Književne novine

SMRT

FAŠIZMU — SLOBODA NARODU

LIST ZA KNJIŽ

'EVNOST I KULTURU

~

GODINA II i | : Uredništvo: Francuska 7, tel. 28-098 i UT ; JEDANPUT NEDELJN TE : BROJ 52 Administracija: Kardelieva 31, tel, 24 –001 | NACOCODA O :- NOROORE 89) ISU IĆEAZINJEU 7 M B 4 DD AVM : |

POE/IJPh JE VE

JO n dana — biće skoro tri meseca — krajem septembra, tek laki rujni talas preko lišća

i prozor još otvorem u sobi, na mom stolu našli su se sasvim slučajno jedno kraj drugog nedavno objavljene TN PO DES nea DOE Maksimoic u pozmatioj zagrebačkoj kolekcij »Mala biblioteka« i jedan broh oka cuskog informativnog književnog časopisa »Paru« (»Izišlo«) čiji je uvodnik glasio: »Bilans pola veka nauke i filozofije«. Na nekih četrnaest stranica, rezimirana su bila i pobrojana redom, po godinama, što je moguće kraće i zbijenije, bez komentara, presudna i najznačajnija otkrića i pronalasci u svim naučnim granama u | o protekle prve polovine. XX ve-

a.

Rekao sam »našli su se sasvim slučajno«, jer, zaista, između namere da napišem kratku belešku o »Pesmama« Desanke Maksimović i. namere da pišem, u ovoj godini preloma našeg stoleća, kao neki osvrt na tu burnu i znamenitu polovinu XX veka, koji je i samo tkivo i sav uđes i našeg života, te sam u fu svrhu pabirčio gde stignem pofreban mi materijal, nije bilo đo toga dana nikakve veze. Tema »Desanka« i tema »polovina veka« bezbrižno su tekle, činilo mi se, u mojoj pomalo lenoj spisateliskoj glavi, kao dve paralelne reke đa se možda nikađ ne sretnu, baš onako kako su nas učili u geometriji. Ali od toga časa — ne znam da li će mi poći za rukom da ovđe pred vama evociram sav nemir i sva ona pitanja koja su iskrsla u meni iz tog neočekivanog susreta nauke i poezije na mom stolu tog popodneva krajem prošlog septembra — ali od toga časa te dve paralelne teme, dotle ničim ne povezane kontrapunktno ali nerazlučivo spojile su se u jednu. i, izgleđa, tek se tako međusobno punije osvetljavaju, tek zrelo postaju jasne u svetlosti grandiozne teme žive istorije ljudi pred našim očima, u ovoj tek prohujaloj polovini ovog našeg izuzetnog XX veka — izuzetnog, jer je izuzetno nama pao u đeo da se s njim rodimo, živimo i umremo, i kako-tako predamo baklju đalje.

U kratkoj uvodnoj belešci za članak o kome je ovđe reč: »Bilans pola veka nauke i filozofije« pisalo je:

»Poluvek koji se završava bio je, u oblasti čiste nauke, a naročito u fizici, revolucionarnog karaktera dosada bez primera u istoriji misli. Principi za koje se verovalo da se mogu pripisati evenfualnoj strukturi samog razuma kao princip isključenja Trećeg i princip kauzaliteta bili su dovedeni u pitanje, jedan u čistoj matematici, drugi u eksperimentalnoj fizici; okviri prostora i vremena bili su iz temelja poljuljani, a prvenstvo Ruklidove geometrije u tumačenju fizičkog sveta je iščezlo. Ako se posmatraju četiri revolucije u fizici: teorija kvanta, teorija užeg relativiteta, teorija uopštenog relativiteta i 1alasna mehanika, može se videti da svaka od njih ima značaj koji se daš

uporediti sa značajem koji su u svoje

vreme pretstavljali Njutn i Galilei, što svedoči o izvanrednom ubrzanju razvoja misli. Napredak teorije i napređak opita išli su gotovo u korak. Ne može se, međutim, reći da je isto bilo i sa tehničkim razvojem čiji se ritam znatno usporio u poređenju & ritmom koji je imao u prošlom štoleću: pošto se oslobođenje atomske energije zasada upotrebljava u destruktivne svrhe, mi nastavljamo da živimo na izvorima energije poznatim iz XIX veka, i pored brojnih i važnjh iskorišćenja koji su izmenili okvire našeg svakidašnjeg života (avion, radio)«, A zatim se u članku vrtoglavo ređaju brojna naučna otkrića i pronalasci, u kratkim, sažetim formulacijama, koje za laičko uvo zvuče tajanstvenije od svih nerazumljivih. strofa Gongore, Malarmea, ili nekog od na• ših pesnika između dva rata. zV samo nekoliko nadohvat Uze-

