Književne novine

VIDA

e |) /{Sslobodili smo se iluzija da je ) netko Ćrugi riješio „probleme | koje nama društveni razvitak A4ameće na avim područjima teoretske isli, U svim granama nauke o druwu valjale je krenuti u samostalna iraživanja, povezivati znanje crplieiz svakodnevnog iskustva s nasle» Što su nam ga npmrla ranija po: enja. I možemo slobodno reči da su i naši pozitivni rezultati na teoretom planu samo plod ozbiljnog i sa| jesnog razgzmalranja dosadašnjih pogiignuća nauke, U teoriji umjetnosti nismo se, treba riznafti, makli mnogo dalje od općih okvirnih principa dijalektičkog, historičkog prislupanja predmetu isfra: vanja, i to uglavnom na temeliu rksističkih tekstova o procesu ljudi, spoznaje uopće i malobrojnih _ |fragmenata iz korespondencije Markžsa i Engelsa, te nekolika Lenjinovih anaka. A baš ti članci zapravo i nisu

pridonesu rješavanju estetskih pro| Olea, nego su imali da izvrše odre: Tđenu zadaću u vezi s najhitnijim po'trebama Partije u datom ftrenufku.

ini Jedan od razloga zbog kojih još j, UVijek na tom području zaostajemo bit će i neđostatak najelemenfarnije O) literature, bez poznavanja kpje nije moguće krenuti dalje od onoga, što Je građanska estetika riješila bar u | fragmentima, ili sa nenaučnog stanovišta. Nije moguće ni sagledati pro__bleme pređ kojima je ta nauka osta: _ la nemoćna, i morala se zadovoljiti time da na njih samo ulaže. Jer, koja Bu nam estetska djela uopće pristupačna? Knjige što ih je o toj problematici dosad izdalo pođuzeće »Kultura«, uglavnom su ”birke kritika i eseja koji | se ograničuju na razmatranje pojedi-

nih djela ili stvaralaštva pojedinih pisaca. Najvažn:ju iznimku čine studjie Piehanova o porijeklu umjetnosti i nje zinoj povezanosti s ekonomikom i političkim odnosima epohe, Pa ip3k, književno-kritički radovi ruskih i drugih marksista, misli francuskih pisaca o realizmu, napisi revolucionarnih demokrata Bjelinsšcog i Dobroljubova, sva ta djela imaju jednu dragocjenu karakferistiku — nastala su u oštroj ideološkoj borbi njihovih autora protiv shvaćanja akađemskih i konzervativnih, u vrijeme kad su novi i originalni pogledi na društvenu uježu knji ževnosti još s mukom sebi probijali put: Kroz kritičke ociene pojedinih a ——ufora i djela provlače se i filozofski stavovi kritičnra, tako da knjige o kojima je riječ pružaju vrijednu građu ne samo historiji književnosti, neg; i općoj teoriji o umje/nosti, narožč.lo kao dokumenti o uspjesima i zablu„ dama u periodu stvaranja te teonje

i \dijela racionalne nauke o dru-

a j g cr ; Je se to može kazati i oD nainovi_| djelu u toj seriji, o »Bstetičkim 1

