Književne novine
FAŠIZMU — SLOBODA
BROJ 3
GODINA IV |
NARODU
SVIJETLA U NOVOJ GODINI
Vuko Vinterhaler
|<ada sam krajem prošle godine, u atmosferi svečane i impresionantne jednodušnosti narodnih poslanika, sa Jalerije Narodne skupštine slušao ekspozee maršala Tita, drugova Kardelja, Kidriča, Milentija Popovića i Dobrivoja Radosavljevića, i diskusiju nmrodnih poslanika — mislio sam. premda u prvi čas nisam znao zbog čega, na Kozaru. Kad sam gledao spokojni, sugesitvni lik Maršala i upijao njegove riječi, ua meni su promicale kolone kozarskih bataljona koje su jedne sparne julske noći, 1942 godine, nečujnim, mačjim „koracima hitale na položaje gdje je trebalo da se vrši proboj Štalovog obruča. Na licima boraca, u očima onib divnih kozarskih junaka, ležalo je spokojstvo i gorjela egzaltacija bliske borbe, ali i nešto više — đuboko saznanje da se · ne radi samo o jednoj borbi, da se zapravo tu, na mekim obroncima Ko. zar:, stvara Istorija. I sada, u Narođnoj skupštini, osjetio sam kako se pred našim očima stvara istorija, kako se krče putevi u budućnost ne samo za našu zemlju i naše narode nego putevi svjetskog socijalizma. Budžetska debata osvjetlila je naš put u 1951 godini. Pokazala je šta sve može da iskrsne na njemu. Mi smo sagledali feškoće koje nas nesumnjivo očekuju pogledali u oči opasnosti rata koji može da izbije, iako vjerujemo da su snage mira toliko snažne dđa do rata neće doći. I mi smo, uprkos opasnostima rata, mirno pošli tim putem baš zato što je osvijetljen, što je pravilan, što je jedini mogući put. Naš narod se ne boji rata bezumnim strahom krda, niti egoističnom panikom sitnih dušica i šićarđija koji će radi svog uskog ličnog mira, svojih poslova i komoditeta prodati sve, svoju slobodu, nezavisnost, svoju zemlju. Mi smo miroljubivi narođ ratnika koda ga ne bi znao cijeniti i braniti i koji dobro zna šta su strahote rata. I mi nećemc svaki mir —" nećemo mir robova. Mi se ne plašimo rata ko-
ji bi nam bio nametnut, kad bi tre- ,
bal» da branimo svoju slobodu i ne= zavisnost koju isto toliko volimo kao što mrzimo rai. Zato smo mi spoko;jni. I još više. Braneći svoju slobodu i nezavisnost protiv agresije, ma s koje strane onu došlr, mi branimo napre-, dak čovječanstva, branimo razvitak socijalizma. Naš narod to zna i tu je njegova moralna veličina u poređenju s našim susedim ı na Istoku ođ kojih se neki po treći, a neki i po četvrti put samo u ovom stoljeću nalaze upregnuti u kolima svjetske reakcije i hegemonizma, s oružjem upravljenim protiv naše zemlje. Maršal Tito upozorio je, po ne znam 'oji put, te naše susjeđe da mi ne gajimo neprijatelj-. ske namjere protiv njih i pozvao ih da se vrate na put dobrih susjedskih odnosa i saradnje. Hoće li to oni, uraditi, ovisi o njima samima. A trebalo bi da znaju, i njihova sopstvena istorija im pokazuje, da ji žalosna sudbina narod& koji se bore protiv ljudskog napretka i slobođe drugih naroda. Budžetska debata, naročito ekspoze druga Kardelja, pokazala je da je danas svaki agresivni rat, ma s koje strane dolazio, ma ko ga vodio, nepravedan, reakcionaran, đa je upravljen protiv ljudskog napretka i da i one zemlje koje sebe nazivaju socijalističkim mogu da vođe nepravedne ratove. Pokazala je i to da borba protiv jedne agresivne strane ne znači u isto vrijeme pomaganje druge, da je socijalizam danas postao toliko đominantan u svijetu, da e u najrazličitijim formama probija kroz sve pore društva, kroz njegovu ekonomsku strukturu i nadgradnju da se sudbina socijalizma određuje borbom suprotnosti na tlu samog socijalizma. Ne bije se bitka za ljudski progres, za socijalizam između dva bloka, između takozvano tabora socijalizma i tabora