Književne novine

STRANA 2?

TO ANI

presbeoapovoei

JO OUP

E

KNIZŽEVNE. NOVINE VO NI

ee6.998E9699676 69 eee e9P eye e 99 eee PRe 9 eee 999990 000999 eg age poP 99 eee opeoebeeosekoebbevevsoooaaoeosabe000ayaeseveooeoopeeeee eve o9peeveo8ee eee eee eee eegee Pepea ee aaa eoepaeeeaeeoeeeVe ee eetPPPPPPeVP 99999999990PP999Bee ee eegee pvee oo eeeveePPO \

Božiddrr BORKO ~

Pre R

ZAVRŠNE PRIMJEDBE UZ ĐILASOVU

Skender KULENOVIĆ

8. Krug asocijacija koje kod čitaoca u izobilju i u najraznovrsnijim pravcima „jzaziva Đilasova »Legenda O Njegošu« ne bi bio ni ključen, ako se ne bismo zaustavili na još nekoliko pitanja, ta pitanja su od nemale važnosti za daljnje razvijanje materijalističke misli kod nas.

U ovoj primjedbi biće riječi o uvjerenju sa kojim se brani materijalističko shvatanje svijeta kako u njegovom opštem viđu tako i u njegovoj konkretizaciji na određene društvene i ideološke pojave.

Ima u Đilasovoj knjizi jedna rečenica koja o tom uvjerenju govori direktno. Ovdje se i ona doslovce citira zato što u sebi sadrži pomenuto pitanje i služi ujedno kao zgodan povod da se ono malo šire razmotri. Evo te rečenice:

»I, kao što znam da nema đrugog svijeta ošsim ovog materijalnog i njegovih oblika i kretanja, ni ičeg điugog što ne bi bilo materija i njeni oblici i kretanje, tako isto vjerujem da će i život naših revolucionarnih generacija trajati i dotrajati — bez obzira na pojedinačne udese — na beskrajnim poljima revolucije, u ogorčenim bitkama revolucije, svejedno kojim i kakvim, ali i bitkama i revolucionarnim«.

Rečenica ,kao što se može odmah da osjeti ,onim svojim »znam« i »vjerujem« i onim »nema drugog svijeta osim...« djeluje odista kao jedan vjeruju, čiji je samo predmet »materija i njeni oblici i kretanje«; i kad bismo. je čitali izolovano ,van teksta u kom se pokazuje na čemu se zasniva to vjeruju i kakva mu je priroda, našli bismo se zaista u sferi prostog moralnog uvjerenja sa kojim su svoje pogleđe na svijet ispovijedali i branili najraznovrsniji ideolozi u jstoriji, ne samo materijalisti nego i idealisti svih boja.

Tzv. liberalna varijanta buržoaskog

4 sitnoburžoaskog mentalnog sklopa, koja ni u našim uslovima nije prestala da tinja ni u dušama jednog dijela naših marksista, odavna je predbacivala materijalizmu neku vrstu religiozno-moralnog fanatiz> ma njegovih najgovorljivijih pretstavnika. Vrijedno jc da se o tom uvjerenju nešto rekne ne samo zato đa se materijalizam odbrani od takvog: predbacivanja, nego i zato da. se i sa te svoje strane osvijet]i materijalistička misao, čime se ustvari najbolje obesnažuju svi prigovori te vrste koji se materijalizmu postavljaju. - Čim se, ma u kom vidu, dotaknemo 'pitanja uvjerenja kod jednog materijaliste, mi nemamo više posla sa materijalizmom kao apstrakcijom, nego sa živim materijalizmom, sa spojem materijalističke misli i čovjeka, sa otjelovljenjem materijalizma u čovjeku koji misli i djeluje. A materijalizam i postoji zapravo samo kao nešto živo (kao apstrakcija može đa se javi samo ili kao svoja sopstvena negacija ši kao metođa); i baš se na uvjerenju provjerava ne samo moralni vid materijalizma nego i njegova racionalna podloga, iz koje on zapravo i izrasta kao jedan određeni moral.

