Književne novine

GODINA IV. BROJ 45

Vilko VINTERHALTER

LS: LN

ORIJEČIMAIDIKLU

Nema deset istina o jednoj stvari. Istina je jedna, ona je lijepa i strasna i teži da osvoji cio svijet. O odnosima između naše zemlje i država sovjetskog bloka postoji samo jedna — jugoslovenska — istina koja na ovogodišnjem „zasjedanju Organizacije ujedinjenih nacija definitivno postaje istinom sveg demokratskog i naprednog čovječanstva.

Ocjenjujući žalbu Jugoslavije na agresivni pritisak zemalja Informbiroa, jedan francuski novinar rekao je, u najboljoj namjeri, da jugoslovenski delegat u Specijalnom političkom komitetu nije imao mnogo muke »da bi dokazao neprijateljske postupke protiv Beograda koje otvoreno vrše Rusi i njihovi sateliti«. Ne mislimo ni mi da se drug Đido mu-– čio da napiše svoj ekspoze. Marksistu-revolucioneru, borcu, pjesniku, filozofu i političaru, kompletnom čovjeku titovskog kova, nije bilo teško da postane sjajan diplomat, pogotovo kad je trebalo da se brani istina i nezavisnost svog naroda. Njegova majstorska ruka izvajala je tu istinu, mirnu i veličanstvenu koja je svojom strašću i ljepotom duboko · impresionirala sve delegate koji su prijemčivi za njenu živu riječ. Ne mislimo ni da su njegove ruke bile manje sigurne i mirne kad je prevrtao folija svog govora od ruku kad je u njima na položaju ili u proboju držao mitraljez i mašinku. No nije stvar u tom. ı Naša istina pisana je i te kako mučno i krvavo. Ona je pisana u besanim noćima Tita, Kardelja i ostalih članova Politbiroa kad je Staljinu i Molotovu trebalo kazati da naša zemlja nije trofej Crvene armije ni lovište birokratskih despota. Nju su pisali delegati V kongresa KPJ, aktivisti Partije i Fronta, milioni trudbenika naše zemlje kad su se otimali iz gvozdenih kliješta ekonomske blokade. Pisali su je svojom krvlju naši graničari, svojim suzama majke naše djece u Sovjetskom Savezu i Rumuniji. Pisana je na svim granicama naše zemlje, znojem trudbenika u našim fabrikama, na našim poljima, uklesana je u okrvavljene zidove zatvora u Usti nad Labem, mrko crveno je natopljena u košulji Franje Babića i vjetar je išarao na pijesku Baragana.

Već godinama naša zemlja pokazuje da jedan mali narod nije samo sposoban da čini herojske geste kojima će napredni ljudi da aplaudiraju niti da ističe genijalne pojedince koji će meteorski proći kroz svjetske forume i ugasnuti, nego da vodi samostalnu „snažnu politiku koja postaje faktor svjetske politike koju niko, pa ni najveće sile, ne mogu da Dprenebregavaju. Želja je i težnja naroda čitavog svijeta za mirom, za slobodnim demokratskim razvitkom, za prijateljskom saradnjom uz poštovanje suvereniteta, danas su u Svijetu tako snažne da svi oni koji iskreno pomažu ostvarivanje tih težnji dobivaju

. aktivnu podršku naprednogp čovječanstva i postaju Anteji našeg doba. A naša zemlja je upravo takva. Ona u svom poslijeratnom razvitku i životu, u svojim odnosima prema ostalim zemljama „velikim ıI malim, ne samo da je značajno čvorište svjetskih suprotnosti nego ı težnji naroda za. mirom i slobodnim razvitkom. I zato je potpuno istinito ono čim je, između ostalog, filipinski delegat obrazložio usvajanje jugoslovenske

