Književne novine

ZAŠTO ZADOCNJAVAJU NASI KNJIAEVNI

CASOPISI

Sredina je meseca jula, sedmog DO redu u mašem kalendaru, a u mašim knjižavama — beogradskim, hoću Teći, jer su mi one pred očima — pojavili su se, i to od nedavno, tek. majski brojevi maših majvažnijih književnih časopisa: „»Republike«, Zagreb, i »Književnosti«, Beograd (izdanje »Prosvete«) sa brojem 5 ma koricama, koji, bar u ovom slučaju, mikako me odgovara, odličnoj oceni koju ta cifra označava u mašim, normama za urednost. Sa, drugim, književnim, časopisima, sem, časmih izuzetaka (»Letopis Matice Srpske«), stoji još gore. Cetinj= sko »Stvavanje« mosi broj 4 a sarajevska »Brazda«, poput sarajevskih, satoba iz poznate Anmdrićevbe pripovetke broj 11—12 iz prošle godine itd.

»Posta»vlja se sad pbitamje« zašto ma= ši književni časopisi toliko zadocnjavaju i šta se može uraditi da bi Dpočeli da izlaze uredmije? Da li je tome zadocnjavaniju razlog maša Kkvwalitativno slaba i kuvoamtitatimo mala kmjiževna brodukcija koja me može da zadovolji motrebe većeg broja kmjiževnih časopisa, niz kulturnih, rubri= ka dnevnih, i nedeljnih, movina i mekoliko književnih, listova, koji momentalno ižlaze u mašoj zemlji? ILi su tome Kkrii mevešti i nemarni urednici, nesvesni važnosti i odgovormosti DOsla kojim, bi trebalo da se bave.I majzad, da li odgovoynost me pada ma izdavače i štamparska preduzeća koja časopise izdaju i opremaju — uz be< like finansiske gubitke, kažu omi! i sa čijom, se mezaimteresovamošću, »birokratskim, odnosvma« i tobožnjim poslovnim, razlozima mevoljni uredmici teže mose mego sa majnepismemijim, rukopisima?

Ne želim, da ovom mpitanju, koje iznosim, ma diskusiju, odmah dodam i swoj sud i odgovor. No, uza svu uzdržljibost, ne bih mogao da me primetim da mi se čini da prvu pretpostavku valja odmah odbaciti. Mada neuredno, s velikim, zakašnjenjem, časopisi iz broja u broj ipak nekako izlaze, pa kad imaju dovoljno materijala da zakašnjavaju zaista me vidim razloga zbog koga bi im, nedostajalo materijala da izlaze ma vreme. Ostaju, dakle, druge dve pretpostavke: urednici ili izdavači, ili, kako kad, i jedni i drugi, prema prilikama i časopisu, i ako se zaista meka pitanja diskusijom mogu da približe njihovom rešenju, onda bi trebalo poželeti da uredmici i izdavači sami kažu o tome meku reč.

Govori se, piše i često ponavlja da su svi maši književni časopisi finansiski pasipni, da su za poslednje dve godine izgubili gotovo sve pretplatnike, smanjili tiraž za oko tri puta, a ja bih dodao da su bar neki od njih zbog neurednog izlažemja izgubili i jedam broj saradnika. Možda, je baš ova Jinansiska Đasiva Časopis, razlog slabog staranja o mjima, prema onom trgovačkom i poslovnom pravilu: koliko ko doprinosi toliko mu se i daje, mo sigurmo je da se samim, odlaganjem i mebrigom, nijedno pitanje me može rešiti. Neredovno izlažemje časopisa dovodi samo do još većeg Opddanja interesovanja čitalačke publike, izaziva dalje smanjenje tiraža a sa time poskupljenje časopisa i pOVećamnje mjegove fimamsiske pasive, te ako tako produžimo zaista, treba očekivati da će se u dogledno vreme niz naših književnih časopisa ugasiti, što bi, razume se, bila neocemjiva šteta. Međutim, već se sada sa sigurmošću može reći da je svojim mneurednim izlaženjem, zastarelim materijalima .ko-