Iz samog intenziteta jednog uvjeTenja sa kojim se zastupa jedan određeni pogled na svijet, intenziteta koji može da ide i do žrtvovanja samog života, ne može se, doduše, zaključiti đa je objektivno progresivan sam taj pogled na svijet, samo shvatanje svijeta koje se takvim uvjerenjem brani; jer, politička istorija, literatura, a i obično svakodnevno životno iskus=stvo, pružaju nam dovoljno primjera iz kojih se često može da vidi i obrnuto, da su se ,naime „katkad i ultrareakcionarna shvatanja ispovijedala i branila sa najintenzivnijom uvjerenošću da se njima pomiče istorija napred. Intenzitet uvjerenja stajao je i stajaće još često u obrnutom odnosu sa kvalitetom, to jest sa naučnošću, tačnošću, progresivnošću jednog pogleda na svijet. Ako se u nešto tvrdo vjeruje ,ne znači da je to nešto samim tim i nešto naučno tačno, progresivno.

No ne znači da je to uvjerenje bez svake važnosti za određeno shvatanje svijeta. U katoličkoj apologetici na primjer, tzv. etnološki dokaz za božju egzistenciju (bog postoji, jer je Ogromna većina ljudi vjerovala i vjeru je u neko božanstvo), taj praktičnom umu pristupačni i fanatično isticani dokaz ne dokazuje doduše, ni svojom statistikom ni svojim fanatizmom, bo573 egzistenciju, ali dokazuje ipak egistenciju jedne činjenice (egzistenciju religije )i jednu određenu, formar]no-logičku metodu mišljenja. Fanatizmom Hitlera, njegovih ideologa i trupa nije se doduše potvrdila njemačka supremacija nad svijetom, ali se tu ipak potvrdilo nešto, pokazalo se naime ,da su takve ideje u datim uslovima imale svoga dubokog korijena. I u onim dakle najapsurdnijim slučajevima, kad se, jedno očevidno reakcionarno shvatanje svijeta brani sa istom mjerom fanatizma u kojoj je

· reakcionarno, — uvjerenje mora da se veže za nešto što realno postoji, ono mora da crpe svoju snagu iz izvora iskustva ,makayY izvora zamlućenih blatom “ikcija, ali svakako iz nekih iskustyenih izvora. Ljudi, kad god su fanatično vjerovali u fikcije, potvrđivali su time uvijek nerealnost svojih fikcija i realnost njihovih (u krajnjoj liniji) društvenih uzroka, Ne samo dakle kod materijalista nego ji kođ idealista „pa i kod najreakcionamijih idealista „na pitanju uvjerenja mora da se razotkrije i nešto što se odnosi ne samo na fiktivnu nego'i na realnu sadržinu njihovog shva–

tanja. Bate atičnoat kao najoštriji moralni izraz određenih shvatanja svijeta, kao

približno za- '

uvjerenost “Ht istinitost i snagu tih shvatanja, iako se ispoljavala i ispoljava i u materijalističkom i u idealističkom taboru ,ipak nije i ne može da bude ista, istih kvaliteta i iste snage u jednom i u drugom . slučaju. Ona to ne može da buđe ,jer se unutrašnje uvjerenje kod „materijaliste uvijek potvrđivalo i moralo se potvrđivati praksom, činjenicama stvarnosti, dok je ono kod idealiste uvijek bilo i moralo da bude izloženo razornim napadima tih činjenica. Gledana u najopštijim istorijskim konturama, stvar ta zapravo stoji tako da je fanatičnost, moralni vid materijalističkog shvatanja rasla i jačala uporedo sa rastom i jačanjem materijalističke misli na njenoj dugoj razvojnoj liniji, dok je fanatičnost idealizma rasla i jačala sve više kao fanatizam skepse, mistike i nihilizma uporedo sa sve većim ispoljavanjem istorijskih slabosti idealističkog pogleda na svijet. Fanatičnost materijaliste, pogotovu modernog materijaliste, — to je prirodni čovjekov zanos pred otvorenim perspektivama života, to je izraz vitalne snage materijalističke misli pa se i mjerom te fanatičnosti može da mjeri i to koliko je materijajistička misao postala sastavnim dijelom čovjeka, koliko se ona oživotvorila u čovjeku i njegovoj društvenoj akciji. Ta fanatičnost — to je bujna, silovita poezija života, poezija njegovog svjesnog preobražavanja po pulsu njegovih unutrašnjih, imanentnih zakona.

