Književne novine

SS,

| |

BROJ 43

Skup mira u Zagrebu može se ubrojati među zaista tehnički dobro organizovane sastanke. U tome se slaŽu svi učesnici, naši i strani. A kad je govor o dobroj organizaciji, nema sumnje da treba istaknuti — prevodilačku službu. Tim povodom vredi progovoriti nekoliko reči o toj novoj profesiji međunarodnib prevodilaca.

Kogod je učestvovao na nekom od međunarodnih kongresa i skupova morao je odmah primetiti da neposredno ispod ili pored prefsedničke estrade, za naročitim stolom sede petšest lica koja sa pažnjom, ali i sa izvesnim superiornim mirom prate sve što se dešava, a po jedan od njih, naizmenično, uzima zabeleške dok govornik govori. To nisu delegati ni posmatrači, ali ne spadaju ni u čisto tehničko osoblje. To su prevodioci, tumači. Njihov je posao da svaki govor održan na jednom od službenih jezika Toga skupa prevedu; na pr. sa francuskog na engleski ili obrnuto. N;jihov je posao isto tako da sve dokumente i sva saopštenja pretsedavajućeg, kazana na jednom „jeziku, prevedu na drugi.

Nova vremena stvaraju nove. potrebe, nove potrebe stvaraju nove poslove, a novi poslovi nove veštine, pozive i zanate,

Nekad su tumači igrali znatnu ulogu na dvorovima i u međudržavnim odnosima, Hrišćanski zapađ je kroz ceo Srednji vek kao rašireno i priznato sredstvo Opštenja ne samo u crkvi i sa crkvom nego i u odnosima među dvorovima i vladama. Ali u odnosima između Istoka i Zapada nije bilo zajedničkog jezika i za to su bili potrebni posrednici — tumači. Ti tumači-prevodioci, koji su bili neophodni između istoč-

„nih i zapadnih dvorova, trgovaca ili

putnika, nisu „mogli đa ne saznaju mmogu poslovnu ili diplomatsku tajnu. Oni su nužno bili cenjeni i dobro nagrađeni zbog svog znanja jezika. i, još više, zbog svoje pouzdanosti i diskretnosti. Isto tako je vrlo često moralo dolaziti do toga da tumač, kao posrednik, postane nužno nešto više od običnog prevodioca i da svome gospodaru ne služi samo svojim znanjem jezika i svojim dobrim pamćenjem nego da u fospodarev posao Uunosi malo po malo i svoju sposobnost snalaženja i svoju umešnost u tretiranju pošlova i opštenju sa ljudima. Takvi su bili na pr. veliki terđumani na Visokoj porti u Carigradu. Na Zapadu je francuski kao diplomatski jezik vrlo rano potisnuo latimski i zauzeo mesto koje nije napuštao sve do naših vremena. Međutim, kad su u Prvom svetskom ratu anglosaksonski narodi počeli da igraju sve veću ulogu, kad su Sjedinjene Američke Države ušle prvo u rat, a zatim i u igru interesa velikih sila, emgleski jezik je počeo da potiskuje donekle francuski i da u međunarodnim pregovorima i razgovorima zauzima mesto pored francuskog. Kako pak pregovorači nisu uvek znali oba jezika, ukazala se potreba za prevodiocima. Ta je potreba postala još veća kad su stvorene nove međunarodne ustanove, Liga naroda, Međunarodni biro rada, i druge, i kad su nastankom novih država u međunarodni život ušli novi diplomafti i pregovorači koji nisu imali tradiciju francuskog jezika. U isto vreme raslo je učešće južnoameričkih država u međunarodnim ustanovama, što je davalo, pored engleskog i francuskog, sve veći broj govornika i na španskor. jeziku,