imperijalizma nego u čitavom svijetu, u svakoj zemlji i to u klasnoj borbi između naprednih i reakcionarnih snaga u svakoj pojedinoj državi, a na međunarodnom planu između naprednih i miroljubivih snaga protiv-hegemonizma, agresije i naturanja meravnopravnih odnosa. Zato naša zemlja koja se ne nalazi ni u kakvom bloku ne stoji van borbe za ljudski napređak niti se ona, u borbi protiv agresije koja dolazi od strane sovjetskog bloka, bori za interese drugog bloka. Borba Jugoslavije za svoju slobodu i nezavisnost, za “slobodni i nesmetani ekonomski i politički razvitak sastavni je dio borbe za mir i đemokratiju u. čitavom svijetu, sastavni dio svjetske borbe za socijalizam. Ove istine ležale su u srcima naših ljudi, naših trudbenika, naše omladine, naše armije, a one su danas jasno formulisane kao istine ne samo za nas, nego za čitav svijet, ne samo za našu revolucionarnu borbu, nego za novu strategiju i taktiku revoluojonarne borbe progresivnih snaga u svjetskom ~ ~5egu.
Dosljedna ovim principima, polazeći od činjenice da se danas naprednost svake zemlje određuje prvenstveno njenim odnoso'n prema miru u svijetu, naša zemlja iskupila je u prošloj godini svoje pravo na časni naziv najprogresivnije i najmirolju-
bivije zemlje u svijetu. To je Jugo-.
slaviju vičinilo, i to moramo stalno podvlačiti. moralno većom, afirmiralo je kao značajniji faktor mira no što bi se to moglo suditi po njenoj geografskoj veličini i ekonomskoj snazi. Taj značaj Jugoslavije kao stjegonoše borbe za mir i napredak u svijetu izvire iz unutrašnjih političkih i društvenih snaga naše zemlje, iz revolucionarne vatre kojom ona gori. Samo se tim snagama može objasniti što je naša zemlja prošle godine u Uuslovima takve nepredviđene nesreće kao što je bila suša, u uslovima ratne zategnutosti, u uslovima posljedica gvozdenog zagrljaja ekonomske blokade sovjetskog bloka uspjela da dalje poveća svoju industrisku proizvođdnju, izvrži osnovne zađatke plana u 1950 godini i maksimalno, obzirom na postojeće uslove, obezbijedi životne polrebe radnog stanovništva. Da su. se pomenuti nepovolini uslovi stekli u bilo kojoj drugoj zemlji — to bi za nju značilo pravu katastrofu, ekonomsko rasulo, prisililo bi je da padne na koljena. Međutim, naša zemlja razvila je svoje stvaralačke sposobnosti i odhrvala se zlu, pa će 1950 godina, baš *bog ioga, vći u našu istoriju kao revolucionarna godina herojskih podviga naših trudbenika grada i sela. Našim zalaganjem i pomoći koju dobivamo iz inostransten pod uslovima koji ne krnje mašu slobodu i nezavisnost·mi ćemo u ovoj godini da parališemo posljedice prošlogodišnje suše i ostaćemo čvrsto na našim no-
+ o aa ae) pr S re ra ale a aa ei ri ea aa
Mi ćemo ove gođine ispuniti petogodišnji plan opšteg Sbima proizvodnje. dosegnuti planom predviđeni opšti obim izgradnje kapaciteta, izvršiti plan invaesticija. No plan po vrstama kapaciteta, plan po asortimanu proizvodnje nećemo moći da izvršimo, jer je to objektivno ostalo van naše moći. Zato mi prođužujemo izvršenje plana za jednu godinu. Dosadašnje ispunjavanje plana pokazuje da je on bio realan, da nije bio ni megaloman= ski ni avanturistički, Mi nismo planirali izdaju socijalizma koju je izvršilo rukovodstvo SSSR-a. Naprotiv, izvršenje plana. pokazuje da smo mi nisko planirali naše snage, da su naše radne mase razvile takvu stvaralačku inicijativu, pokazale toliku izdržljivost i zalaganje kojima bi, pod ranijim opštim uslovima, plan daleko premašili. Mi smo premašili plan izgradnje socijalističkog trudbenika-revolucionera, kadrog da izvrši sopstvenom snagom i sposobnosti, djela koja nismo ni slutili. A čovjek je najdragocjenija čest 'produkcionih snaga.