Ra : i

U oblasti matematike i logike: 1900. — David Hilbert, koji je godinu đana pre toga, nabrojao nužne i. dovoline aksiome za postavljanje temelja Euklidove geometrije, objavljuje na međunarodnom kongresu matematičara u Parizu 23 problema koji čekaju. da ih matematika reši. Ć

1900. — Riči i Levi-Čivita zasniva-

ju tenzomu analizu ili apsolutni di-

ferencijalni račun, koji će postati 'ma-– tematički instrument relativističke fizike. + I 1904. — Zermelo formuliše aksiomu izbora koji se tiče mogućnosti da se uredi svaka skupjna čak sastavljena od neizbrojivog beskraja elemenata, što otvara krizu „matematičke misli na granici Jogike i filozofije: matematičari se dele na dva tabora već prema tome da li usvajaju ili odbacuju. legifimnost rešenja u kojima interveniše beskrajni niz operacija koje BrevaZi laze mogućnosti ljudske konstrukci-

e.

A najzad: .

1944. — Mašina za računanje ENJA (18.000 „elektronskih tuba —v sagrađena na Univerzitetu u Penajlvaniji) zamenjuje matematičara u svim. njegovim računan)ima, ali ga ne rasterećuje napora invencije.

Dušan Matić

U oblasti teoriske fizike: 1900. Maks Plank uvodi pojam kvantums delovanja ili zrna energije 'pomnoženog vremenom: energija se ne emituje niti apsorbuje neprekidno već u skokovima koji odgovaraju celim sadržateljima jedne nedeljive konstante. Prekid sa postulatom kontinuiteta koji je primljen još od vremena Lajbnicovih u svrhu izražavanja zakona prirode putem diferencijalnih jednačina. 1905. — Teorjja relativiteta Alberta Ajnštajna: nesavladivi karakter brzine svetlosti, koja se ne poređi ni s jednom drugom brzinom u praznini; međuzavisnost prostora i vremena, koji prestaju da imaju »apsolutni« karakter kada se uzmu izolovano; promenljivost mase jednog tela u funkciji brzine, dakle energije. Obaranje osnova racionalne mehanike koja je primljena odđ vremena Gallileja.

Zatim uvodi pojam fotona ili čestice svetlosne energije, u optiku.

1911. — Raterford konstruiše model atoma prema slici sunčanog sistema.

19139 — Nils Bor predlaže novu sliku modela atoma u sklađu a& teorijom kvanta.

1919—1913. relativiteta Ajnštajna.

Teorija „uopštenog Svet se uka-

'zuje kao krajan, ma da bezgraničan u svojim „prostornim dimenzijama

(svetlosni zraci mogli bi da ga obiđu a da mu ne nađu granice.)

1927. — Verner Hajzenberg ustanovljava relacije neizvesnosti prema kojima je nemogućno simultano i sa istom preciznošću opservirati položaj i brzinu jedne čestice, iz čega proističe nemogućnost da se tačno predvidi njen budući položaj. Prekid sa klasičnim „„shvataniem determinizma: O načinu da se filosofski interpretira taj događaj, fizičari su se podelili u dva tabora: s jedne strane Plank, Ajnštajn, Lanževen (oni koji ga pretpostavljaju) i s druge strane Nils Bor, Edington i Dirak (oni koji ga odbacuju). U oblasti eksperimentalne fizike i hemije: 1903. — Raterford ukazuje ma spontano raspadanje radiuman u helijum i radom: prva opservacija jedne transmutacije, +j. nastajanje jednog prostog tela iz drugog prostog tela,

1919. — Raterford ostvaruje prvu eksperimentalnu transmutaciju azota u kiseonik, [

1999. — Lorens konstruiše prvi ci-

klotron (akselerator čestica) “u cilju razbijanja atomskog jezgra.

