Književne novine

STRANA ib

Kra!ke wosli iz inosiranslva

=

_

Đuzepe Verđi

| PRED PROSLAVU PEDESETOGODIBNJICE SMRTI ĐUZEPE VERDIJA

TPovođom peđesetogođišnjiice smrt! vell- kog italijanskog kompozitora Đuzepe Ver, dija, priređiće se u Italiji niz svečanih ko| memoracija, izložbi i koncerata. Svečamost! počinju dđvađeset „sedmog Ilamuara 1951 gođine, na dan nlegove smrti. a zawršavaju se oktobra. Milanska skala izveŠšće veći broi Verdijevih đela, a u nizu građova organizovaće se izložbe Verđi{evih POSO PEi TPovođom ove peđesetogođišnilee irđaće se marke sa likom Verđijla i međalje koje će se dođeliti zaslužnim lumetnicima. GOSTOVANJE DRAGICE MARTINIS U BEČU

Prvakinja zaprebačke opere Dragića Martinis, koja gostuje u Beču, sa velikim maspehom je pevala u operi •Turanđot• u

om pozorištu „»Teater an đer Vin (sTheater an der Wienw. Publika 1e srdačno pozdravila „fugoslovensku umetnicu. Za vreme svog gostovanja u Beču, Dragica Martinis će pevati i u •Toski«.

PISMA RIHARDA VAGNERA

Zbirka Vagnerovih pisama Iz MKkolekcile Bare! bila su dugo đržana u tajnosti. L. Kurtis ih fe poneo u Ameriku i ona su međavmo u potpvmosti objavljema sa komentar!ma Džonn N. niz novih podataka iz Vammerova života, o

mjecovom venčanju s Minom, o pri{atell-

skim vezama sa muzičarima, 1 uopšte, Osvetljavaju u izvesnoj meri novim svetlom mnačni velikog kompozitora.

| MZLOŽBA DEČJIH CRTEZA U MILANU

\U Milanu je otvorema izložba đečjih časopisa, knjiga i crteža, na kojoj su !zlagači đeca iz đvađeset pet zemalja, Tzložba je izavvala veliko interesovanje milanske publtke. Posetloce naročito privlače svojom orlginalnošću časopisi | crteži francuskih učenika srednjih škola.

... 128-GODISNJICA SMRTI VELIKOG SLIKARA DAVIDA

. O decembru ove gođine navršava se sto dvađeset i pet gođina ođ smrti „velikog frencusekog slikara Luja Daviđa. „Slikar Daviđ umro {je u egzilu u Brislu. Povođom ove gođišniice u Francuskoi su organizowane proslave.

...

POVRATAN HAROLDA LOJDA

Poznati francusk! filmski glumac-komičar Haroli Lojd, junak nemog filma, pommpt mašoi publici iz mmomih nemih filmova koji su se pre rata kođ nas Ppri%azlvali, ponovo {je đošao na film, Harolđ Loiđ igra glavnu ulom: u {fednom novom filmu. koji je neđavno snimljen 1 prikazuje se u Americi.

•..

BIOGRAFITA O AMFTTĆEOM PISCU SKOTU FRICGERALDU

Artur Mizener izđao je neđavno veliku Đlografiju o poznatom „američcom piscu Tricgeralđu, jeđnoj od značalnilih Knilčevnih ličmosti u đoba »džaza#. Posle »Novele iz Prinstona•«. Fricgeraldđ je postao NE GlBran sa »Ovom stranom raja« | »Ve-

kim Getsbilem«, đelom koje opisule doTĐa prohibicije u Americi. Mizeneru je pri izrađi ove blografi|e pomogao, sa mnogobrojnim pođacima, čuvemi američki romansiler Ernest Hemingve1.

NEDELJA SAVREMRFNE KULTURE U ITALIJI

__U Đenovi {e 1! đecembra otvorema Maelonalna izložba likovne umetnosti Kulturne olimpilađe i time 1e službeno počela NMeđelja savrememe kulture. Ma izložbi le mrastuplieno oko stotinu nafbolih umetnič%dh dela savremene TtalHe. Prillom otvanvamla „izložbe „pođeljiene su mageraMe 78 skulpturu | vajlarstvo. Prvu naqrađu za Ipturu đoblo {fe Diankarlo Sangremori

#2 Mijans, drumi Dipnfrapbn Weše i> M)emove i Jomo VivareH !» Pistoje Za sl_* karstvo, prva nagrađa đnđeliena 1e GHan_ Wistu a đruga Klauđi{u Aetrolom Iz Riman. Neđelja savremene kule posvećema

zakliučena {e čitaniem trmgedi.

