Književne novine

STRANA 8

L

O A i eegeyaspdepagayasagqbegWesggkaayakgaWaibaaeyayavaaypame bay hayanAbKo papa nesa asapevyyavp vani ara de ONekbevNabaeaa ye Ysvegšeeee ga setka seva Yšpyvysaes}a ajeta va keayast) e tt147 013319 162891 7 7. She ETAEB

MOŠA PIIADE-SLIKAR N

I:OPRVOTVIO

VI N A

Povodom izložbe koju je Moša Pijade priredio u svom novosagrađenom ateljeu

Retko đa je noko verovao da će Moša Pijade posle toliko godina revolucionarnog rada opet da se prihvati davno odložene slikarske četke. Ali, njegova neaktivnost kao umetnika bila je samo prividna — u suštini, on se nikada nije ni rastao od nje, kao što neće i ne može da se rastane od svog revolucionarnog rađa. On je uumetnik, kome revolucionarni zadaci i dužnosti nisu ugušili strast i ljubav prema slikarstvu; i u najtežim prilikama, kada zaista nisu postojali nikakvi uslovi za umetničko stvaranje, on je maštao i mislio o tome kako će ovo ili ono, još najsvežije događaje

kad-tad preneti na platno. I obično

tada, kada je duže vremena bio liša: van mogučnosti da slika, on nije mogao drugačije a da makar ne opipa koju kod sebe zaostalu tubu boje i ne udahne onaj poznati i svojstveni miris uljane boje. A čim mu se ukazala ma kakva mogućnost, pa i najograničenija, sve jedno gde, bilo na robiji ili na slobodi, bilo u partizanima i posle oslobođenja — on je hitro radio, slikao ili crtao, kao da je hteo da nadoknadi propušteno vreme.

Danas Moša Pijade poseđuje prvi put u svom životu pravi slikarski atelje. Sve svoje slobodno vreme provodi u njemu i marljivo radi ili kao što sam kaže: „grabi vreme, pošto ga razne dužnosti ne štede mnogo«. Obično, već po navici ranilac, on je u ateljeu u šest sati izjutra.

Moša Pijade je pre neki dan priredio u svome ateljeu, za uži krug poznanika i prijatelja, „retrospektivnu izložbu svojih radova. TIzložio je svega oko pedeset radova. To je skup radova, koji su sačuvani od njegovih mnogobroinih, za koje je saznao i uspeo da prikupi. Iz njegovogE izložbenog kataloga u kome je naveden istorijat svake izložene slike, vidi se pod kakvim su okolnostima pronađeni mnogi ođ ovih radova, koji treba da pretstavljaju rezultat njegovog dugog umetničkog rada. Kao naprimer, portret Dike Lopanđdića, koji je konfiskovalo Ministarstvo pravde, jer se jedan njegov činovnik revoltirao što se dopušta da na robiji jedan komu-– nista portretira drugog. Slika ie 1947 nađena na tavanu Ministarstva pravosuđa:; ili, slika »Cveće«, koju su ukrali beogradski policaici 1941 g., a jedan Slovenac iz specijalne policije je istu poklonio jednoj devojci, a Moša ju je otkupio od njene sestre 1951. Zatim »ženski akt«, koju je uzeo iz stana Moše Pijade agent Rađan Grujićić, a nađena je 1947 g. na tavanu kod njegove svastike, itd. itd.; a koliko je njegovih radova za koje se danas ne zna, koji su nestali iako se do 1941 godine:·tačno znalo gde se nalaze. Isto tako priličan broj njegovih radova su vlasnici za vreme okupacije uništili iz straha da ih ne bi pronašli okupatori i njegove sluge.

Ovaj mali broj izloženih radova dovoljan je ipak da jasno pokaže razvojnu liniju umetničke delatnosti Moše Pijade, sa svim teškoćama i prekidima, koje jie kao umetnik imao, u mlađim „godinama iz materiialnih razloga, a docnije kao revolucionar. Radovi su izloženi hronološkim redom i s obzirom na njihov mali broj, pri izboru nije se obazirao strogo na kvalitet slika. Najraniji radđ je autoportret-poluakt ispred prozora u protusvetloj postavci, rađen 1910 g., kada se vratio iz Pariza posle četvorogodišnjih studiia u inostranstvu.