4 | iževno-kritičkim člancima« N kpla-

Gavrilovića Černiševskog. Njegove li o kniiževnim kvalitetama Turgeževa, Tolstoja, Njekrasova i drugih ruskih pisaca, zapašanja o njihovim međusobnim ličnim odnosima. malerijal su vrlo koristan za studij ruske književnosti i kritike. još značajniji je poznati njegov nedovršen ogled O ">»Gogoljevu periodu ruske književno—- sli«, kako je om nazvao prvo wazdoblie. ruskog realizma. Visoko mišiienje Černiševskog o Gogoljeviin zasliignma za stvaranje velike prozne književnosti u Rusiji, posebno za roma?!,. a Dor sebno za pripovijetku, za realističko tretiranje životnih pndafaka. te za satiru njegov uljecaj na kasnije PiseP, primjer je kriličkog isticanja zasiuga | jednog umjetnika i analize vrednofa tn njegovim djelima. Nigdje ni {rafa Đraznim hvalospjevima i lažnopatrict__skoj grandomaniji. Ne osporavajii ' intelektualne i moralne kvalitete s\ipr jih idejnih protivnika, romanfičarskpi kritici, Černiševski uvjerljiyo popija njezine zablude i to takp. da ukazuje na stvarno mipesto pisaca senlimen+{.alne prozg, zatim klasipista, fe saneg Puškina; on pokazuje neprolazne fu- storijske zasluge pojedinaca, ali i gra_ nice njihove važnosti za kasniju Pathked _ ževnost. Dakav je solidan i iskren, a samostalan rad, tražio smjelosti i čvrstine karaktera u doba kad je slizžbana kritika slobodno iskorištavala lslove,.u kojima nije bila dozvoljeno ni spominjati ime Bielipskog. | |__Na značenje knjige o kojoj govprii Babripodta se ne iserpliuje lim kra: snim primjerom nedogmalske, ali i | prineipijelne ii argumpentinane revizije staljenih pogleda na igdan književni "period, na to, u neusfrašivoj ideinoj orbi „nastalo shvaćanje, koje ie u svoje doba (prije agrarne Te“ forme 1861., dakle još u feudalizmu!) bilo ekstremno revplucionarno, 3 danas je prihvaćeno od svakqg Of: ? Zanimljivpst je

biljnog isftaživača. ;r d za knjige najviše u piščevoj

_ dizertaciji »Mstetički ednosi umije stvarnosti«ć i U Te:

osti prema 1 lu ONA pisca na taj svoj rad. stvari, to je prvi rad koji ie kod nas poslije rata izašao, a govori o u: njetnosti ne toliko sa stanovišta nje: zina porijekla i društvene funkcije, ego analizira njezinu specifičnost zao forme društvene svijesti, tj. sa stanovišta »žive adjeće« ideologije, kako se o toj strani problema negdje slikovito izzažava Plehanov. Ć Lenjin je na mnogim mjestima pisao o Černiševskom. Isticao je njegove zasluge kao nosioca ideje seliačke revolucije, u doba poslije fobožnjeg »oslobođenja« kmetova 8. 1861., i njegovu borbu proliv feudalnih i liberalnih shvaćanja tog događaja. | Marks je o Černiševskom govorio kao o Ori: ginalnom i falentiranom ekonomistu, iako Černiševski zbog privredne zao gtalosti Rusije nije spožznao svu zakonitost društvenog razvitka i sanjao O prijelazu u socijalizam preko polufe-

ili pisani s namjerom da neposredno ·

— KNJIŽEVNE'NOVINE

____Estefički i književno-kritički članci

N. G. Černiševskog

uđalnog oblika seljačke »obščinex, ka kq bi se izbjegla zla koja je sa sobom nosio Pazvilak kapitalističkih odnosa.

Ali još ranije nego što je došao do svojih rezultata u proučavanju ekonomike, Černiševski je imao izgrađen stav prema društvu. Želio je da se bori za napredak nauke radi boljeg živpta narpda, I estetski ga je problem zagkup:p samog zato, što je smatrao da će na teoretskom planu prosvjetiteljskoj zadaći koju si je postavio, najbolje odgovoriti tako, da svoje filozofske poglede primijeni na ono

specijalno područje koje najviše zanima inteligenciju. Stcga i njegova dizertacija nema formu gaokruženog i cjeloyitpg eslietskng sistema, već se 0na svodi na pobijanje glavnih idealističkih postavki

vladajuće estctike

•

N. G. Černiševski

stvarnim primjerima, Odatle je izvodio i vlastite teze, principijelno suprot ne pnima koje je negirao Međutim, Černišaovski nije na takav način uspio da cjelokupnost svojih shvaćanja izloži u sistematskom cbliku u kojom bi dijelovi bili međusobno logički povezani i proizilnazili jedan iz drugoga unutrašnjom zakenitošću samog predmeta proučavanja. :

Tekst protiv kajega je Černiševski upravio svoju kritiku, bio je udžbenik estetike FP. TT. Pišera (FP. P. Visphera) — u knjizi je i originalna franskripcija netločna — sa 9), pisan prema Hegelovim »Pređavanjima o estetici«., Prema toj knjizi, »lijeoo« bi imalo svoje mjesto u dijalek/ičkom samorazvifku apsolutne ideje, kao kategorija kojom se naziva polpuno :spoliavanje ideje u pojedinom pređmetu, odnosno potpuno sftapanje ideja sa slikom. Odalle bi proizlazilo da u prirodi ne postoji »lijepo«, već da je tamo unosi ljudska mašta, Izvor umjet=: nosti bio bi, prema tome, n čovjskovoj težnji da upetpuni nedostatke same stvarnosti izvan čovjeka, pa bi ta ko i »lijepo« stvpreno umjef!nošću. bilu savršenije od onoga prividnog -lijepog« u prirođi.