je stoga, donosi, miz naših časopisa već, . uveliko. prestao da vrši svoju pravu funkciju zbog: koje bi ih vredelo .po-: magati ·finansiski, sve ako bi'i ostali,

pasivni, — da. budu meposredmi, brzi hroničar mašeg \kulturmog | zbivanja, stalni registratori književnih, napora naših, pisaca, infovmatori' i vaspitači naše čitalačke publike i istimiti dokumenti o jednom '\ažnom, vidu maše stvarnosti, koji će, kao sabrano isku-

stvo; korisno posluži) budućim .geme{)% 496 xa

racijama.; mašihi" "pisaca; i\kulturnih agocema, građa:mašoj

| pobiegne u.crkvu,pa Se, tra branio golim: mače

i.e:

Mihailo EALITC

CENA 15 DINARA

ZAPIS IZ BO

Zeleno brdo Spas iza Budve, obraslo u divlji morač i hrastovinu, puno je tišine i lovora i mirisa kleke, a fima mreža mravljih puteva sunča še oko: žbunja mrčele i buhača. S morske strane brdo je zasječeno surom verlikalom urvine gdje jedan gavran kruži nad pjenušavom obalom. Njegov je, izgleda, taj predeo zatravlienih staza: svake godine ga nađem tu gdje niko ne dolazi.

Uvalom između dva brda pružaju se grbaljske livade do mora. a morsku modrinu od livadskog bilja odvaja tu samo tamak srebrni luk puste plaže Jaza. Žao mi je te plaže šio i sad ostaje pusla i neznana. Samo jedna buristička zgrada nedostaje, pa da to mjesto bude slavno po ljepoti koju uzaludno nuai ljudskom oku i tijelu

Iz livada pcčinje Grbalj, stara dukljanska zemlja, s kukuruzima, maslinama i lozom, sav ravan i zelen, pod bijelim lovćenskim kamenjarima punim zmija. Ređaju se sela divnih imena: Pobrđe, Zagora, Vranovići, Višnjevo, Lastva, Gorovići, Bratešići, Prijerađi, Pelinovo... Kao da su pjesnici i muzičari dugo, dugo izmišljali ta imena.

Iz nekog od tih sela bio je Rade Grbljanin, dobrovoliac u Grčkom uslanku gdje su se Bclelji proslavili mnogim jumaštvima. Borio še hrabro i komandovao čuvenom tvrđavom SVvefog Nikole, A kad su Turci savlađivali otpor, Grbljanin je pucao u barut i zajedno s topovima i posadom nestao u dipfu eksplozije. Herojstva ljudi ove zemlje plam!jela su i blistala ne samo za svoju nego i za tuđu slobodu, &ve kao i danas.

·Sve je zeleno i #ve obrađeno u tom pitomom plodnom kraju, nekadašnioj žilmici Boke, gdje je 1427 izglasan statut po kojem se ni jeđam momak ne smije oženiti dok ne zasadi određen broj maslina. Tu su bile i. najstarije seliačke bune — protiv lcotorskih feudalaca, pa protiv Venecije. A prislajanje uz Šćepamna Malog i crnogorsku slobodu, bilo je ogvet šedna . buna posljednja protiv Mlečana.