Svoje slikarske studije Moša Pijade ie nočeo 1905 godine u Bengradu, u fadašnjoi Državnoj umelničko-zanatskoj školi, kojom je upravljao slikar Rista Vukanović. Pošto se u ovoj školi radilo samo po gipsanim modelima ubrzo stupa sa ostalim đacima u štrajk tražeći da se radi po živim modelima. Štrajk je frajao mesec dana i nije uspeo. Nezadovoljan, on napušta školu i nastavlia da radi privatno kod slikara Paška Vučetića, kod koga je mogao da rađi po živim modelima a pomagao mu je i u izradi zidnog dekora Narodne banke. Kasnije se opet vraća u Umetničku školu i radi sađa po prirođi u odeljenju slikara Marka Murata. 1906 godine odlazi u Minhen, a otud početkom 1909 u PaTiz u akademiin Grand Šomier.

Posle povratka u Beograd 1910 godine nastali su za njega teški dani.

ZAVRŠNE. ' PRIMTEDBE

(Nastavak sa druge strane)

biljno otpočinje, — ovladaju principi i metode špiserske, provincijalne, nacionalističke, pseudoevropske, pseudokulturne itd. diskusije, koja je samo izraz zaostalog duha naših starmalih buržoazija i m-alograđanštine. 'uU trenutnoj situaciji kakva je naša pisac ovih primjedđaba odista osjeća potrebu da istakne da se Đilas u ovo] svojoj knjizi dosljedno i prirodno držao tih principa diskusije. Ma kako to možda ponekom izgledalo neosnovano, za ovu se knjigu stvarno može reći dđa baš.u ovom pogledu pruža jedan izrazit i ohrabrujući primjer. I ne samo po izvjesnim sigurnim rezultatima kakvih ona sadrži dosta, ne samo po čitavom jednom kompleksu asocijacija koje ona u čitaocu razvija, nego upravo i po principima điskusije koji su u njoj stvarno došli do izražaja, ona se našem čitaocu mirno i sa sigurnmošću može preporučiti kao knjiga koja je i odgovor na jedno pitanje i otvaranje stotine drugih pitanja.

—_-Č"_

Odgovorni urednik:

Narudžbine niotkud, nikakve materijalne podrške, a, za nastavnika crtanja nije imao potrebne kvalifikacije.

Pošto kao slikar nije mogao đa opsta

ne, on se prihvatio prevodilačkog posla za novine. Tek posle Balkanskog rata kada je đobio mesto nastavnika u Ohridu, počeo je opet đa slika. Ali, u tome ga je ubrzo omeo Prvi svetski rat. Po povratku u Beograđ prihvatao se svakojakih poslova: pisao firme, dekorisao i malao zidove po raznim lokalima, ali je i po malo slikao. U to vreme 1916 g. nastao je »Autoportret sa japanskim lutkama«. Ovaj je portret 1920 g. otkupilo Ministarstvo prosvete i ustupilo ga Muzeju Kneza Pavla, gde se nalazio sve do 1936 g. kađa su ga strpali u magacin kako ga ne bi gledala radnička publika. Za vreme okupacije ovaj je portret bio izložen na antikomunističkoj izložbi, a sada se nalazi u narodnom muzeju. Cimah posle rata Moša Pijade se aktivno uključuje u borbu radničke klase i izdaje list »Slobodna reč«, a 1920 g. opet slika i izlaže iako neumorno piše članke za »Radničke novine«. Na robiji, u Mitrovici, mogao je da slika tek 1996 g .i to samo nekoliko meseci. U to vreme je rađio svoj autoportret, portret Čiča Čakija, Rodoljuba Čolakovića, Cipušev-mlađeg, provalnika Jaroša i još neke, kao i nekoliko mrtvih priroda. 1930 godine u Lepoglavi, nakon četvorogodišnieg neslikanja, opet je uspeo da dođe do slikarskog materijala, i tađa je slikao