Mi smo u naponu izvršavanja plana. Mi vidimoda se po čitavoj našoj zemlji gadi, da se dovršavaju najveći objekti petogođišnjeg plana, da nas u našoj stvaralačkoj zahuktalosti prošle godine ništa nije moglo da zadrži, a uvjereni smo da neće ni ove. nismo krivi što smo morali i što moramo da forsirano izgrađujemo i našu vojnu industriju. Mi je nismo planirali onakvu kakva sađa jest i kakva još treba da bude. Njenu izgradnju nametnuli su nam planeri rata, agresije i despotije. A ako se prilike izmijene, iz naših vojnih fabrika poteći će traktori, i poljoprivredna oruđa, u još većem obimu no što je to dosada bio slučaj. |
Teško će biti našim trudbenicima i ove godine. Oni to shvataju i znaju da je to nužno. A zar je nama ikada bilo lako? Zar smo lako izvojevali svoju slobodu i nezavisnost? Zar je lako graditi socijalizam i boriti se za mirnu izgradnju zemlje? No zar se ne mora užurbanije raditi kada svakodnevno zinu naši graničari na međama naše socijalističke đomovine, kađa je agresivni pritisak na našu zemlju sve jači, kad je zaloga naše socijalističke izgradnje naša ekonomska snaga i snaga naše revolucionarne armije? I obrnuto, zar je teško samopregorno rađiti i zalagati se kad se rađi o slobodi naše zemlje, održanju mira, napretku čovječanstva i pobjedi socijalizma u svijetu?
Mi ·
Branko V. Radičević
rojn (C popa Otaču
'p!ovio je dan sa lastarima i cvećem i sve što živi bojom, druže moj, sve što živi plamen je mek što drhti nad drvećem.
U razdanje, daleki, kad se bude oranja, u razdanje, kad grmuše se jave ja vidim kuću tvoju što potanja
Što sve više, sve više utanja
u zelena tkamja.
i daleke su putanje.
A daleko je polje tvoje
Oredništvbi Branćuskah tel; 005 BEOGRAD, UTORAK 16 JANUAR 1951 Administracija: Kurdeljeva 31 tel 24-00! -
O kako samo dugo i misao moja putuje! Daleko je tvoja kuća i reke šaputanje i ptica tvoje gore što sa oblakom druguje.
Pogledaj ispred. kuće tvoj grm uzdignuti
i seti se da i ja negde tako u zori
na straži stojim, da mir tvoj niko ne remeti. Pogledaj, daleki, i slobodno — zaori !
Doplovio je dan i lastar i beo cvet. I sunce što se odbilo ođ tvoga okma odbilo se i o moj bajonet.
Dramsbi umetnici lugoslavije osnovali su svoj savez
Osnivački kongres Saveza dramskih umetnika Jugoslavije održan je Il i 12 januarı u Beogradu.