»Liberalni«, »objektivni«, »širokogrudi« i »svestrani« špiserski duh ne može to da shvati, jer mu to ne dopušta njegova sopstvena ograničenost, mlakost ,uspavanost i ustrašenost; pa naravno, taj duh mora da snizi temperaturu misli i akcije i kod onih materijalista iz čijih đuša još nije iščišćen. I zaista ,u današnjoj jugoslovenskoj stvarnosti ,koja je u svojoj cjelini živi dokaz materijalizma kao oživotvora– vanja materijalističke misli, teško da se može sresti išta žalosnije nego kad marksista zazire od fanatičnog ispoljavanja uvjerenja, od jednog strašno i užareno kazanog vjeruju. Takav marksista ne vidi da je to ustvari vjeruju životnih činjenica društvenog i uopšte životnog razvitka, i baš zato što je taj vjeruju takav, njega nisu mogle da unište ni tamnice ni motorizovane horde osvajača, pa će se on održati i- stalno jačati i kroz sve unutrašnje i spoljne komplikacije jedne male „socijalističke zemilje čiji je vjeruju stvarni vjeruju svih progresivnih snaga današnje epohe.

Pisac ovih primjedđaba daleko je od toga da piscu »Legende o Njegošu« upućuje bilokakve komplimente, kad se u situaciji u kojoj smo osjeća ponukanim da izrazi svoje, i ne samo svoje zadovoljstvo, između ostalog i zato što je čitajući ove stranice stalno osjećao prisutnost uvjerenja, moralnu ljepotu fanatične odbrane i ofanzive materijalističke misli.

9. Đilasova knjiga sva je ustvari jedna diskusija. To je, više od toga, najveća diskusija sa idealizmom koju je materijalizam kod nas vodio od oslobođenja do danas. To je diskusija delikatna ne samo po svom predmetu nego i po ličnostima, a možđa još više po tome što se javila u vrlo zamršenoj, već izloženoj idđejnoj konstelaciji kod nas i u trajanju još živog i može se reći oživljenog sitnoburžoaskog, špiserskog mentaliteta. 1 baš zbog svega toga piscu ovih primjeđaba čini se đa ova knjiga pretstavlja zgodan povod, da se oštrije istaknu principi diskusije po kojima se ova treba kod nas da vodi.

Prije svega, materijalističkoj kritici stalo je u prvom redu do toga da dođe do istine (u smislu u kom se istina uzima i u Đilasovoj knjizi i u ovim prmjedbama). Zato se za materijalistu diskusija mora da kreće u prvom redu oko predmeta, a oko ličnosti tek utoliko ukoliko se one moraju da pomenu kao nosioci određenih shvatanja i ukoliko u samim tim ličnostima mogu da se nađu elementi važni za osvjetljavanje samog predmeta diskusije. Za materijalistu istina o predmetu mora đa bude jedini intelektualni i moralni motiv diskusije i svi ostali motivi (kao što su sticanje svoje lične superiornosti, neprikosnovenosti, lično obračunavanje, i tome slično a unižavanje i maltretiranje protivnika u diskusiji), svi takvi motivi ma kako bili zakamuflirani

·i elegantno izraženi, nespojivi su sa

suštinom materijalističke kritičke misli i mogu samo da je unazađuju.