Tako je između dva rafa stala da raste potreba za prevođenjem i da se

imao latinski jezik,

razvija profesija prevodioca, Ubrzo su še istakli neki svojom veštinom da na osnovu kratkih zabeležaka ponove govor francuskog govornika na engleskom jeziku, i obrnuto. Takvih ljudi nije bilo mnogo i oni su postali traženi, neophodni i dobro nagrađeni saradnici svih međunarodnih skupova. Poznata su postala imena Matjea ili Parođia, koji je.mogao na temelju kratkih i brzih zabeležaka da ponovi na engleskom dvočasovni govor Brijanov. Ubrzo se u to prevođenje govora umešala tehnika. Mnogo pre Dru· gog svetskog rata pojavilo se tt. zV. simultano prevođenje govora. Govor na pr. engleskog govornika prenošen je preko mikrofona do naročite kabine, Tu je sedeo prevodilac, sa slušalicama na ušima, primao govor i odmah ga prevodio reč po reč, rečenicu po rečenicu, na francuski, diktirajući fo odmah u mikrofon. Njegov prevod premošen je odmah u dvoranu u kojoj su delegati, sa slušalicama na ušima, mogli da gledaju engleskog govornika, koga ne razumeju, i u isto vreme da slušnju, njegov govor na francuskom jeziku koji razumeju. To uporedno prevođenje, koje će kasnije doći do velikog tehničkog savršemstva, značilo je ogromnu uštedu vremena.

Posle Drugog Wveftskog rata broj međunarodnih konferencija je porastao, broj njihovih učesnika proširio se i na azijske i afričke narode. Po-

red francuskog i engleskog, sad su i

ruski i španski pripušteni kao službeni jezici u Ujedinjenim nacijama i mjihovim ustanovama, Time je Dpotreba za prevođenjem i prevodiocima znatno porasla. Simultano prevođenje svakog govora na tri druga jezika usavršeno je tehnički tako da svaki delegat može da podesi svoj aparat sa slušalicama na koji želi od {ta tri jezika i da na tom jeziku prati govornika. Ali pored simultanog prevođenja ostao je i dalje u upotrebi onaj stari načim ft. zv. sukcesivno prevođenje, tj da prevodilac pravi zabeleške i kad govornik završi, da ponovi njegov govor na drugom jeziku.

Tom se tehnikom radilo i za vreme Skupa mira u Zagrebu. Tu smo imali prilike da upoznamo neke od poznatih prevodilaca mlađeg maraštaja. Bilo ih je šestoro. Dve žene i četiri muškarca. Među njima i Pjer Lamber, jedan od najboljih današnjih prevodilaca Ujedinjenih macija, kao

OTO TITO TITO III II OI IOIIIIIT]

Građimir Alekšić: DETE

OTO TI IIITIIIIIIIITITIIII] ..

__— 'NJIŽEVNEINOVINE ==

: OPREVODIOCIMA i TUMAČIMA

i Ogist-Renald Vemer, jedan od Dprvih nastavnika na prevodilačkoj školi u Ženevi, inače đobar pravnik. Iz razgovora sa njima saznali smo mnoge zanimljive „pojedinosti o razvitku prevodilačke veštine i profesije za poslednjih nekoliko godina. Grupica izuzetno veštih poliglota i

ljudi sa dobrim pamćenjem, koja se”

formirala posle 1918 godine, ođavno je narasla i postala prava profesija, organizovana i priznata, Otvorena je škola za prevodioce, u Ženevi, Stvorena je međunarodna organizacija prevodilaca. Sve se više razvija i jasn:je ocrtava tip međunarodnog pre vodioca.

Iz kakvih se sređina rekrutuju prevodioci? Kakve se sposobnosti od njih traže? — U većini slučajeva to su ljudi iz dvojezičnih ili trojezičnih sredina, Švajcarci, Jevreji iz istočne Evrope, ali ima ih i iz drugih zemalja, kao na pr. mlada i lepa Manu Banerđi, koja je rodom Induskinja, iz Bengala, koja. zna emgleski, francuski i Španski, i uči ruski, a prevodi dobro i brzo, iako je tek završila prevodilačku školu u Ženevi.

Pojava žena među prevodiocima novijeg datuma. Posle Drugog svetskog rata trebalo je mnogo Dprevodilaca i tako su počeli da uzimaju i žene. Simultano prevođenje odgova ralo je više ženama, jer su, zatvorene u kabini, prevodile lakše i brže, dok su kod sukcesivnog prevođenja, gde su morale da govore sa tribine, licem u lice sa skupštinom, pokazivale manje uspeha.