___rezolucije »da je nezavisnost Jugoslavije simbol teritorijalnog integr!teta i nezavisnosti svih malih država«. Da je bilo koja država u svijetu, osim Jugoslavije, na postupke bilo koje države, osim država sovjetskog bloka, podnijela pred Ujedinjenim nacijama žalbu sličnu našoj, - Sovjetski Savez i njegovi sateliti primili bi je od početka do kraja (kad se to ne bi kosilo s nekim njihovim političkim kombinacijama), njihovi pretstavnici bi držali propagandne govore pa čak možda i tražili ubistvenu i uništavajuču rezoluciju. No žalbu je podnijela socijalistička Jugoslavija protiv zemalja Informbiroa i tražila donošenje samo jedne blage rezolucije koja je u suštini parafraziranje osnovnih principa Povelje Ujedinjenih nacija. Ona je plastično i snažno podvukla raskorak između riječi i djela Sovjetskog Saveza. ocrtala agresivne, snape svijeta koje ugrožavaju' nezavisnost

malih naroda ı prijete svjetskom mi-

ru. Sovjetski Savez i nipgovi sateliti nisu se usudili da uđu u diskusiju ni s našom delegacijom ni s delegacijama ostalih demokratskih država.

Na naše argumente oni.su odgovorili .

klevetama, psovački s pjenom u 'ustima, Mislili su da će izbjeći osudi

slobođdoljubivog čovječanstva, da će izmaknuti gvozdenim zupcima istine o Jugoslaviji ako izbace još jednu šaržu otrova iz svojih viperskih žlijezdđa na našu zemlju. Postigli su baš suprotno. U sjenci tih pogrda i laži naša istina zablistala je još čistije. Drug Đilas branio je pred Ujedinjenim nacijama svjetski mir, slobođu i nezavisnost malih narođa, slobodu i čast naše zemlje.

Ogromna većina kojom je primljena jugosloveiska rezolucija u Specijalnom komitetu svjedoči o tom da jedna zemlja koja je van blokova, i baš zbog toga što je van takozvanih fabora i blokova, može da uživa nepodijeljene simpatije demokratskog svijeta, da je domena socijalizma i demokratije čitav svijet a da su tabori potrebni osvajačima i agresorima. Pokazalo se još jednom koliko je nedotupavno sovjetsko shvatanje da mala zemlja ne može biti slobodna, da, ako se izvuče iz sovjetske dominacije, mora da padne pod drugu.

Naša zemlja nije izišla sa svojom žalbom pređ Organizaciju ujedinjenih nacija zato što ju je uhvatila panika pred neposrednom opasnošću od sovjetske agresije, iako je stanje na njenim granicama stalno i sve više ozbiljno. Ona je izišla zbog toga što se stanje odnosa sa sovjetskim blokom uprkos svestrane želje i nastojanja Jugoslavije da se popravi, sve više pogoršava i dobiva oblik sve intenzivnijeg agresivnog pritiska između

"kog i rata nema međustepenica. Ona

je s istinom o tim odnošima izišla pred svjetsku javnost pred skoro godinu dana s takvim istoriskim dokumentom kao što je naša »Bela knjiga«. I »Bela knjiga« je bila inspirisana željom da se odnosi između naše zemlje i država Informbiroa bar tako urede da postanu ako ne prijateljski ,a ono snošljivi i pristojni. Međutim, fo je, obzirom na držanje informbiroovskih zemalja, ostalo bez ikakvog rezultata.

Nismo mi u panici. Na jednom važnom punktu svijeta i evropskog kontinenta nastalo je stanje krajnje političke zategnutosti ' ja ugrožava ne samo nezavisnost n: zemlje nego održanje mira u svijetu. Takvo stanje nije bez interesa za sve demokratske i miroljubive zemlje članice Ujedinjenih nacija. Mi se nismo bojali da sondiramo to ranjavo mjesto, da ukažemo odakle prijeti opasnost svjetskom miru, bez obzira što se tu rađi o našem živom tijelu. Iznoseći ogledalo u kom je svako mogao da sagleda grabežljivi lik sovjetskog birokratskog. imperijalizma naša delegacija dala je još jednom priliku pretstavnicima zemalja da se upoznaju s jugosloven= skom istinom, još smo jednom poslužili malim narodima kao primjer kako se brani svoja slobođa i nezavisnost, a prefstavnicima zemalja Informbiroa, Soboljevu, Kac Suhom i drugim da se ogledaju u tom zrcalu, da vide sebe i da ih vidi čitav svijet.