Braslav Borozan, reditelj Beogradskog narodnog pozorišta, podneo je referat o razvoju pozorišne umetnosti u Jugoslaviji, o prilikama pod kojima se ona razvijala, kao i o daljim zadacima umetnika na ovom. polju. Posle · referata nastala je diskusija u kojoj su užestv vali Bojan Stupica, Ljubiša Jovanoviđ, Tito Stroci, Joža Rutić, Emil Kutijaro, Petar Budak, Salko Repaik i drugi.
U zakljucima Kongresa donesen je Statut Saveza i prihvaćeno je niz važnih zadataka koje treba sprovesti u život u cilju razvoja i napretka pozorišne umetnosti u Jugoslaviji. Savocz će svojom umetničkom delatnošću živo učestvovati u izgradnji socijalizma, produbljavaće bratstvo i jedinstvo među našim narodima, razvijaće umetničko stvaralaštvo svojih članova, organizovaće rad za upoznavanje Opštih društvenih problema i boriće se
Piše:
ljanje pitanja likovne umjetnosli, ali osjećam potrebu da kažem nešto o tome šta mislim o nekim momentima koji utiču na stvaranje jednog umjetničkog djela. Već dugo vremena gledam mnoge tvorevine. iz likovne oblasti; poznati · su mi razni slikarski pravci i majstori, ali sam ja sva ova slikarska djela uvijek u prvom redu dijelio ma dve vrste, pogotovu ona od XVII vijeka na ovamo. Prvo. Velika umjetnička djela koja su uticala na razvoj likovne umjetnosti kroz vjekove — to su ona djela koja su, istinski odražavajući istoriski proces, ostala kao živi umjetnički svjedoci vremena u kome
(Crtež Vere Lubarde) PETAR LUBARDA e želim da ulazim u šire raspravsu stvarana. Drugo. Uz ova djela, na-
da njegovi člamovi savladaju teoriju dramske umetnosti. Savez je primio na &ebe zadatak vaspitavanja i pot-
pomaganja mlađeg dramskog kadra,
da organizuje škole, klubove itd. Savez će uspostaviti što tešnju vezu među svim dramskim umetnicima u zemlji i boriće se za izmjenu isku-
stava dramskih ansambla, a isto tako
brinuće se za uspostavljanje veza i saradnje sa naprednim međunarodnim dramskim organizacijama itd,
Kongres je izabrao Upravni.„odbor Saveza u koji su ušli: za pretsednika Jozo Laurenčić, član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a za. generalnog sekretara Braslav Borozan. Za članove Upravnog odbora izabrani su: Mirko Perković, Lojze Drenovec, Salko Repak, Vaso Kosić, Ilija Milčin, Branko Pleše, Ljubiša Jovanović, Lujo Galic, Stane Sever, Jolanđa Đačić, Petar Prličko i Mata Milošević.
PRIMERAK 4 DINARA
PRAVDA,
— SCENA 5 ULICE —
J ednog nedjeljnog popodneva, prije više godina, vraćajući se s daleke šetnje u grad, naiđem putem na odvratan prizor: nasređ ceste čovjek nem'losrdno bije ženu. Lice mu je imalo razjaren, upravo živinski izraz. Pograbio nesretnicu za kosu pa je vuklja amo tamo po cesti dok nije pala. ničice, a onda stao da udara bez pošteđe, po očima, po ustima, ne pazeći kud pogađa... U meni se sve preokrenu. Htjedoh da srnem na nj. Potekao iz čistog milosrđa, moj bi nasrtaj bio tim žešći što je milosrđe bilo veće; a milosrđe je bilo toliko, da bih zasigurno i ja bio navalio bjesomučno i udarao bez pošteđe, po ustima, po očima, ne pazeći kud pogađam. I, vjerovatno, lice bi mi bilo poprimilo razjaren, upravo žŽivinski izraz; po njemu zaista niko ne bi bio mogao da spozna plemenitost moje pobude.