I baš zato što tako shvaćena materijalistička kritika gura kritičara na predmet, ona od njega traži đa se u diskusiji „služi argumentima, sredstvom koje se s ničim ne da nadomjestiti, Tantum #valet philosophia quantum valent argumenta deviza je bez koje baš materijalizam ne može ni koraka napred. Argumenti freba da budu osnovno sredstvo diskusije ne samo između matoerijalista i idealista

. nego i između samih materijalista. Mi

u našoj sredini zaista moramo da se borimo za onu divnu psihologiju koja je sposobna da čak i javno prizna protivniku, bio on materijalista ili idealista, da je u određenoj.svojoj tvrdnji imao krivo, pa čak damu javno izrazi i zahvalnost na tome što ga je uspio razuvjeriti. Dobro shvaćeni autoritet ličnosti takvim postupkom ništa ne gubi, obrnuto, on postaje onaj istinski autoritet kakvom naše društvo teži,

Razumije se, u borbi za takvu psihologiju mi isto tako moramo da imamo pred očima i onu njenu drugu stranu po kojoj ona ne razvodnjuje i rasplinjuje snagu svojih argumemata, snagu uvjerenja koju iz njih -crpe, psihologiju koja ne dopušta da bude skučena ili sputana bilokakvim obzirima koji bi mogli da zamagle ili čak sakriju istinu.

Ako su jednom materijalisti argumenfti glavno oružje, ako njime vlada takva psihologija u diskusiji, onda će on imati i određeni tzv. ton u diskusiji. Vrijednost jedne diskusije zaista može da se provjeri i na tonu kojim se ona vodi. Pisac ovih primjedaba misli da je moderni materijalizam odista našao svoj ton diskusije, naravno bez obzira na to što se taj ton individualno morao i mora da se diferencira. Već je ranije nešto rečeno o tome iz kakvih se izvora napaja kod materijaliste njegovo uvjerenje, njegova fanatična spremnost da brani i razvija osnovne materijalističke stavove i baš zato kod njega mora da zvuči, a kod stvarnih materijalista stvamo i zvuči, jedan osoben ton diskusije ,ton, reklo bi se, jedne mirne žestine. Materijalisti nisu potrebni efektni ali prazni pucnji, histeričme orakulađe, opsjenjujući logički žongleraji, stupice i trikovi, insinuacije, šikaniranje itd. i tsl., — On u diskusiji ide kao, doduše, grozničav

III

ali pribran i siguran strateg, Ono što bi se kao najpogrešnije iz ovoga moglo zaključiti bilo bi mišljenje da se takvim „tonom „makterijalistička kritika svođi u diskusiji na neki anemični, pipavi, uškopljeni razgovor, pun konvemcionalne svečanosti i mjere. Ne! Iznenadna briskiranja. tanke igle ironije, surovi sarkantični udarci, pribijanje na stub gluposti i sramote, i upotreba svih moći intelekta i mašte i u tom smislu, sve je to neophodno u onim slučajevims kađa to traži sama materija, sam predmet koji je u pitanju Ali i u takvim slučajevima ono šlo materijalisti daje snagu ono što ga čini suverenim prema protivniku, nije formalna strana te ironije, sarkazma itd., nego njihova sadržina, istinski materijalistički zahvat u tu sadržinu, koja se u tim formama jedino može u takvim slučajevima sa punom plastikom izraziti.

Svi ovi principi diskusije postaju izvanredno važni danas kada se kod nas kao neodložan zadatak postavlja pred materijalizam kritika našeg idealizma u svim oblastima i u svim njegovim vidovima, kada se kao isto tako neodložan zadatak pojavljuje potreba daljnjeg razvijanja materijalističke misli „naročito na rovitim terenima umjetnosti i nauke. Mi bismo ovaj današnji naš proces zakočili ili ga odveli na stranputicu, ako bismo dopustili đa u borbi mišljenja koja, iako tromo, ipak otpočinje, Oz-

(Nastavak na osmoj strani)

aga oca 2 NJ JR EO Po |-C7C9a OON

TRI PESME

(Uz stogodišnjicu smrti)

ODUVEK SAM VOLEO KRILATE STVARI...

dwbek sam voleo krilate stari. Detetom, me srce vuklo je čestari. : Skidao sam, gnezda i hvatao btiće : Gde su mi ma mekoj rasli mahovini. : I od trske im, gradio fine kavoežčiće, A jednom im ujutru prozor otškrini; Ne odleteše, tek do u žbun, zelemi. I na moj pozi vraćahu se memi. Golubica i ja voljasmo se mmogo. I sad bih duše pitomiti mogo. (»Les Rayoms et les ombres«. — April 1840.)