Godine 1848 podigli su Grblijani ustanak protiv Austrije: dvadeset godina docnije žestoko su i složno jurišali na austrisko utvrđenje pomažući ustamak

Mcrivošijski. Proslavili su se u borba-

ma protiv Turaka. fukli su še proliv Prancuzn i Talijana i Njemaca. Kraj mali, a istorija duga i krvava. Cesta se blago uspinje podnožjem brda odn Trožjice, do Stare austrougaT– ske tvrđave u koju se s vremena na vrijeme sele cigani čergaši i nalože vatre. Kovrčave diečje plave proviruj kroz proširene rupc puškarnica Jedno magare su uveli unutra aa DpOmokri slavu i moć ćesarsku, što ju ie đavo odnio odavno. W LU Gore je Vrmac: pod njim blješti ivatski zaliv metalnim sjajem. Između zelene Prevlake i maslinom obraslog ostrvea Slradioti pliva u vodi bije! oblačak i malo neba. Tu je negdje na Prevlaci bolovao Balša Balšič, a umro je. ostavivši nadgrobni snomenik pisan ćirilicom, vitez Djuraš 12 SIV vijeka. ia , Ta mala Prevlaka pominje Se ı u Barskom rodoslovu (Trajekti) u veZzi s mulnom vladavinom hromog Lešca koji je tu stolovao: »Ali Bog svemogući, koji voli svako dobro a mrzi svako zlo i grijeh. za kratko vriieme udari oca, hroma tijetom i duhom, kao i njegove sinove kugom i pomorom. onako kako su Oomi ubili svoju braću i sestriće. I pomriješe i ne ostade ni jedan cd njih«. ~. . Ostrvce Straotoli. maslinasta mrlia na vodi, šlo plovi na repu bijelog O blaka pod Lušficom, ploveći nosi spomen na tragičnu istoriju Đragimira, iz, vremena kad se makeđonsko CaTstvo Samuilovo širilo do iznad Zadra. upravo kad se raspadalo. O tog ostrva došlo je od Grka, mleta “kih najamnika koji su tu logorovali od nije se Zvalo ostrvo Svetog 57 a. Kad je Vladislav. sinovac SSUP na prevaru domamio i ubio zelš og kneza Vladimira. stric VladimiroV, trebinjski knež Dragimir »sabra a rod i voisku da sebi prisvoji zemiJu i kraljevstvo svojih otaca«., UBO IE stigšo' do. Kotora. · koji je tada Dio vromanski po stanovništvu; vigzanliski raspoložen protiv svalke slovenske državnosti — i makedonske i zelške. . »Kotorani pak spremiše čamce i i7nesoše pred njime hljebivino i bilje svakovrsne hrane i pozovu ga na ručak na ostrvo Svetog Gavrila On sam s nekolicinom uđe u jedan brođić i dođe do mjesta... A (Kotorani). kad se zagrijaše vinom, skoče .da ga ubiju. On; kadvto vidi,

GRA. On, što „su „stajali, izvan, ne .usudiše se ući. mada se neki od.njih popnu,i razvale

krov na ycrkvi "i bacajući”kamenje, i

drveće uz:crkvu,(ubijuiga.. i M Sei i 3 Y

» ž.

daWpeedvyegedveveeqsqagoyoodooykqyyqgodeosqogyayagaayyev00yasoyeeegaoboosovavovaagdog aa gay aobsoevegeeoeevevoeve ooo av00o0V,

oeseeesedabo0pebyaeevWB e eee epa 99 opao ea ae

Gustav KRKLEC

prihvati „svoj mač, . "se stojeći i7mu–

3

-ayn| ić 0 2

Vanđe!l Kodžoman:

BLED

orepeodeanova0peOeO

ZVJEZDANI PRAH

ovom svijetu što već gasne

za moje oči, bespomoćne, ja na leptire ličim noćne što lijeću oko svijeće kasne.

Plamičak žuti, plamen plavi, u fihom snuizvučnoj javi!

Hitar je taj, 'a onaj brži, bezbrižan jedan, drugi bijesan, a trećem krug je svijetla tijesan, no svak' na kraju krila sprži.

Plamičak plavi, plamen žuti, Jeptirša roj svoj usud sluti!

Na kojeg ličim? Ne znam reći, Dok plamen svijeće plamsa tiše, svi redom život ostaviše:

prvi i drugi ko i treći!

Plamičak žuti, plamen plavi, za svijetlom žeđ nam grlo davil!