~ Be »Semikorl• ođ Roberta Morsuči. Tragre-

__ diju su čitali u pozorištu »•Aurustus« glum-

#2 Rima pođ ručovođatvom Maria Lan

. Ova trageđila pobeđila {e nn Pom!rnirst pozorišta u okviru Kulturne olimpljađe.

=

OTKRI""Z FPFERARA U KASTELSERPTIU OGTALIJA,

Mlađi, rano preminuli istoričar wmeftmo.

o: E đe Kapitan!, stručnjink zn srednil otkrio je pre nekoliko pođins freske n

brkvi »Santa Maria fuori le mura« u Mo

u prađiću koji leži u provinc1i

. između Milana i Švajcarske gra-

mice. Ove su freske, danas već u izvesnoi meni ispitane 1 delimično pnblikovane, ne obično važne me samo zbog svoje likovme

| __vređnosti, već 1 zato Što su 1edinetveni do Tumemnt svoma vremena, One mnime Dpo-

- maža da se osveti feđan Ođ maivećih pro· ; a u 1storlji 1 Fovne umetnoati, ti. Dre. umwreinost antike nm unmetno* pređl

| m{fep veca. Tireshe su nastale u VT 1 WT

veku naše ere. Stilskn anal!za ie doWppaln}

Ma one ustvari znače prođuživanie svih _ “ormalnih elememafa helemif"man 1 n fnlomvanom wtamnom« periođn teallianske leto. SE umefnosti, što {e početak sgsređnieF

31 ...

BIOGRAFITA O WIOT,YNTSTI FRICU RKRAJSLNRU

__ ađ 1 đelovanje- vlolinekog „virtouza ! i pozitore Prica Kraislern opisao je T,U1 PP. TLohner, đobitnik Pulfeerove ,narađe e o Te neplsano n viđu bloerafile n dmn _ Matkom potDinme liste gramofonekih nlnčn

ma kojima su snimlieni KRrajslerovi kom ou razđnbiiu od 4n godina. fi od 10n đanss. &#Đ·

|T NOVI ROMAM SAMERRSETA MOMA

" (: Americi {e neđavno izišao Iz Štampe ovi roman pisca Samerseta Moma. Mo:

n nosi nlb »T'rio« (»Trio+) a obrnđuje

_ ivot artista u Amerlel. 0 a •... ip KNJIGA O PAVTITREO? GRUPI „JOB

_ wKurt Jos ! nlegov rađa — nazlv ie km " We A. V, Kotona, koia pretstavlja detall mu analizu rađa. OVOF mođemopr baleta. ođnosno balet"e pe »Jos« koja se ubraja među najbo

(o na svetu.

Bnrkan, Pisma sadrže

tehnike 1 Kkoreografiie

.

Nije slučajno što će se svakojako jedino naša O setiti i slaviti Epikteta o hiljađuđevetstotoj godišnjici njegova rođenja. Zemlji neofstupnih i neustrašivih boraca za silnbodu, neza= visnost i ravnopravnost narođa i ljudi, ova čast u prvom ređu i pripada. Jer. kao što je nekađ rođeni rob, Epiktet, oslobođio se i, progonjen sa svih strana, neustrašivo postavio svOju filozofsku školu oslobođena roba, školu slobođe naroda, ljudi i čitavog čovečanstva baš u Nikopolju, na vratnicama Znmpada i Istoka, tako isto se na istim tim vratnicama danas naša socijalistižka zemlja vihori kao zastava i znamenje slobođe, nezavisnosti i ravnopravnosti narodima i ljudima.

* -

Fpiktet se peđesetih godina prvoga veka rodio rob ođ oca roba u Hijerapolju, vrlo razvijenom grčkom industriskom građu južne Frigije. Bio je to grad koji je posle tolikih ropskih buna i ra*nva koji su protutnjeli Rimskim carstvom, pritisnuo ne samo fizičkim mukama, već i broinim hramo=

· vima, sveštenicima, orgijastičkim ri-

!

tualima 1 crnom mistikom sve svoje živo, a najviše svoju ropsku klasu, da bi se u svome već trošnom robovlasničpom ustrojstvu ođržao i raznovrsnim bogatstvom svoje i rimske gospođare okitio. I Epiktet, rob od oca roba takvog rodnog grada našao se još sasvim mlad, kao i svaka bolja roba iz čitavog sveta, u carstvujućem Rimu. u mi:ima obesna Neronova ljubimca, Epafrođita.

