Književne novine

BMRT FASIZMU — SLOBODA NARODU i

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

GODINA TII Uredništvo: Francuska 1, teL 28-098 BROJ OŠ, opne orla ai OM LIST IZLAZI JEDANPUT NBEDBLJNO

BROGRAD, UTORAK 18 JULI 1950

|________ __A

Joža HORVAT

e. .MIIH

| Gustav, KPKLEC

Veljko PETROVIĆ

U SLAVU NAŠE ARMIJE | D AN U JABLANICI |

(Iz pesničke beležnice u koju za sve vreme okupacije nijedna

Nekoliko misli .uz skupštinu Nacionalnog komiteta Jugoslavije za odbranu mira,

NA zgarištu čovjek razmišlja o zdđanju — na bespuću o domu — u

bolesti o zdravlju — u ropstvu o slobodi.

O čemu razmišljamo u ovim ustaničkim danima? Razmišljamo o miru. Devet nas godina dijeli od prve nemirne ustaničke noći. Kađ će nas đevei godina dijeliti odđ prvog. zaista mirnog poslijeratnog dana?

AVARI, Huni, Tatari — Pranci, Križari, Pustolovi — Mlečani, Turci PFrancuzi — Nijemci, Austrijanci, Talijani, Bugari, Mađari — tko sve nije upadao u našu zemlju i pustošio po njoj?!

No, i gdje su ti silnici? Nestali su i otišli. Na ličkim vrletima, na boganskim pašnjacima, na šarplaninskim proplancima, čuva čoban stado ovaca i pjeva. Ponekad otužnu — ali našu pjesmu.

reč nije ušla)

I Pri dolasku Narodnooslobo dilačke vmiske u Šumadiju

Šta smo se ovo ućutali, druzi? Radosni klik nam zar u grlu mrzne? Gde nam je zlatne, moćne reči jek? gde blesak oka, mah pozdravne ruke, da luču digne, zelen lovor pruži?

Šta smo se ovo ućutali, druzi?

A s kol'ko čežnje prizivasmo Nju,

još s deđovoga kolena, do juče, izgledali Je sa dlanom nad čelom.

A sad kađ nam je stigla, zdrava, jaka, Lepojka naša, Narodna Sloboda, snebivajući, u stranu se zbismo, uvukosmo se pod koru ko željka tinjamo, žižak kraj gorskoga kresa,

»Zeleno, ai što volim zeleno... zelenu dolinu uz Neretvu što se pjeni i zeleni kroz klisure u ljeto jutro, puno sumca i ptica. Dahće mali voz uskotračnim kolosijekom, zakićen perjanicom gustog dima, zviždi promuklo i piskutljivo kroz trave i voćnjake, takmiči se s divljom planinskom rijekom, tutnji i tandrče kroz gusto zelenilo rastinja i voda.

— Sve će to uskoro biti jezero tumači nam uvjerljivo dragi drug iz Mostara — jezero za hidrocentralu u „ablanici! Kimam sumnjičavo glavom, žmirkam nepovjerliivo, trepćem kao svraka na vjetru. Dođe mi nekako čudno i žao za tir. svježim, sočnim zelenilom, za tim krivudavim, kremenim drumom kroz klisure, pa i za tom prugom što liči na dječiju igračku, za starinskim kasabama i raštrkanim ko-

zelenog), upravo tu pod nama, prola=zila starinska smiješna uskotračna željeznička pruga, kojom je nekoć dav-

no, davno — prije gođinu, dvije! ~ putovao njen tata s veselim drugovi ma pjesnicima u Jablanicu, da vidi – izgradnju te hidrocentrale što danas proizvodi — 400.000 HP, što osvjetlja-

va &totine naselja, pokreće hiljade strojeva, služi milijunima ljudi.

Tutnji i dahće zahuktali voz prema Jablanici i u mom se Bjećanju javlja uzbudljiv — iako posve konkretan — odlomak iz jednog govora M. Pijade o našim velikim objektima, Koji gaslužuju da ih svatko u našoj zemlji, pa i najmanji pionir, dobro upozna. Sjećam se i onih gotovo holivuđskih bajki o Dnjeprostroju još iz doba njegove izgradnje, a-.eto, nažalost, da ne kažem na sramotu, o Jablanici ne znam

zapiljili se u kap svoga ulja,

NAKAZNOSTI rata poznajemo mnogo bolje nego li blagođati mira. Zato je — a svud oko nas huči, buči vek!...