_— _—–----—:

u dva maha Broza-Tita, još nekoliko robijaša i veliki broj pejzaža. Iza ovoga nastaje opet veliki prekid u radu i tek 1936 g. u Mitrovici mogao je kratko vreme da slika. Tri godine docnije, posle puštanja sa robije, intenzivno se bavi slikarstvom, ali i to ne traje dugo, samo devet meseci, jer ga beogradska specijalna policija ponovo hapsi i internira u logor u Bileći. No i pored strašnog režima pod kojim su zatvorenici živeli, a Moša Pijade uz to specijalno maltretiran, on ipak i tamo slika. Sredinom 1940 g. logor se raspušta i on se vraća u Beograd, gde nastavlja još marljivije da slika i u jesen iste gođine izlaže nekoliko uspelih radova na izložbi »Cvijete Zuzoriće. Za vreme rata, u partizanima skoro nikako ne slika, ali pokatkad crta. Posle oslobođenja, iako prezauzet partiskim, državnim i društvenim funkcijama, on ipak povremeno slika i čak počinje kompozicije većih dimenzija. Izlagao je nekoliko puta na Ulusovim izložbama, a nekoliko radova bilo je izloženo i na velikoj izložbi »Umetnost narođa Jugoslavije XIX i XX veka«.

Ova izložba je u prvom ređu dokumentacija umetničkog stvaranja Moše Pijađe i njegovog stava prema umetnosti. Najčešći predmet obrađe na njegovim slikama je čovek, ali kadđa obrađuje i druge motive on uvek nastoji da zabeleži jedan određen momenat ili izraz. đosledno realistički.

Đ. ANDRBJEVIĆ-KUN

IZLOŽBE

VERA ČOHADŽIĆ

Slikar iz one generaoije koja se u našem kulturnom životu javila nekoliko godina pre rata, a za koju se u odnosu na druge generacije može reći da je bila glavni akter u proteklim istoriskim „događajima, sudbonosnim i po našu kulturu. Velikoj većini pripadnika fe generacije bila je zato svaka lična izolovanost strama, oni se nisu ograničili na »poniranie u samog sebe«, na neki svoj lični ili čak iracionalni svet. Naprotiv, svu njihovu pažnju privlači objektivni, spoljni svet ili čovek i njegov kawakter. Otud težnja ka ižveshom obiektivizmu realizmu, ka opisu, k aizražavanju i same svoje ličnosti spolinim (interesantnim, lepim, istinitim ili potresnim) sižeima. Taj objektivizam je bio nasušna potreba najistaknutijih pretstavnika te generacije, a tu koncepciju su prihvatili i ostali. Izvesne slikare je to najzad oteralo u literaturu, kao što su mnoge literate pristalice opisne ili pak socijalne literature, bili u stvari samo reporteri ili publicisti.

No u prkos te opasnosti koiu nosi slikarski objektivizam, Vera Čohadžić je dala niz ostvarenja za koja se može reći da njihova jedina vrednost nije u istinitom i vrednom sižeu. Ona je znala da u siže unese i Jepotu svog doživljaja, svog raspoloženja, istinitost svog osećanja. To raspoloženje Vere Čohadžić, izraženo npr. i onom kišom poteza »(Savski most« i »Titova uli-

ca«), nikađa ne deformiše stvarmost u korist ličnog izraza. I najrazgraniii potez otkriva težnju da se čvrsto i istinito definiše predmet i prostor u pejsažu ili u enterijeru, a karakter i fizionomija na portretu. I mada almosfera na Dejsažu nije bitno (nema ni onih šablonskih skladova crveno-zelene, narančasto-plave, ljubičasto-žute kojima se postiže iluzija prelaza i atmosfere), ipak su njeni najbolji pejsaži pumi jedne druge atmosfere vedrine i plavila — i pokazuju znatan napređak u odnosu na izloženi predraini »Perast«.

Portreti (M. V., Dečak sa violinom i dr.) uspostavliaju vrlo živ kontakt gledaoca sa Slikarom, kao da je porftretisan zajednički znanac. A u istinu i jeste. Jer nisu to samo njeni bliski poznanici — i pored sve meposrednosti i slobode koiom je ( naročito M. V.) rađen. To su ličnosti jedne sređine či·'je slikanje iziskiva inače sftudioznost

Jednom rečju, Vera Čohadžić pokazuje težniu da ujedini čvrstu kompoziciju sa koloritom, čvrstu konturu sa slobodnim potezom. realizam i vernost prirodi sa nepošrednošću slikanja, tj. da ide putem razvitka koi je veoma dug. Na tom putu ne može se očekivati ništa prekonoć. Od umefničke aktivnošti ove maše slikarke zavisi kol:ki če deo tog beskrajnog puta ona još preći.