Černiševski je pristalica Fojerbaha, čije ime, kao ni Hegelovo nije god. 1855 smio ni spomenuti. Anfropološka filozofija (aniropologija — nauka o čovjeku) tog neposrednog prethodnika Marksova vidi u Hegelovoj apsolutnoj ideji samo apstrahiranu suštinu materijalnog, osjetnoz čovjeka. U svojim bilješkama o Pojerbahu Lenjin je primijetio da i Černiševski i njegov Uučitelj označuju svoje shvaćanig netočnim i preuskim ftarminpm, jer se fu ustvari radi o mya}forijalističkom gledanju na čitavu stvarnost. |

U skladu sa svojim pogledima na odnos između materije i svijesti, Čer: niševski aedbija da prihvati idealiistička shvaćanje »lijepog«. Na muošitvu primjera iz svakodnevnog života, an dokazuje: »Lijepo je život; lijepo je ono biće u kome vidimo život onakav kakav on treba da bude po našm Ppojmovima; ljiipp je enaj predmet knji is: poljava u sebi život ili nas podsjeća na život«.

Iz te dofinicije proizlazi da je »igtinska, najviša ljepota uprayo dna ljepota koju čovjek sreće u svijetu stvar nosti, a ne liepota koju stvara umjetnost«. Zatim Černiševski prelszi na ispitivanje kategorije koje se smatraju modifikacijama »lijepos« — »komično« i »uzyišenp«. Uglavnom se slaže s Piše: rom u definicijama »kpmičnog«. ali »uzvyišeno« za nj nije »proevagan ideje nad formom« i »ispoljavanje apsolutnog«, nego »ono Što je mnogo vefe od svega s čime ga mi uspoređujempo«, i prema fome ucpće se ng padređuje poimu »lijepog«

Černiševski ispituje valjanost idealističkih tumačenja estetskih kategorija na primjsrima iz prirode i iz sva: kodnevnog života čovjeka, Odatle u niegavu jzlaganju izvjesna neposrednosti i jednoslavnost kojp, po samoj prirodi njegovih misli narayno nedo» slaje njemačkim fcoretičarima. Ovi, međutim, nadoknađuju taj manja supt:lnim i osliroumnim rukovanjem dijalektikom; tim oružjem vješto su se služili i njihovi učenici Bjeclinski i Dobroljubov koji po eleganciji u izražavanju i finim analizama detalja u pojedinim književnim djelima o kojima pišu, daleko nadmašuju Černiševskog, I njegov roman »Blo da se radi«, dragocjen po svojim idejama, nadahnutim ulopijskim socijalizmom, po znat je kao veoma nesavršeno djelo po formalnim kvalitetama,

Dubina i temeljilost, s kojom je Černiševski pristupao osnovnom pilanju, u kojem se razilazio s hoegelijanetvom, ne odnosi se i ha Dreciznost njegova izlaganja, nili na argumen: taciju pojedinih podređenih deza, Voć Plehanov, njegov prvi marksislički kri tičar, opazio je niz proturječnosti u njegovu izlaganju. Tako on s jedne slrane govori o »lijepom« kao nečem što objeklivno postoji u prirodi, a s druge strane pravilno ukazuje na sub-

jektivni, ljudski kriterij »lijeprga« i čak se približava razumijevanju dru štveno-klasne uslovljenosti ukusa. Dijalekiiku odnosa između subjekta i objekta, kakvu nalazimo kod iTegela ı Marksa, Černiševski u svoipj Jižer: taciji nije pokazao. Njegov je siojekt u znatnoj mjeri promatrački i basšsivan. Nedostatak dijalektike pokazaije se i u njegovoj kritici hegali* .tnmske analize »tragičnog«, kao ekstremne forme »uzvišenog«. Hegel je tu katagoriju protumačio u skladu s n.ozinoniı pojavom u grčkoj drami, gdje je ona Vo-

