Književne novine

· KATUL - PROPERCI

BROJ 9

Kada god je neka epoha znamenita, po usponu ili opadanju, ili po jednom i drugom, ne treba pisati o njoj ne pominjući velike ljude koji su joj pretstavnici; i obratno, ne treba pisati o velikim ljudima, ili prikazivati i prevoditi im dela, ne prikazujući živo sliku ce:e epohe. U tome je uslov, u tome je i nagrada piscima i čitaocima, od takvih radova. Direktnije rečeno, ovde: Nikola Šop, koji je sa Ovom knjižicom prevoda pružio penušav pehar prave poezije, propustio je da dade jače, umetničkije prikaze

. čivota i životnih okolnesti trojice zna-

čajnih rimskih pesnika, u njihovo vreme. Nije prikazao gvozdene šake u

· kadifenim rukavicama imperatorsko-

ga Rima. Nije prikazao stari Rim, poročni i sjajni Rim — to dvoje ide često zajedno — Rim Cezar4. Nije dao osetiti opadanje Rima uz sjajnu poeziju i takvo govorništvo, ali i takvu satiru. Nije pokazao da je klonulost, po zakonu prolaznosti ipak tragično lepa. Nije istakao da su čuveni rimBki pesnici “jubavi, uz tiho propadanje svoje zemlje i rimskih moralnih energija, zanosili se ženama labavoga morala. Nije pomenuo žene Cezara, koje su, uz toliko ukrštenih, i ro-

doskvrno ukrštenih brakova, polubra= .

kova i nebrakova, rađale decu koja su ispadđala sama sebi ujaci i stričevi, pa i đedovi. A takvi prikazi su neminovno potrebni kod nas, gde se klasika ne neguje, gde se taj osnov svih znanja i razumevanja stvari još tvrdđoglavo zanemaruje, dalje i dalje. Tri pesnika koje je Sop ovom prilikom izabrao — ranije je prevodio Horacija — ta tri pesnika vrlo dobro sintetišu umetnički temperament poetš& i poetske predmete i izraze Rima u doba imperatora Oktavijana Augusta. Kako reče engleski pesnik Brauning: »Od iri zvuka on sagrađi, ne četvrti zvuk, nego zvezdu«, tako Katul, najliričniji od trojice, od tri stiha nije gradio četvrti stih, nego vatromet duhovitosti, ljupkosti, nestašmuka, mangupluk& obraznih i bezobraznih. Njegovi stihovi i pesme su kao gazele: nogu umetnički rezanih.i brzih, i očiju providnih i pošteno bistrih, kako ih samo rod jelena ima. — Tibulova poezija je sloj nad slojem društvenih .+ sudbinskih zbivanja: odmene bogatstva siromaštvom, sjaja sumrakom, raskalašnog života mudrošću pokornosti i mira. Od Tibula je u pozniju srednjovekovnu italijansku poeziju ročo poznato »Imploro pace« — preklinjem i molim đa nastane mir, mir. — Propercijeva svetlo elegična poezija jeste dosta otrovani aristokratisam poezije, to je, skoro uvek, i kađ je o ljubavnici reč, jedna zgusnuto tragična eđokvencija, izraz ponositih znanja, ponosite izmirenosti, gorđa i junačka energija pogledati do dna u oči svemuy.i voljenoj.Cintiji i. nje-

moj lepršavosti u moralu, i njenoj i

<.

svojoj smrti i starosti. Treba pročitati pesme Kada se jednom smirim i Pjesnikov Propercije je pesnik — pisac ovih redaka pošteno je đa prizna da mu je Propercije je velika i draga figura Propercije je pesnik ljubavi i strasti koji je pisao: »Samo ljubav voli svoj bol, i ne traži mu leka« i, na drugom mestu: »Mrtvi su tajna. Smrt nije svemu kraj...« Eto, u ta tri pesnika, duša Rima u miniaturi, U tempu sa svojim Rimom, koji se spremao đa uvene, umrla su sva trojica pesnika vrlo mladi.