1 potrebno mnogo više govoriti o ovom drugom. 1944 Poteškoće u ishrani, nedostaci u snabdjevanju, birokrati u uređu, špe- II ;

kulanti na tržištu — fo su porođajni uslovi socijalizma. Neprijatni ali neop~ Šta smo 6e ovo ućutali druzi?

hodni, Gde su nam reči, nevidljive tkalje

Imade ljuđi koji primjećuju samo njih. Jedni to čine iz zlobe — drugi što žive niti međ dušama pletu?

iz dobronamjernošti, Našoj zemlji i stvari mira čine lošu uslugu i jedni i Gde su nam reči što svetle i žegu, drugi. medonos-pčele, žaoke ubojne?

Gde nam je divno nasleđe deđova? * guslara slepih, rečitih mudraca, Njegoša, Đure, vidovitih :.reca? Zar da nam sila i lepota reči na oporuci pradeđova stane, na kletvi majki, na Titovoj komanđi?

MNOGO bolnica i škola, dobri putevi, kulturno trgovanje — zeleni parkovi, vesela i zdrava djeca, zadovoljne majke — razvijena industrija, blagostanje za milijune trudbenika naše zemlje — to je socijalizam kakvog želimo,

socijalizam kome težimo.

Imademo li sve preduslove da ga stvorimo? Na granicama potreban je

mir. Drugo sve imamo u našoj zemlji.

AKO hoćeš mir — spremaj se na rat. Ova latinska poslovica mogla bi se danas parafrazirati: Ako spremaš rat — govori o miru. Barem je tako u slu-

čaju Koreje.

NAROD bez ratova — narod bez historije. Za iđućih pedeset godina spremni smo odreći se ovakve historije — da barem jednom u petstotina godina u miru obradimo svoja polja, da barem jednom u miru pojedemo svag-

danji kruh.

U želji da naglasi izuzetnost i osamljenost položaja naše zemlje. neki je strani novinar napisao: Svijet se dijeli na istok, zapad — i na Jugoslaviju. To je možđa duhovita ali ne i odviše točna primjedba. Kroz duga tisućljeća svijet se dijeli u dva dijela: u tabor napretka i slobođe — i u tabor mraka i

ropstva.

Nama pripada čast đa živimo u zemlji čija izuzetnošt proističe iz izuzetnih napora koje činimo u obrani naše nezavisnosti i mira u svijetu.

Takva izuzetnost nije osamljenost!

NITKO tako dosljedno ne brani mir kao naša Partija — nitko se tako dosljedno ne bori za mir kao naši narodi. Zašto? Zato jer ličimo na čovjeka

'·xmukosmo, u pepo zapreteni,

A planinama i đolinama našim vetrovi zvižde, 8&ve bukti, izgara: osmudiće nam uvijena krila, u zavetrini strehe olimpijske.

.•.. Napolje, napolje, ı. gužvu raskršća, u buru balkansku, na košavu Sveta, pred jurnjavu dan4, i topot vekova, pred ljude, pred urlik uzbibanih masa, što vitlaju ljutim vatrenim oružjem,

i pitomim gvožđem tvoračkog alata,

Natpevaj, nadviči gomilu, promukni, -— a onom prvom, razdrljenom drugu zastavu otmi iz žilave ruke,

zaljuljaj, digni, zaošijaj njome,

ko rumen plamen neka zavihori

nad glavama, — razbarušenim, — vrelim!

I rodiće se Slovo na usnama, snažno i skladno, oštro i umilno, uleteće u zadihane grudi, „okrilatiće pesmom neumrlom:Od pasa basu prenosiće spomen na sram i užas robovanja ljudi, na šlavu borbe za čast i slobodu, na &lavu ruku koje gole grabe usijan čelik i oštricu guje!

1945

P. Milosavljević: Rađanje. sunca u planinama

libama uz guste, srebrnaste vrbike i visoke jablane, zaljuljane jutarnjim srhom., .'=st, žao mi dođe, ali tek začas, za kratki trenutak, jer već kroz neke paučinaste koprene lakog polusna slutim blisku javu, punu rađosnih iznenađenja kao u davnoj priči. Zaista — »nema ljepših priča od onih, koje stvara sam život« A naš novi tj, socijalistički život stvara ovdje neslućenu, a ipak posve realističnu priču o ukroćenoj goropadnici, o sputanoj planinskoj rijeci, o savladanim elementima i o neiscrpnim izvorima energije i svjetlosti — priču sadašnjice, ljepšu od svih priča iz davnine.