Stari pisci, kao što je Origen, slažu se prenoseći događaj kojim je mladi Epiktet morao prdđno začuditi svoga novog gospodnra. Radi kazne, a možda, i iz puke ok>sti i šale raskalašni Neronov telohraniteli i ministar je stao svom» robu cevanicu savijati Umesto da od groznih bolova krikmne, Epiktet te svoga gospođara tiho opomenuo smešeći se: »Slomićeš je« A kađ je kost pukla, rob je mirno đodao: »Nisam li ti rekno da ćeš je slomiti«a. Nova, nepoznata moralna snaga je gosjođara, koji j> i sam bio Neronov oslobođeni rob, začuđila, prepala 1 pobedila, Mlađi rob je dobio dozvolu đa se u slobodno vreme uči filozofiji, uči životnoj mudrosti, i, ustvari, nepobedivom muhklom ropskom otporu i revolucionarnosti ođ Muzonija Rufa. |

Jer filozofija Muzonija Rufa nije bila onaj paradni stoicizam advokata Seneke kojim će se bogatstva i senatorski položaji sticati, niti šarena i zvučna fraza kojom će car Marko Aurelije bezuspešno pokušati đa prevari i ponovo zauzđa svoje carsko robovlje te učvrsti i ovekoveči svoje carovanje. Bio je to onaj stoicizam, koji Neron nije sa Senekom u Senat, uzđizao, već sa Rufom na progonstvo 65godine osnđivao, i koji će i posle Ne= rona đa ss 71—75 godine goni opštim dekretom o progonstvu, ali koji će se posle svih osuđa sa Rufom neustrašivo u Rim vratiti i posle Rufove smrti (81 godine) biti neustrašivo dalje propoveđan i razvijan od Epikteta đa 1 sa njim i svima »filozofima« bude senatskom ođiukom oko 804 godine

. prognan. Nepatvorena je to stoička re~

volucionama filozofija robova, koja, teško progonjena, nije knjige pisala, niti htela za retoriku i kitnjast jezik da zna, već narođnim jezikom gEovorila i za svoje đokaze samo dela smatrala i ne samo kao mišljenje ili učenje, već kao »način života« se definigala. Ovaj borbeni, materijalistički stoicizam robova se đelima i ostvarenom borbenom mudrošću propoveđao, dokazivao i širio, — i bio sušta suprotnost spekulativnom, čisto teoriskom dvoličmnjačkom i lažnom stoj-

cizmu Yazne rimske robovlasničke pospođe t čije ime je Seneka u svom spisu O srećnom životu pisao: »Kažu mi da moj

život nije mw sklađu sa mojim učenjem... Filozofi ne govore kako sami žive, već kako treba živeti. Govorim o ?evlini, a ne o sebi...«, jer đa je o sebi govorio morao bi reći kako je u krvavo Neronovo doba na sve moguće načine bogatstva zgrtao i sve, pa i najviše počasti stekao; međutim, to ne bi mogla biti nikakva filozofija, već gnusoba robovlasničke klase u raspađanju, zato kao filozof i nije imao kuđ nego, iako j= svom dragom Luciliju pisao da »život ne sme ići u raskorak s% rečju«, jedno živeo, a suprotno pisao, »ne o sebi« već »o vrlini« koja je bila i jedino mogla biti na strani revolucionarne, klase robova, te takc kao filozof, makar i samo rečju pripadao klasi grobaru njegove sopstvene klase i njega samog, njegovih bogntetava i senatorskih privilegija i vlasti

Zvuči to kao nyaiodvratnije licemerje i najodvratnija đemagogija kad je-· dan od najimućnijih neronovskih ministara, čija su ogromnn bogatstva isceđena iz tolike mase gladnih i golih robova koji su u najcrnjoj beđi izumirali, piše kao Seneka Luciliju: »Jesu li to robovi? —- Ne. to su ljudi. Jesu lh to robovi? — Ne već drugovi. Jesu li to robovi? — Ne. već prijatelji iz nižeg staleža Seti se da je onaj ko ga ti nazivaš robom. nastao iz iste materije iz koje i ti. da uživa u isto· me nebu u kojem i ti, da diše ist) vazduh, ima isti život i čeka istu smrt«. M-đutim, humanistička je to istina, ubojita, revolucionarna materijalistička misno robova koju klasni, ali učeni neprijatelj na svome zaranku nije imao. kud nego na reči ugvajao 80 Ssvoj:. sopstvenu i svoje klase i svoga doba nsudu na' smrt.