Davno se kod nas nije tako lako i topio lila poezija ni iz originalnih stihova, kao sađa iz prevedenih. Uočio je Šop i presađio u sebe jednu od glavnih čari jednostavne i snažne latinske poezije. Nikadđa mnogo reči: nikada velika sila i reč, da bi se podiglo perce. Katu] cvrkuće i roni smej

on citira Cankara (8) otkriva nam”

ponovno Lenjina, a onda samožadovoljno zaključuje: »Prema svemu tome greška Grge Gamulina je očigledna: pokušao je usmernvati tamo, gde ima već naklonost. inicijativa i fantazija samog umetnika«. Vi djeli smo na analizi triju navedđenih- primjera kako izpleda taj »prema svemu tome Bilo bi za čitaoće zamorno razmatrati Khko taj »prema svemu tome« izgleda i u ostalim slučajevima, koje je Brafko dođirnuo. Preskočit ću zato i »gklapanje brakova« i teorije koJe Bratko gredi na najobičnijim štamparskim greškamb (0) i očita krivotvorenja mojih postavaka (10) i sve ostale pokušaje, koje Bratko čini da se izvuče iz neugodnog položaja, u koji je svojom polemikom zapao. Unapred se odričem i svakog sličnog kopanja po njegovim starim člancima, ali ni u kom slučaju ne mođu, kako bi to Bratko htio, priznati neko raspravljanje o opčim »ideološko-ku]turnim problemima umetnosti«, koje se zasniva na ovakvom shvačanju (ili neshvaćanju) nekih osnovnih pojmova o umjetnosti, o ulozi kritike, o historicizmu, o stručnosti Hausensteina. Ne može se ocjenjivati moralnu sadržinu, dakle i društveno značenje impresionizma, ako ne znamo tko zapravo sačinjava taj pravac i u čemu je »etička« razlika Van n 'Toulose-Lautrecove »ocjene čovjeka. TI čudno će izgledati teorija umjeftnosti, u kojoj može biti napisana rečenica: »Slično tematici je i pitanje nmotivike«. (Što je jedno ,a što je drugo?) Takva teorija i takvo »ideološko-kulturno« raspravljanje o umjetnosti može samo unijeti zbrku i u teoriju i u umjetnost, kako se to dešava sa svakim »uopćavanjem«, koje ne polazi od provjerenih i pozitivnih konkretnih podalaka (11).

Od svega toga đodirnut ću i na dva primjera ilustrirati još samo jednu drugu »metodološku« crtu Bratkova teoretizirahja. Ona se sastoji u tome da preuzme misli svop prolivnika,pa ih onda protiv njega brani na đugo.i “na široko, nakon što je »krivo shvatio« neki termin ili rečenicu. Na pri-

mjer,

zavičaj“

Goghove i '

— tc

(PREVODSALATINSKOGA NIKOLE ŠOPA)