Ž. VN.

LAZAR VUJAKLIJA

Zamislite predgrađe dvadesetog Veka u kakvom je dobar deo svog života proveo i Lazar Vujaklija (i mnogi od nas): gomila šupa, straćara, daščara prisonjenih jedna uz drugu, poderanih, jiskrpljen'h; prozori zatvoreni i staklom i daskom i papirom i vrećama slame: dvorišta, usled neuredno razbacanih kanti, točkova, ko. lica, otpadaka i đubreta izgledaju kao lavirinti a po njima se suši veš i igraju sima deca. Sve izlomljeno. nakrivljeno, haotično. I još u senci kakve velike sive i memljive kućerine sa prljavim stepeništem, miračnim „hodnicima i avetinjski ftamnim otvorima prozora! Kađ u ta dvorišta i usija sunce, ono probudi i pokrene rojeve muva i crva. I najzad, šta će tu sunce?! Ono ružnoću čini samo još većom. Lepe misli mogu u tom ambijentu da se javljaju čoveku sanio noću, kađ ie sve skriveno famom, ili zimi, kada je sve pokriveno čistim belim snegom. Ta ružnoća je Bodlera revoltirala i on bi sve te gomile »zgrađa« jednim džinovskim uđarcem zbrisao (pa ma šta se pri tom desilo

ljudima) i na tom mestu napravio ši- -

rok zelen fravnjak. Mnogi najbolji sinovi tog predgrađa predavali su se naprofiv snovima o budućnosti ili su se borili da svu tu ružnoću pokrije prošlost. Ruo (koji je i sam proveo detinjstvo u fakvom ambijentu) pokrio je tu haotičnu sliku »nižih« &lOieva i predgrađa« mehanholičnom i gotovo paćenički rezigniranim tammim bojama.

Takve su boje Lazara ·Vujaklije. Niie se on slučajno ili iz nekih površnih razloga ograničio na svega bet boja i sa tih stalnih pet boja on izražava sve — od najmračnijeg do najsvetlijeg raspoloženja. Najtamnija zelena i plava koje se već graniče sa crnom bojom, a iz te tame od boja jeđva se naziru crnim konturama okružena lica, koja kao đa su obasjana

nekom ·crvenkasfo-ciglastom svetlošću iz fenjera. ·

Čemu naturalizam, čemu uživanje u detaljima, kad je mnogo rečitija i mnogo čovečnija ta melanholija boje i dobroćudna potsmešljivost linije kojom slikar i protiv svoje volje (u ime istine) ne da »Svadbi« da zaista izgleda svečano veselo, »>Mlađencima« da zaista budu mlađalački bezbrižni, lepi i elegantni kakvi bi oni, sa cvećem u ruci, hteli da bar na taj dan budu; ne dozvoljava ljudima u krčmi, pri razgovoru, da se razvedre i vide sve TUžičasto (pa ma i kroz alkohol), a šlepovima na »Savskom pristaništu« da buđu akvarelski laki i da samo naglaše prozračnost neba i vode. Ne dđozvoljava u ime istine koju on nije mogao negirati: i na savške šlepove, na vođu i nebo bačena ie sen haotičnog predgrađa i to očigledno nije ona prirođa u koju čovek može da se skloni i odmori. Ali zalio je takav »Lajkovac« Da slikar ipak nije mračni i da leži vedrini, to pokazuje nekoliko drugih slika iz poslednjeg doba, slika koje otvaraju svetlije vidike i izazivaju detinju radost, »Proleće« je neka svečana Čistoća kad su zidovi seoskih kuća sveže okrećeni, put pred kućom poćišćen i poliven, a drvored pred kućama, belo rascvetan, baca ugodnu senku na put i ziđove, U tom seoskom ambijeniu slikar se odmara, on izaziva u njemu detinju radost.