Jednoga dana (ah, jednoga dana!), uz krmilo &nažnog mofornog čamca, čamca domaće proizvodnje, možđa ću pričati svojoj maloj Katarini, koja zaBad zna samo priču o Crvenkapici, kako je na dnu tog jezera (vjerojatno

gotovo ništa, barem ništa određenije, konkretno, iz vlastitog iskustva, »Slavno historijsko mjesto prelaska preko Neretve u IV ofanzivi postat će iznova slavnim današnjom gigantškom izgradnjom...•« — rekao je Moša Pijade. I evo me, ipak na »licu mješta«, zbunjenoy pred stvaralačkim zamahom u idiličnom zelenilu kotline, zatečenog radnim poletom mas4, zaprepaštenog činjenicama, a opet nekako dječački sretnog, nekako djetinjasto gordog zbog ovih ogromnih vertikalnih i horizontalnih tunela, iskrčenih drumova uz strme litice klisura, gusto podignutih zgrađa i vitko prebačenih mostova, Tutnje mine u brđu, putuju nad glavama crni vagoneti srebrnastim žičanim konopima, pjeni se i bijesni divlja Neretva, zamućena hiljadama kubika iskopane zemlje, zjape crna ždrijela tunela u klisuri, a tamo daleko, tamo višoko, ravnodu-

koga su godinama utapljali i kadgod bi Otat glavu na otela i Sa dublje uđahnuo zraka, već se našla nečija a koja ga je dublje uronila u ! ) di vođu, U stoljetnoj borbi na život i smrt — isplivali smo konačno na obalu. o OR a MUa EROL a a So i i Na našu — socijalističku obalu. Golim rukama krčimo šiprag i gradimo krov Jovan BOSKO VSKI! aa o ita ka dno KUNI nađ glavom. Odahnuli još nismo — pa zar je onđa čuđo što nemirnim očima tko Ožobani raV{aia M COIDONI | gledamo kako se DOOUECi ponovno spremaju da nas bace u virove i ponovno a ti okaGiUU JOOJ e: zagnjure u smrfnome Viru!? , 3 ! 3 at Buđimo mirni. Na obali smo — naša je sudbina u našim rukama, a i i o ya 3; O je POO

PROLAZE cestom pioniri i pjevaju. Ođlaze na gođišnji odmor. Pored njih prate ih majke, i radosno guču, sretne — zađovoljne. Mir! Ima li veće bla-

gođati od mira? i *

MTR bez slobode lanac je ropstva

IMA vređnota koje stičemo rađom. Druge, kojekakvim blagom. Treće, isključivo zlatom. No postoji vređnota kojoj je jedina cijena — barem za Bada — oružje. To je sloboda. Nju stičeš i braniš silom,

Neka je hvala trudbenicima teške industrije naše zemlje, koji pružaju

našim narodima moćna i raznovrsna oružja za obranu naše slobodne domo-

vine,

BEOGRAD. Prilazim lađom iz Zemuna i gledam taj grad. Isprsio se ma ovim rijekama Mirok i moćan, diže se gordo kao svoj vlastiti spomenik. Podsjeća me na stećke i bogumilske dane, na Turke — na sudbinu našu, I dok u njemu vri život slobodnih ljuđi, on stoji ovdje u nijemoj spremnosti borosi koji stražari na međi socijalističke d

'U dane kad spominjemo ustaničke borbe

prijestolnici, heroj građu — Beogradu,

— neka je mir jugoslavenskoj

____A

emaa imao Oko 7 / 9 _ Wojr) 4

| ir

|| IJ

i LS"

„ ZO ara:

Deset godina

kako sam predviđao.

Seđeo je na klupi pređ kućom.