Dakako dđ. su ovi stoici konzuli kac Seneka ovu osuđu ublažavali i protivurečno tražili da solidaristički izmire ropstvo sa robovlasnikom i ob{asne kako i u ropskom položaju i ži' votu može biti prave pravcate slobođe bog:(stva, razume se duha koji še od potreba oslobodio, a ne samop robz čiji ne samo rad, već 1 život i smrt pripadnju robovlasniku Ovo Hvoližnjiačko. protivurečno izvitnpera vanje foicizma u rukama robo vlasničke klase pokušao Je da sa

/

EHEF3ZEBRBEBZRHHREHHHUKRHBSHEDEEBHHSHEDHSHHBHEHREHMHBERHHEBHEHEHBEDEBEHBEGEZBBHREHENHEBHHEHHHHHESHRHHHHHHHHHHHHH

KNJIŽEVNE NOVINE

To o e O RR III ———

——r

SLAVU EPIKTETA

— Povodom 1900-godišnjice od njegovog rođenja —

Markom ? urelijem Antoninom posta ne carstvujiuća filozofija, i kao takvo bilo nemoćno usporavanje ji priznava= nje iščezavanja starog. — bilo naličje čije pravo revolucionarno lice novog su od MEzopa i Diogena do Epikteta nosili robovi, a najviše i najdublje borbeno ga poneo sam Ebpiktlet, čije pravo ime je ostalo nepoznato, jer ga svakojako ni u njegovo vreme nisu drukčije zvali đo ovim imenom koje je samo mridđevski oblik ođ reči rob, kako je fo primetio C. Marta. te je ne samo avojim životom i filozofskim delom več i samim imenom Epikteta bio oličenje i znamenje revolucionarne misli robova rimskog carstva.

*

Daleko ođ shvafanjn ovakve oštre klasne razlike između jednog i drugog stoicizma, „buržoaski i sovjetski istoričari filozofi su ih ređovno mešali i ka» jedinstveno učenje jedinstveme filozofske škole smatrali i izlagali. Ne »iđeći u borbenom i revolucionarnom razvoju filozofije filozofske pravce, njihove nianse i frontove kao odražavanja i oružjn borbe klasa i najopštijeg. stvaralačkog, teoriskog i praktičnog saznavanja, oni (buržoaski

i sovjetski se u ovome nimalo pri o- ·

bjašniavanju stoicizma ne razlikuju) čitavu istoriju filozofije viđe (uporno idealistički u duhu teorije o herojima) kao nizanje filozofskih »škola« sa »genijalnim« učitelilma na čalu i njihovim neđarovitim sledbenicima koji za njima tapkaju kroz decenije ili kroz vekove. Pa kao što je za sve buržoaske istoričare filozofije od starog Celera do da-ašnjeg dobitnika Nobelove nagrade Bertranđa Rasla, tako i za sovjetsket istoričare filozofije pod rukovodstvom čuvenog Aleksandrova i još čuvenijeg Judina »filozofska škola« koju »su u Rim mreneli Hrizipovi nastavljači — Djogen iz Seleukije i Antipatar iz Tarsa« „itd. i »stoička škola postojala je sve do 529 godine, kađa su zatvorene sve filozofske čkole na osnovu đekreta cara Justi'nijana«. I za ove tobožnje marksiste su u istoj ovoj školi sedeli kao đobri đaci jedni poređ drugih i Neronov vasritač i ministar Seneka i Muzonije Ruf toliko puta iz istog Neronovog i Senekinog Rima u progonstvo slat i Helvidije FPriskus kome je zbog borbene njegove filozofske reči Vespazijanova tiranija glavu odrubila, i prognani Epiktet i car Marko Aurelije. Tu se sovjetski filozofi potpuno slažu sa ovogodišnjim „mnobelovcem „Bertrandom Raslom kad ovaj u svojoj istoriji filozofije (izđatoj ne u Sngleskoj, ođakle je pisac, već valjda rađi pečata cen= tra reakcije, u Njujorku) piše: »Pađa u oči đa se Bpiktet i Marko Aurelije u pofpunosti slažu u svim filozofskim pitanjima«. I đok ovaj danas u filozofiji momentano najistaknutiji pretstavnik buržoaske reakcije koristi ovaj falsifikat tobožnje istovetnosti shvatanja roba i cara da navođno đokaže kako su filozofi po pravilu takvi ljuđi koji snagom svoga duha mogu široko prevazići »slučajnost svoga privatnog života«, r te ·privatne slučajnosti« su biti rob ili biti car, dotle sovjetski istoričari filozofije objašnjavaju ovu tobožnju iđentičnost isto o> nako kao i Vinđelband prelaženjem na »versko stanovište«, u »religlozni periođ« ili kao Forlenđer na »moralno religiozno jezgro«, pišući kao i ovi i ma koji drugi buržoaski istoričari filozofije da »opšta crta, karakteristična za sve rimske stoičare« jeste »jačšanje idđealizma i zbliženje sa religi> jom« i započinjući odeljak o njima re= čima: »Najkrupniji pretstavnici rimskog stoicizma bili su Seneka, Epiktet i Marko Aurelije«, i prikazujući nam kako ruku pod ruku Meronov ministar, iz Rima proznan rob { glavom rimski car složno »jiačaju idealizame i u korak maršujući, »zbližavaju se sa religijoma.