Istdora

mesto suza. Tibul hvali i zavoleva što sudbina zapoveđa. Propercije nam izoštrava čula i krepi potencije emotivnosti. To postiže i Šop u prevedenim, doduše rimovanim stihovima uglavnom, postiže, majstorski se metamorfozirajući na +bri načina. Čitamo te strofe i pesme i ispunjavamo se blaženstvom od dragocene Svest našu plavi uživanje koje se ne da sravniti ni sa kojim telesnim uživanjem. Dve vrste sluha treba da ima prav! poet i pravi čitalac poezije: jedan sluh čuje u stihovima bat, a drugi ton. Ono prvo su stope i cezure, ono drugo je muzički idiom u jeziku i izrazu. Evo jedan nagoveštaj o onome što čini muzički idiom u poeziji. IIM čujemo 5"kove kao virtouzno opsecanje i sabijanje jezika, ili ih čujemo kao jek i odjek. Ne smemo znati da smo izgovorili slik; smemo osetiti samo to da je neka reč dobila čist odzvuk, ton= ski se podužila. Misli su u Šopovim prevođima, kao i kod starih Latina, muzičke misli. Slik, to nisu dve reči što kvrcnu kao dve stične perle; to je muzička arabeska koja se neprekinuta prođužuje kroz celu strofu. Kod Šopa, pravim čuđom prevodnim, ara-– beska se ne prekiđa do kraja pesma. U latinskom jeziku, onom starom, klasičnom, onome dugoga metra i skoro oratorskoga karaktera u skanđiranju — u tom jeziku, ne u poznijem, srednjovekovnom, koji je već istančana mođulacija i prelaz u italijanski jezik, koji već,jedva može da bude heksametar, nego je kitnjast i skereo — lak u kraćim stihovima, i neminovno sa rimama — a u starom, klasičnom latinskom jeziku muzički idiom je divan, je veličanstven! Šop je taj mu-– zički iđiom u klasičnom latinskom jeziku čuo, i pravim sluhom ga čuje bolje i bolje. Od prevođa Horacija do ovih prevoda, Šop je od ·cvrčka postao kompozitor. Uostalom imao je oduvek jak, vrlo jak afinitet za latinštinu; kao uostalom i mnogi ljudi sa osobitim sluhom, koji nisu poeti. Nisu čitaoci osetili u vreme kađ se pojavila bila prva zbirka Šopovih originalnih pesama, nisu osetili da Šop peva po latinski. »Ama tamo je bio ·Hristos i hr'šćanska intuicija.« »Ne mari. Sve ono prosto, naivno, neposredno jurođivo herojsko, drsko ironično, zabezeknuto samo u sebe pošto se izreklo, sva ta enfant terrible arija starih Latina bila je skrivena u šopštini. I sve ozbiljnosti dubokih osećajnosti kod starih latinskih pesnika, ozbiljnosti koje se no leče ni životom ni sayrću. Ironija Šopova. prema Hristu i sebi bila je, po slovenski, nešto smekšana, ali je u osnovi bila latinska, klasično latinska. Mesto gnjeva, ironija. Mesto mržnje, ironija; oni koji mrze, nemaju mašte. Mesto očajanja, ironija — to je rimska energiJa i rimski stil.

U prevođima svojim Šop je menjao metar znatno, i đođavao je rime posvuda skoro. Poneo se dođuše ovde onde i sa hekhsametrima i vraškim cezurama u dugačkom stihu. O tome, razgovor će, dragi Šope, doći drugi put. Smelo je pesnik reformisao, ai uz reformu je išla poezija. Vredno je videti i čuti, kako mu je sluh pri dugim „stihovima „zadržao dđominantu ora{orsku, kako je umeo, sa odličnim sluhom preskakati iz .sinkopiranih kratkih redova u đuge, koji se rimski dostojanstveno i sporo uspinju i spuštaju. Da ustane Katul ili Propercije, zadovoljno bi, se nasmeja! modernim

Često sam, čak i u osvrtimn koji su Bratku poznati, naglašavao” pitanje relativne. samostalnosti ideologije i umjetnosti, njenog kontinuiranog, ali proturječnog razvoja (12) Ali bilo je dovoljno da Bratko »krivo shvati« pojam idđejnosti, koji vežem uz Delacroixovu »Barikadu« i Daumierovu »Republiku«, idejnosti građanske u programatskom smislu riječi, pa đa usklikne: »Ali nigđe kod njega (tj. kod mene, G.) nismo dobili odgovor na pitanje: Zašlo je onda Daumi-

_ er i pre 1848 i posle 1848 g. naslikao

mnogo visokoidejnih dela... «? Ništa se Bratka ne tiče što ja upravo na tom mjestu objašnjavam kako Daumierova umjetnost »nezastavljivom logikom svoje vlastite metode« negira pozicije građanske ideologije i prelazi na drugu stranu (»Za Drugog carstva, od 1851 do Komune, H. Daumier je slikao život pariškop puka: siromašne ljude po Rkejovima...« itd.), kako se time upravo produbljuje njen humanitet, ali sigurno ne u smislu „građanskog „republikanizma Micheletova. Što mogu, kod svih tih nesporazuma, da mislim nego li da između nas uopće. nema feoretskog dodira?! Kako bih inače mogao protumačiti đa upravo u članku, u kome iznosim unutrašnje proturječje umjetničkog razvoja pod kapitalizmom (sužavanje i ujedno produbljavanje) i u kome naglašavam polagani proces degeneriranja (3), Bratko hoće da nađe »neposredno i nasilno povezivanje uloge buržoazije s kvalitetom dela umetnika« i nakon toga docira: »Prelomi u politici ne dđonose mehanički prelome u umetnosti«. Naravno, to je ono o čemu i govorim, ali to ne znači da nakon političkog preloma tendencija razvoja nije drugačija. nego li prije njega Upravo da tendencija je i bila predmet mog razmatranja.