Izdaleka je u mraku zasvetlucala kao svitac večito upaljena cigara i ozarila mu suvo, koščato lice, na kome je crna koža bila puna sitnih borica, zategnuta kao parče prljavog pergamenta, Otpozdravio je nemarno, kao da smo se još maločas videli, i samo se malo pomakao, praveći mi mesta na klupi, pored sebe, Seo sam i čekao da me oslovi. On ćuti. zagledan u mrak pred sobom, kašlje s vremena na vreme onim oštrim staračkim kašljem od koga ti se čini da će gruđi da mu se raskinu, zatim strasno povlači iz cigare pljuckajući negde u stramu. Negde iz kuće mestrpljivo bleji onih desetak ovaca, koliko mu je ostalo iza nacionalizacije, i sad pod stare dane potuca se po kamenjaru, kao da hoće da prkosi nekome ljudima iz sela, zadruzi ili novom životu? — Deset godina nisi đolazio — Kaže on oporo, a reči mu odišu gorčinom — a kad si već ovde, tebe nema da navratiš, da pitaš: kako .živiš, striče, kako si preturio preko glave rat i o&tala iskušenja...

A zatim, sležući ramenima i gledajući me pravne u oči, kaže, ne đa bi me prekorio, već đda me upozori da ne treba tako visoko dizati glavu:

— A možda imaš pravo — postao 6i sada veliki čovek.

Dobijam želju da mu otvoreno, u lice kažem zbog čega nisam dolazio; nekako me sve ovo, jako je otada prošlo deset godina, neodoljivo i mučno potseća na moje poslednje letovanje u planini, na bačiji kod bogatog strica, na čijoj sam trpezi, istina, mogao da skinem bleđilo s lica, ali ne i onaj tihi, neođređeni mladićki bol koji sam zajedno s bledilom donosio iz grada.

Ipak prećutim, i i

To pripada onoj'prošlosti, koja se nikada neće vratiti, Sada u ovoj tihoj planinskoj noći trudim se da potisnem neprijatne uspomene i da dozovem iz sećanja likove ljudi koje sam tada upoznao, a kojih sada ovde nema,

S fric me dočeka upravo onako

Nema sada govorljivog, veselog čobanina Aljuša, đa me kao nekada Dpogleda svojim , zelenim, večito nemirnim očima i začuđeno vrteći glavom da me piha sasvim naivno i iskreno:

— Zašto ši toliko slab. momče? Sigurmo imaš devojku u građu?

Ja se snebivljivo nasmešim i ne nalazim odgovor.

Ovom kršnom, „dobrom gorštaku, međveđa tela, sa šakama u kojima je iščezavala moja nežna prozirna ruka, izgleda neobično i čudno što u svetu postoje i mršavi ljuđi, On sumnjivo vrti glavom na moje „smušene reči, gleda me nepoverljivo, a zatim odlazi u tor kod ovaca, zadirkujući glasno izdaleka ataroga bača Damjana. Dobri moj Aljuš! Otišao je sa ubeđenjem da u građu, u devetnaestoj gođini, mlađić može da pati samo zbog ljubavi.

A bilo je zaista nečega neobičnog u njegovoj prirođi, Snažan kao planina oko nas, kađa je koračao kao da se kotrlja komad onih gorostasnih stena što se izdižu visoko u plavo nebo, a tako nežna srca! Kao svaki čovek sa planine, nije umeo da ispoljava &voja osećanja na viđan način, ali. se njegova dobrodušnost osećala u svakom njegovom gestu. Doterao bi predveče ovce sa paše, zatim bi se đugo prepirao sa starim bačom — bili su večito u nekom čudnom nesporazumu, a kada bi noć daleko odmakla i nebo nad planinom se osulo zvezđama, sedeo je pored mene pređ kolibom, dok bi u mirisnoj travi zrikali zrikavci. Kao đa je maštao zajedno sa mnom... O čemu je razmišljao taj čovek sa skromnim željama?, Da li o devojci koju treba da otkupi posle Mitrovdana „zarađenim novcem kod škrtog gazđe? Da li

i on pati zbog toga? Bio je svega šest

godina stariji, ali je prema meni uzimao neki brižan očinski stav, Kada sam kasno u noć odlazio na spavanje, čudio sam se otkuda na mome ležaju sveže paprati; to je moj dobri Aljuš, večito u poslu .dospeo da nabere i đa nomnnženo razastre.

Za večerom (jer smo samo na Vvečeri bili zajedno) jeo je neobično mno-

go. Iz obilja mleka i sira, on bi u velikoj zemljanoj zdeli udrobio gotovo čitav ražan hleb, nasuo preko toga malo kisela mleka i triput više vode i to bi začas posrkao. Pre svakog jela obavezno je nazdravljao gazdi, želeći đa mu bog đa još više. Bač — neki daleki stričev rođak — pogleđao bi ga mrko i u njegovim tamnim očima, preko kojih je bila prevučena tanka krvava mrežica, sevnulo bi nešto preteće, „neprijateljsko, nešto što nije smeo glasno pređa mnom da kaže. Isprva sam mislio đa u ovaj zdravici ovčara „Aljuša ima neke ironije, ali sam se kasnije uverio da je njegova odanost gazdi koji ga — po njegovim rečima — hrani, upravo pobožna i &veta.

