Muški portret, — radovi koji se međusobno osvetljavaju i upotpunjuju — đaju nam kao celina vernu sliku o »seljačkom slikaru« koji je želeo da uzdigne do sublimnoga ono što se tada smatralo trivijalnim,

Ozbiljno naveštena, dugo i sa istinskim interesovanjem očekivana, ova izložba će na svome žurnom prolazu kroz Beograd ostaviti značajnu uspomenu i ozbiljno koristiti naročito mladom naraštaju naših umetnika,

Poslednji broj časopisa „Istoriski zapisi“ donosi nekoliko priloga o Njegošu

Poslednji trobroj časopisa »Istoriski zapisi«, koji izlazi na Cetinju, kao organ istoriskog društva NR. Crne Gore, donosi nekoliko priloga koji osvjetljavaju' Njegoševo. doba. Saradnik istoriskog instituta Crne Gore d=r Jefto Milović objavio je dva članka o Njegošu i to: »Da li, je vladika Rade (Njegoš) mogao pisati istoriju Crne Gore na francuskom jeziku« i »O kovanju me= dalje u đoba vladike Rada«. Na kraju

časopisa isti autor štampao je jednu izjavu vladike Rađa nekom engleskom lorđu, a u prevodu sa italijanskog donesena su dva priloga, kroz koja se istoriski dokumentuju detalji iz Njegoševe državničke djelatnosti, U časopisu še nalazi i članak V, Bogićevića iz života jednog drugog književnika pod naslovom »Zašto je vojvođa Mar. SA Negi“ pao u nemilost kneza NiOle«, BROJ #

E Concoattno opotano

riliku da ma mašem koncert po odiJUrHU čujemo Tršćansiki kamerni hor, koji je sa uspehom izVeO SVOJ program sastavljen uglavnom od slovenačkih pesama: umetničkih ili obrađenih narodnih, partizanskih i borbenih. Ovaj mali hor slovenačke nacionalnosti došao je u matičnu zemlju da pokaže svoj rad i umetnička dostignuća, Sam glasovni materijal hora nije većeg kvaliteta, ali je on pod sigurnim rukovodstvom dirigenta Ubalda Vrabeca povezan u homogenu, čvrstu i jedinstvenu celinu, sposobnu da sa Uuspehom reši i složenija umetnička dela, No i takvoj, celini bi se mogle. staviti izvesne primedbe, kao mestimična zvučna razjedinjenost soprana i suviše diskretni i »falsetni« ton tenora. Spontanost muziciranja i intimni karakter ovog hora naročito je došao do izražaja u veoma muzikalno otevanim pesmama, kao na pr. »Dober veer« u obradi Deva — Vrabeca ili »Barčica« u obrađi Vrabeca (nekoliko ovakyih pesmica izazvalo je spontani aplauz i zahtev za ponavljanje). :

Dirigent hora Ubalđ Vrabec bio je i tehnički i muzički siguran u ostvarenju dela na programu u kojima je ispoljio svoje poznavanje i kulturu horskog zvuka. U Hristićevoj »Jeseni« nismo navikli da čujemo znatno sporiji uzet tempo u pojeđinim detaljima (Puhorom posut grozd...«). Osim ovoga Vrabec mam se pretstavio i sa nekoliko svojih uspelih horskih kompozicija od Rojih meke (kao ma primer uspelu obrađu partizanske pesme »Bilećanka«) poznajemo i od ranije.

Publika je, ma da malobrojna, iskreno i toplo pozdravila gostovanje OVOgE hora,

*

Simfoniskim koncertom Koji je posvećem delima Johana Sebastijana Baha, proslavljena je 200-godišnjica smrti OVOE velikog \rompozitora muzičkog baroka. Ujedinjujući savršenstvo polifonog stila sa prvim

elementima i početkom hnharmonskog mi- ·

šljenja, zbog čega ga i Bethoven smatra A REGGOEDe MORO IEC, Bah je stvorio trajma mtizička dela koja ga u istoriji muzike svrstavaju među najpoznatije kompozitore, Nedovoljno poznat za vreme života, Bah Je puno priznanje svoga rađa dobio tek posle svoje smrti značajnim Menđelsonovim »otkrićem«, posle čega je delo Baha postalo svojina celokupnog kulturnog čovečamstva.

Ma koncertu smo/imali prilike da čujemo dela retko izvođena kod mas: Branderburčki koncert broj 3 G-dur, koncert sa dve violine i orkestar đ-moll i 21 kantatu za sola, hor i orkestar, Dirigent Milan Horvat, koji je kao gost dirigovao koncertom, poRkazao je puno ukusa i stilske kulture pri1iwom izvođenja ovih dela, Ako u guđačkom Mkorpusu (sa kojim je imao relativno mali broj proba) nije postigao uvek punu homogenost i jedinstvo zvuka, on je horski part u kantati sa zvučne strane veoma savesno i detaljno prostuđirao i reljefno doneo. U pogledu klavsena, koga je na Ovom komcertu zamenjivao prilično loš i niže maštimovam klavir, možda se ne bismo složili sa mjegovim ftumačemjem prema kome je klavir (klavsen) bio previše

dređen i suviše diskretan sa još podvu-

enim levim pedalom (čak i onđa kađa je kontinuo jedini pratio soliste ili hor). No, u svakom slučaju ovo je sproveđeno đosledno i svesno, sa takvim shvatanjem stila.