I pored slikarske kulture Lazara Vujaklije spontanost je zaista njegovo najveće blago. On slika onda kađ stigne, posle završenih dnevnih poslova na kojima zarađuje za hleb i boju; i slika samo ono što se njemu hoće. Ne zavisi:odđ ukusa bilo· koje publike. Ali takvu samostalnost može postići samo jedan talenat kome je i manje vremena potrebno da se zanatski usavrši.

Ž. V.

KNIIŽEVNE. NOVINE

O M E TL

N O S

debeo6i0pbpabbob aleeeeaveveoeebegeBaeeeBe eee eBB eee eee BBB PPP

NMRA- ANKETA

BROJ 59

ea

MORO III II O III II II II II III III]

Ivo Andrić: BEOGRAD BEZ SVOJE MODERNE GALERIJE«

Napis »Nekoliko problema likovne umetnosti« ,objavljem, u br. 54 Kwnjiževnih novina, sadrži u sebi čitav niž tačnih zapažanja, umesmo postavljenih pitanja i korismih, sugestija.

Pre svega, čini mi se da je od vaŽnosti osmovni problem koji je bostavljem, ma samom, početku pomenutog mapisa, a to je pitamje »prošireremja umetničkog delovanja u marodu«, kao što kaže pisac, pitanje koje se, ma razne mačine, postavlja, za sve vodove umetmosti i pred sve maše Uumetnike i kulturne radnike. Polazeći od toga kao od pretpostavke, mapis »Nekoliko problema likovne umetnosti« dodiruje čitav miz vrlo zanimljivih, i aktuelnih, pitanja koja su se često javljala pred svakim, od nas.

Takvo je, ma primer, i ono zapaža-– nje »da uvesti u dnevnoj štampi ili ma, radiju o otkrivanju kojeg spomemika me sadrže uopšte mi ime, a kamo li koji drugi podatak o autoru i njegovom, delu«. Zaista je čudna ta činjenica, koju je mmogi od nas primetio, zajedno sa piscem, ovog mapisa. Kod otkripanja spomenika navode se u no-

vinskim, dopisima imena govornika i svih funkcionera, od najvećeg do majmanjeg, koji toj svečanosti prisustvuju, a gotovo redovno se izostavlja ime onog ko je spomenik stvorio. I o toj pojavi vredi razmisliti i diskutovati kao i o psihološko-društvenim faktorima, shvatanjima i navikama u kojima počivaju koreni takvih »zaborava« i »omašaka«.

Ali ono na čemu, bih maročito hteo da se zadržim, to je jedno drugo zapaažnje iz ovog mapisa. Ono u kom pisac govori o organizacionim, medostacima koji »utiču ma čimjenicu da likovna umetnost ne prodire dovoljno u naš život kao potreba mnogo većeg broja ljudi nego li je to za sada slučaj«e. Konkretno rečemo, pisac članka postavlja pred mašu javmosti pitanje osnivanja galerije modeyme umetnosti u Beogradu. A s druge strame, Ditanje izdavamaj studija i mapa sa TYeprodukcijama naših, najboljih, slikara i vajara. U mapisu se traži jedmo i drugo kao neophodna kulturma potreba. Čini mi se da je ovo majuažniji i

najhitniji od problema pobrojanih u napisu. To je potreba koju me treba tek pravdati i dokazivati. Beograd, bez svoje stayne izložbe savrememe Umetnosti znači zaista, otprilike isto što bi značio Beograd bez javme biblioteke. Tu sar, potrebu i sam osetio gotovo u svakom razgovoru SQ stram= cima koji bosećuju glavmi grad, maše zemlje, a s druge strame, ta potreba se imperativomo nameće ako zaista želimo da umetnost približimo narodu i narod umetnosti. :w |

Verujem da na putu za postizavanje ovog cilja postoji dosta teškoća, ali verujem isto tako da će oni koji izbliže poznaju ova pitanja uzeti u Tazmatranje i ovo i maći mu pravo Tešenje. U svakom slučaju, potpumo se slažem, sa, mišljenjem da treba učiniti sbe da naša likovna, umetnost, ko= ja je zaista ma zavidmoj visini, i ovaj Beograd, koji zaslužuje svaku žrtvu i svaki mabpor, me ostanu dugo bez svoje galerije modernog slikarstva i vajarstva, bez dobro opremljenih izdanja o našim glavnim slikarima i vajarima.