IT!

" ŽIVIŠ, GOVORIŠ....

v

Sladiš sebe knjigom, starom, mudyom, jakom,

yAFT i govoriš, pod nebom, oblakom;

Čitaš Virgila, Damta; i oblaziš vedro, U smehu i šali, gostilište štedro; Uzbudi te pogled lepe žeme koje; Voliš i voljen si ko kralj nikad što je! Slušaš pesmu ptica pre mo Šuma sveme; Ujutru se budiš, porodice smeme

Poljubac te čeka, majke, sestre, sma! Uz doručak čitaš vesti iz novina; Nosiš nadu, i rad i ljubavi slutnje; AU i život mosi strasti i pomutnje;

Bacaš svoje reči u tammu množinu; Imaš svoje smere, ali i sudbinu; Čas si slab, a čas jak, i svetli i suri, Talas si gomili, duša silmoj buri; Sve dođe i prođe; radost, tugu znadmeš, Stigneš i uzmakneš, digneš se i padneš. I boriš se uvek, napor će te strti... A onda duboka tišina je smrti! (»Les Contemplations« — Jula 1846, jednom pri povratku s groblja).

III

; PESNIK TREBA... ; : esnik, i zaljubljen, kad je u sem, u zrake, : : Dušom, mežam i dipam, Dum, svetlosti svake, : : I kad korača pred svima, da obasja nižmje, :

Pojac tajamstvem koji uzbuđuje bližnje, Sanjalice, žene, mudrace ljubavnike, —

Mora ponekad strahobno da krikmne. i : Ponekad kad mu knjiga vodi nas u sanje, : H I opija mas k6 raspusno milovanje, ; Kad nam dušu zamosi sladostima meda, : Kad se u najmračnije k6 u sunce gleda, — ~, : : Usred te tihe, uzvišeme poezije, : : U svetom, miru gde se izabram cvet krije, ; : Gde šume istim, tokom suze i izvori, : Žž I gde strofa svaka ko rajska ptica gori, : : I leti i peva radost, ljubav i nadu, —

Treba da se zadrhti, k6 u mračnom, hladu, Kad divlji stih najednom Yikme iz tame, Smrkmut, ozbiljan, strašan, k6 iz moći same! Da, pesnik treba kada majplodnije seje

Da je prašuma zelema, iz koje veje

Pesma, i ljubav za vetar i sunca slava,

AU gde, u divoti, najednom sretneš lava.

(»Les Contemplations«. — Maja, 1842.)

: : : :

POIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIO IIIIOIIIIII III II II III IL O O ŽU

OJEN:A” K NIJIG

(Nastavak sa prve strane) tovu isključivog stanovišta, bilo to stanovište izdavača, pisca ili čitaoca. A najpogrešnije bi bilo kad bismo izgubili iz viđa ono što je u čitavoj stvari najosnovnije, a to je da je u ovom pitanju smisao našeg društvenog razvitka upravo u tome đa knjiga dođe do čitaoca da ona u njegovoj društvenoj aktivnosti izvrši svoj uticaj. Tu društvenu potrebu, taj njen smisao „treba da imaju pređ očima podjednako i izdavač i državna vlast i pisac.

A kad se ima u vidu baš ta potreba, onda pored pomenutih faktora iskrsava u čitavom „pitanju još jedan, koji je isto tako uočen u dosadašnjim diskusijama, no koji leži vi. še u oblasti izdavačke politike nego u oblasli ekonomike. Radi se naime o tome šta izdavati, šta prvenstveno izdavati, u kojoj količini pojedine

gepeoeonapoepeee99eO9O OP

Preveo B. M.

stvari izdavati. Da li je postojeća razmera između prevedenih i domaćih dela i danas još neophodna, da li je treba menjati, u kojoj meri i smislu — pitanje je koje isto tako treba ozbiljno razmotriti.