i zana uz prikaz sukoba između suprot:

pih društvenih stremljenja koj: čovjeku nameće sudbina. Černiševski nije shvatio đa takva interpretacija sadrži genijalnu anticipaciju misli o hisltprijskoj nužnosti pojedinih oblika sukcba u društvu. Za njega je tragično »užasno u čovjekovu životu”, j nije podvrgnuto nikakvoj zakonitosti ili nuždi. Ovo je jasan primjer idealističkih, iako u njegovim prilizema neobično naprednih, poglaoda Cerniševslog na društvo.

Veliki dio rasprave posvećen je pobijanju Pišerovih primjedaba a nedostacima objektivnog oblika postajanja »lijepog«. Štoviše, on pokazuje» kako se svi ti nedosiaci u daleko jačoj mjeri nalaze u ostvareniima svih vrsta umjetnosti, od arhitekture do pjesništva, Pa :pxk. pisac ne ulazi u konkrefnu analizu bilo koje postojcće umjetnine. Veliku pažnju, naprotiv, osvećuje uzroeima činjenice, da ljudi precjo· njuju estetski značaj vlastitih djela nasuprot tvorevinama prirode, Černišovski konstatira da ljudi a prvom ıadu cijene teškoću ostyarivanjiaı nekog djela, a usto su pristrasni prema umjetnosti jer je ona piođ liudskog radu, Osim toga. umjetnička 3jieln, po r:jemu, ugađaju prohtjevima ljudi, koje že isxvario nepritofMaen n-čin života. U 1:m njegovim misi:ma očigledan je utjeeei humanizma ZTojerbaha, a haročilo le Jasno iztažena svijest O OtUuđenja čovjeka u klisscm društvu, Di =D zajednička filoz )5fi:mxa. t. zv. hegelijaPtke ljevice, ho jeo Mutgsa dag Konac! a naučni sa? + 1

Na TT... elju svoj'h r•omairrnja Černifevski zaključi» -3 • apr 2 JC dinstvo ideje i slig? određuju samo glavne formalne ospbinp umjetničkih djela, a da je njih»v sadržaj sVe Gno, što je interesantna za Čovjeko. Stoga on zađaću umjpfaosti vidi u reproducirranju onoga, 8#:D zanima čovjeka u životu, a usto 2na, naročito u DOPzZiji ima da objašninva život i da donosi guđove o raznim pojavama. » Tada mjetnil pistaje misvl!ac. a umiciničko dje.» ostajući; u oplasti umjelnosli, dobija naužni-znažajs«. + umyjetnn* i nauka nomažu čovjek, da se or:yentira u životu; be« njih bi proučavanje mnogih komplieira:'n polava bi:o neusporediyo leže, a ši zaključgei igdnostrani)i i sirom::3niji, Umigtnost se, prema ovakvom shvačan|M, može US: porediti s historija: samo dok ova govori o Gruš{yu, uap.je:n2st i4..čava prableme individ,.:.

Suvremena nauka aq umjelnosti, G= bogaćena mnogim histaorijskim istraživanjima i zasnovana na ofkrićuna dru štvene zakonitosti, ne može Wvihvatiti formulacije Černišavskog. Govereći o »lijepom« u slvarnosti i u umjetnosti, on nije abjasnio subjektivni karakter umjetničkog slvaranja i doživljavanja, već se zadržao na uskoj, utilifarističkoj koncepe:ji te forme ljudske aktivnosti. Takvo shvaćanje umjetnosli strogo 'je intelektualističkoy ono pravilno naglašava spoznajni karakter umjefnosli, ali ne definira bitru specifičnost te ideologije, ono što je razlikuje od nauke, ~

Problemi su to oko kojih se i da-

· nas lome koplja, Intelekufalistička e-

Nl WeedptP— ai --

stetika je i Hegelova, a među marksisfima kod nas raširila su se talva shvačanja radovima Todora Pavlova, Ali je već Svetozar Marković. najtalentiraniji teoreličar srpske revolucionarne demokragrije u prošlom stolje: ću, preuzeo od Černiševskog misao O idejnom momentu u umjetnosti, kao najvažnijem za društyenu zadaću umjetnićkih djela, U svoja dva članka ppasvecčena estetskim pitanjima, MarRović je sa stanovišta svoje socijalističke politike prihvatio postavke Černiševskoga o idealisličkom shvaćanju lijepog i uzvišenog i primijenio je na ak|{uelnu problematiku srpskg književnpsti, Taj ja njegov postupak bio u skladu s Markovićevim gledanjem na glavne socijalne probleme, koje se razvilo pod neposrednim uijecajem Černiševskog.

