Književne novine

STRANA 2?

RUDI

Nesrazmjer koji postoji između publikacije iz područja filozofije i područja psihologije dopušta da se govori O zapostavljenosti psihologijske knjige. Naročito one knjige čiji je cilj da djeluje više općekulturno, obrazovno nego u uže naučne svrhe. Znademo da u #dzapadnljim zemljama . broj psihologijskih publikacija nadmašuje one filozofije. Sa-

mo djelomično moglo bi se to pripi-"

sati izvjesnim sklonostima »psihologiziranju« kod zapadne kulturne publike. Ustvari, sama složenost suvremenog života i razvitak ljudske svijesti u najširem vidu uvjetuje Ppsihološko rješavanje mnogih problema koje se nedavna rješavalo još spekulativno, filozofski. Pa ako je i točno da se životna problematika „u buržoaskom društvu pretežno usredotočuje na pojedinca previđajući često društvenu uvjetovanost njegovog duševnog života, to se osjetljivo zanemarivanje problema koji se odnose na izgradnju ličnosti ne može dovesti u sklad sa potrebama socijalissičkog humanizma.'

Istina, ljudska svijest je društveno uvjetovana i njeno oblikovanje ima svoju čvrstu i odlučujuću O:novu u postojanju društvenih ustanova i odnosa. A kod nas se nesumnjivo rađi na ostvarenju objektivne i materijalne osnove socijalističkog humanizma: razvijanje socijalističkih oblika samouprave na političkom, ekonomskom i kulturnom · planu, borba protiv birokratskih teđencija, odnosno protiv »fetišizma države, borba za slobodni kulturni razvitak kroz borbu mišljenja — one i još mnogo druge mjere govore O njegovom praktičnom ostvarivanju. Ali, kao u nekim drugim područjima, recimo književnost, tako i ovdje postoji nesrazmjer između teorije i prakse, zaostajanje idejnih formulacija iza društvene prakse, nepodudarnost stvarnog stanja „društvene svijesti i smisla ili mogućeg idejnog sadržaja što ga jedna nova stvarnost već nosi u svojem zametfku i u svojim Dprvim, temelinim crtama ostvarivanja. I jedino taj nesrazmjer je ono što nas može slobodno „uznemiriti kad pomišliamo na razvitak kulturnih disciplina koje su nužna idejna sadržina socijalističkog humanizma. A ovdje i psihologija ima značajnu riječ. To bih želio upravo i da pokažem u nekoliko crta.

Psihologija u humanističkoj „problematici zauzimlje izuzetno važan položaj, toliko važan da se u novijoj historiji „antihumanističke tendencije očituju redovito i kao antipsihologijske, Svoj humanistički značaj stekla je moderna psihologija jednako kao prirodna kao i društvena znanost. Ako je civilizacija stjecanje sredstava da bi se čovjek prilagodio na svoju prirodnu sredinu. onda je kultura stjecanje sredstava da bi se čovjek prilagodio na svoju ljudskuesredinu. Razlika između prve i druge je da su sredstva, u prvom Slučaju, prvenstveno materijalne naravi a, u drugom slučaju. duševne ili psihičke naravi, Iako je opće poznato ' da se ta dva vida razvitka ljudskog društva usko uvjetuju, i da isključivo »ekonmomističko«, s jedne strame, ili pak isključivo »kulturno-historijsko« tumačenje, s druge strane predstavljaju zastranjenja, ipak još uvijek i u najnaprednijoj nauci o općim zakonima društvenog i ideološkog razvitka, u marksizmu, ne nalazimo razređene postavke i metode kojima se ta dva vida povezuju. Posljedica je toga „stanja da se u tfeoretskim raspravama. koje bi trebale imati više sintetički značai, još uvijek »Vozi na dva kolosijeka«, ako mi se dopusti ovaj izraz, tako đa oni koji se bave prvenstveno društvenom »bazom«, ostvarivanjem ekonomskih i političkih uvjeta jednog boljeg društvenog uređenia, vjeruju da će savršeniji kulturi odnosi već »spontano« jzrasti na savršenijo)j materijalnoj bazi, a oni drugi koji se više bave »npdgradnjom«, to jest kulturnim pitaniima. uvjereni su đa društveni „razvitak ide upravo „onim pravcem kojim idu niihove isto tako »spontane« kulturne ili idejne intu{icije, jer čoviek u poslednioj liniji ne može biti đrugo da li »izraz svojeg vremena«, Da su teorije o »Sspontanosti« ili o »automntskim uthfecaijimna znači uvijek izvjesno kočenje u napređovanju liuđske sviiesti, Da prema tome i ljudske prakse, nije Đotrebno isticati

Više će nas zanimati odakle proiz zilazi ta prilično raširena sklonost -đa se gleda na međusobnu uv'etova-– nost »baze« i »nadgradnje« ili civilizacije i kulture, ako se nekome bolje „sviđa ovaj izraz, u smislu teorije o spontanosti ili prostog automa-– tizma međusobnih utjecaja. U buržoaskom društvu je fakvo pgpledanie obično izraz onog liberalizma u pitaniu iđeologiie koji se ogledna u onoj Montaignovoj izreci: »Znati biti svaki kod sebe, to je velika stvar« li takav liberalizam nije ni malo u duhu marksizma i bilo bi pogrešno tumačiti ga »demokratizacijom« našeg kulturnog života.