Nego, pomisao na nebrojene prilike kad sam :e prenaglio i zaletio kanu kap dvojbe na moju raspaljenost i smjesta zakoči moju spremnost na čovjekoljubačku 'ntervenciju. Možda je u tom pravcu djelovalo i prisustvo još jednog posmatrača, oniska sredovječna čovuljika punanih obraza i svijetle žućkaste dlake koji je spokojno gledao smijuljeći se neodređeno. Sjećam se, njegova komodna ravnodušnost u prvi mah izazvaln je u meni gnušanje. Ali odmah zatim učinio sam isto što i on: turio ruke u džepove i stao đa posmatram. Primjer, kao što je poznato, djeluje neodoljivo. U većini slučajeva (budimo iskreni!) drugoga smatramo glupljim od «nas. No taj grijeh odmah otkupljujemo time što, na djelu, obično slijedimo njegov primjer. — Ja se, dakle, obu-
zdam i primirim. A čim se primirih, ·
wu meni progovori ona đobro poznata »druga polovica«, ona koja rasuđuje i sumnja.
Odavna sam duboko osvjedočen da je glavni uslov za pravednost — fantazija. Da bismo bili pravedni suci, potrebno je da -poznamo. - pozadinu, pobude i uzroke, odnose i zavisnosti stvari o kojoj sudimo. Ne povoditi se za prvom impresijom, za vanjskim pomolom stvari; ispitati skriVene uzroke, nužne uslovljenosti, dugi lanac krivica i protukrivica; uvući se u kožu bića o kojima sudimo, potražiti kraj zamršenog klupka — to nam je dužnost prije/nego izrečemo riječ osude. i,
Pomislim: ko zna kakve je sve krivice, kakva zla, nanijela ova žena čovjeku? Ko zna što je sve on za nju učinio, žrtvovao; koliko je i koliko trpio i praštao i mučao? Ko zna do kakve je bestidngsfi, do kakvog cinizma ona došla u, švome srozavanju? Možda je to i neka majka-zvijer, možda je napustila dijete koje se guši u krupu đa bi otišla na sastanak s jaranom. I nije li, ı takvom slučaju, ona kriva
ročito od XVII vijeka na ovamo, kreativnu umjetnost prati jedna vrsta likovnih radova dokumentarmog karaktera, koju posmatrači, i stručni i nestručni, često uključuju u kreativmu umjetnost, dok je moje mišljenje da ta vrsta likovnih radova pretstavlja samo dokumentaciju o istoriskim događajima i u tome je čitava njena vrijednost.
U doba socijalističkog razvoja pored fotografije, filma i «ličnih mođernih sredstava za registraciju, društvo može da ima potrebe za đokumentarnim slikarskim delima, ali je moje lično mišljenje đa se ta vrsta likovnog rađa ne može proklamovati od strane nekih kritičara kao umjetnička tvorevina, to jest kao sam kreativni razvoj u likovnoj umjetnosti.
Na jednog od radnika na likovnom poslu, mislim na umjetnika, utiču mnogi činioci: društveno-istoriski razvoj, njegove osobine i tome slično.
Na mene lično utiču mnogi činioci da bi jedna slika dobila izraz jedne određene forme. Ne mogu nikad da zaboravim mnoge doživljaje iz moje okoline, oni spađaju među faktore pri realizaciji jednog platna. Ja iskreno govorim što se u meni zbiva pri učestvovanju u raznim pojavama života. Često, idući kroz pejzaž Cme Gore, koji ja rađo slikam, vidim razne događaje. Ponoekađ mi se čini da se vrhovi brđa i škrape pretvaraju u zvuk, Kad hoću da naslikam „pejzaž ili kompoziciju» ne gledam nikađa u tom pejzažu samo pejzaž: ja u njemu vidim i sve ono šo 66 zbiva kroz njega i na njemu. Više puta kad posmatram brda, čuke i škrape, osvetljene onim žarkim južnim sumcem, čini mi se kao đa slušam neku veliku simfoniju; sve se to pretvori u jodnu zvučnosšt i ne znam gdje je tu objektivno i subjek-
tivno, jer sam i s&šm dio svega toga: ,
sve to skupa nameće mi određeno iz-
.