Iz razgovora sa prevodiocima u Zagrebu, naročito sa rečitim Lamberom i suptimim Vernerom,, mogli smo da čujemo dosta o ovoj profesiji u nastajanju, o tehnici njihovog posla i o psihologiji novog tipa Dposrednika-tumača. Vrlo je teško kazati koji su uslovi potrebni da čovek bude dobar prevo-

dilac. Da zna jezike svakako je Dpo-.

trebno, ali nije nikako glavno svojstvo. Poziv, u svojoj osnovi, ima nečeg sličnog sa nmovinarskim i avijatičarskim pozivom. Čovek treba da je miran, ali da ima brze reflekse. I

mije slučajnost da su mnogi novinar-

ski početnici i mnogi avijatičari iz prošlog rata otišli u prevodioce, Vrlo često to su ličnosti koje su putovale, mnogo sveta videle i ljudi upoznaje.

Potrebno je, rekao nam je jedan od prevodilaca, u našem zvanju biti površan ali dubok, brz ali misaon, skroman ali fteatralan. Potrebno je nesumnjivo imati opštu- kulturu, ali još više je potrebno imati sposobnost da se Dogodđe namere govornika. Ma kako govori na konferencijama bili stručni i Dri-

· vidno objektivni ,tri četvrtine svakog

govora mogu se smatrati ličnim, a a jedna četvrtina tehničkom. Tu se javlja pšihološka i glumačka strana prevodiočeva talenta. Posmatrajući govornika pažljivo i »ocenjujući« ga sa SVOE prevodilačkog gledišta, a beležeći u isto vreme glavne misli njegovog govora, prevodilac se. skoncentriše, sav uđe u situaciju i ulogu

ličnosti čiji govor ima da ponovi u

prevodu. I čim govornik završi, on se diže da »onako vruć«, pomoću Oskudnih zabeležaka, odglumi ceo EOVOT.

To su intuitivni tumači. Ali pored njih postoje i takvi koji se služe više racionaln:m i mehaničkim postupkom, tj. koji „više pažnje posve» ćuju govoru nego govorniku i, ne skidajući oka sa svojih zabeležaka, idu samo za linijom govora koji nastoje što tačnije da kažu rečima dru-

gog jezika, Zanimljivo je da ni jedni ni drugi ne stenografišu. Najbolji tumač koga sam pozmavao,

priča nam jedan od njih, nije ustvari .

znao ni jedan jezik dobro; može se reći đa nije ni imao maternjeg jezika, ali je imao mneobičnu prisebnost duha, veliki dar uživljavanja u tuđu misao i tuđi izraz, onu vrstu hrabrosti koja ide do krajnjih granica smelosti a da nikad ne pređe u drskost. I više od svega, imao je sposobnost da se poistoveti sa govornikom i njegovim govorom,

Među prevodiocima nema i ne može biti ni glupa ni nevaspitana čoveka, ni neznalice ni smetenjaka. Njihov stalni dodir sa delegatima iz raznih krajeva sveta, sa raznim temama javnog života, učini od njih vrlo često i vrlo brzo svetske ljude sigurna držanja i dobre iako površne obaveštenosti o svemu, Najbolji među njima steknu uglađenost điplomate, ekspeditivnost poslovnih ljudi, diskretnost lekara, veštinu političara. Ili bar od svega toga ponešto. Mnogi od njih imaju i stvarnih znanja, dobri su pravnici ili upućeni u književnost ili umetnost. Dešava se da prazan ili grub govor nekog delegata doživi u prevodu mali precbražaj, da prevodilac uglača uglove, otupi nmeumesne oštrice, i cela stvar ispadne lepša i bolja. A dešava se i to da je prevodiočev izgovoreni tekst, očišćen i umiven, ustvari fina lekcija skromnosti gospodinu govorniku. Naravno da se, kao obično u životu, desi da tu lekciju osete svi osim govornika samog.

Ovi ljudi koji su, na neki način, neutralci po pozivu, sa istom pažnjom prevode i tumače najoprečnija mišljenja, ostavljajući rezultate njihovih sukoba drugima, i stojeći stalno usled gužve i sudara, oni su ustvari iznad, ispod ili pored njih, jednako potrebni obema protivničkim stranama. Ako su skloni razmišljanju, kod njih, poređ tehnike i profesionalne revnosti, mora đa se razvije i osećanje relativnosti stvari i naročita filozofija čoveka tumača i posrednika, čoveka koji stalno obojici protivnika viri u karte, koji sve gleda i zna, ali ni u čem ne učestvuje i ništa ne vidi i ne može, i ništa neće, jer je samo neka vrsta mosta kojim se svi podjednako služe, a koji ipak ostaje izdvojen i svoj.