Američki delegat u Specijalnom komitetu zaključio je svoj govor željom da povodom žalbe Jugoslavije ne bude ni pobijeđenih i pobjedilaca, nego đa pobjeda, ukoliko je bude, bude pobjeda Povelje Ujedinjenih nacija. Britanski delegat je izrazio nadu da će Sovjetski Savez. prilikom donošenja jugoslovenske rezolucije, biti prinuđen da porazmisli o svojim postupcima. Mi možemo biti samo zahvalni i velikim | malim zemljama na podršci koju su nam ukazali povodom naše žalbe. Možemo ja povjerujemo u iskrenost i dobronamjernost želja i nada koje su tom prilikom iznijete. No u isto vrijeme mi nemamo iluzija o đobrovoljnoj izmjeni stava

onih protiv kojih smo se žalili. Pa

da se na riječima i slože s drugim, znamo šta su njihove riječ, a šta njihova djela. Znamo da se boje istine

o Jugoslaviji. ·

No iako nemamo iluzija o~ čudotvornosti jedne rezolucije, izglasane ne znam kakvom većinom, — mi smo svjesni njene efikasnosti i snage. Čitav svijet danas zna da smo bez naše krivnje, boreći se za principe Uje· dinjenih nacija, izvrgnuti strahovitom agresivnom pritisku koji nad našom zemljom vrše Sovjetski Savez i njegovi sateliti. Čitav demokratski svijet zna da smo iskreno spremni da preduzmemo ave što se ne kosi s našom “čašću, nezavisnošću i slobodom da popravimo svoje odnose Ss istočiim susjeđima. Čitav svijet odobrava '

podržava takav stav naše zemlje i

osuđuje stav zemalja Informbiroa, On zna kakve su riječi a kakva djela šefova Sovjetskog Saveza. Zna našu suzama, 'znojem i krvlju pisanu istinu. Ona je osvojila svijet i postala faktorom mira,

BEOGRAD, 8 DECEMBAR 1951 GOD.

demokratskih

OPARHTTITBK:FU R-} ++}

STO. GODINA

CENA 15 DINARA

Albert Marquet:

LA GOULETTE 1926

eeeevkeeseeovepeeee ee ILITI III III III III II II III ILI

oeeebeove9O

etecveeeeveee

TEHNICI

OD KRISTALNE PALATE

Raspra o »suprotnostima« između tehnike i umetnosti traje već sto godina. Trajaće besumnje dokle god bude nesocijalističkoga sveta. Svaki veći skok u tehničkom progresu potkrepljuje raspru novom patetikom i svaki put, iz ovog. ili onog, umetničkog kruga, začuju se novi vapaji o »propasti Lepog«. Pre jednog veka, đa je bilo verovati zloslutnim prorocima, Slikarstvo je imalo da iščezne pred Dagerovom fotografskom pločom, a Arhitektura, kao kuća od karata, da se sruši u strahu od same pojave čelika i betona. Kasnije je film »zapretio« Pozorištu, gramofon i radio Muzici, rotaciona presa i s njom novinarstvo — Poeziji. A sada televizija, kažu, donosi pogibao svima i svakome. Sva se Umetnost iz osnove lomi — tako su nas uveravali — pod čeličnim korakom Mašine.

Ovakve panične glasove i crne prognoze širili su po pravilu sami umetnici. U svetu umetnosti, kao i drugde, bilo je i biće strašljivaca i defetista, onih koji ne shvataju, ili pogrešno shvaćaju, značaj društvenog progresa, koji nemaju vere u sebe niti u životnu snagu umetnosti, pa strepe, za sebe i za bu svoju umetnost, od svake »konkurentske« pojave. Za takve malo je teći da su malodgintLie i ustvari, — nisu umetnici.»

Istina, dešava se da i prave umiečtnike zahvati val summje. Kažu da su Lamartin, Balzak, Bodler i Domije uporno odbijali da poziraju pred mračnom komorom, verujući da tim neprijateljskim stavom prema novom tehničkom čudu, fotografiji, brane ugroženu egzistenciju svojih prijatelja slikara i litografskih radnika, U novije vreme, Piskator, zaplašen uspehom kinematografije, pokušao je da »spase« teatar vezivanjem filmske slike sa živom dramom na sceni, a Marsel Panjol, sasvim obeshrabren, predlagao je čak da pozorišta dobrovoljno likvidiraju i da se, sa svom svojom „kompleksnošću, presele na bioskopska platna. Ali su u naše dane ovakvi slučajevi panike ipak retki (kao što je, na planu samoga filma, izuzetno bilo i Čaplinovo đugo i uporno odbijanje da otvori usta pred mikrofonom). Danas je već manje malodđušnih. Sam razvoj umetnosti, životno uslovljene, stišao je postepeno preterana strahovanja. Sve je više onih koji vide da Umetnost ostaje Umetnost — i pored svih »opasnosti« — a da je tehnika ustvari učinila samo to da se na zajedničkom stablu umetnosti začnu i da niknu nove grane koje, dodirujući druge, ali ne smetajući im, rastu i šire se u različitim

pravcima.