Dođuše sovjetski »marksisti«, ovako

verno tapkajući za buržoaskim izvitoperavanjiima. pr'sećaju se da bi tre-

Dušan Nedeliković

balo makar malo, bar na rečima da. · izgledaju my»ksisti, i zato, sve i izla-

žući učenja ovih filozofa rečima buržoaskih priručnika i udžbenika, oni dodaju izvesne »marksističke« ocene. TI u tim ocenama konzul, prognani rob i car kno ist? škola ocenjeni su isto: »Stoičari. đemokrati isticali su u prvi red zadatke samousavršavanja ličnosti, moralnog protesta protivu društvenog ugnjetavaijja«. I, što vam povodom oOvakve »marksističke« ocene odmah pada na pamet, jeste to da bi po njoj ispalo da je neki car robovlasničkog carstva bio, demokrat i protestovao protivu društvenog ugnjetavanja zajedno s jedne strane sa jednim car= skim ministrom, koji je uz slatke stoičke reči na delu bio gramžljivac derikoža i jedan od najkrupnijih bogataša

"Rima, a s đruge strane sa jednim o-

slobođeni'n robom koji je zbog stoicizma prognan iz Rima. Ugnjetači i izrabljivači car i konzul bi »moralno profestovali protivu društvenog ugnjetavanja«. Što je najlepše, sovjetski nazoviistoričari filozofije, valjda u potvrdu

7 Bob na rađu toga kako je Seneka svojom filozofi= jom »moralno protestovao protivu društvenog ugnjetavanja« opisuju tri stranice kasnije sam društveni i moralni lik Seneke ovim rečima: »57 g. Seneka dobija najviši položaj u imperiji — konzulat. Njegova bogatstva dostižu u to vreme ogromnu sumu od 800 miljona sesterija (oko 13.000.000 zlatnih rubalja) na dvoru je-·protivu Seneke dignuta optužba zbog gramžljivosti, pljačkanja imovine rimskih građana, zbog toga što njegov raskošni život iz osnova protivureči stoičkom

učenju koje on propoveda«,

Ali u istoriji filozofije juđinskog re•

vizionizma i od ovog najlepšeg ima

lepšeg u tome što ona hoće i citatom Seneke da podupre svoje tvrđenje ka= ko je u njega osnovno to što »mora]no protestuje protivu društvenog ugnjetavanja«, a sam citat govori sa-

gvim suprotno, protestuje protivu ne=

pokornosti onih koji, nezađovoljni »svetskim „poretfkom«, čak i bogove napađaju umesto da »isprave same se= be«. Za đokaz da je »u centru pažnje stoičara« stajao u osnovi »protest protivu društvenog ugnjetavanja« judin= ski revizionizam navodi sledeći Senekin protest protivu bogohulno drske ropske nepokornosti: »Bedan je i žalostan onaj ko večito ropće i, nalazeći da svetski poređak ne zađovoljava, želi đa ispravi bogove, umesto da ispravi sebe sama«. I još se uz c:;tat dodaje komentar o stoičkoj »čeličnoj volji«, đa na kraju' odeljka, posle čitave te priče o stoicizmu kao »želičnoj volji« i »protestu« zaključi se: »Stoicizam je pozivao ljude da ne gube prisustvo duha, đa spokojno i hrabro idu u susret neminovnoj propasti«.