Prevodioci mlađe generacije, koje smo sreli u Zagrebu, rađe svoj Dposao ne samo sa veštinom i strpljenjem, nego i sa mnogo životne radosti i lepe profesiomalne ambicije. I kad se govori o uspehu toga Skupa, onda treba znafi đa u temeljima toga uspeha, duboko skriveni, leže negde i njihovi stručni napori. U svakom slučaju, ti prevodioci su ne samo kulturni, prijatni i sposobni ljuđi, nego su i dobar znak za stanje međunarodnih odnosa. Dokle god oni, širom sveta, na raznim međunarodnim konferencijama govore i prevode, znači đa se još razgovara i pregovara, ma koliko suprotnosti i oštrine bilo u onome što se govori i prevodi, znači da u svetu još nema rata ni opšteg sukoba, Kađ poslednji fumač i prevodilac ućuti, progovaraju topovi. A šta to znači i kako tada izgleđa svet, to 6vi znamo. Stoga su ovi posrednici-tumači u isto vreme i kao neki vesnici mira i simboli čovečnih, razummih odnosa među ljudima.

KNJIŽEVNI PREGLED

OIIIIIILI aoeses.oeovaebesaoosesosoooee0eo9e89 eee eee 9V eee eee Bee eee eeoeeeeeeeeeU

STRANA 3

eee

SA STRANICA NOVIJE SRPSKE ISTORIJE ·

(„Svedočanstva“ nova edicija „Prosvete“, izdavačkog preduzeća Srbije, Beograd, 1951)

Malo je književnika, istoričara, vojnih stručnjaka i drugih poslenika nauke i kulture koji i danas ne gledaju sa Skepsom, a još više sa nezadovoljstvom na obim i zahvat koji je do sada učinila literatura u taj zlatni majdan narodnooslobodilačke borbe i narodne revolucije, Jer daleko je od tosa da bi bilo dovoljno ono što je do sada napisano, iako je već objavljen niz dužih i kraćih literarnih, naučnih i drugih djela (poema, romana, pripovetki, novela, dnevnika i hronika). Zato će »Svedočanstva«, edicija posvećena Narodnoj revoluciji i slobodarskim trađicijama Srbije, naići na prijem, kako kod kulturnih i naučnih radnika, tako i kod novog, šireg kruga čitalaca, u čemu je njen poseban značaj, Zamišljena je bez težnji da njena izdanja daju istorniske analize, oojene, pa ni istorisku-hronološku obrađu kako ne bi suzila krug čitalaca, već je pokrenuta sa ciljem da izdanjima manjeg obima, a pisana na interesantan način sačuva od zaborava bilo koju značajniju akciju, ličnost, učešće pojedinih krajeva, gradova, pa i sela u narodnooslobodđilačkoj borbi i narodnoj revoluciji. Tako zamišljena, ova edicija će moći da okupi na 6aradnju široki krug saradnika, da u što kraćem vremenu. doprinese što više građe za studiozniju i širu obrađu i ocjenu tog perioda novije srpske istonije. Ali posebni značaj, čini se, ona ima zato što inicira, kako je već rečeno, da se ta građa da u što je moguće interesantnijoj i privlačnijoj formi kako bi mogla steći simpatije širokog kruga čitalaca, te i u tom pogledu odigrati ne malu ulogu u onom što se zove vaspitanje patriots&ke svijesti i osjećanja naših građana,

Do sada u ovoj ediciji »Prosvete« objavljene su četiri knjige: Paška Romca — »Bekstvo sa robije«; Ljubiše Mamojlovića — »Na času istorije; Milivoja Perovića — »Kroz vas je progovorila Karađorđeva Srbija« i Jefta Jeremića -— »Put u Ležimi?F«.

U svojoj ranijoj Knjizi »Borbe«, Paško Romac je dao više kratku informaciju, a ne obradu ili po-

ovenneoeeenooobeobeoeBePee 669669

2 e Građimir Aleksić: GLAVA

drobnije izlaganje događaja o kojima govori u ovoj knjizi. Sada on detaljno izlaže jedan veliki čin jedne grupe bo-, raca za slobodu prvih dana okupacije, — bjekstvo zatvorenih komunista sa robije iz Sremske Mitrovice. Mnogi od njih su bili već zatvoreni po pet, deset, pa i više godina. Spasoje Stejić, na primjer, molerslki radnik iz Kneževca, koji je na dan Vidovdanskog ustava 1921 god, bacio bombu na tadašnjeg regenta Aleksandra Karađorđevića, ležao je u tamnici već 20 godina. U toj grupi bili su i neki današnji partiski i narodni vođi i državnici (Jovan Veselinov-Žarko, Ivam Maček, Marijan Stilinović i dr.).