1542, — Fermi postavlja prvi atomski stub u Čikagu.

1945. — Eksplozija atomske bombe. 1949. — Zlato je dobijeno transmu-

tacijom polazeći od isotopa žive.

Stari san alhemičara, dakle, ostvaren. je.

U astronomij:: 1900-—1911. — Otkhriće kosmičkih zrakova, tj. radioaktivnih emisija čije je poreklo van naše planete.

1924. — Lasket ustanovljava postojanje gasa koji apsorbuje svetlost u prostoru: nema nigde savršene praznine, ma da svuda ima praznine.

1925. — Linbled i Ort utvrđuju postojanje rotacije naše Galaksije (mlečnog puta), što dopušta da se izračuna podrazumevajući tu i

njena masa mračna tela. 1948. — Instalacija džinovskog te-

leskopa na bregu Palomar koji dopušta da se sagledaju spiralne nebuloze udaljene od nas milijarđu svetlosnih godina. (Brzina svetlosti u sekundi 300.000 kilometara).

Čovek je praktično sagleđao do dna beskraja, koji ne može da zamisli, ali koji, eto, može da meri i vidi. |

Neću vas više zamarati nizanjem čudesnih otkrića u biologiji. ;

Pred tim nabrajanjem naučnih otkrića i pronalazaka u toku poslednjih pedeset godina, od kojih je svaki genijalni korak napred ka sve punjjem i dubljem poznavanju stvarnosti i od kojih sam vam ovde izneo samo neke, čoveka uhvati vrtoglavica: neke sam od njih razumeo, nekima naslutio značaj, ali najveći broj ostao mi je nepristupačan. Ja sam se setio reči jednog velikog modernog hemičara: »Ima nekih rađova o istraživanjima u hemiji koje su pročitali i razumeli samo nekoliko — mislim da je rekao 13 kolega«, tolika je već razuđenost na· učnih specijalizacija, da jedan čovek danas može tek jedan mali deo hauke da obuhvati. Prošla su vremena

onarda i Renesanse.

e ja sam rasejano otvorio prvu stranicu »Izabranih bpesama« Desanke Maksimović, koje su stajale na stolu, na domaku moje ruke:

Pesnik ! proleće

Ko kaže da pesnik biti može, đa nije trčao i vodom buja lo travu do ena, BS BiiGaked aprilskom kisnuo do kože 1 5 glasovima se dozivao ptica,

RP. kaže "' posnik posle Čifmnja gu biblioteci u bladnoj građdskoi kući ne sme otići pođ nebo da sana, da se po zelenom runu zemlle prući, opilen vrenjem u sebi pesama.

Ko kaže da se o l{ubavi pevati ne sme, niti o mesečini, proleću i resi,

da' kra! pesme narodu | dnamovini

ne sme{|u protrčati 1 stihovi bnel aprilske, pljuskonf umivene pesme.

Ko kaže da pesnići nemaju prava ha snove, proleća ma radosti lične, Nije valida apDrilska ponikla trava za srce što na sebi liušturu ima za ismevače i sebične.

Pesnici žive celim životom,

s ljudima su u drugarskom razgovoru, na radu, u srcu borbe krute;

pesnici osamljeni dočekuiu zoru, gpledaiu oblake i ćute, ćute.

Čitate naše pesmarice,

ko aprilski pašnjak su mlade i sveže, opevajlu bitke |I radne polete, opevaju sve ođ puške do ptice,

Pesnici pevaju i zemlju svete, ni od sna, ni od stvarnosti oni ne beže.

i nastavio sve do poslednje strofe poslednje pesme u zbirci »Pesnikov kip u parku«:

A sve okolo kolika ie đomovina biće puno tvojih ostvarenih snova; mirisaće svud parkovi iz mraka, zemlja će biti puna srećne dece kao jutra molubova

i uvek biće bolji život sina

od života predaka.