Drugo je pitanje koliko je tehnika uticala i koliko utiče na sam unutrašnji razvitak pojedinih umetnosti, na razvitak formi i sredstava umetničkog izražavanja uopšte. Delujući na način i stil života savremenog čoveka u određenim društvenim odnosima, pa prema fome delujući i na njegove opšte nazore, tehnika ne može biti bez posrednog uticaja i na: sve umetnosti, koje su izraz toga života i tih nazora. A na one umefinosti kod kojih su sopstvena izražajna sredstva tešnje vezana za nju, tehnika deluje i neposredno i zato mnogo snažnije

nego na druge. To se danas dešava

s filmom, najmlađim detetom tehnike u oblasti umetnosti. A takav je slučaj i sa arhitekturom, koju je isto tako tehnika rodila i kojoj je kroz celokupni istoriski razvitak čovečanstva suvereno određivala i same O8novne umetničke' forme. Otuđa je u

Vladislav RIBNIKAR

ovim dvema umetnostima raspra u vezi s naglim napretkom tehnike još uvek živa i uzbudljiva.

Kod savremenih teoretičara arhitekture na Zapadu ta raspra uzima katkad i dramatične akcente. Ima ih koji smatraju da je, usled sve veće moći tehnike i industrije, nastalo takvo vreme u kome se zbilja, u najakutnijem obliku, postavlja problem samog opstanka arhitekture kao ume{nosti., Ova opasnost, kažu, dolazi danas u privredno najrazvijenijim zemljama pre svega od industriske standardizacije elemenata kojima se 'služi savremeni arhitekt za svoja umetnička oblikovanja. Značajno je da na ovu najnoviju opasnost za aT-

Dž. Boston:

hitekturu ukazuje niko drugi do glavom Valter Gropius koji je, kao što znamo, pre triđeset gođina, kao tvorac Neue Sachlichkeit-a i osnivač čuvenoga Bauhaus-a u Nemačkoj, bio prvi veliki propagator iste te standarđizacije, isticane tada i kao »socijalno« geslo pripadnika nove racionalističke škole. Gropius sađa, u jednom nedavnom javnom predavanju, podiže glas protiv preterane mehanizacije u građevinarstvu — koja ima za posledicu, na primer, da se osamdeset od sto novih kuća u Sjedinjenim Državama Amerike gradi po sistemu seriske proizvodnje, bez ikakvog učešća arhitekata-umetnika —C i postavlja hitan zahtev, u ime Umetnosti, da arhitekti ponovo zauzmu stvaralačko voćstvo u građevinskoj proizvodnji i da se brane od ekscesa standardizacije i »sterilizujućeg uticaja Superorganizacije u graditeljstvu«, koje su postale smetnja razvoju kulture.

Dakle, još jednom je tehnika »ugrozila« jednu od umetnosti. Ovoga puta to izgleda ozbiljnije — bar što se tiče sudbine arhitekture u Americi — jer su pozivi na uzbunu koji odande dolaze potkrepljeni, na prvi pogled, ubedljivim dokazima, jasnim ciframa. Industrija istrže. iz ruku arhitekta jednu drevnu ljudsku delatnost za koju se ođuvek smatralo da pripada domenu lepih umetnosti — za koju se čak kazalo da je »majka svih umetnosti« — i stavlja je u ruke savremenome inženjeru-tehničaru koji, kao što izgleda, ne može drukčije nego da u njoj negira sve estetske vrednosti. Je li to zbilja početak kraja Arhitekture? Ili se opet radi o malodušnosti i defetizmu pojedinaca pred novim »konkurentskim« pojavama?