A još ljepši primjer ove metođološke crte L Bratka je onaj sa prevla-

davanjem stihijnosti. Kako sam to postavio? »Teoretski razraditi proble-

me umjetničkog stvaranja i kritički se ođnositi prema njemu, koncentrirati maksimalnu pažnju na usvajanje i formiranje umjetničkog metođa a

poezije.

Sekulić

akrobatijama, umetničkim prestvaranjima, veštinom i ukusom da to bude to, i ne. buđe tako. Č

Vremena Oktavijana Augusta zlatno doba sa pesnicima govornicima, satiričarima |i Katul i Propercije su ka zali svoje Cezarima,] naučnicima. zakonodavcima, epistolarima — bio je zenit, U Augustovo doba država je bila organski vezana za svet, a ljuđi, pa i pesnici, organski vezani za državu. Sve evidencije života su išle u poeziju: poiitika, zakon, društveni moral i nemora]l, filosofija, priroda, muškinje, ženskinje, kurtizane, brak, porok, i, naročito, prema podzemnom tutnjanju, problem prolaznosti, promena, olcvetavanja, starosti, smrti, Zbog prolaznosti, zbog velikog zakona ravnoteže, u svakom zenitu se susreću idealizam i rea:izam. Idealizam gura napređ slepo, realizam se opire, misli, kritikuje. U zenitna vremena, otuda, stvaranja su i brutalna, i gorka, i strasna, i raskalašna, i luda i mudra. Ljubavna poezija je grozničava, sad zanosno idealna, sad reaistička -sa zderanim maskama svih laži, pa i istina. I istini se može derati gornja koža, svetska koža. Neka Pesnikova Cintija i Delija, sad je slast i ludilo, sad joj ljubavnik napominje starost i sedu kosu, kljakavo tero, grob i u njemu kosti. Šop je sve te stilove poštovao, poštovao i voleo i poetisao. ali nije menjao unutrašnji đamar i dah ako je menjao reč ili rečenički izraz.

Od trojice ovđe obrađenih pesnika, Katul je, rekosmo već, najliričkiji temperament ali je Propercije najsioženiji čovek. On je najsloženije i prikazan u prevođima Šopovim. Ali njemu, baš kao takvom, Šop je najviše ostao dužan u kratkoj belešci'o piscu. Bajron, u jednoj' prilici, prikazao je sebe rekavši, u stihovima, naravno: »..sve u istoj koži — na jednoga spolja, dvoje troje iznutra.« Takav je bio Propercije. Bio je, dođuše, Šop oprezan i nazvao Propercija pravim »elegičarem ljubavne poezije, ali ga je, sumirajući, ipak podveo ppđ poete ljubavi i ljubavnica. Nije tačno; malo je rečeno. Propercije je u temperamerntu i u mislima imao sve četiri strane sveta: bio je koleričan ljubavnik; melanholičan posmatrač, više gorak no ironičan; hladno snažan pred smrću i ruševinama svega u životu; pronicljiv u antinomije oko egzistencija i smrti ljudskih. Gospodstveno je ćutao nad tragedijom svoga oca, ali je kroz razne stihove i pesme pokazivao. da ne zaboravlja ništa. Rimsko aristokratstvo i to! Divna je reč Tacitova, u biografiji o Agrikoli: Si tam in nostra potestate esset oblivisci quam tacere! — kađ bi čovek bio u stanju da tako zaboravlja, kao što je u stanju da ćuti... No zašto je Šop &kratio, skraćivao, jednu od najlepših Propercijevih elegija, slavnu elegiju 'o' umrloj Korneliji? U svoje vreme, ta je elegija bila u kamen. uklesana, i u mu-,

dekvatnog sadržajnosti koju treba spoznati i oblikovati — to su...« itd. A Bratko? »... teoretsko rasvetljav'nje društvenog i umetničkog razvitka, stvaranje materijalnih uslova kulturnog, razvoja, rasvetljavanje sadržine savremene umetnosti« itd.— Ali da bi došao do tog istog zaključka Bratku je bilo polrebno đa na nekoliko stupaca polemizira protiv mene. Zašto? Zato što je krivo pročitao sli-