GOJKO BANOVIĆ

A s druge strane, kad ovi revizionisti svode Epikteta na pasivnog i nemoćnog »protestanta« ocenjujući nje govu filozofiju istim rečima kojima su ocenili svu troicu filozofskih pisaca Seneku, Epikteta i Marka Aurel'jis' »Bpiktetova filozofija bila je izraz pasivnog i nemoćnog protesta doniih društvenih slojeva protivu robovlasničkog društva«, pitate se 1) ko bi to još mogao verovati da borbeni oslobođeni rob, koji misli misao »donjih društvenih slojeva«, i carski ministar i car, koji misle misao gornjih robovlasničkih društvenih slojeva, podjednako »izražavaju pasivni i nemoćni protest« »protivu društvenog ughnhjetavanja«, »protivu robovlasničkog društva«, = i 2) koja je to revolucionarna filozofija odrazila i bila moćno rukovodstvo revolucionarnog prelaza iz robovlasništva u feudalizam (jer bez »revolucionarne teorije nema revolucionarnog pokreta«, Lenjin), ako je filozofiia Epviktetova »izraz pasivnog 1 nemoćnog protesta«? — To se ovi judinski kolporteri izvitoperenih citato= logija i šablona, naređenih »postanovlenijama«, nisu nikađ pitali, a kamo li da su uočili da se baš revolucionar= ni stoicizam Epikteta prelio u učenjima "Tertulijana i donekle Aurelija, Avgustina i drugih otaca hrišćanske crkve koj će obrazovati teološki način mišljenja i pogled na svet feuđalizma, — a kamo li đa su uočili da Be veliki »filozof-dđijalektičar«, Dekart vratio izvornoj revolucionarnoj Bpiktetovoj misli, Juđinski sovjetski filozofi su se zađovoljili onim čime se zađovoljio i naš pokojni Dimitrije Frtunić kad je pod naslovom Obragcil volje i sreće strpao u istu knjigu roba i cara, Epikteta i Marka Aurelijai u Uvođu napisao da su oni »najbolja i najmuđrija uteha visokog intelektualizma«, ili onim što je rekao i naš pokojni Bazala pišući da su sačinjavali »mlađu stou« ili «stolčki smjer« koji se ne bavi problemima sveta, života i čoveka »nego muža Bvjetuje, kako će postupati sa ženom, oca, kako će uzgajati djecu, gospodara, kako će upravljati robovima (podvukao D. N.). Oni sU se zadovoljili kao naši buržoaski pokojnici Frtunić i Bazala, ili nemački Vinđelband „PForlender, ili ma koji i ma čiji buržoaski pokojnici da strpaju carskog ministra filozofa, roba filozofa i cara filozofa u isti džak i za• lepili na njemu etiketu. koju mi »u narodnim đemokratijama« treba samo đa naučimo napamet: »Moralni protest protiv društvenog ugnjetavanja«, a za Epikteta još i posebno: »pasivan i nemoćan protest«.

Međutim, oni ne znaju ili neće da znaju dđa je Epiktet unapređ protestovao protiv ovakvog brkanja Epikteta filozofa od akcije i dela sa carevima i carskim ministrima koji su bili stolci samo na rečima. Oni ne znaju ili neće” da znaju da je ovo brkanje

"bilo:baš !jcemema politika samih ca-

reva, carskih ministara i pomoćnika da se pozivaju na tobožnjeg jednomišljenika, roba Ppikteta I druge stoike robove, i pokušavaju da ođ izvitoperenog stoicizma načine vlađajuću filozofiju rimskog carskog apsolutizma. Je li to slučajno da juđinski hegemonisti gaje ovu zbrku kao carski ministar Seneka, sam car Marko Aurelije, Vinđelbanđ Viljema II, Frtunić Aleksandra šestojanuarskog, MBazala Franje Josifa i toliki drugi realcio= narni i kontrarevolucionarni pokojnici kao đa bi kao da utvrđe i oveko= veče kontrarevolucionarno falsifiko= vanje revolucionarne misli Epikte• tove?

Tek, Epiktet je sam protestovao protivu ovog i ovakvog zlonamernog brkanja đemagoškog, lažnog, carskog stoicizma na rečima i njegovog Epiktetovog koji se ne piše i ne govori rečima već đelima i preobražavanjem

i oslobođavanjem ljudi i čitavog čo- ·

večanstva. »Ali koliko li samo ima nepravđe među duhovima koji su izučili filozofske discipline? —+— beleži

f

ŠKOLA MOJIH ZEMLJAKA

N igdje čovjeka da se nakašlje, ni noćne ptice da se oglasi, samo

kišnica mrmori u jarčiću pored puta i moj korak bljuzga po blatu rodnoga sela. Još podosta mi valja ovako pješačiti, a od susnježice, koja me preko dva sata bije, već mi se 1

srž u kostima mrzne. Potok je sigur-

no nađošao, mosta nema, ne znam kako ću na onu stranu prijeći,

S puta koji vodi pored škole, sagrađene četrdeset šeste, ugleđah vatru kod zadružnih slama, milu vatru u studenoj jesenjoj tami. Požurim ftamo da se malo ogrijem, makar bratovoj kući u ponoć stigao i

Slame su sadjevene na brežuljku okruženu živom osrađom, hikako prolaz da nađem. Pođem na jednu stra· nu, pa se vratim i pomišliam đa produžim svojim putem. ali ona vatra privlači me kao lampa noćnog lepktira. Nabasah nekako ha jednu uzanu provalu i nađoh se s one strane ograde, a tamo kođ slama lanu pas sad će na me navaliti.

— Stoj! Ko ide?

Dobro je, s čovjekom se lakše sporazumjeti nego sa psom. Odđozdo od vatre neko požuri prema meni, vjerovatno čuvar slama.' Onako prema vatri, koja ga je s leđa obasjavala. učini mi se neobično visok i kao da kolac nosi u desnoj ruci, Doviknem mu ko sam, a on mi uperi nekakvu svje{lost u oči:

— Vidi sad! Koja tebe nevolja w vu studen naćera?