*

Tačno pre sto godina, 1851, egleski arhitekt-baštovan Džozef Bakston sa-

gradio je za izložbu industriske tehnike u Londonu svoju prvu »Kristalnu palatu«, prostrani paviljon od čelika i stakla. To je bio prvi proizvod industriske arhitekture i s njegovom pojavom počinju u graditeljstvu svi oni preobražaji, tehnički i formalni, koji su proglašeni »revolucijom koja je došla da oslobodi arhitekturu od historizirajućeg podražavanja« i da, s mogućnostima koje je ubrzo posle toga pružio izum armiranog betona, stvori »novu plastičnu viziju u građevinarstvu« (PF. L. Rajt). Za sto godina, uporedo sa naglim razvitkom industrije, jačao je među arhitektima pokret, poznat pod nazivom konstruktivizam, koji je arhitekturu svi više

PROJEKT LONDON SKE KRISTALNE PALATE 1851

potčinjavao tehnici, identifikovao je s tehnikom i sveo je najzad, u radovima ftih arhitekata, na čisto inženjersku disciplinu. Potrebe za velikim tehničkim objektima (fabričkim halama, mostovima) razvile su na Zapadu snažnu građevinsku industriju koja, usavršavajući nove otporne, lake i elastične materijale, omogućuje izgradnju smelih objekata dotle neviđenih razmera. Trka za profitom, za valorizacijom zemljišta, naročito u centrima najvećih građova, stvara toj industriji povoljne uslove za podizanje niza hipertrofiranih, sa arhitektonskog, gledišta često apsurdnih objekata, oblakođera, koji svojom »mo= numentalnošću« (postignutim u većini slučajeva prostim lepljenjem na čeličnu konstrukciju. dekorativnih »stilskih« elemenata) treba da izraze moć industrije i vlas} monopolističkog kapitala. Američki oblakoderi pretstavljaju „najviše dostignuće konstruktivističke škole u arhitekturi i ostaće kao najtipičniji spomenici kulture kapitalističke epohe. Ođ londonske Kristalne palate do današnje zgrade Sekretarijata Ujedinjenih nacija u Njujorku, preko niza utilitarnih objekata rasutih po svetu, može se pratiti logični stogodišnji razvitak konstruktivističke arhitektonske škole Zapada.

Konstruktivizam je pokušao da sebe teoretski opravda i izgradio je svoju objektivističku estetiku, na skroz idealističkoj osnovi. Ta estetika počiva na idolatriji tehnike, na fetišaciji mašine (mašina se uzima kao estetska »pramera«) i sastoji se u negiranju svakog subjektivnog momen= ta u arhitekstonskom stvaranju i u proglašavanju konstruktivne forme, koja proizlazi samo iz matematičkih zakona ji iz prirođe upotrebljenog: ma= terijala, za formu jedino prihvatljivu i sa estetskog gledišta. Međut!m, sama ta estetika smatra da je lepota u arhitekturi — lepota drugog reda. To je lepota mašine, mehaničkog predmeta. »Mehanički predmet — pisao je 199299 kubista Ozanfan, jedan od teoretičara konstruktivizma — može u izvesnim slučajevima đa nas dirne, jer su fabrikovani oblici geometriski, a mi smo osetljivi prema

geometriji. Mi smo to besumnje zato

što nam ona intuitivno daje osećaj da se podvrgavamo izvesnom višem redu, intelektualno uživanje i osećanje zadovoljenja zakona koji dominiraju nad nama. Ali to daje dosta slab oseĆajni efekat... Ima lepih predmeta, ali nema predmeta, ili fabrike, ili mašine, ili nameštaja koji su u stanju da nam pruže uzbuđenja koja se mogu uporediti sa onim koja nam pružaju dela Umetnosti«. Istina, po mišljenju Ozanfana, postoji »čista lirska arhitektura« i postoje arhitektiumetnici. Ali je takav arhitekt» sa-

mo onaj kome je bitni cilj đa stvara lepotu: spomenike, hramove, triumfalne kapije, grobnice. U ovom slučaju arhitekt je slobođan kao pesnik, muzičar ili slikar, njegova jedina svrha, kao i njihova, jeste da uzbu-