Sada Aljuša nema, Pitam strica, a on mi neodređeno kaže da živi u evom selu, u planini, Da li se za ovih deset godina nešto promemilo u njegovom karakteru. U to sam duboko ubeđen. Svakako on sada ide za zadružnim

stadom, srećan i zađovoljan kao nje-

govi drugovi iz ovog sela koji su mi sa ponosom pričali o hiljadama ovaca u zadružnim bačijama. Svakako, on sada ne nazdravlja više gazdi i Verovatno bi se nevino nasmešio kad bi ga neko potsetio na to. Nema ni staroga bača ovde — nema ga ni u životu više, Umro je negde pred sam rat, nezadovoljan i mrk, kao što je večito bio i nije đočekao da vidi strica u takvom stanju kao što je bio on. A to je — to tek sada shvatam strasno želeo...

Seđimo tako sa stricem i ćutimo. On kaže nekoliko reči, ja odgovorim kratko i opet zaćutimo, Između naš stoji vreme od deset godina, Deset godina. — To nije samo vreme pada jednoga čoveka i uspon drugog. To je vreme jedne revolucije, koju moj stric ne samo Što neće da shvati, već joj se grčevito odupire . instinktom čoveka kome je ona oduzela sve: bogatstvo i

vlast nađ ljudima. A za mene i Aljuša ta revolucija

znači život,

bama. Priznajem, potpuni sam laik i neznalica u stvarima hidrotehnike i voltažA, te kao dijete priču slušam objašnjenja rukovodećeg inženjera Danila Protića. Nešto shvaćam, ponešto tek naslućujem, nešto dočaravam a ponešto predosječam i sagleđavam kao blisku stvarnost, kao veliko oštvare– nje Wutrašnjice. Penjem 6e & drugovi i ma uza strme klisure, epotičem kroz duboke, mračne tunele, kroz koje ju

re vagoneti, zaglušu'u me tutnjevi eksplozija, uzbuđuju postignuti rezultati, zadivljuje napor i elan ljudi i vjerujem, čvrsto vjerujem u suhi, matematički strogi i jednostavni podatak, da bi ukroćena goropadnica Neretva, kad bi njenu energiju upotrebi isključivo za osvetljenje, mogla da op. skrbi svjetlošću čitavu Jugoslaviju, I dok tako zamišljam milijune upa= ljenih &ijalica diljem čitave Jugoslavije — toliko milijuna &ijalica koliko Jugoslavija broji stanovnika — na dnu” vidika kao u tankoj, ljetnoj izmaglici vidim konture mosta, što sam a pre? | 3 ma slikarskim platnima zamišljao prelomljenog i srušenog u koritu Neretve, mosta čuvenog iz IV ofanzive, pozna – tog iz Deđijerovog Dnevnika. — Toje ncevi most — pređuhitruje me odgo vorom inženjer Protić — ostaci onog. starog još se kupaju u Neretvi. — L, nekako spontano, odjednom, naviru – | mi u &8jećanje atihovi što sam ih 10 šle zime slušao iz usta pjesnika Nazora, koji je, prešavši nakon prel ranjenika preko porušenog mošta, u svojim »Legendama o drugu Titue uskliknuo: ZOOOVLV M Neretvo majko, srušili smo ćupriju, Al nove ćemo graditi mostove..• I budne mi teško oko srca što stari pjesnik-partizan nije tu, da vidi nove mostove, i sve ono gigantsko i veliko, · : kao što je ova hidrogradnja, što se. Ni usprkos svim poteškoćama podiže iz dana u dan i raste pred našim očima –kao djelo vlastitih snaga i socijalisti čke svijesti naših naroda. Ako ima još koga, tko je nepovjerljiv prema kon= i &truktivnom zamahu socijalizma | na=šoj boljoj budućnosti, neka provede bar jeđan dan u Jablanici. Tu će mu i} se perspekiiva petoljetke otkriti ne

"01 si re

. samo u njenoj elementarnoj snazi ne-

go i u svim vidovima njene nešlućene ljepote,