Krjličko ispitivanje „Černiševskog, cdnosno njegove esflelike trebalo bi da se zasnuje na ranim djelima Markasa i Kngelsa, pisanima između 1843 i 1846, u kojima su oni izgrađujući svoje pogleda prevladali apsolutni iMR MC Hegelgve dijalektike i pasivislički apstrakini maferijalizam. Ta njihova djela. koja prema planu »Kulture« treba da se bar jednim dijelom u dogledno vrijeme pojave na našem jeziku, u osnovi su riješila problem sampoluđenja čovjeka s pojavom klasa i podjele rada. i pitsnje o diferencijaciji izvonnaučnih, ideoloških formi društypne svijesli, Dragoacjen mafterijal o. postanku umjelnosti u vezi s oblicima proizvodnje i u sklopu društvene svijesti prvobitne zajednice u raspadanju, pružila je i građanska saciolegija. Na temelju takve građe moguća je konkretna, histor:čxa analiza proizvodnih odnosa u kakvim se razvila umjetnička djelatnost kao specifičan, iz malerijalne proizvodnje izdvojen oblik ljudske aklivnosti.

Tek fakvyo. historijsko-materijal:stičko Ispitivanje rFostanka samog predmeta nauke omogućit će duholco naučno razumijevanje svskog umje{ničkog fenomena, U tom će poslu veliku pompt značili golemi sistem Hegelove estetike, čije izdavanje falcođer priprema »Kullura«. Taj je sistem zasnovan na ve}ikom brgsju primjera koji pokazuju unutrašnju razvojnu povezanost svih oblika umjetnosii u toku histarije, A takav, zaisla mairksistički naučni ıad koji uvijek istražuje svoj materija! u slr}opa konkreknih hislorijskih okolnosti sam ća po sobi bili najtemeljitija stvaralačka kritika ne samo revolurionornih „po svojoj namjori, ali historijskom nužnošću ograničenih rezullata Černiševskog, nego i onih Hegela, Tena, Kročea i tolikih drugih. Njihova pozitivna dostignuča sadržavat će i marksistička nauka o umjetnosti. .

Estetika Černiševskog usprkos svojoj oskudnoj građi, apsiraktnoj metod: i formalnoj nedorađenosti yažno je djelo, vrijedno pažljivog čitanja, jer je prvi rad te vrste što ga poslije rata dobivaju u ruke ne samo širi krugovi čitalaca, nego i najveći dio onjh koji se aktivno bave umjetnošću i njezinom Teorijom. I jednima i drugima ona je dokumenat o fome, koliki posao ima da se na tom području obavi.

IZLOŽBA SAVREMENOG ITALIJANSRKOG SLIKARSTVA

U Galeri de la Boeci u Parizu priređena je velika izložba pedesetorice savremenih italijanskih slikara, koju je organizovao »Centar italijanske umetnosfi«. Izložba Obuhvata period od futurizma, preko »ploMO viteza« do apstraktnog slikarstva. Kritika se pohvalno izražava o italijanskom slikarstvu, koje rešava istu problemafiku kao i franguskp slikarstvo, ali koje sg ističe naročito svojim radosnim dinamizmom, bujnim životom | živim bojama,

Krstaca se Boka u lje; ko planinska zipka

sku ljuljuška u srebru i srmi,

rubovi bijeli i niske od kuća brodići, barke i sićušni ljudi

igračke neba i mora i stijena, D, da mi je biti ptica,

da ie moči raširit krila

jednog vedrog maja kad cvatu jasmin, naran

da mi je da letim da Boku preletim

šyar!