Ka navode 6 M 00C UO 7VUMGĆ PG O AGO KA ĆU || ___- GL rasi Milan Bogdanović: ZA PUNO PRIZNANJE UMETNIČKOG RANGA SCENOGRAFIJI

»Knjižeone movine« su bovele Yazgovor o mezadovoljenim ili zamemarenim, Kkulturmo-umetničkim hbpotrebama Beograda (i me samo Beograda). I ne samo o potrebama koje se osećaju, a mjima se me odgovara, mego i o nemarnom, odnosu naše sredine, i u, njoj faktora koji ne bi smeli da se o stvari tako lako oglušuju, prema čitavome mizu Kkulturmo-umetničkih pitanja i problema koji su stalno ili periodično na dnevnome redu, a vrlo retko ili uopšte nikako se mne uzimaju u, rasmatranje i procenu. Uključujući se u taj razgovor, hteo bih da ubacim u mj i problem, scenografije kao umetničke oblasti koja doista još uvek snosi sudbinu, Pepeljuge.

Ima li domas još koga ko bi scemografiji oporačavao pravo da se smqatra umetnošću? Mislim, da mema. A ima li danas još koga ko me bi smatrao da bez umetnički kvalitetne scenografije ne može biti mi umetnički kuvalitetnoga teatra? Mislim, isto tako, da nema. Pa zašto se onda o šCemografiju svi (ubrajam tu ponekad i sebe )tako mirme savesti ogrešuju, 20 što je zanemaruju, ili potcemjuju, zqšto je, najblaže rečemo, skoro redovno zaboravljaju? Kad se o pozorištu govori, zašto se majčešće scemografija ili uopšte me spominje, ili se spomene samo sa, jednom ili dve konstatacije: ime scemografa i mekoliko opštih atributa u pozitvomom ili megatiomom smislu? Mislim, da to dolazi, pre sbega, otuda što je scemograjija u teatru wu feku ruku ipak sekunda”Yna stvar, jer primarnu važnju gledaoca, Da prema tome i kritičara, apsorbuju drama i gluma, i kad se one proceme i oceme, glavni interes se, više ili manje, zadovolji. ;

Ali se tu zaboravlja da se i drama i gluma umetnički razvijaju i dešavaju u, likovnome okviru, od ambijemta do kostima, koji im, daje životnoga Teljefa, i ukoliko je taj okvir khongemijalnije drami i glumi adaptiran i Yešen, utoliko i njihova životna ubedljivost postaje sugestvomija. Osim, toga, scenografija je i slika i skulptura i arhitektura, jedma složema i kombinmovama umetnost, koja zahteva izuvesnu, mnogostrukost i talemta i 2manja, široku opštu Kkulthwu i istrajnu studiozmost. Ona je, prema tome, jedma umetnička oblast koja stavlja pred umetnika čitav miz tegobnih problema i traži od mjega znalačke mapore da bi ih mogao rešavati. Ona, je, u ižvesnom, smislu, komplikovanija od svake likovne umetničke oblasti uzete posebno. Ona je zato i jedan, umetnički posao koji zahteva solidnu stručnu, osposobljenost i izvanrednu ozbiljnost i savesmost. Ona nameće i daleko veću odgovornost umetmila mego kad bi se om umetnički primenjiao samo za zadovoljenje svojih osobenmih, umetničkih aspiracija. Kad jedam slikar me uspe, njegov meyspeh pogađa samo mjega lično. Kad, scenograf promaši, neuspeh, nije samo mjegov, već pogađa i glumca i pisca i čitavo pozorište kao ustanovu, I ne pYiznati, prema svemu OboOme, ScemogrQJiji pravo da bude poštovana kao jedna od majdostojnijih umetničkih likovnih oblasti i me procenjivati je kao takvu doista je me samo mepratvilno, nego i mepravedmo.