A negdje gore zvijezde jasne čuvaju vječno straže noćne za moje oči, bespomoćne,

u ovom svijetu što već gasne.

Plamičak plavi, plamen žuti, kroz oganj vode naši puti! .

I svemir kruži usred mira paleć i gaseć luči žarke,

al' za me to su prazne varke, Ja vidjeh strašnu kob leptira,

:Plamiča-k, žut i, |D lam en p liabv i, živima svijetli, mrivesla\i!

10

,

Tako, i u tom malom plovećem maslinjaku ima. divlje jeze. Svud naokolo je stara zemlja, u kojoj še odavno živjelo i vazda borilo, gdje se na svakom mjestu đogađalo nešto za pTiču. Tu kraj Krtola, 17 aprila 1941 mornarički oficiri Milivoj Spasić i Sergije Mašera, Srbin i Hrvat, minrirali su brod »Zagreb« da ne padne u fašističke ruke, i poginuli na njemu kao Rade Grbljanin na Sv. Nikoli i kao Sinđelić na Čegru.

Nad zalivom se pruža dugačka grba Luštice s niskim maslinovim vijencma što odvajaju od mora Boku, jedinstveni fjord medileranski. Ima enmokava na Luštici, čuvena je po Ulju, sela su joj skrivena u srebro zelenu konspiraciju šumaralka i prevoja. Jednom sam po mjesečini, „džipom, Trrošao kroz nju — u sjećanju mi od Ioga ništa ostalo nije sem obasjanih maslinjaka.

Ta sela, koja su se bunila kao i Grbalj protiv kotorskih feuđalaca, dala su sjajne pomorce. Najslavniji od njih, Petar Zambelić otkrio je nove predjele i arhipelage, ispitivao Magelanov moreuz i vođe Antarktika. Niko T.,uković kaže za njega da je ispravio engleske hiaro i geografske karte tih krajeva. Borio se s morskim slihijama &ve dok ga nijesu savladale u Ja ob brodđolomu krajem prošlog vijeka. Sa Vrmca, pored Odoljenja, jedan put se spušta u Tivatsku pitominu i njeno vječno zelenilo, Nekad ljetovalište kotorskih feudalaca, sad je Tivat po stamovništvu nešto veći od Kolora. Najveća glinena industrija, najibolji uslovi za razvilak, čuvena vina; najveći park bokeljski sa suptropskim bilikama.

Ipak, u radne sate Tivat izgleda skoro prazan. U kafami desetak starijih ljudi, na trgu skoro nikog. Ljubičasto odbljeskuju prozori bijelih kuća okrenuti na zaliv, a ostalo je zeleno sve do neba, Kroz zelenilo se probija cesta za Lastvu s njenim narandžama i cvijećem.

Kroz masline i argume, kroz Lepetane, stiže se do Veriga, Preko vode viai se rmumen Perast sa visokim zvonikom; nad njim kao iskošenm kameni štit, brdo Ilija, ružno jer je goluždravo i usijamo od sunca. Onđa se dižu Krivošijska brda jedno nad drugim do nedogleda.

Tznad ceste je zelenilo do vrba zabodeno u nebo, pored ceste leži modro-zelena voda, krajevima puna od bljesaka brda, stijena i bijelih kuća. Te kuće Wu, mnoge, prazne ili poluprazne, prostrane, čitavi dvorci tragovi blagostanja koje je prošlo. Boku su oširomašili pami brodovi, čim su se pojavili kao konkurenti i mora joj opljačkali. Iz te letargije, sunčane i tihe u ljepoti, ona kao da više ne može da se prene. Mašina je privremeno savladala smjelost i pregalaštvo slavnih pomoraca.

Ovaj najljepši dio Jadrana, istovremeno je i najsiromašniji još uvijek — ali je fu istorija bila sjajna, i to se me može zaboraviti. Na 'T'rojstvu pokazuju mijesto gdje je bila kula Lima barjaktara, strašnog, što je stizao do Veleže da opljačka karavane i bin prijatelj i takmac u šlavi Pivljanina Baja Nikolića.