. di«. Sve drugo, sve što nije spome-

nik, hram itd. — ne spada u domen umetnosti. »Tehničar koji projektuje kutije za stanovanje ,kaže Ozamfan, radi posao inženjera, ne umetnika«. I drugi teoretičari konstruktivizma negirali su umetnički karakter »profane« arhitekture. Valter Gropjius, koji je stajao na čelu pokreta, tražio je »objektivne činjenice umesto proizvoljne, subjektivne interpretacije s formulama koje je pregazilo vreme...« »Danas, kaže on, posle haotičnog perioda umeiosti radi umetnosti, jedan novi jezik objektivne zakonitosti postepeno zamenjuje individualne koncepcije »ukusa«, »oseća= nja« i tome slično«. — Konstruktivistička škola dala je dela o čijoj se »lepoti« može govoriti utoliko ukoliko se može govoriti o lepoti jednog mosta ili jednog automobila, ali uglavnom takva dela koja ni tu vrstu lepote, ili dopadljivosti, nemaju, jer je njihovi autori nisu ni tražili,

Do istih rezultata doveo je i drugi pravac u savremenoj arhitekturi, takozvani funkcionalizam. Konstruktivisti su sve svodili na tehniku, na strukturu zgrade; funkcionalisti — na funkciju, na praktični problem namene arhitektonskog objekta. Osnovne ideje iz kojih je nastala: funkcionalistička teorija pojavile su se u vremenu ekonomskih kriza i socijalnih previranja pre i posle Prvog svetskog rata. Pojedine vlade, pre svih drugih engleska vlada, praktikovale su tada politiku ustupaka radničkoj klasi, trudeći se đa njeno nezadovoljstvo ublaže merama za podizanje životnog standarda radnika. I država i velike indđustriske kompanije (od ekstra-profita izvučenih pre svega iz kolonija) davale su znatne investicione kapitale za podizanje novih radničkih naselja. Arhitekti su imali zadatak da grade jevtine stanove koji zauzimaju minimum prostora i zahtevaju minimum froška (konstruktivisti su obično bili skupi i njihove zgrade u pogledu funkcionalnosti često nepraktične). Tako su, u takozvanim »vrinim gradovima« oko velikih industriskih pređuzeća i rudnika, nastale prve tipske »stanbene ćelije i prvi stanbeni blokovi — »mašine za stanovanje«, kako ih je nazvao otac funkcionalizma Korbizije (kod nas popularno zvane »sandučaTe«). Poreklo funkcionalizma objašnjava se, dakle, uslovima klasne borbe u metropolama kolonijalnih zemalja, a njegove prve manifestacije u vezi su sa nastojanjima kapitalista industrijalaca da privežu radnike za fabrike kako bi umanjili opasnost od čestih štrajkova. Ovo »socijalno« poreklo funkcionalizma dozvolilo je njegovim teoretičarima da, skrivajući stvame pobude iz kojih je nastao, ističu u svakoj prilici .mjegove huma=

nističke osnove: »Pravi smisao funk=”

cionalizma jeste i ostaje moralni,« kaže Kej Fisker. — »Mora se ponovo staviti pred naše oči bitni razlog arhitekture: čovek, večni čovek s večnom svešću«, pisao je Korbizije. »U, vremenu od 24 sata mi ćemo organizovati zdravi harmonični dan čoveka koji radi u industriji. Ustanovićemo ritam toga dana, ritam gde će se izmenjivati časovi korisnog rađa i potrebnog odmora, gde se pojavljuju kolektivni radovi i mir slobodnog in= dividualnog raspoloženja.«* I zbilja, funkcionalisti su dali tokom vremena mnoga korisna i praktična rešenja za stanbene i društvene zgrade, Ali ni oni, kao ni konstruktivisti, nisu uspeli da reše estetski problem i ustvari negirali su na isti način umetnički karakter savremene arhitekture. Naš nekadašnji zemljak,

Korbizijeov učenik M. Vajsman, to”

negiranje izrazio je ovako: »Za naše je · prilike najvažniji faktor arhitek-

ture tehnika. Kao primarni faktor društva ona utiče na formuliranje

funkcije. Kao građevinska tehnika rešava tu funkciju i daje formu gra' đevine. Napredak je i razvoj Pe

progresivan. Zato je apsurdno traži

za arhitekturu jedan kalup, jedanput ~

za uvek i svuda. U arhitekturi to m ra bezuslovno svršiti akademizm

+ Citiramo kod N. Segvića, »Arhitektu ra« br. 13—17, 1948, ye \ \ (Nastavak na drugi

PP +

x