Ali i štetno, jer. oglušioanje o mju, zanemarivanje mjemih rezultata, me priznavanje ili potcemnjivamje njemih vredmosti, ubija interes umetnika da

Vera Čohadžć: PORTRBT M. V.

joj se posvete, odbija ih od pozo?fišta, gde se ona primenjuje, i samim tim, ograničava i sputava dobar razvoj i uspon pozorišne umetmosti. KHod mas je doista takav slučaj. Naša DO2žOTi– šta muhlhtu muče da sebi za scenograje brojno obezbede talemtovane likovme umetnike. Ona su danas ogramičena na jedan ograničen broj scenografa od strasti za posao, koje bih, ja nazvao diyljioim, imemom scemogra}Jskih, Jamatika, ali se taj broj ne povećava, miti taj kadar obnavlja i osvežava. Mladi više me idu u pozorište. Oni pretipostavljaju scemografskom, poslu čitav niz slikarskih rabota miže kategorije, tek koližo za obezbeđenje života, ali im scemografija izgleda bezimenom, u-– metnošću, koja umetnika ostavlja u pozadini i semci i koja ga proslaviti ne može! A ova tšetna zabluda je mesumnjiva posledica ravnodušnosti pozorišne kritike i čitave maše pozorišne javnosti prema scemograjiji.

I ne samo pozorišne kritike i jabnosti, već i likovne Mritike i sveg onog sveta koji za likovnu umetnost pokazuje živi mteres. Međutim, jedma dobra, scemograJska realizacija ravna je jedmoj dobroj likovmoj izložbi i Wiritika koja ocenjuje ovu me bi smela zaboravljati ni onu. Zar, primera radi, nekoliko izvrsnih scemografskih Domorali pobuditi istu onakvu važnju kao meka mjegova izložba? A možda i veću, jer on, ovde svoj talenat me primenjuje da nam u dyrvemome okviyu jedme slike dočara samo viziju života, nego da mam, pomogme da sam život nego li jedma izložba slika, pa je i scenograf u pozorištu više čudotvorac mego li slikar ma izložbi. I mislim da bi to baš i moralo da pasionira jednog umetnika sa pravim životodavnim umetničkim, magonom. U scenmograJiji

on ga doista punije može primeniti.

—-- —

OKO OPSTANKA ČASOPISA · „UMETNOST«

Ovih dana pojavio še u beogradskim kmjižarama treći broj časopisa »Umetnost«. Ustvari to i nije časopis nego povremena publikacija sa tekstovima i reprođukcijama koju izdaje Savez likovnih umetnika Jugoslavije. Ukusno opremljen, sa interesantnim sadržajem, ovaj broj zaslužuje da pobudi interesovanje svih Ohih koji vole likovnu umetnost, s obzirom na mali broj publikacija iz te oblasti kod nas, specijalno takvih sa dobrim veprodukcijama, smatramo za potrebno da Rkonstatujemo nekoliko problema u vezi sa opstankom takvog časopisa.

Činjenica je đa u Jugoslaviji ne postoji mijedan, časopis preko kojeg bi čovek mogao uz neophodne fotografije i reprodukcije da prati probleme i razvoj naše likovne umetnosti i razvoj misli o njenoj prošlosti. Tri broja časopisa »Umetnost«, od kojih je prvi izašao 1949, drugi 1950, a treći 19592 (sa datumom 1951) i povremena publikacija »Likovni svet« u Slovenačkoj od koje je do sada izašla samo jedna sveska početkom 1951, pretstavljali su dosađa jedine pokušaje ove vrste posle oslobođenja, koje su usled isuviše retkog izlaženja ostali bez odjeka. U Beograđu je nekoliko meseci izlazio u novinskom obliku list »Lik«, a u Zagrebu je ostala neostvarena preko štampe najavljena mamera da se izda časopis džepnog formata istoga imena.