Nisu fo bile za mene nove pesme; ali kao da sam ih prvi put čitao. Kao da 'se više nije ni radilo o pesmama Desanke Maksimović, već o prisustvu poezije same. Nikada možda kao te večeri „septembarske, u „podnožju grdnog oblakodera nauke koji se uzvitlao pred mojim očima do ledeno čistih nebesa apstrakcije i teoriske istine i zapanjujućih naučnih opita, koji se neočekivano pretvaraju za nas u mašine, vitamine i krvavo očigledne atomske bombe, i pred kojima se čovek oseća izgubljen, nikada, kažem, kao tada nisam osetio smisao, značaj i značenje poezije i njenu ulogu među nama.

Neću ovde izlagati nikakve teorije o poeziji, niti ih pobijati, neću razvijati nikakva umovanja; neću ulaziti u muke i veličimu pesničkog stvaranja, u ono što Hegel naziva »stvaralačkom moći«, a pesnik Bodler ironično »pesničkom kujnom«, o kojoj ni on sam nije nikada progovorio. O toj

puno tuge,

pismonoši

i pramem sete:

bez parada;

na pale čete,

i bukvare,

piše sinjem.

bliže, bliže,

koje kaže:

| u noć kasno,

nigJe javno:

Božena Novakova Šalje glasa.

Desanka Maksimović

Pismo iz Ceške

pBožena 'Npvakova mi piše pismo

Golub mi na HErilo

»Mi ni ove godine opet nismo juroslovenski slavili praznik ı niti u svečamo obukli straže.

'REKIBMI NVEŽIMAA NVETA »

zanatskoj strani pesničke umetnostj uostalom, koliko ja znam, samo su se dva moderna pesnika, bez okolišenja i zazora, usudila da govore: Alan Edgar. Po i Majakovski. Hteo sam, međutim, večeras jednostavnim rečima, možda šapatom. kao što se govori o dragim i dragocenim stvarima, da govorim o onom »čuđenju u svefu«, kako je rano preminuli hrvatski pesnik A. B. Šimić jednom rekao za pesnike, da pred vama pokušam da raščlanim

'one sažete reči Geteove: »Genije pes-

nika vam otkriva„snagu čoveka«, kako bi nam bar malo jasnije postale ona potreba i glad za poezijom i njena čar koja struji, ista, od onog do besvesti ponavljanog u detinjstvu:

: n đen di nu Sa raka ti nu,

do najzrelijeg stiba Njegoševog: Što je čovjek? A mora bit' čovjek

Stih koji je čitav jedan program života i jezgrovit izraz tragičnog dostojahstva čovekovog, stih u kome reč »čovjek« u razmaku od jednog jedinog polustihs, magijom pesničke vizije ,iz odraza slabosti pretvara se u izraz snage.

Čuli ste maločas pesnika:

Ko kaže da pesnikmože biti da nije trčao za vodom bujica i gazio travu do kolena .. s

Ko među nama, međutim, nije gor: nje stihove u sebi ponovio, i nehotice izmenio jednu reč:

Kn kaže da pesnik može biti da nije trčao za vođom bujića i gazio travu do kolena

Jer pesnik je to osnovno jednostavno ljudsko i hteo tim stihovima đa u sebi razgrne iza površne maske svVOoOga lika i to čovečansko jezgro da iščupa iz ljušture svog svakodnevnog života.

Ako ppezija nije puka igra — a ona to:nije —, ako postoji neki smisao poezije, onda, čini mi se, i leži ubravo

(Nastavak na četvrtoj strami)

kao da se vekove videle mismo, kao da do neba rastu Karpati, ili da na puteve krete duge.

Božena Novakova mi po golubu

potajne pozdrave šalje iz Češke. Preko gora grdnih ptica prelete, kroz oblake, vetre probi se teške.

Ptica mi u kljunu doneše pismo, »Mi ni ove godine opet nismo jugoslovenski slavili praznik,

ni palili u Pragu vatromete.

U Češkoj je opet novembar bio

ali je moj otac t čast vašu u podne doneo cveća iz grada, i za vaše zdravlje digao čašu.