'jedeću moju rečenicu:

»Ali porast i razvaj svijesti u historiji značio je unutar društvene prakse prevlađavanje stihijnosti uopće, a on 10, osobito na današnjem razvojnom stupnju svijesti, znači i u pogledu umjetničke prakse«. : Dakle izričito govorim o prevlada-

vanju kao historijskom procesu, kao trajnoj radnji u prošlosti i u sadašnjosti, koja se može shvatiti samo u Engelsovom smislu riječi, a Bratko to tumači kao da je stihijnost prevladana. A zatim još onaj »uopče« (koji znači općenito u društvenoj praksi) on prebacuje na umjetnost i falsifikat o prevladanoj stihijnosti u umjetničkonf stvaranju je gotov. S Kako sam gore spomenuo, može se govoriti samo o teoretskoj razradi Osnovnih oznaka umjetničkog metoda obzirom na sadržaj našeg života i ni razvojni stadij samog umjetničkog oblikovanja, (14), Prevladati stihijnost u samom umjetničkom stvaranju, tj. izrazu, značilo bi dokinuti taj izraz u njegovoj individualnosti, dđakle i umjetnost samu. Ali ono što Bratko očito ne uočava, to je razlika između umjetničkog metođa i individualnog umjetničkog izraza. Metod to je opći odnos izvjesnog vremena društva, klase prema životu, zasnovan na njihovoj psihologiji, na nazoru na svijet, i o tom odnosu se može i mora raspravljati, a u, njegovom okviru može se i mora raspravljati i o svakom pojedinom individualnom izrazu. Pogreška 1. Bratka je u tome što on apsolutizira upravo tu individualnost umjetničkog izraza, te svaki kritički odnos brema njoj proglašava »propigivanjem«, Međutim, već građanskoj estetici je bilo jasno đa umjetničko djelo bez sumnje sadrži jak indi-

KNJIŽEVNE'NOVINE

JE - TIBUL

zeju u Rimu IMuzej Terme] i sada se vidi fragment toga kamena. Ta e:egija je, nasuprot Cintijama i Delijama, divna konstruktivna analiza života Rimljanke koja s ponosom prikazuje svoj život, i okolnosti, pred sudijama u Donjem svetu. Zar je Šop mogao prekinuti tekst pre ovih stihova, ove moralne krasote: i

Mi natura dedit leges e' sanguine - ! ductas Nec possim meljior judđicis esse metu

Naš prevod, u prozi: »Priroda mi dade zakone iz krvi — Niti bih mogla biti boja od straha od sudija ..«

Prekiđam, Šope, sa četvrtom stranom teksta, da me urednici ne bi makazali. Čudno je sa tim urednicima: gladno grabe rukopise, i onda ih otsecaju kao dužinu i sadržinu.

Ljubiša Jocić

~

Veče rectacifa domace ı sfrane lirike u Zagrebu

Zagrebačka glumica Marija Borska priredila je u Hrvatskom glazbenom zavodu samostalno recitaciono Veče lirike i klasike. U prvom delu programa nalazile su se pesme suvremenih domaćih autora Jure, KRaštelana, Gustava Krkleca, Ivana Gorana Kovačića „ Vladimira Nazora i Mirostava Krleže (među ostalim i odlomak iz drame »U agoniji«) Drugi đeo programa bio je ispunjen odlomcima iz svetske klasične literature (Evripid, Dante Gete, Šekspir). Zagrebačka publika pokazuje velik interes za Ova kve književno-recitatorske priredbe, što se videlo i prilikom ovog nastupa

Marije Borske. , A. R.

._. DVE PEGME

·STREPIM

preko krovova naših slivaju se pozlaćenja kao dlanovi kad miluju drage obraze, a usna osmehe rasipa kao jabukovo cveće preko gradskog rumenog stenja,

·' preko naše sunčane staze.

Al iznenada osmeh počne da tme i vene a usnu grč svija ko bol ranjena krila,

i od slutnje teške i skrivene

radost se ko grana na mrazu povila.