če i žuka,

da okupam lice u modrini neba '{R poljubim zemlju i more i kamen

panem na stijene da grob partizana PJ

nad Legdenicama iosmom razgovo?im

i da uspomena bukne kao plamen kad npć siđe s brijega

kad se Lovćen smrači

cvijet djevojčin bijeli u pletenivama da mi svijetli tamom

dok brda usplamte

i mjesec se spusti po stepenicama niz urvine puste, niz planine-gnijezda u zipku od neba, od srme i zvijezda,

O, da mi je vječno biti iznad svega

i biti u svemu i do posljednjega

dana ove zemlje, noći ovog neba

o liepoti snil.i u ljepoti biti

ne poželit nikad ni bola ni hljeba i nikad se više od neljuđi kriti ; u gudure ave, ernogorske stijene,

s Vladičina groba rados}+ besjediti

dah čovješiva piti slobodan ko čovjek bez čovjeka-roba.

(Iz »Bokeških motiva«)

Moris Hindus odgovara

Konstantinu Simonovu

pštom mobilizacijom obuhvaćčani

su svi. I Mrenburg i Simonov

i Šostakovič. Jer, kako bi se moglo bez njih u ovoj ofanzivi mira, bez Brenburga Tog aposicla mržnje koji je u stanju da u jednoj rečenici poveže palnje francuske majke, nemačke kuvarice i američkog kauboja, ili Simonova, pisca koji najviše od svega voli unifprmu. ili najzad Šostakoviča, tog jadnog kompozitora koji, u potrazi za novim, pronalazi staro i iraži izlaz n tope šlo psuje Slajnbelka i S&inhlera? Ali, prošlo je vrgme kada su ovi ljudi bili suvoreni i kada su sejali znanje i mudrost u pet pravaca, BWrenburgu je cdgoyvorio pisac koji ni pod kakvim okolnosiima ne može da bude opiužen kao »imperijalistička aždaja« Džon Pristli

Nedavno je i Konstaniin Simonov dobio odgovor na svoj članak u vezi sa diskusijom Mirenburg — Pris}/li.

Čovek koji je napisavu odgovor Simonovu nij» nepoznat. To je Moris Hindus, američki književnik i aulor mnogih dela, U Americi Hindus važi kao stručnjak za probleme Sovjctskog Saveza, jer je u toj zemlji broveo niz godina kako pre rata tako i za vreme borbe, kao specijalni dopisnik. Ni Hindus, kao ni Pristli, nije antikomunista. Naprotiv. U Americi njega smatraju komunistom.

»Pristli i drugi zapadni pisci, među kojima sam i ja — piše u svom odgovoru Simonoyu Moris Hindus imaju jakih razloga da budu slceptični u odnošu na »iskrenost« vaših namera u reklamiranju Štokholmskog apela«, Američki pisac zatim ukazuje na nelogičnost koja postoji između sovjetskog zahteva za stavljanje van zakona atomske bombe — koja se ne izrađuje u velikom broju — i prećutnog odobrayanja naoružanja svim oslalim vrstama oružja — u kojima SSSR prednjači. On zatim ističe da se po jednom pitanju stoprocentno slaže sa Simonovim, a to js» da nema

stvari koju sovjetski narodi žele više od mira

Američki književnik postavlja pitanje Simonovu:; »Zašto je to fako?« Zašto, recino, sovjetsko pozorište daje svoj doprinos u ovom ratu m?ržnje? On citira Stanislavskog: »U na* šoj zemlji pozorište nema pravo da laže«. Hindus navodi kao ,rimer »Valcer Misurjija« od Pogodina; za Ovo delo kaže da je Pogodinov doptinos Myvsfaškom ratu mržnje protiv Amerike. »Pagadin — kaže Hindus nikad nije bio u Americi j ništa ne zna o Toj zemlji, pa ipak... Da li možele da zamislite da bi Čehov, Gogolj ili Ostrovski napisali nešto slič« no?« Dalje u vezi sa ppzorištem, Mo» ris EHindus citira »Literaturnaju gar zetu«: »Moramo — kaže sovjetski list — da prefstavimo neprijatelja na način koji će izazvati istinitu i živu mržnju kod publike«,

Američki pisac upotrebljava argu> mente koji su Simonovu razumljivi. Posle Stanislavskog, on citira Dobro ljubova iz 1858 gcdine: »Ono što odukuje alttivni patriotizam jeste upravo činjenica da ie u njemu onemogućeno postojanje neprijateljstva n. me đunarodnom planu i da je čovek, ho ji je inspirisan takvim patriotizmom, spreman da sarađuje sa celim čove* čansivom«, Vi, sovjetski pisci — nar stavlja Hindus—bDucate od patrjiefskih osećanja. Vaši članci sevaju ou izja» va ljubavi za vašom »rođinom«. Nikad u istoriji pisci nisu grmeli toliko o svom pairiotizmu. Međutim, jedna od postavki ruskog patriotizma koji propagirate, jeste zoološka mržnja prema drugim · „narodima, i naročito proma Americi...