O ovom bjekstvu sa robije iz Sremske Mitrovice pisano je već u našoj štampi, ali nigdje tako detaljno i, čini se, tako interesanimo kao u OVOJ knjizi. U njoj ima stranica koje nisu samo obična svjedočanstva iz prvih dana revolucije zanimljivo ispričana, već tu ima dirljivih literarnih svjedočanstva o tragici slobođara, o ljudima

koji &u, — nošeni velikim idejama o sreći 6&voga i svih „naroda i radmih ljudi, — prevazišli sami sebe Kao

ljude, Od samog početka knjiga bočiva, po samoj sadržini svojoj, na tragično-herojskoj čežnji za borbom za slobodu i na dramatici pokušaja i ostvarenja da se postigne ta mogućnost, koja je samo jedan dio, početak onoga zbog čega «u se već jednorn žrtvovali i sebe prevazišli.

Ljubiša Manojlović opisuje Btrašni zločin Nijemaca u Kragujevcu 21 oktobra 1941 godine. Iskreno preživljavajući tu veliku tragediju hiljađa građana ovoga grada, na osnovu brojnih dokumenata, on daje slil:ovitu, jezivu priču o tom zločinu, alli iznad svega toga, i ljudsku, slobdarskiu ljepotu tog divnog naroda. I omaj ko je već slušao o tom zločinu i cnaj kome Su bezbrojne patnje i gorčine Života isušile sve GWuze, neće moći bez uzbuđenja čitati ovu knjigu, A to Je već dovoljno,

U ovoj priči o jednoj epizodi iz naj. bliže srpske istorije vidi se ne saro veličina tog naroda, — jer i u kaplji vode, kao i u moru ogleđa se sunce, — weličina ne samo po broju žrtava koje je dao samo u jednom danui samo u jednom građu,zato što nije htio pasti na koljena, već se ta veličina vidi u tome kako &u date te žrtve, kako mu pali ti divni ljudi i ko su sve bili. Pored onih ponosnih mladih ljudi stajaće Miloje Pavlović, profesor iknjiževnosti i istorije, koji je ljotićevcu, kad ga je ovaj ucjenjivao u logoru pred strijeljanje — sa prezirom rekao:

— Ako mi od tebe zavisi život, ne treba mi ni taj život!

Bili su, dakle, to ne samo dječaci iz gimnazije, radnici iz fabrika, već i stari ljudi, građani, kratko: bio je to narod. Zato nije čudno što je onaj Ppošteni nepoznati čovjek, kad 6su Nijemci pozivale Mađare, Bugare i Rumune da se izdvoje da ne bi bili streljani, zatajio svoje porijeklo i rekao:

— U Srbiji sam odrastao, pa neka sa Srbima i poginem!

On je sa Srbima ' poginuo tog strašnog, mučeničkog dana.

. Istoriju takvih ljudi nije ni mogu– će pisati bez uzbuđenja. Zato, ako je

Zana

ma ima hiljadu boja: jedna u zoru; druga kad svane, ali nije ogrijalo sunce; treća kad ogrije sunce; četvrta u var od dnevi i tako dalje. Može biti da ni svakoga dana te boje nijesu iste. E, ali ja ih ne umijem opisati. Isto je tako i sa drugim. Ja bih tako želio da opišem, recimo, Kovačicu. To je voda kao svaka druga voda, ako bi se tjerao mak na konac. Ali, opet, nije tako. To je vođa koju možeš da piješ i kad nijesi žedan i to što je više piješ, sve je više hoćeš. Kad ona izvire iz one tučane slavine, koju narod stalno kvari, to treba gledati. Ne teče ona jednostavno, jednoliko, tromo, beživotno, po navici ili tako kao da to mora da bude. Ne. Ona kad teče bliješti od sijaseta nekih iskrica, koje jure u onom mokrom snopu, jure nekud: da nekoga ovesele, raznježe, raspolože, ojačaju, privežu za sebe i za ovaj kamen. Ja je mnogo pijem. Zato me, valjda, tako neraskidivo vezala uza se i uz Ovaj kraj. :