VELIKO DJELO — STVAR JE KREATIVNOINVENTIVNE SLOBODE
ražajno sredstvo: a to sredstvo sigurno da je u slikarstvu forma — u širem smislu ove niječi. Mislim da forma nije prosta i jednostavna stvar, forma proizilazi iz jedne sadržine a sadržina je smisao određene stvarnosti i ona se ne može odražavati ·— ma kako. Kad sam boravio na izgradnji pruga, sjećam se kako sam ponio blok da bih skicirao potrebne elemente za jednu kompoziciju. Tek kad sam stigao na lice mjesta, vidio sam kakvu besmislicu nosim 6a sobom. Sve se to đa nacrtati ili fotografisati, ali u tome nije suština. Šta sam tamo doživio i vidio: bušenje tunela, kamenolome, radne logore, zastave, motore, kompresore. Kroz svu ovu zvučnošt orila se pjesma omladinaca, a motori i eksplozije mina kao da su bile orkestarska pratnja ove granđiozne opere; iz svega: toga stvaralo se djelo.
Imali smo prilike da gledamo mnoštvo i dobrih snimaka sa razih rađilišta, i čitave likovne izložbe bile šu pretežno posvećene njima, pa i mnoge priče i pjesme su napišane ma tu temu. Nije to bio radđ bez umjetnikovog napora, rad kome nije trebalo posvjetiti ozbiljnu pažnju. Ali, u većini slučajeva, bili su to rađovi bez kreativnog momenta. Za neuspjeh umjetničkog djela nijesu krive olovke i boje; ono se stvara đuhom i razumom. T ne samo duhom umjetnika već i duhom okoline. Jer će umjetnik, alko ne nađe podrške bar donekle, bezuslovno propasti pa makar bio i vanredno obdaren. Šta bi stvorio jedan PFidije bez Perikla, a šta bi uradili firentimski majstori bez svoje republike koia ih je bodrila i ponosila še njima? Ne stvaraju se velika djela tek tako olako — to mora biti napor kako umjetnika tako i društva. Stvar je to krea-
tivno-inventivne slobode: ta djela proističu iz žara i vatre umjetničkog stvaralaštva. i
i zato što je dovela muža do ovog ružnog ispada, u ovo stanje poživinčenja? Nije li tada njegov ispad, ma koliko ružan, ipak na koncu konca ljudski ıazumljiv? I ne bi li on ako tako stvar stoji — osjetio kao krajnju nepravdu naše uplitanje u korist žene, naše zalaganje za nju? Da, dobro je što nisam intervenirao.
No dok sam ja tako umovao a buboci i dalje pljuštali, naiđe i treći prolaznik: stasit mlad čovjek duge vitičaste kose, u plavom džemperu i S teniskim rekhetomr' pod pazuhom. Jednim mahom uoči situaciju; ošinu pre= zirnim pogledom nas dva pasivna posmatrača, pa bez suvišnog ispitivanja srnu na čovjeka '— uprav onako kao što maloprije htjedoh ja — i poče ga mlatiti, žustro i bez premišljanja, ne pazeći kud pogađa... Iznenađen prepadom, muž pusti s oka ženu i stade se braniti od napađača. Žena je međutim izmigoljila, pridigla se na koljena, ustala: živnula brže nego što bi se moglo očekivati, poslije onih bubotaka. Stala otresati prašinu s lakata i koljena, popravljati raskuštranu kosu. Zbog te brige za frizuru, odmah mi = pričinila manje žrtvom. Zatim neopazice nekud nestade.