Teško je ne složiti se s ovim konstatacijama Morisa Hindusa. Naročito nama, koji već poodavno, a na daleko manjem rastojanju, slušamo slične, i Još gore, odjeke »patriotske grm-

ljavine« s istoka... L. DAVIČO

IHHIEIHIHII IP IEIMIIIIWFIIWIHJIWAHIIIMFIMIUAMUIHHHFMIFiEHHHNIPMII RIME IJIIUIMUMiHIQIMIMUMIFIMIHIJI Mai U IMF PIT IU0]HIITiJ UJE TI ETII III FIHIU]]1 UPTE} 13]111]10 HI 001]00I1I0 [11 (H}HiHHaHHIIMMHHMMUM

BOGDAN ČIALIG

ri sanjara

:a Pruzi Doboj—Banja Luka nema mnogo udobnosti, Bolje rgći udobnosti je sasvim malo što

se tiče smeštaja, spavanja, jela. Omladinske radne brigade stanuju sve u drvenim barakama. Spava sa na daskama. nn zajedničkom ležaju, pokriva se jednim ćebetom. Jede se u »iIrpezariji« ogromnoj daščanoj olvorenoj nastrešnici, na golim daskama koje — zakucane na kolje pobodeno u zemlju — prefstavljaju stolove. Umivaš se na potoku, sušiš na suneu, piješ vodu na česmi do kaje moraš da »potegneš«, »voziš se« na sopstvpnim nogama, sem ako slavni Ćiga, to: varni voz privremene šumske pruge, podignute za dovoz materijala i hrane na radilišta, nije slučajno naišao

istim putem,

Zato se nisam začudio kad mi je komandant brigade pokazao uzani proslor na zajedničkom ležaju za dva. desetak ljudi, Iznad ovoga bio je još jedan isli takav, Hjespva je prednost u Tome što je bip na visini od dva melra, a brigadisti su ivrdili da ie na gornjem ležaju toplije, što igra izvesnu ulogu kad u zoru stegne pla: ninska jujarpnja studen, Uporedo 58 ležajem M home Pa Bobin 218810. bin je još jedan isli talgay, čija se Pe Oli "fešte iskošyha daska) 'sučeljavalo sa »uzglagljem« sa naše strane, Iznad ovih dvadeselak mesta izdizao se »spraf« I = gotovo. To je bila »spavaća soba« za muške čla: nave brigade. Ja Hajt ipak imao neku prednost: moje mesto je bilo na kraju

“HHHHIHHH IPI MG JIHIJ JI 11111817001! 11015 111 IBI PHii PIE 1014118114411114418111212211111111142111}111

tako da sam imao »šlafkolegu« samo s jedne strane, dok su svi ostali imali po jednap sa svake strane. Koman: dant je očigledno hteo da mi da udobrije mesto.

Kad sam uspeo nekako, nenaviknut na takav ležaj da se ispružim na svom zaista minimalnom životnom prosloru« koji je brigadistu za vrem? radne akcije čitav dom, brigađa je već bila na spavanju, ali nije spavala, Pre no što brigada zaspi, ima da prode ceo jedan »život« Tako kažu brigadis}li. a to je istina. Prvo se pre: piru oko ioga' ko se previše »raBiriQs i ko je oduzeo kome šaku ili nvlzoliko prstiju prostora ili ćebeta. Onda dolaze prepirke oko prozora, Jedan hoće da prozor bude širom oivcren, Orugi se žali da se u zoru ukoči od hlaji: npfe. Pošto fiskulturnici pDozDvyu u pomoć »svest kulturnih ljudi« i higijenska načela koja »ireba da zna jedan svršeni maturant« a tal:vi su S7i ovde u baraci, prozori ostaju OtVOTCni, Za to vreme neko je u šali neko: me sklonip čche, Onai što je ostao otkriven traži ćebe i u f{raženju Hčeslvuje rela brigada, Kako fo izsleda u potpunom mraku ili ug slabi tračak karbiine lampe koja »Ipkće« M prei: soblju hod požarnoga, lako se može puelipostavili. Cep jedan ležai ustvari puzi ı sudara se sa drugim, Oni koji su već zaspali prolaze najgore, ier se »istraga« vodi preko njih, Tu se zar vršavaju različiti »obračuni«+ jučera; šnje »istrage« zbog npkog drugog će beta, zbog vagoneta, ili zbog dvosmi-