Uzmimo još Jošovu Glavicu. Nemojte mi se čuditi što ja sve ovo spominjem, jer sam glađan svega onogoa što vidim oko sebe sjedeći na pragu kuće. Velik je ovaj komad vremena od 1941 do sada, imalo se kad ogladnjeti. Eto baš ta Jošova Glavica. Ništa. Niko je i ne primijećuje. Mala, neugledna i prželjava strana, koju je džada presjekla preko polovine i koja je poprskana rijetkim zakržljalim pelinačama. Uz nju teško izlaze konji pod tovarima. No, kad prigrije sunce i stanu da se od one pješčane bjeline odbijaju njegovi zraci, da se lome i preplijeću — to je posebna slika. A onda, prospu se niz nju jarad, kao ma]i šuti đavoli, i tek čuješ čobanče: »Kuku meni jadnome, što ću od njih«. Sve veselo: i sunce, i jarad, i mulina niz Jošovu Glavicu i vazduh, a čobanče kuka kroz mnogobojnu dugu koju više naslućuješ nego što je vidiš ovim svojim svakidašnjim očima, kojima mnogo čega vidiš: i lijepoga i ružnoga, pa zar i one otupe.

Sve ja nekako posebno osjećam i vidim. Ne znam koji je to đavo sa mnom. Evo, recimo, sad mi se čini da je današnji dan, ispod ovih visokih oblaka, koji, su prekrili nebo kao bijela oko, zinuo kao prezrela smckva na kiši i da iz njega s mukom toči neka gusta dosada, kao onaj međasti sok iz smokve.

Ni danas ne radim ništa. Idem od kuće do kuće, kao pop u prvo vrijeme kad je prekađivao uoči, Niko» ljadne. Više kućišta nego kuća. Svud me lijepo dOčekuju i raspituju. Svaki počinje od toga kako ono bi 13 jula; kako nam se činilo da će to biti kratko, a otegnu se nekoliko godina. Poneko me dočeka ratoborno, nije se još smirio. Još mu se čini da smo grdno po griješili što smo 13 jula zapucali, jer bi, po n)jegovom mišljenju, i onako rat bio sada završen, samo s tom razlikom što sada ne bismo imali ovoliko popaljenib kuća niti onoliko grobova, Šta ću nego da im objašnjavam i da ih ubjeđujem u jednu stvar koja sama sobom najbolje ubjeđuje. Ipsk se neki ne odaju obrazloženjima i ubjeđivanju. Oni traže sve neke zakačaljke očevidno samo izbog toga da mi oduzmu pravo. Upiru

PSG:

prstom u' stvari koje se dešavaju sada, da bi mi dokazali kako ni u početku nijesmo imali pravo, Pitaju m?» kako trpimo šogavoga toga i toga, neću da mu spom1injem ime, u vlasti, „a meni je”, veli jedna žena, „.šest puta dolazio sa Talijanima da mi skida cigle s kuće,' pored onoga drugoga što je činio«. Ja im velim da mi ne možemo svakoga ni strijeljati. Vidim dobro da će mnogo rabote frebati sa ovim narodom dok se pripitomi. Ne slažu im se shvatanja, ni među njima samim, više nego rogovi u vreći. Malo je zlonamjern:h, ali ima premnogo onih koji pametuju, onih kojima se čini da bi sve bilo bolje da smo njih pitali od početka. Šta ćeš ti narodu? Jedino polako i pametno. A, bogami, ako ireba i stegnuti, no kako. i

Pred veče naiđe sekretar sa Rijeke. »Đe si«, veli, »baš tebe tražim«. Prekori me što se nijesam povezao isti dan kad sam stigao. Dugo smo razgovarali. Iz toga razgovora teško mogu da nešto uhvatim onako glatko, jer je sve bilo s brda s dola, kao kad ne znaš s čega da počneš i šta sve da završiš. Nabadali smo po onome što treba da se rađi, po onome što nas očekuje, kao žena što nabada kobasice kad ih pristavlja da se kuvaju. 12 JUNI

Jutros srho održali partijski sastanak. Zapravo držali smo ga skoro čitav dan. Drugovi su htjeli da me upoznaju sa dnim što mene pripada. sastanak je Dpočeo u 8 časova prije podne, a završili smo ga. u 4 poslije podne. Ja sam na kraju predložio da ne održavamo više ovako duge sastanke, jer smo i na ovome sve ono mogli oposlovati za dva sata. U vojsci smo mi to bili dobro skresali. Šta ima tu da se rasteže. Problemi su ti i ti i treba ih riješiti tako i tako. I to je sve. Zadužiš drugove: jednoga za ovo, drugoga za ono, a mi počeli sa međunarodnom situacijom i raščistili je do u tančine, ali to je trajalo četiri šata.