U kratkom pepeljavom kaputu, š8 bijelom šubarom na glavi, moj stari manac Ostoja Mustić držao je u đesnoj ruci lovačku pušku, a u lijevoj

zapaljenu električnu lampicu. Pozva me vatri i krenu s lampicom ispred mene, a onaj pas uputi se za nama, tako đa se nađoh kao između dva sprovodnika, Sumnjajući u dobre namjere onog iza sebe, pružih korak i pretekoh čuvara.

i — Natrag, paćo! — ljutnu se Ostoa. Pas se okrenu {i uroni u tamu, a nas dvojica sidjosmo dolje stražari, kako je Ostoja nazivao četiri otanka hrastova direka udarena u zemlju | daskom nafkrivena. Dva su niža, tako đa krov koso pađa, na jednom od viših visi o ekseru zečja koža, a na drugi Ostoja objesi dvocijevku, pošto prvo izvađi iz nje oba metka.

— Zima, — kažem Ostoji pružajući ruke prema vatri koja plamsa nasred stražare. — Potok se čuje, kako ću ga pregaziti- ?

— Vala, ja te sad ne prenosio preko potoka, — osmijehnu se on smještajući kraj vatre četvrtast klađić na koji treba da sjednem. — Sjećaš li se ti onog?

Pamtim sve, kao đa je juče bilo.

Stojim na obali hučnog Tremošžšnjaka i plačem što ne mogu da prijeđem nabujalu vođu. Sitan sam i nejak da zagazim u bujicu koja nosi panjeve i čitave naviljke sijena, a dan prolazi i od toga me obuzima strah da ću zakasniti u školu. Strah protkan pred viđanjem i slikama koje bole: ulazim sav blatnjav, u gimnaziju i podvornik me mrgodnim pogledom ispraća niz hodnik; u razređu — prvom be, dok prelazim onaj prostor između table i prvih klupa, svi me sažaljivo. posmatraju i u tišini svi čuju kako mi u o-

pancima blječka vođa ... Snijeg pro-

lijeće, drhtim i dozivam čovjeka koji.

na drugoj obali nešto teše kraj vatre, ali on me ne čuje. Vičem i rukama mašem, on dolazi i »krke« me prenosi preko potoka. Ogrijem se kraj njegove vatre, ovako kao i sad, i pohitam u Prijedor.

— Mali, — viče Ostoja za mnom, — pobjesnio je Žabića pas, pripazi se da te ne ujeđe.

Ljeti, opet, Ostoja kosi kraj Tremošljaka i zaustavlja me đa mu iz svojih knjiga pročitam ono o Arapinu. Sjednemo u hlad, on pođavije noge poda se i nagne se prema meni da svaku riječ dobro čuje.

Rađivoje, moj rođeni brate, · sve zulume zemlji ukinusmo, ne mogasmo crnog Arapina, koji iđe na drum pred svatove, te otima kićene đevojke,

pa ih ljubi za neđelju dana, pa ih onda za blago prođaje.

Ali svakom zlu kraj dođe.

Jezdđe jednom svatovi i vode'najljepšu djevojku, a pohlepni Arapin izlijeće iz mehane, hvata konja pod djevojkom i wdmah joj u njedra ruku zavlači. Ali to ne bila najljepša djevoja nego prerušesi Novaković Grujo — sijevnu Grujo sabljom ispod prijevjesa i odrubi Arapinu glavu.

— Vola bi' dao da znam tako čitati, — uzdiše Ostoja

Uprftim svoju torbicu { hoćn da pođ4em. a i on ustane, spusti mi na rame ruku i posnavjetuje me:

— Uči, dijete, uči. da te poslije ne jašu i ne taru k'o sad mene | onog

Arijan u svojim Dijatribama reči svoga učitelja Epikteta. Je li to ono što si ovde naučio? Nećeš li zar osta= viti drugima lepe reči o tim stvari, ma...? A ti sam? Zar se nećeš pojaviti pa svetlost dana i u prnksi primeniti ono što si naučio? Jer lepih reči ima danas na pretek; knjige stoika su krcate lepim rečima A čepa neman? Nema čovekn koji bi ih u pralsi proveo, Uzmi de mi tu ulogu na sebe«. A kraj i zaklyučnk ovog pasusa govori o tome du 2 storcizma ne praviti demangoški lene reči, već dela i sam svoj život, jeste baš oslobođavanje od sa= mih fih cezarskih, tiranskih, žobdija-. sničkih krasnopisaca, od svakog go spođara i biti svoj sopstveni gospo= dar »SŠta je to, zaista, gospodar? zaključno pita KEpiktet Čovek nije gospodar čoveku: već su to život i smrt, zadovolistvo i patnja. I zaista, neka mi dođe Cezar bez ovog svega poslednjeg i viđećeš kako sam miran. Ali kađ on dođe sa svim tim prmeći ~ 1 sevajući, ako đopustim da svim tim buđem zaplašen, šta drumso činim ako ne to da, kao rob priznajem svopa gospodara? Ali ako se oslobođim svojih gospođara, ti svepa što čini strašnim moje gospodare, koiu brigu tad ioš imam i kojeg gospođara?• Filozofija roba Epikteta, koja se ne piše rečju već delom, oslobnđeniem od svakog gospodara, ne može se i ne sme brkati sa filozofijom »lepih reči« a nelepih dela, sa filozofijom gposno= đara Seneke ili Marka Aurelija i njima sličnih paradnih i dvoličnih stoika; a ko ovu zbrku čini. više je nego sumnjiv da se kao carski ministar Seneka ili car Marko Aurelije bavi paradđdnom 1 dvoličnom filozofijom čiji ceh neki robovi svojim ropstvom treba da plate. ; *