Međutim, na suprotnoj strani ceste pojavi se vremešan čovjek vodeći za ruku dijete. Izveo sinčića u šetnju, i brine se oko njega upravo djedovskim strpljenjem, pokazuje mu nešto prstom u krošnji jablana u drvoredu, valjda neku pticu ili gnijezdo. Ugledavši tuču, zastade iznenađen. Ali se ubrzano snađe: vidje gdje čovjek mlad, izđikao mamlaz — nemilice bije svog sabrata, i to satrijeg od sebe, bije ga nemilice i očito nepravedno (jer slabijem instinktivno pridajemo ulogu pravednika); vidje i dva sebična, nedostojna stvora koji to ravnodušno promatraju, — i njegova odluka bi odmah gotova: trgnu se, skloni dijete u kraj, pa nasrnu na napa= dača (jer jačega instinktivno istovjetujemo s napadačem) i stade ga uđarati što je bolje mogao.
Gledajući tu novu komplikaciju, pomišljao sam: da se maločas nisam suspregnuo, sad bih ja bio taj po ko= me pljušte udarci, i sad bih ogorčeno i s mnogo uvjerenja uzvraćao te udarce onome koji je intervenjirao iz potpuno jednakih pobuda kao i ja, i koji je, prema tome, ustvari moj jeđnomišljenik i suborac.
Sve iz milosrđa i u ime čovjekoljublja, eto se četiri ljudska stvora mlate do zla boga za nečiju korist i za nečiju pravicu. A malo pođalje, dva nedostojne egoiste ni da prstom maknu za svoga bližnjeg. Dva egoiste, tri naradača, četiri isprebijana. Među samih pet-šest ljudi, našlo se, eto grešnika svake vrste: krivaca zbog učestva u tuči, i krivaca zbog komodnog neučestva, krivaca zbog uplitanja u tuđe i nepoznate poslove, krivaca zbog neuplitanja; nečovječnih mlakonja i rabijatnih čovjekoljubaca; krivaca zbog samovlasnog uspostavljanja prav de, i krivaca zbog sprečavanja da pravda, makar i nepovlasno, bude us-– postavljena! — Kad sam pristupio, s prezirom sam pogleđao čovuljka punanih obraza, da bih odmah zatim učinio isto što i on. Svakoga od učesnika u datom momentu sam opravdavao i natezao za nj, da bih ga čas kasnije osudio povlađujući onome koji je nadošao da ga napadne. A odmah zatim i ovome zaželio poraz i novog napadača. Stvar se odvijala i uplitanja su upadala tačno onako kako sam želio — taman kao da ja nevidljivo njima ravnam. I sad, poslije svega toga, opet nisam načistu ko je u pravu i kakav ishod ustvari želim! To jest, znao sam: želio sam svakom napađaču poraz a svakom napadnutom pobjedu, slabijemu uspjeh a jačemu neuspjeh; želio sam da se slabiji prometne u jačega a jači u slabiJega, napađač u napadnutog a napadnuti u napadača. Ali teškoća je bila u tome Što su svi učesnici prolazili uzastopce kroz ulogu jačega pa slabi-
jega, napadača pa napadnutog, 'pra-
vednika i krivca. Pa ko dđa se sadiu ~
snađe, ko da podijeli pravdu? Zar je krivica istovjetna sa snagom? Zar pravednost leži u slabosti? Zar naslov pravednika treba platiti porazom?
U dnu drvoređa, još sasvim daleko, pomoli se tamna silueta policajca. I sama pojava službene pravde neobično je naglo djelovala, Borbenost na=-
prečac popusti i tuča prestade. Star=
čić se sjeti svog djeteta i pobhrli k njemu. Muž je izravnavao ugnječeni
šešir, a mladić pritiskao rupčić na”.
masnicu pod okom otresajući vitičastom kosom. Višak nakupljene energije bio je utrošen i rasplinjavao se u mlakom nedjeljnom popodnevu, Prav= di je bilo udovoljeno.
Stadosmo se razilaziti.
dan DESNICA
Mu: tb, MPAVOZN,
7
( 0BETOMAP NIOMKe
RNK ai
+ ~