Problemi oko cene knjige bili su predmet diskusije i na poslednjem Plenumu Saveza književnika Jugoslavije. Sa zadovoljstvom se može konstatovati da je na tom plenumu uočena sva ozbiljnost problema i da on na tom mestu nije bio razmatran iz uže perspektive pisca, nego u celini. To se vidi i po lome što se Savez književnika ograničio na sugestije svim zainteresovanim faktorima, sugestije čiji je smisao u prvom redu u tome da se problem svestrano OSvetli i da se na bazi analize faktičnog stanja i faktičnih mogućnosti nađe i odgovarajuće povoljno rešenje Kao profesionalna organicazija pisa-

Poe PM

, BROJ 5%

E |}

aaeeooovooevoovoee eee 899989 990P Pepa Re e669 99 4e6PeA,

JUŠ KOZAK

26 Juna navršava šezdese» godina života jedan od najistaknutijih slovenačkih pripovjedača i esejista, upravnik Narodnog kazališta u Ljubljani Juš Kozak. Na početku ove godine odlikovala je vlada Narodne republike Slovenije njegov dosadašnji književni rad s velikom Prešernovom nagradom. Djela Juša Kozaka nisu ni suviše obilna ni suviše popularna; ona se nedovoljno prevode na jezike drugih naroda Jugoslavije, iako su pojedini njegovi romani, odnosno novele, izašl: i na stranim jezicima. Prema širinl svojih koncepcija i originalnosti svVOjih najznačajnijih djela Juš Kozak svakako je jedan od vodećih pisaca Slovenije i zaslužuje punu pažnju i bez obzira na svoju sadašnju šezdesetogodišnjicu. Rođen (1892) u Ljubljani, on je jedam od rijetkih pisaca koji nastoje da u svojoj prozi izraze ljepotu i život najveće slovenačke varoši. U tom pogledu nalazimo u romanu »Šentpeter« i u kmjizi »Maske« mnogo stranica na kojima je najlepšim načinom uhvaćen »genius loci« Ljubljane. Juš Kozak proživeo je u Ljubljani gotovo čitavu svoju mladost, izuzev godina koje je proveo u Beču, gdje je studirao geografiju i povijest. Od 1918, pa sve do Drugog svjetskog rata on je bio profesor povjesti na ljubljanskim gimnazijama.

Generacija s kojom je ušao u literaturu počela je da dobiva svoje poglede na društveni život i na literaturu nekako uoči balkanskih raž*ova i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Za njen iđeološki razvitak značajne su, u prvom: redu, ideje nacionalizma i 5Ocijalizma: generacija · takozvanih »preporodaša«, kojoj je za studđentskih godina pripadao i Juš Kozak, tražila je puteve k jednoj novoj sin“ezi, koja bi obuhvatila i interese slovenačke nacije i jugoslovenstvo i progresivne socijalne ideale, Zbog »preporodaštva« bili su, 1914, uoči Prvog svjetskog rata, uhapšeni i osuđeni nekoji aktiviste ovog pokreta, među njlma i Juš Kozak. Doživljaji i refleksije iz SVOg prvog zatvora ispričao je Juš Kozak u knjizi »Čelica« (1932). Od kraja godine 1914 do prolfeća 1917 učestovao je u ra“u, ali taj rat nije ostavio u mjegovom djelu dublje tragove, Već na samom početku svog književnog rada, Juš Kozak je pored beletrističkih rađova pisao i književne i kazališne kritike, pokazujući jake sklonosti u intelektualizovanu prozu, za traženje i rješavanje problema umjelnosti i života. Svoje prvo oveće djelo, pripovijest »Razori«, izdao je 1918, a onda se javljao sve češće u »Ljubljanskom „zvonu« i to u prvom redu kao novelista. Iz prvog decenija poslije 1918 ističe se njegov veliki tekst, roman »Šentpeter«, u kome prikazuje život malograđanina na periferiji Ljubljane i prelaz seljaka u zanatlije i gradsku fukaru. Ovaj roman Juša Kozaka važi kao jedan od najznačajnijih romana iz života Ljubljane. Izlazio je u godinama 1924 1926 u »Ljubljanskom zvonu«, a 1931 izašao je prerađen u knjizi. (Novo 1zdanje g. 1947 kod, SKZ u Ljubljani). Za prvi roman Juša Kozaka značajno je nešto što uopće karakterizira čitavo njegovo literarno stvaralaštvo: u njemu se spajaju elementi nove romantike, socijalnog i poetičkog realizma i, u manjoj mjeri, uticaji ekspresionističke proze, ovi potonji naročito u stilističkom pogledu. Kozak voli