Mislio je narod na Jugoslovene,

i negde u vrtu koji vene

igralo se vazdđdan vašeg vojnika praško belokosp, bucmasto dete. Đaci su pronašli stare čitanke gde o svakom vašem piše jurišu, i naporima što vam život zare, čitali šta stare čitanke pišu,« Čehinia devojka mi po golubu Ptica pismonoša donese meni pismo savijeno u famku trubu, novembarskim pokrivemo tihim inmjem, Pružih mu radosno ruku da sleti srce mu svoje otvorih širom: volim vesnjika što ujutru stiže, &vetlućav kao da minu svemirom

ostavi pismo

Ali sam na ulici, imenada,

kad su prozori stali da se gaše. susrela. naša dva pesnika mlada idu i govore vaše pesme glasno.

Mi nismo vaše otpevali himne

a ipak je ovo veče, sworo imnje, zbog fe ljubavi, tuče nezadržane,

bilo, i toplo i nezabnoravno.«

mi čak iz Češke Srečne minu. vetrove ptica laka,

tri planinskp h}adma prođe poisša, dok ne sfiže. swm Yosma ed ohlaka.

' izjave:

ZENICA OKA NAŠEGA«

(Povodom ogamdpsatonodišnjige rojmnja Frama Supiila}

Viktor Car Emin

Ta Je godišnjica minula 30 novembra ove godine. Datum, što u mene izazivlje bujicu uzbudljivih sjećanja. Dolijeću, naviru, navaljuju, i evo mene na čudu, kako da ih sredim i kojima da dađem prednost. Otpočet ću sa 2 januara 1900, danom,' kađ je na Sušaku izišao prvi broj Supilova »Novog lista. Novorođenom stoljeću bila su tada dva dana ... U Transvalu se lijevala krv. Krupni svjetski dognđaji bili su već u toku, dok su se drugi, kudikamo sfrahovitiji i za novi poredak u svijetu presudniji — mogli naslućivati.

U te već daleke dane pao je program »Novopg lista«, za' mnoge naše tadašnje petrefaktne politikastriće prava bomba. Nova riječ, nov stil i perspektive: sve novo! I sve u duhu one -— još u Dubrovniku — formulira-

me krilatice:;: treba početi sve iz nova! Zbog progona i šikama od strane

Kuenovih satrapa Supilo je već u proljeću 1901 god. prenio svoji list na Rijeku. U one dane posjetio me u Voloskom, i ostao u nas na ručku, Tijesna je bila naša sobica, kao i ona njegova tadašnja redakcija na Rijeci. Sobice ftijesne, ali srca široka ... Već su bila blizu četiri sata, kad se odjednom sjeti, da ima na Rijeci u pet.neki sastanak.

— Ne ćeš na vrijeme na parobrod, rekoh.

— Hoću, otsječe on, i u isti se mah diže.

Digoh se i ja, da ga otpratim do Opatije. Muka bijaše slijediti ga, Njegov jeđan korak — moja dva, tri. Onih njegovih krupnih koraka sjećao sam se i poslije, kad je predvodio narođ »velikim koracima«, što su fadašnjim političkim pigmejima oduzimali dah jer nisu mogli da ga slijede, Otuda i onaj njihov idiotski jal. prema njemu. Mnogi su se pitali: zašto je odabwao Rijeku za arenu svojih budućih borba? Zato, što mu ie ono njegovo oštro oko sezalo daleko. Rijeka, iako u rukama '*uđim, može već sVOjim položajem odlično da posluži njegovim planovima. Taj naš kvarnerski grad, ta — kako ju je Supilo nazvao — »zenica oka našega«, svojim mofskim putevima, veže Dalmaciju sa Hrvatskom, Jug sa Sjeverom, Istok sa Zapadom. Ona mu se. kratko rečeno, prikazala kao strateška točka prvoga ređa. Tožka — tako reći — odskočnica, s koje će jednog dana njegove krupne koncepcij poletjeti u svijet, đa mu ukažu, kako tamo dolje oko Trsta i đaljie na Istok živi narod iedan, koji sve upornije traži jedno doličnije mjesto pod suncem.