U koncertu za dve violine i guđački orkestar kao solisti su nastupili mlađi umet« nici Bogomir i Božiđar Gorše, koji su sVOje deonice svirali ma instrumentima osetno Tazličitim po boji, ali tonski čisto i muzički ukusno, naročito druga violina. Dirigent je kao ·pratilac u violinskom komcertu doprineo njegovoj i muzički i tehnički sigurnoj interpretaciji,

Solisti u kantati: zagrebačka umetnica Tiga Dorogi (sopran) i članovi beograđske opere Drago Starc (tenor) i Žarko Cvejić (bas) — imali su odgovorne partije koje su u osnovi muzikalno realizovali, U tome je naročito uspela sopran Liga Dorođi, koja je sigurno, stilski i veoma muzikalno Dpevala svoju partiju. Treba napomenuti da je bilo katkad i izvesnog ritmičkog nesklada kao mpr. između solista u đuetu iz drugog dela ili tenora i kontinua u poslednjoj arlji., Hor radio-stanice, koji je učestvovao u izvođenju „Kkantate, bio je zvučno objedinjen i dikciski jasan,

Uwvodno pređavanje o Johanu Sebastijamu Bahu đao je Pavle Stefanović, koji je sažeto ,ali iserpno prikazao značaj kompozitora, čime je ozbiljnost priredbe dobila u svome icvalitativnom nivou,

KMomentar dela, koji je štampan uz program koncerta, bio je dosta iscrpan, ali nam se čini đa bi u njemu trebalo da. bude pristupačniji i pogodniji način izražavamja. Tako mpr. u komentaru Brandenburčkog koncerta stoji: »U mjemu kamema družina kreće veselo, raspoložemo na kružnu igru jedne šesnaestinske teme (drugi j završni stav) koja, posle niza mođulacionih skretanja, zadovoljno stiže u poli Ge-đur« Ovakvih primera bilo je još i njih bi trebalo pažljivo čistiti,

|

* • *

Pijanistkinja Olga Jovanović spađa u

najmlađu generaciju reprodđduktivnih umetmika, koja je iz naših muzičkih akađemija izašla u godinama posle oslobođenja. Školovana u odličnoj klasi prof. Emila Hajeka, ona je već ma svom prvom javnom koncertu prošle gođine pokazala odlike svoje solidne fehnike i muzikalnosti. Ovoga puta Olga „Jovanović prihvatila se jednog, za „mlađu plianistkinju zaista feškog zađatka —o svoj drugi solistički koncert posvetila je delima „Šopena, Pri tome se u sastavljanju programa nije ni malo šteđela — poređ »2 preliđa«, jednog nokturna i jedne mazuTke, ona je izvela još tri Šopemova dela, koj. spadaju među tehmički majteža. Pa ipak, Olga Jovamović se u tolikoj meri solidno pripremila za ovaj homcert, mjena tehnika je tako dobro postavljena da joj omogućuje postignuća dinamike racionalni--- korišćenjem enegije. Isto tako njena je meuzikalnost nesumnjiva i meposredna. Zbog svega ovoga ona je uspela da zadrži svežinu sve do poslednje tačke i čak da otsvira iza programa, na »bis«, još mekoliko teških komađa. Ovo je svakako uspeh koji treba istaći, Češće koncertiranje Olga Jovanović treba da uključi u plan svoga razvoja „tim više, što ima sve uslove za DOozitivni umetnički razvoj,

Svakako đa je centralna tačka programa njenog koncerta bilo izvođenje »%M prelida«. Ovo Šopenovo delo stavlja pređ izvođača pre svega muzičico-izražajme probleme, premđa i rešenje tehničkih zahteva pretpostavlja zrelog izvođača, Interpretacija, ovoga ciklusa može se smatratl uspelom

ko je jasno da će pljanistkinja vremenom izgrađivati svoj stav prema ovom izvanređnom i odgovornom đelu.

\U izvođenju nokturna, poloneze i skeroš pijanistkinja je imala težnju za ubrzava njem nekih brzih i usporavamjem timerenih i laganih, Malo laganije uzet tempo nokturnu G-dur dobio bi smireniji karakteT, koji je u osnovi te kompozicije, dok bi u polonezi fis-moll umereniji tempo dđoprineo ostvarenju utiska svečanosti i veličanstvenosti. Jako veliki kontrast tempa u skercu h-moll razbio je formu dela.

No bez obzira na ovakva tretiranja temDa, pijanistkinja Je zaista „neposrednom muzikalnošću, uz to pravilno kultivisanom, đala ubedljiva stiska ostvarenja Šopena. Naročito je pohvalno što u njenoj interpre» taciji nećemo naići na zastranjenja u »naturalizam osećanja« u neukusnost: ona je rađije uzdržana no ekzaltirana, ume đa Uuoči odnose pojedinih efekata prema celini, U svom razvoju ona ide teškim, all jeđino ispravnim putem strukturalnog rešavanja detalja interpretacije,

58. BARIC, A, OBRADOVIC