da prikazuje ljude i žene s jalim

oeo.oooojopeooovopooo0oe9ooo eee ee9ee Bee

E

ca, Savez će i dalje, kroz udruženja, iz kojih se sastoji, nastojati da Dpo· mogne u nalaženju izlaza iz sađašnje neodržive situacije te će se čitavim pitanjima pozabaviti i na svom trećem kongresu koji će se održati ove jeseni na Bledu.

Redakcija Književnih n oOvina, smatrajući đa je i ona sa svojim saradnicima pozvana da u ovom pitanju sa svoje strane uzme učešća, želi ovim da pred' svojim, čitaocima i uz njihovo učešće pokrene diskusiju o poskupljenju knjige. Redakcija se pritom opravdano nada da će na taj način doprineti rešavanju ovoga fako krupnog i gorućeg problema. Ređakcija zato apeluje na svoje čitaoce i na sve ostale zainteresovane faktore da joj šalju svoja mišljenja, predloge i sugestije, kojima će u Književnim novinama biti dato mesta.

strastima, konflikte između sredine 1 njezinih kolektivnih predrašuda i između jakih ličnosti, koje se bore punom stras*venošću za svoju istinu i neće da prihvate kompromis sa protivnicima. Za vrijeme između dva rata napisao je Juš Kozak niz uspjelih novela, među kojima se ističu »Tu=đa žena« i »Leteći anđeo«. Godine 1934 izašla je njegova pripovijest »Bijeli ariš«, a tri godine kasnije izdao je novu pripovijest iz seljačkog života, »Lectov grad«. Godine 1934 izašla je i njegova literarna reportaža O Prekomurju »Med prekmurskimi kolniki« (Među prekomurskim stazama), a malo kasnije duhovita priča »Spiridion«. Već s ovim knjigama utvrdio je Juš Kozak svoje istaknuto mjesto

u Sslovenačkoj literaturi, ali'je ipak. najviše otskočila njegova knjiga »Maske«, koja je izašla 1940 (novo

prošireno izdanje 1950 kođ DZS). Ovo je, bez sumnje, najoriginalnija i najznačajnija knjiga Juša Kozaka. U njoj se nalaze, pored nekojih odličnih novela i eseji i putopisne refleksije Uspomene i historijske skice, pa čak i nekoji dialozi. Sva ova, s jedne strane emocionalna, a s druge intelektualna proza pretstavlja šaren mozaik, originalan i svojom formom i svojom sadržinom. Za vrijeme Drugog svjetskog ra“a Juš Kozak, jedan od prvih članova i organizatora Osvobodilne fronte među

kulturnim radnicima Ljubljane, bio ·

je zatvoren i intemiran u Italiju, Poslije sloma talijanskog fašizma prebjegao je u partizansku vojsku i vra*io se s revolucionarnom Jugoslovenskom ~„vojskom u oslobođeno »rodno mesto«. Prve godine nakon oslobođenja uređio je jednu od najboljih publikacija o Narodnooslobodilačkom ratu »Slovemski zbornik«, a poslije toga uređivao je jedno vrijeme novu reviju »Novi svet«, koja se razvila u centralni slovenački književni i kulturni časopis. Time je nastavio svoju redđaktorsku praksu, jer je već ranije, duže vremena, uređivao »Ljubljianski Zvon«, progresivnu reviju, koja je počela izlaziti u osamdđesetim godinama prošlog vijeka i čiji je posljednji broj izašao, u redakciji Juša Kozaka u prvim mjesecima godine četrdesetiprve. i