U času, kad je stigao na Rijeku, ni najupućeniji nisu znali svu dalekosežnost njegovih planova. Svoj rad

otpočeo je dubokom analizom ı naših tadašnjih vojnih prilika, političkih, društvenih, ekonomsHhih ... Krajnjom

ih dosljednosti raščir.ja i predaje preziru narođa. Glavni mu je nišan Zagreb i njegov pokvareni ambijenat. Nemilice obara u prah umišljene veličine, izvrgava ruglu našu tradicionalnu iđolatriju, smiješno obožavanje raznih »najvećih Žživućih« svojom brifkom dijalektikom razgoni smradnu kuenovštinu, raskrinkuje pretvorice, pobija laži, one konvencionalne kao i sve pakosne izmišljotine. Time navlači na sebe bijes i otrovne strijele svih pogođenih, a tih ima velik broj u svim strankama, »krugovima«, kao i na položajima, onim višim i nižim. Nema psovke ni pogrde, što je nisu bacili na nj. »Tuđi plaćenik, špijun, izdajnik« — ti su im izrazi najblaži, kad o njemu govore.

! Što se pokret više zaoštravao, to su najgrlatiji politikanti u Zagrebu i u provinciji sve življe dizali s njega ruke, I sa Supila, koji je sa svojim »Novim listom« bio jedan od najglavnijih podstrekača pokreta. Dani puni zanosa. Bježeći ispred hajke Kuenovih žbira buntovni omladinci tražili su zaklona na našim obalama, po neki i u mom stanu. Jednog dana dođe k meni Supilo pa će mi iznenada: — Hedervary se sprema ovamo u Opatiju. Odsjest će po svoj prilici u »Kvarneru« a ti gledaj da ispipaš broj njegova apartmana, pa mi ga javi..

Rekoh da hoću, a kako je ono vrijeme bilo zaista đavolsko, nisam pitao ni što ni zašto. Što je pak do Kuena, on nije uopće stigao u Opatiju.

Tako je već i slijepcima bilo jasno, kuda to Supil plovi i koje je pravo, duboko značenje one njegove kratke treba osvajati ze» mljište! Razumije se: naše, a ne tuđe! Te njegove riječi potječu još iz godine 1901. Imale su đa posluže kao odgopor okorjelom iredentistu, Trš-

. Ććaninu đru Venecijanu, bolje reći nje-

govoj otrcanoj frazi: Vennero codesti Slavi! — dođoše ti Slaveni! Fraza, kojom nas je još jednom htio da podsjeti, kako smo mi, Hrvati i Slovenci, u ovim krajevima tek nekakvi došljaci, pripuzi. Supilove riječi: Treba dakle osvajati zemljište! zvučile su kao opomena svima nama, da sve svoje snage usmjerimo na

to, kako bismo u svojoj kući GORI

što prije neograničeni gazde, ni

koga zavisni.

Svoji! Ma kako nam bilo — ali svoji i svoji! ;

Što dalje ta je misao u Supila po» primala oblike sve konkretnije, Već je i prije znao, da će do njena ostvaTenja doći najprije — rušenjem. I za njega je vrijedilo ono: centerum censeo — Austriju treba razoriti! — ali koliko li prepreka na tome pu= tu! Tu su Nijemci, čitavo germanstvo, tu „Madžari i drugi više-manje interesirani! Supilo, je toga svijestan, ali se ne plaši, ne preza.. Zna on, da Hrvati sami ne će moći da izvrše to titansko djelo. Zato iraži saveznike — doma i u svijetu. Njegova Riječka rezolucija i druge što su za njom slijedile, vid]jivi su uvod u tu kampanju. Potez s Madžarima prva je krupna posliedica njegove nove politike. No on ide i dalje: putuje u inozemstvo, u Ttal:ju, Francusku, posjećuje naj istaknutije političke ličnosti, iznosi im svoje koncepcije, predobiva ih za njih i najzađ postiže to, da pitanje Hrvafske postaje pomalo stvar i nekih drugih naroda. Znadu to dobro u Beču, otuda i sve one »armature«, »veleizdajnički procesi« i sve one bučne senzacije Friedjiungova prooesa, sav onaj hab»burški bijes, koji je uporno išao za tim da nepoželijnom »učitelju vinogradarstvo prelomi kičmu, đa ga likvidira. Međutim svi se ti procesi utapliaju u blatu kri vih svjedočanstava Klumeckoga i Na“ stića kao i u moru nepojmlijivih falsis fikata, montiranih laži i glupih iz« mišljotina crpljenih iz anonimnih li“ bela i pogrdnih pamfleta, A đok w tim prljavim manevrima prestiž dvora i monarhije propada sve đublje i dublje, dotle Supilov renome raste sve više i više, Evropa to osjeća, zato su njene oči i okrenufe k Balkanu, Hrvatskoj, Jadranu i k »zenici oka našega«, koja se sve večma širi, kao ad čuda, što to ona u sebi krije. I tako blagodareći tom pgenijalnom autodidaktu Rijeka odjednom postaje centar žive svjetske — da tako kažem radoznalosti. Tko nije u ono đoba ho• dožaslio u tu »zenicu oka našega«? Da spomenem samo dvojicu trojicu, njene — tako reći — redovne goste: Ma= saryka, Wickhama Steeđa, Scotus Vi• atora ... A gdje su toliki drugi, među kojima i razni politički protivnici, kao Lueger, ban Tomašić itd.? Dola• zili i umjetnici domaći i strani, književnici svjetskog glasa, da s njime vođe razgovore, što su za slušaoce bili od vanrednog užitka,