13 JUNI -

Još mjesec dana, pa godišnjica ustanka. Čini mi se kao da danas ljepše čujem onaj mitraljez Petra popova ispred škole na Riječkom Gradu, nego 13 jula, Sjećam se kako smo govorili da neće valjati ništa kad ga je izronio ispod Novoga Mosta, Zarđao je bio kao svako gvožđe u vodi. Međutim, on ga je dobro očistio i podmazao i za dugo nam je valjao. Kađ dođem na 13 juli ispričaću vam kako smo se bili zarekli da se nećemo brijati prije no što se oslobođimo, Danas še tome smijemo, a tada nam se činilo da je oslobođenje tu negdje blizu, kao iza Kostadina ili kao da je već krenulo od Podgorice prema Rijeci, kao kakav novi automobil koji juri ka nama i u kojem ima mjesta za sve nas. | .

Ne znam gdje sam bio na đanašnji dan 1941 godin niti šta sam radio toga dana, ali za ove druge godine se sjećam: 1949 godine — negdje na putu za Sutjesku,

SRO |

po prvi put; 1943 godine, na Krnovu; 1944 godine, na

Bjelasici. Danas me evo ovdje, odakle smo počeli. Sve ono što je bilo u samom početku izgleda mi i blizu i daleko. Kad pogledam jednu smokvu, koju sam nakalemio u aprilu 1940 godine, kako se razgranala, rekao bih da je to bilo prije više od deset godina, a kad ovako spram neba pogledam Kostadin i njegov. izdužen vrat iznad Rijeke, čini mi se kao da sam ovoga momenta došao sa onoga našeg posljednjeg sastanka, iza samoga vrha, uoči dizanja na oružje. Neke sam stvari bio potpuno zaboravio, dok me ovdje nijesu potsjetili na njih. Pada nekakav talog na sva ta sjećanja i pamćenje i osvaja ih kao mahovina.

Bvo i mastilo gotovo. Sad mi se neće brisati ovo što napišem. No, današnji dan već prođe pa nemam što više ni da zapišem. Stake iznijela večeru da večeramo pred kućom, jer je unutra velika zapara. Mene je nešto jako zaboljelo po lijevoj strani. Sve bih ti ja ove naše doktore zajmio da čuvaju ovce. Nijednom nije bastalo da mi izvadi ovaj rInetak, no su mi ga ostavili đa se nosim sa njim. Pričaju mi kako će on sam, malo pomalo, izaći do kože, pa će mi ga tada izvaditi. A ja njih neću ni moliti ako vidim da mi negdje podiže kožu, nego ću je ja sam prorezati i izvaditi ga. Tako kažu doktori i tako ja kažem, ali kuršum izgleda pazi svoj račun i ide u dubinu. Evo baš ovoga trenutka čitava lijeva strana grudi mi je kao zakovana za leđa, te ne mogu hi vazduh da uvučem, toliko me prošilo. Držim se rukom iznad lijeve sise i nadnio sam se nad ovu svesku, samo da me Stake ne nagoni da večeram dok me bolovi malo ne popuste. Njoj ništa nijesam kazao o ovome kuršumu, koji sam joj donio iz rata pored srca. {

Da ne zaboravim — danas sam razgovarao.sa nekoliko seljana o tome kako bi bilo da sastavimo ovo malo zemlje što imamo i da je radimo zajedno. Jedan se nije mnogo opirao, ali dvojica jesu. Zadužen sam d3a ispitam situaciju po toj liniji. |

14 JUNI

Bvo čudo: nađoh udicu! Na zidu pored grede gdje sam: je ostavio još u ljeto 1940. Krov je sav razvaljen od artiljeriskih zrna, a ova greda sa vijencem cigala ostala čitava. I udica pored nje. Mislio sam da je konac izagnjio, ali jak je kao nov. I sada idem da lovim. Idem na Gradinski Krš, Ali prvo moram đa kažem da niko uzaludnije ne iđe u lov nego ja. Taj mi posao nikada nije išao od ruke. Da oprobam opet, možda mi se promijenila sreća.