Posljednjih godina Juš Kozak Uupravlja reprezentativnim slovenačkim teabrom u Ljubljani i sarađuje u rukovođenju čitavim teatarskim živo“om u Sloveniji. Njegov nekadašnji kritičarski rad upoznao ga je s bitnim pitanjima drame i teatra uopće i on može sada s uspjehom rukovoditi domaćom kulturom »na đaskama koje znače svijet«. Uz to se Juš- Kozak

bavi -} književnim · radom. 1946.izđao.,

je knjigu eseja »Blodnje« (Lužanja), ispovijest o svome fraženju umjetničke ljepote kroz labirint mlađenač= kih ·ijluzija i društvenog zbivanja, a u jedno i ispovijest o traženju istine i pravilnih pogleda na svije. Ovo je, bez sumnje, jedna od najzanimljivijih ispovjednih knjiga poslije oslobođenja (iako djelomice obuhvata i predratne eseje); na žalost, ona za čudo nije našla dovoljno odziva ni kod kritike, ni u široj javnosti. Pored »Lutanja«, izdao je Juš Kozak svoje uspomene iz zatvora, internacije, i borbe za oslobođenje »Lesena žlica« (Drvena kašika). Druga knjiga ovog djela izašla je ovih dana, tako reći uoči au“orovog jubileja. »Drvenma kašika« nije samo dokumentarno djelo, nego sadrži, u pojedinim glavama, i čitave novele ili tipičnim Kozakovim stilom napisane »>maske« o ljudskim sudbinama za vrijeme neđavnog rata. Iako pisac Označuje »Drvenu kašiku« kao roman, ona je u suštini i roman i novela i esej u onom naročitom „smislu koji odlikuje i njegove »Maske«, gdje književni rodovi prelaze u jednu cje" linu, „ukalupljeni piščevom jakom ličmošću ,iako baš Kozak nastoji da bude u svojim djelima što više objektivan i bezličan. Istodobno s prvom knjigom »Drvene kašike« izdao je, 1950, u posebnoj knjizi, opširniju novelu »Gašpar Osat«a. U njoj prikazuje sa svog ponešto »objektivističkog« stanovišta ličnost parizanskog borca i ulazi u problematiku ličme slobode i partiske discipline,

Ukratko uzevši, djelo Juša Kozaka pretstavlja značajan doprinos šlovenačkoj prozi one generacije koja je ušla u jlitera*uru za vrijeme Prvog svjetskog rata. Za razliku od mnogih pisaca ove generacije, odlikuje se Juš Kozak svojim naročitim načinom tra=ženja problematike života. Njega uvijek interesuje samo čovjek i ljudsko društvo, stoga izbjegava suvišan lirizam, iako postiže u svojim djelima u narativnoj prozi kao i u esejima znatne efekte baš na onim mjestima u kojima čitalac osjeća drhtaje ljepote, Kao analitik ljudske duše i društvene sredine, jednako kao. i slikar lokalnog ambijenta, Kozak pretvara sve što je potsvjesno u svijesno, logično, lucidno. On je umjetnik onog tipa koji subjektivnos* umutaršnjeg života prevodi u, ukoliko je to moguće, jasne, intelektualno izgrađene slike, koje će vredeti i kao izražaj ličnosti i kao izražaj društvene sredine i određenog doba. Šezde.se godina života i više od četrđeset godina književnog rada Juša Kozaka, kao i njegova duga borba za progresivne iđeje, ostavlja u našoj literaturi trajne tragove, koji možđa neće biti bez uticaja na njen đalji razvitak.