Onda dolazi Prčami s veličanstvenom arhitekturom jedne crkve uzdignulte na padini da začudi ljepotom i skladom. Pomorci iz tog mjesta, sa svojim brzim filukama, bili su prva pošta na Jadramu, a zajedno s Perastom i Dobrotom strašne su gubitke zadavali turskim gušarima,

Prčani je privredno procvjetao u XVIII vijeku, a u XIX, opadajući, dao je naučnike svjetskog glasa. Serafin Mihnić, matemaličar i fizičar, bio je rektor u Padovi. Na Monte Pinćo u Rimu — piše Niko Luković — među bistama znamenitih ljuđi stoji i njegova«. Anđel Mihnić bio je „čuven hirurg u Ttaliji i profesor medicine. Slikar Artur Verona iz Prčnja atekao je ime i ugled u Rumuniji, a muzičar Pelrarka ı Argentini..

Tu se Njegoš odmarao i bolovao i testamenat napisao. U Boki, gdje vjere nijesu nikad razbratile narod, gdje šu u istim crkvama naizmjenično vršeni obredi jedme i oaruge Vvjeroispovjesti — imao je mnoge prijatelje. Sad je Prčanj ljetovalište s hotelima i baštama, Bijel i lijep, on se ogleda u vodi, sa starim palatama iz vremena moćnih Buća.

Kotor je pun prašine od kamiona i dima sa termocentrale.. Na. vodi čamci i plivači, na pijaci korpe pune zelenila, za kapijom — čitavi muzeji i arhitektonske znamenitosti: katedrala sv. Tripuna iz XII vijeka: crkva SV. Luke iz vremema Nemanjinog i Vukanovog: crkva sv. Pavla iz doba kralja Uroša, (1266); crkva sv. Marije iz 1221. godime; crkva 6v. Ane, i još

Vera Čohadžić:

eekekapas Rea ka RA a ek ae

:

TRBRAZIJE :

mmoge iz kasnijih vremema palate i crikve.

Za vrijeme Nemanjića Kotor je doživio procvat kakav še više mije DO" novio. Trgovina Srbije i Makedonije išla je preko njega, a Kotorani su bili finansiski stručnjaci, diplomati i carinici onda najmoćnije balkanske države, Imali su kolonije u Brskovu, Novom Brdu, Peći i Djakovici, držeći trgovačke mreže s talijanskim gradovima i Španijom.

Imali su pjesnike, arhitekte, slikare, šlampare, pravnike, istoričare i junake koji su ostavili za sobom Stvari što svjedoče o vjsokoj kulturi i darovitosti. Iz dubine zemlje stizala im je me samo vuna, i koža, med i vosak, rude i ljudstvo nego im je čak iz Releze, iz Lješanske mahije, došla svetica Ozana, koja je hrabrila odbranu pri napadu Hajirudina Barbarose, dajući motive pjesnicima i vajarima kao neka kotorska Žana d'Ark.

Nad Kotorom stoje debeli zvidovi jednog od najskupljih utvrđenja u Evropi. Pod Pestingradom i pećinom grčke vile Alkime, sagrađena je termocentrala. Ona s&trašno dimi i maslam gar, Dpritismut vjetrovima, prignječen, pada k zemlji i rastura še po krovovima. Od! toga. ako se nmeknko ne zaštiti, može Kotor strašno počađati, a to bi bila velika šteta.

Cesta savija obalom pored baroknih palata Dobrote. Pola Dobrote se zove Ljuta — &ve spaljeno 1944 godine, još i danas stoji kao jeziv sviedck varvarsštva Njemaca i Talijana. Sam» bezdušnost fašista mogla je mapraviti takvu pustoš od jednog savršenštva prirode i liudske djelatnosti.