slenih reči upućenih na račun neke devojke. U takvoj »istrazi« sretnu sa i oni. koji su imali nekakve »račune« možda još u razredu, pa ih sad u propisnoj rvačkoj rundi rešavašiu. Kad uđe dežurni, svako legne gde se nađe, i ovome se učini da je u »spa· vaćoj sobi« potpuni red. A ako ga ne primete, onda i njega obuhvati aužva, u kojoj se nikome ne veruje da je dežurni, bez obzira na to što viče:

— Puštaj, ja sam, dežurni!,,

U toj »lepoj igri« neki zaspe, nelkima dosadi; onaj kome su »ukrali« ćebe, nalazi ga na svom Jležištu i brigada polako postaje sve fiša, Ležaji su sve mirniji. Sada se čuju još samo

razgovori među najbližim sussa:ma, koji govcre sve tiše, jer oni koji

dremaju traže da se razgovor preline. Brigada spava. Umorni mladići, koji su sedam sali »vukli« kRrampove ili gurali vagonete, tovarili zemlju ili »planirali« (nabijali nasip) dišu ujednačeno kao da sama brigađa ili možda baraka diše jednim teškim, punim dahom. Neko se prevrće u snu, neko ječi, poneko brče na ogorčenje svojih najbližih, Sleće san i odmor na Umorne mišiće — umora polako nesta-

—

__ONGrAČ

še, dah po dah, minut po minut. Ujutru će umorni brigadđisti biti opet odmorni čili radnici, spremni đa nastave posao — novih sedam časova,

Svi spavaju, samo sanjari ne! Oni i pored umora koji se uvukao u pregibe nogu i ruku i pao na očne kapke, budni sanjaju. Tu, kraj mene, na mom »povoljnom« ležištu, javila su se firojica, Ukoliko, je brigada bivala tiša, utoliko su se oni jasnije razaznavali, Jedan je !ežao kraj mene, On je najpoverljivijim šapatom govorio sa „dvojicom čije sn se kose mešale sa njesovom na sastavlienim suprotnim uzglavljima. Govor im je tako tih da se sliva sa disaniem spavača, Nikoih ne čuje. Takay šapat spavačima ne smela, već ih još više uspavljuje. A njihovi se snovi ovapločuju ovde u mraku barake i rastu, bujaju; mala im je ne baraka, ne naselje na Ljeskovim Vodama, već im jie mala hBosha, bosanške planine ,mali im je ceo svet! ·

Pryo ih slušam čuteći, ali me nji hov razgovor ponese i ja bez odobre: nja ulazim u njihoye sanjarije. Kad su videli da i ja govorim o onome što je sastavni deco njihovih snova, i ne pitajući ko je 1aj nepoznafi što se tu meša u razgovo?, prečuaino me primaju u svoj sjajni i bujni svet.

Posle sam ih bolje upoznao. I nisam se prevarip — bili su zaista sa njari. Oni, najbolji, koji — blagoda reći svojim snovima i sanjarijama pokreću svetove, preplivavaju okeane, bez granica i bez barijera,

Mladen! Okupacija ga je naterala đa napusli rodno selo u Hrvatskoj, Spalili su mu zaselak — izgoreo je kao slamčica, A on je u Beograđu, na grbači mladićkoj, zarađivao hleb da izdrži sebe i bolesnu majku, Sanjao je — osloboditi se svih muha, gladi. Biti svoj čovek. Majka je e dan deo njegovih snova ispumila dala ga je da uči za časovničara, Tek