Strepim za krovove naše,

suncem pozlaćene,

da ih bura ne baci na trg još srebrn i plav ko na dno dubokog tamno? vira, strepim da oluja ne zahvati

naše osmehe, proleće i tihu radost mira.

RADOSI .. jutro vedar ulicama stupam,

prislanjam grudi uz kuće kao uz školja i u vođi zore što teže sa krova

s osmehom se kupam,

i s pločnika dišem mogtie i treptanje

ko vlagu i radost sa zelenih polja.

Idem ulicama zanesen od milina, glava mi se giba kao mlado granje, kao kada šumu obuzme tišina

pa je samo njiše ptičije pevanje.

'U koraku ritam grožđa kad se mulja

i magla opojna kao vinska vrenja;

zastanem pod prozor, pesma me zaijulja, X u grlo se sruči zvuk ko mleko zdravlja

iz korenja.

I zidam stalmo od plaveti,

sunca, zelenila by

gradove tihe sred samih nebesa, a tvoja ruka stas mi obavila i ko dah sviralu celog me potresa

do kosti i mesa.

„NS ~ ~~~ ~~~ ) ~~~ ~r.u.u3Bg8 SK GK O._ GR ___-O,—

viđualan momenat, da je on čak i presudan, ali nije jedini, niti je umjetničko djelo nešto čisto individualno. Takva apsolutizacija, koja izbija iz svake Bratkove postavke, dovodi do svojevoljnosti, bizarnosti, pa i »historicizma«, koje Bratko upravo radi te svoje teoretske greške i prihvaća, ona, drugim riječima, izdvaja umjetnika i njegov izraz iz vremena u kome živi, iz metođa i stila tog vremena. Individualan izraz nije i ne može doći u suprotnost sa osnovnim oznakama stila i metođa, koje-se mogu i teoretski razmatrafti, i određivati., A to je upravo zađaća kritike i teorije, i zbog toga su one sastavni đio likovne kulture.

Prema svemu tome: kakvi se tu »novi vidici« otvaraju?

Drug Đilas govorio je u Savreme-

nim temama o našoj nekadašnjoj re- .

lativnoj „teoretskoj »zarobljenosti«. Bila bi neoprostiva greška kad i naša kritika i teorija umjetnosti ne bi svim silama nastojala riješiti se svih zaostataka te zarobljenosti, ispraviti eventualne nekadašnje pogreške i nedomišljenosti. Naša teorija likovne umjetnosti i estetika već su započele da samostalno razrađuju mnoga pitanja i uvjeren sam da će se uskoro pojaviti! i konkretni rezultati. Ali ne manje štetna od teoretske čini mi se ova »metodološka« ili, bolje, »psihološka zarobljenost«, koja tjera neke umjetnike i njihove branioce na polemike ove vrste, sa kojima se ne otvaraju nikakvi »novi vidici«, kako Bratko samouvjereno piše, nego se zamračuju i pitanja, koja bez sumnje još stoje pred nama, ali za „koja marksistička teorija ima u svom dijalektičnom metođu pouzdan oslonac i mogućnost rješavanja.

Takvo jedno pitanje, složeno i, tako reći, nepregledno u svojoj mnogostrukosti, ali koje neće moći zamračiti nikakvi pseudopolemički trikovi I. Bratka, jest pitanje odnosa umjetnosti i stvarnosti u historiji umjetnosti, to jest odnosa umjetničkog izraza i predmeta, subjekta i objekta I.« Bratko svoje raspravljanje·o tim problemima čak „pokušava okrstiti borbom protiv vulgarizacije, kod čega vulgarizacija označava „najobič-

nije određenje društvenih (formalnih, osjećajnih i moralnih) kvaliteta, koji se u klasnim društvenim formacijama nužno projiciraju u umjetničkom ođrazu. Ali može li se očekivati od nekoga, koji se, vidjeli smo, spotiče već na pitanjima osnovne terminologije „da će sagledati smisao tog određenja i kako to određenje ne iscrpljuje kulturno-historijsko, hislorijsko-umjetničko i estetsko značenje djela, koja nose te društvene i klasne kvalitete, te kako i Rubens i Boucher i Renoir, upravo zato što su umjetnici i upravo zato što su i te klasne kvalitete uvijek ljudske, ješu, već prema svom talentu i karakteru svop društvenog položaja, nosioci i stvaraoci većih ili manjih umjetničkih očitovanja svog ljudskog individualnog i klasnog osjećanja. (15). Oni označuju stepenice nastanka ljudskih kvaliteta i postepenog dokidanja otuđenja čovjeka. Već nekoliko puta sam pisao o tome:

»Klasne karakteristike prošlih histonijskih razdoblja jesu nužne etape u razvoju svijesti, ljudskih moralnih i osjećajnih kvaliteta i zato ćemo ih prihvatiti kao realnost historije. Ali upravo rađi toga što je to realnost historije, potražit ćemo i odrediti klasni subjekat tih kvaliteta i diferencirat šemo Le Naina i Le Bruna. dvorsko-repre= zentativni i hedonistički moral Rubensa i građanski ethos Rembrandta i van Delfta...« itd. (Za višu razinu diskusije«)

=— "To naravno, nije ni vulgariziranje, niti »alfa i omega materijalističkog shvaćanja historije umjetnosti«, kako to Bratko insinuira (pretpostavljajući, tobože, da se u jednom polemičkom članku može riješiti i razraditi metodologija pa i materija histonije umjetnosti), ali je to svakako alfa, tj. početak jednog drugog metodološ·'kog postupka, na kraju kojeg će se, negdje u budućnosti, nalaziti materijalistička »Historija umjetnosti«. (16) Drugo osnovno pitanje koje je Bratko bez potrebe zapleo u mrežu polemike sa hvalevrijednom namjerom da otvori »nove vidike«, jest pitanje kritike, njene uloge i njenog značenja. Srećom ,i to pitanje rije-

|

BELESKHE

Drago Gervais

ZAGREBAČKO KAZALIŠTE »KOMEDIJA«< PROŠIRUJE SVOJ REPERTOAR

Zagrebačko khazalište •Komeđija« priprema nekoliko premijera. Pored novog •Kerempuhovog NEGKOR programa«, i Nušićeve »Protekceile•, koil će biti izvddeni ovih dana, kazalište će izvesti novu komediju Draga Gervalisa »Radi se o stanu«, zatim Goldonijevu komediju •Ribarske svađe« (u preradi Ive Tilarđovića) 1 dr. Kazalište »Komedija« dalo {je za tri meseca :Otiako rađe 74 pretstave, kojima je prisustvovalo 45.000 gledalaca.

U ZAGREBU JE OTVOREN »WĆLUB KNJIŽEVNIKA«

Društvo književnika Hrvatske otvorilo fe neđavno na Trgu Republike 7, svoj klub — Klub književnika, koji će služiti kao mesto za sastanke ne samo za kniiževnike, već | za sve ostale Javne. kulturne |! političke radnike, umetnike, glumce itđ. Goste je prilikom otvarania pozdravio pretsednik Kluba Slavko Kolar, a zatim je izvedđen umetnički proMram,. u kome su sudelovali Nela Eržišnik, Petar Dumičić, Mato Grković, Josip Križaj i Berislav. Klobučar. Na kraju programa Krsto Hegeđušić otvorio je izložbu slikmrskih rađova Zlatka Pr'ee i Raula Golđoniinm, *er je zamišljeno da se u Klubu povremeno priređuju i manje umetničke izložbe.

KOMKURS ZA KNJIŽEVNE POČETNIKE NA KOSMETU

Na konkursu za književne početnike na Kosmetu. koji |e neđavno održan u okviru omlađinskog festivala, učestvovalo je 56 mladih pisaca sa 90 rađova. Drugim nagradama na ovom konkursu nagrađene su pripovetke »Sve će ih vrag pojesti« Masata Murteza i »U Jupove brazđe« Vuka Filipovića, zatim pesme Veljka Tadića, Bogosava Ugrinovića, Alije Džogovića i Milorada Vlahovića. 'Freče nagrade dobili su Redžep Hodža za pesmu i Dobrivoje Popović za satiru. Žiri je, pored toga, pohvalio dramu na šiptarskom jeziku. »Neka govore koliko hoće« od Ehrema Murte”a i pripovetke Dušana Vojvodića, Petra Kazića i Andrije Markovića,

Pisci početnici na Kosmetu, okupljeni u literarnim klubovima i sekcijama, pokazuju svoe veći napređak u svom razvitku. Oni su se u više mahova pojavili pređ publikom Čitajući na knilževnim večerima svoje rađove, a neki od njih javljaju se takođe i u omlađinskim časopisima | listovima. Oblasni komitet Narodne omlađine uskoro će izdati ı zbirku najboliih radova književnih početnika sa Kosmeta.