S druge strane stoji činjenica da se kod nas dosta piše o likovnoj umetnosti i da ti tekstovi nalaze svoje mesto u publikacijama koje nisu specijalno posvećene tim pitanjima. Počevši od luksuznog časopisa »Jugoslavija« sa odličnim reprodukcijama, namenjenog Više inostranstvu nego unutrašnjosti, o likovnoj umetnosti se više ili manje piše po svim književnim časopisima i dnevnoj štampi, Imajući u vidu takvo stanje činjenica postavlja se pitanje da li je našoj javnosti potreban časopis koji bi registrovao samo probleme likovne umelnosti i pratio njen razvoj kod nas. U broju 4 Književnih novina u članku »Nekoliko problema likovne umefnosti« pa zatim u članku Momčila Stevanovića u broju 55 već je bilo istaknuto da su monografije o pojedinim umetnicima snabdevene Yeprodukcijama preka potreba razvoja našeg umetničkog života. Iz istih razloga podvlačimo i potrebu umeliničkog časopisa čiji bi sadržaj bio obuhvatniji i pokretniji u slovu i slici. Za pretpostavku je đa bi takav časopis, koji bi češće i redđovnije izlazio nego što je to »Umetnost« dosada činila našao već u prvom frenutku priličan broj interesenata. Za potvrdu ovoga može nam služiti činjenica da ie pre rata u Beogradu redovno izlazio »Umetnički pregled« ispunjavajući svoj zadatak u doba kada je kod nas bilo i manje izložbi i manje publike i sam tadašnji časopis imao uže namere nego posleratni časopis »Umetnost« sa kojim se može uporediti.

Tekstovi bez reprodukcija, povremeno pisanje bez dovoljno kontinuiteta, rasutost često dobrog kritičkog materijala, odlikuju naš današnji odnos štampe prema likovnoj umetnosti. I kada u takvom stanju prelistavamo tri dosadašnja broja »Umetnosti« nama se jasnije ukazuje značaj i potreba takvog časopisa iz kojega možemo da imamo pregled onoga što se kod nas u izvesnom razdoblju stvaralo u likovnoj umetnosti i mislilo o njoj. Mada je veoma važno da takvu publikaciju ne deli suviše veliki raspom vremena od događaja na koje Se osvTće, da drugim rečima buđe aktuelan, ipak važnost toga ne treba preterivati jer je ona više vezana za trenutak pojavljivanja pojedinačnog broja nego li što ima svoju apsolutnu vrednost. Drugim rečima, umetnički časopis sa karakteristično probranim materijaJom ne gubi vremenom više od svoje interesaninosti „nego što gube sama dela čije reprodukcije donosi i o kojima piše. :

Vratimo se sada na tri broja časopisa »Umetnost«. Ona su zahvatila nešto od antičkih spomenika iz naše zemilje, zatim našu srednjevekovnu U metnost, i naročito našu umetnost XX veka do najmodernijeg doba, čemu je posvećeno najviše prostora, kao i nekoliko značajnih oblasti primenjene umetnosti: keramiku, ćilimarstvo, pozorišni kostim i drugo. Već, samo to, bez ulaženja u ostale članke i priloge koji mogu služiti kao dokumemat razvoja estetskih shvatanja jednog našeg perioda, već sama ta dokumen= tarna vrednost reprodukcija i tekstova o mašoj umetnosti dovoljna je da opravda izdavanje toga časopisa kao društvenu potrebu. Ako je to tako, ako je našoj sredini zaista potreban umetnički časopis, zašto onda taj časopis ne izlazi? Zar je moguće da za jednu potrebu koja nije ni suviše komplikovana a ni nova za našu sredinu ne postoje dovoljni uslovi? Prateći izbliza pokretanje časopisa »Umetnost« i njegove dalje razvojne faze uočili smo dva uzroka koji su ga kočili. Jedan čisto tehničke prirode: odnos grafičkih preduzeća prema takvom zadatku, u kome štampa mora biti besprekorna i hartija dobroga kvaliteta, pa se sa rađom oko štampe beskonačno oteže, i drugi uzrok: zavisnost redakcije od isuviše velikog ! promenljivog foruma, tj. organizacio“ no pitanje. Treće pitanje koje se sada u novim uslovima mameće je fjnansiske prirode, da takav časopis verovatno mora ostati pasivan. Čin nam se da je i to više pitanje organizacione prirođe, ovog puta odnosa prosvetnih činilaca prema takvom p0” duhvatu, koji svakako nije jedini 1 najbeznačajniji od onih koji na kulturnom planu fraže finansisku podTšku. Aleksa ČRLEBONOVIĆ

URBDNICI

MILAN BOGDANOVIĆ SKRENDBR RULENOVIĆ

Milan Bogdanović. — Gtamparija »Borba« Beograd, Kardeljeva 31, telefom 25183. Broj čekovnog računa 102-0082020. Poš. fah redakcije i administracije 629. Ruko pisi se ne vraćaju.