Bam PEpiktet svojim učenicima i slušaocima govori o tome da su proučavanje i nastava filozofije revolucionarni posao u kojem se često rizikuje đa se bude premlačen pn i pore. I zaista vremena, kao što je Neronovo, Domicijanovo ili Vespazijanovo, mnogom stoiku su glavu ođrubila, a Epikteta zajedno sa drugim filozofima, »matematičarima« i drugim, istinski učenim te i naprednim, ljuđima odlukom Senata od 94 godine prognala iz Rima. Međutim, Epiktet se progonstva nije prepao, već naprotiv prognanik, on se nastanio u napređ=nom epirskom primorskom građu Nikopolju koji je svojim pristaništem vezivao Italiju i sav zapad sa Balkanom i čitavim istokom i od svoga dela i svoje reči načinio kulu svetilju svega ropskog i potlačenog sveta koji se bori za oslobođenje čoveka.

Sa svih strana se Nikopoliem prelazilo i Epiktetu dolazilo, i oslobođeni i prognani rob je unižene, uvređene, porobljene čitavoga sveta neustrašivo „učio; »Nećeš..li. više, da,,budeš, u. broju robova? Siresi sam lance svoje, oslobođi se! Ne srđi se ine strahuj više! Aristid, Egpaminonda i Likurp nisu bili prozvani jeđan Pravedni, drugi Oslobodiocem, a treći Bogom zato što bi bili bogati i što bi imali mnoštvo robova, već jeđino zato što su, iako vrlo siromašni, Grčku oslobodili«,

(Svršetak u iđućem broju)

„ge

Mučenje roba na viljuše!

tvog ćaću što je, eno, od muke Ek'o ova trava pozelenio.

Godine prolaze.

_Dođem o raspustu iz Banje Luke u svoje selo i đanima leškarim i. ponešto čitam u štali na tavanu, pod osinjim gnijezdima pričvršćenim za stari đaščani krov, Zuje ose, miriše sijeno, a neko stenje uz merđevine i kašljem najavljuje svoj đolazak. Jest on,· Ostoja, po kašlju ga poznajem. Sjeđa na sijeno kraj mene i zamisli se, pa đugo tako ćuti spremajući se za razgovor sa mnom.

— Ti ovđe i spavaš?

— Da.

On upita, ja odgovorim i opet ćutanje. Onako zamišljen, on još ma• lo posjeđi, pa ustane | sagnut pođe prema otvorenim tavanskim vratima. Otuđ se okrene:

— Mor'o sam fi ovo reći, Nalkupi se u čo'jeku jeđa, pa bi i s drvetom pričo, samo đa mu lakše buđe.

A ništa mi nije rekao.

Nedjeljom, obično popodne, seljnci su dolazili mojoj kući da im pravim razne molbe i žalbe, pišem pisma i čitam pozivnice od Suda i Sreskog načelstva. Dolazio je i Ostoja: sa slamnim šeširom, bos i vazda privuzom opasan, ličio mi je na nekog sve• ca koji je precrtao svoje ime u kalendaru i među grješnike pobjegao. Bio je, inače, neka vrsta mog sekretara: sa svakim čovjekom razgovarao je prije mene i obično ga savjetovao da molbu ili žalbu ne piše, da ne plaća takse i ne puni džepove advokatima, jer sve će uzalud biti. Čovjek bi ipak prišao mom stolu postsvljenu uza šljivu pred kućom, a Ostoja bi sažaljivo odmahnuo rukom:

— Slijepeu ne koristi vati. Ništa brez škole! |

Jednog prolieća odlučiše ljudi da u selu podignu školu Među onima koji se odmah đadoše na posao bio je i Ostoja, iako diece nije imno. Povazdan je vađio kamen u Otislini iznad Purića mlina, a uveče se vra-

put pokazi~