Sjeo sam na ono mjesto gdje i uvijek, zabacio udicu, ali sam više gledao oko sebe. Lijevo, iznad Graba, niz suru golu stranu, sijaju se još uvijek crveno-žuti kosturi onih kamiona koje smo survavali 1941 i 1942 godine. Neki su zaplovili u vodu, a one je sigurno zadržalo kamenje. Grab i Karuč zvali smo garažama,

'rivati sa ovim narođom. Ne može se ROI

(Nastavak na četvrtoj strani)

jer smo tamo sundravali kamione iz razbijenih italijanskih kolona. Kako me podiđe neka milina kad > sjetim tih dana.

: Rijekom, kao da klize po mirnoj površini vode, lijetaju galebovi i s vremena na vrijeme dodiruju VIhovima krila vođu, kao đa se igraju. Visoki strmi Lisinj, sa one strane rijeke, ogleda se u vodi i lebdi u njoj vrhom naniže. Rakite smrde. Kisjela vonja vlage pribila se uz obalu. Neke krupne dugorepe muve jure jedna drugu i udaraju u lopuh. Ne mogu da vidim gdje neko udara u nekakvo drvo kao u dno od čuna. Možda neko zaista krpi čun. Pozadi iznad mene je gradina i ova moja strana joj je najveći dio dana u sjenci. Čuju se ptice, Rijeka je ovdje zbunjena, mirna. Stoji kao da ne zna kuda će sada iz toga žljeba. Kad bi je gledao čovjek koji je ne po-

znaje, rekao bi da je to jezero između visokih strmih,

strana, nešto duguljasto, usko, ali lijepo. Žute, bijele, crvene stijene šaraju vodu svojim odblescima, a njene slike u vodi izgledaju kao tajanstvemi nakit koji se uvija onako kako voda hoče,

To je sve što vam o današnjem lovu mogu zapišati. Lova, po mojoj staroj sreći, nije ni bilo, Digčao sam se i pošao kući, svrativši na ono mjesto gdje sam jedne kišne noći i kao dijete dolazio sa ocem da vidimo neke pobijene žandarme. Tada sam prvi put vidio ubijena čovjeka. Žandarmi su bili ubijeni na vodi i izvučeni

na pješčanu obalu. Jednoga nijesu uspjeli da izvuku, |

jer je prije potonuo. Neo je rekao da su se bili napili pa potukli među sobom. Ja mislim da ih je neko pobio sa obale, jer je to bilo zgođno mjesto i pogodno vrijeme da niko ne vidi. U to vrijeme samo tako se i pucalo na žandarme. Ja sam te noći sa jednoga od mrtvih žanđarma digao sat, krijući, a usput se pohvalio ocu. On me ljušti šakom iza ušiju i uze mi sat. Osje-

tio sam u mraku kako je zamanuo i bacio sat prema”

rijeci, kao kamen na kozu. Dugo sam sa stiđeo toga svoga postupka. Kadgod bi, poslije toga, otac izvadio.

svoj sat da pogleda koje je vrijeme, činilo mi se da | | jednim okom gleda u mene kao da hoće da me stalno |

prekorijeva zbog krađe.

Zajedno sa prvim sumrakom vraćam se u selo, Či- | ni mi se da kroz tminu viđim Lovćen, samo vrh, koji |

liči na glavu kakvog velikog starca u dimu od duvana. Iza njega je nedavno sašlo sunce dolje, u Boku, i sada samo najslabijim zracima upire ozad u vrat ovoga star ca, kako ja nazvah Lovćen, }3

Ako je vjerovati ranama, biće kiše skorih dana. |P

Opet me boli ovaj vrag. I to samo s večera ili n tek da mi pe da mirno zaspati. OBN Nr

_ Još ništa konkretno ne radim, besposličim i raz mišljam na koji bi se način najlakše počelo nešto ostva-

može se ništa po'naređenju, jor ako čovjek nije svje stan koristi od onoga što radi, uzalud mu govo]) iš, } y a li j

Mia S tt. O La

{

air e

ei Ra.