Tako je Supilo ne samo svojom ri“ ječi već i očima svojim fascinirao sve, koji bi mu prilazili. pa i one, koji nisu željeli da budu fascinirani ... Tako je on osvajao ljuđe a pomalo i samu Rijeku. sve u duhu svog programa, 4 kome je među ostalim stajalo i to, da će on, Supilo, u pogledu Rijeke rađiti onako, kako mu to bude nalagala nje• gova patriotska dužnost. TI dodao je: »Ovdje, na riječkom primorju vri i isto tlo pod nama ...« Tako je za• ista i bilo!

Supilo se je u svom političkom, na». ročito revolucionarnom rađu, osjećac često osamljen. Najbolnije „poslije Friedjungova procesa, kad su mn njegovi dotadašnji drugovi otpada od niega kao suho lišće od zdrava du. ba. No on je poređ svega i poslije neksije Bosne i nakon syih presudi događaja, što ih je Ona gesta Fr Jožefa redom izazivala, ostajao i stao stari revolucionarac, Jer reći — osamljen nije bio nikađa. manje u svojoj riječkoj i istarskoj O. kolini, gdje su i naši takozvani ljudi stajali uza nj najčvršće upre“i u frenucima za mjega najtežim i ne: opasnijim. Međutim — od svih mu najbliža bila omlađina. Ne ona šasta, sibaritska, dekađenina, nerirana, već ona poletna, bistrog, \ lekog pogleda, koja je već tađa u ni. mu gledala vjesnika nečega veliki što je mlađa, zdrava krv osjećala. svakom svome živcu, da daleko. ;

TI zaista, njen zdravi instinkt nije prevario, Supilo je u vrijeme rata živio svoj slom. Neprijazna sudbM htjela je čak i nakon njegove smrTiN, da još jednom isceri na nj svoje cro zube. Stvar je poznata: pošto mu mrtvo tijelo spaljeno u krematar! pepeo je nekoliko gođina ostao pohvy njen u A, poda Tek DO što se poduzeće zagroz!O, baciti u Temzu, pepeo je prenese meku privatnu kuću, Tu su oni OSMI ci ostataka Ostali do foa8 1928, Ć dana kad su (na n na!) upućeni: i OR Da, ali u Od sto vrijeme, dok Je 28 Mala i oUbvih ostataka plovio put MM“ brovnika, najbolji dio njegove alt dašnje omladine negdje je prita. +. brusjo oružje, kojim će — k Ž odsudni čas — i na zapovijed jednog genijalnog Vođe-pučanina letjeti da »osvaja zemljište« — naše, a ne tuđe! I sve to u divnom nnletu, uz nezapamćene muhe „napore i žrtve, koje će naposlietku biti okrunjene oslobođenjem Istre i Rijeke, te »zenice oka našega, tog centra novih stVvaranja na svim područjima napretka, svijetla i kulture .