MALREDONSKI HINJIŽEVNICI: ŠTAMPACE U OVOJ GODINI TRIDESET SVOJIH " DELA

Trideset dela savremenih ı makeđonskih književnika zbirki pesama, MWritika, roma= na, novela, pripovedaka u preko dve 5totine hiljada primeraka, štampaće se u toku ove godine Izaći će, Između ostalog, kritike Dimitra Mitreva, zbirka pesama i zbirka članaka iz književnosit | |ezika ođ Blaža Koneskog. zbirka balada |I roman »Selo iza sedam Jasenova«, od Slavka Janevskog »Milion mučenika« od Riste Krlea, novele od Koče Racina, pripovetke iz Makedonije od starog književnika Anđelka Irstiča. U nekoliko zbirki oblaviće se pripovetke Vlađe Maleškog, Kola Čašu-. la, Jovana Boškovskog, Georgija Abadžijeva I pesme Srbe i Goga Ivanovskog. Cvete Djoševske |I drugih, Dečji pisci Vančo Nikoleski priprema tri zbirke pesama za đecu. Pesme za decu štampaće ! Jordan Leov, Boris Bojadžiski, Vasi! Kunoski i Volče Naumčevski.

šit će ona sama svojom praksom, bez obzira na Bratkove propise i ograničenja. Ona će i dalje pratiti razvoj naše umjetnosti s onom istom i još većom pažnjom, kako je to do sada radila, jer Bratko se naravno vara kad kaže da je ta naša kritika bila »oštra i nemilosrdna«, pa čak i »uništavajuća«. Naprotiv, ona je bila čak odviše blaga i obzirna, osobito prema nekim umjetnicima, u kojih je dobru volju često imala izvjesnih ilu=" zija. Ali ona se neće odreći uloge, koja joj po prirođi stvari pripa= da: da upoređuje umjetnički izraz sa životom, te da i sadržaj i formu usmjeruje prema onoj baudđelaireovskoj tački gledišta, koja otvara najšire horizonte. Tom novom društvenom i kulturnom životu, kojeg naša Partija danomice otvara sve više usprkos svih poteškoća i pakosti pobješnjelih mudraca sa Istoka, mora đa negdje na likovnom planu odgovara ta baudelairovska tačka, u kojoj su kvalitete drugačije i više od dosadašnjih. Kritika, ako neće da negira sebe sa=mu i smisao svog postojanja, mora da usmjeruje našu likovnu kulturu prema tim višim Kkvalitetama. Je li uopće potrebno sumnjati da će te više kvalitete tražiti uporno i postupno svladavanje novih likovnih zađataka, nove mogućnosti figuralne kompozicije u prvom ređu, psihološku dubinu portreta, ali s novim sadržajnim vrijednostima, i pejzaž koji će u drugačijoj, možda panoramskoj širini rješavati nove kompozićione i atmo= sferskoe probleme? To traženje će na= ša kritika pratiti i podupirati prema* svojim mogućnostima, oslonjena na teoriju i na historiju umjetnosti, a

najviše na podatke iz »životne stvar- · nosti našeg vremena«, bez obzira da”

li se to Bratku sviđa ili ne. Neće ništa promijeniti na stvari niti ako se on, nakon pet mjeseci ili pet dama, ponovno javi u tri ili četiri nastav-

ka. Ja znam da mi obojica imamo ~

dosta čistog papira na našim pisa=ćim stolovima, samo nisam xiguran, a e li čitaoci imaju đovoljno strplje nja, ONA

i či

ek

- No bez obzira na to, đa li će se ova mrska i .nekorisna polemika nasta–

viti, siguran sam da stvarna i korisna diskusija tek počinje.

a NE U kai Oe