Istorija Dobrote je dosia gorka i opora:đugo vremena njeni heroji moeli eu se istaći samo u tuđim voOjslrama, a njeni naučnici i pjesnici tek' u fuđim zemliama. Pomorac Krsto Tadimir »izdržao je sa svojom lađom 1811 borbu sa seđam engleskih rafnih brodova između Brača i Hvara. Od jedanaest ljudi izgubio je deset što mvivih 'što-ramjenih, a i sam je bio ramjen«, Filip Radaimir je 1854 probio aavezničku blokađu i stigao u Sevaslonpolji, Rusima u pomoć.

Braća Tvamovići, Marko i Jozo, Droslavili su se nw Pireju, kad su sa 40 ljudi održali pobjedu nad anatolskim hadži-Tbrahimom i njegovih 360 ljudi, Mlečani su ih za lo odlikovali, kao i njihovog oca Vuka »što ie rodio takve junake«. A kametan Luka Dabčević shigao je da Crnogorcima hranu i municiju prenosi dok su bili u bitkama. Slikari Petar MKosović i Marko Radđoničić bili su Dobroćani, i Ana MaTrović, iako rođena u Milecima, i čuveni astronom Tlija Milošević. I stalno je u Dobroti, možđa više nego u ijednom drugom mjestu Boke, živjela misao o narodnom jeđinstvu i zajedničkom oslobođenju. Tamo još j aanags pokazuju kuću u kojoi je 1815 zasjedala bokeljsko-ermogorska marodna komisija za sjedinjenje.

Onda dolazi Orahovac, paljen pn građen, pa kula Baja Pivljanina, sama i &lijepa, kao da je nekud MWrenula i put izgubila. pa Perast — čudo. Njegova je ljepota posebna, kakva se nigdje me ponavlja. Izdaleka gledan. on liči na srebrni ormamenat sa mačeva; unutra kad se uđe — vidi se agonija kamena pođ mahovinom.

Kao đa su htjeli da mu se narugaju — u njega su smjestili dom &taraca. Od foga se nelagodno osjeća i on i ovi stari ljudi što vazdam čuče p, kamenim pragovima radi šunca. Perast nije za to: on ne može osštarafi i starost on ne razumije, Umire već čitav vijek, a još se ne đa. Treba mu samo malo šume mo Iliji i malo vode — da opet oživi.

Nekađ je imao svoje lađe i pobjede i jumake samovoljne, megdandžije i silnike kao Vicko Bujović, admirale tuđih flota, zvijezdoznance, matemntičare, hidrografe, slikare i pjesnike: sad su mu oštale, iza visokog zvonika, sive ruševine obrašle u zelenilo, i muzeji i zaboravljene bugarštice o bitkama pomorskim s Turcima i Španjolcima: ,

Kađ đođoše blizu fusta, tad prosuše živi

o pak trgoše britke mače Peraštani i NOV ljani dobri vitezovž. Tu glavice sjecijahu, tu ručice odpadahu, tu junaci mrtvi pađu, Peraštani i Nov-

ljani...

Tađ u Novi ostađoše trista i aydo uđovica, Novkinja nevjesta,

a u Perast ostade dvije stotine ne đopune. Velika se tužba čuje u Novome 'bijelome, i tužba se činjaše u Perastu malahnome, koja ljubi hrabra piače, koja majka sina Bsvopa.,.

Poslije · Muzeja, pumog mačeva i Novi plače, Perast se ne smije,

Kotor sluša, a ne veseli se..

Poslije Muzeja, puečog mačeva·i džeferdana, portrela i nas!ikanih brodova, oružja i opreme — dva OoShMVca pred Perastom izgledaju kao slike a ne stvarnost — jedno 8 čemprešima a drugo 5 iravom, Jedan čamac klizi prema Gospi od Škrpjeva pod ko-

'jom su uzidane turske lađe i kost:

gu6earske.