Kao što se finom tkanju sve niti koje *eku u jednom smjosru ukrštavaju izvjesnim čvornim točkama ili linijama sa nitima koje teku u drugom pravcu, tako se i uticaji koji polaze ođ »baze« ili od »nadgrađnje« ukrštavaju i prelamaju u jednoj »prelomnoj štočci« ili »tijelu«, koje jednako kao i f{ikalački čunjak mne miruje na mjeslu, već poigrava | pokreće se, mijenja svoj položaj i ulogu a to tijelo je čovjek sa svojom bDsihologijom,. sa svojom psiho-fizičkom kostitucijom, čovjek kao prirodno i kao društveno biće.

Psihologija je zaista jedna »pre-

lomna« znanost, sa. njome. završava-– .

ju, u hijerarhijskoj podjeli znanosti, prirodne znanosbi, a nastavljaju se društvene znanosti, Ona taj prelomni značaj zadržava i u odnosima društve· ne baze i nadgradnje. Sjetimo se ka-

SUPEK

PSIHOLOGIJA

ko je Plehanov rezimirao Marksovo i Engelsovo shvatanje tog odnosa. On daje ovu shemu: »1. stanje proizvodnih snaga; 2. ekonomski odnosi koje to stanje uvjetuje; 3. socijalno političko uređenje koje je nastalo na ekonomskoj osnovi; 4. psihologija društvenog čovjeka, koju djelimice određuje ekonomija, a djelomice na ovoj nastalo socijalno-političko uređenje; 5. različite ideologije u kojima se odrazuju osobine te Ppsihologije«. Ta formula, dodaje Plehanov, dovoljno je široka da obuhvati »sve oblike historijskog razvitka«, pa ističe da »sve ideologije imaju zajednički korijen u psihologiji svoje epohe, što se može lako uvidjeti, i o čemu se svatko može uvjeriti onoga časa kad se makar i površno upoznao s onim činjenicama koje dolaze u obzir«. Osnovna pitanja marksizma. »Psihologija društvenog čovjeka« koju postavlia Plehanov prema Mark su i Engelsu na prelomu · između društvene baze i nadgradnje, i koja mu se čini toliko očita, on nije nigdje razrađio a niti itko drugi nakon njega. To nas ne mora začuditi, jer dosadašnji socijalistički humanizam ni socijalistička etika ni socijalistička antropologija nisu dobili svoj naučnoteoretski · oblik makar u osnovnim linijama. Nalazimo doduše, elemente | neka osnovna načela tih pitanja u ranijim Marksovim spisima, ali u teškim, hegelijanski sažetim formu, lacijama. Simptomaćično je da se u Sovjetskom Savezu na te ramlje Marksove spise potpuno zaboravilo.

Susreli bismo se u njima sa nekim osnovnim idejama marksističke antropologije, koja nam govori o oblicima »otuđenja čovjeka« kroz različite klasne društvene sisteme, vidjelo bi se da se razni vidovi otuđenja čovječje svijesti ne tumače apstraktno, hegelijanski, kao razvitak k nekoj »apsolutnoj svijesti«, nego u vezi sa konkretnom ulogom koju ima čovjek u društvu kao i obzirom na njegovu stvarnu, psiho-fizičku prirodu, da ti oblici „otuđenja ne pogađaju samo njegovu svijest, već podjednako i njagove potrebe i osjetila, te da je u posliednjoj liniji čitava »historija samo jedan stvarni dio prirodne historije (pocrtao Marks), nastajanje prirođe čovjekom«. A “o znači da marksistička antropologija sadrži u sebi dijalektičko jedinstvo jednog općeg historiiskog, kulturnog ili ideološkog razvitka, kao odraza opće svijesti ili »psihologije društvenog čovjeka«, i jedne materijalistički zasnovane peršonalističke problematike, to jest jedinstva postepenog ostvarivanja ljudske ličnosti kao' prirodnog i društvenog bića, dakle kao psihofizičkog jedinstva. Zalo se kulturni ili ideološki razvitak ne 'može posmatrati kao nešto sasvim nezavisno ili samostalno, a nili kao prosti »odraz« općih društvenih odnosa, već kao dio jednog šireg antropološkog razvitka: »emancipacije ljudske ličnosti« u smislu harmonizacije, „usklađivanja njegovih protivurječnih tendencija i potreba, ukidanja »suprotnosti između čovjeka i prirođe« (i njegove Viastite prirode), između »čovjeka i čovjeka«. U tom smislu socijalistički humanizam znači ono ostvarenje ili sintezu humanističke i naturalističke problematike koju je Marks sažeo formulom da je »završni naturalizam humanizam, a završni humanizam naturalizam«. Ako smo shvatili ove osnovne stavove marksističke antropologije, onda će nam biti jasno zašto treba gledati sa najvećim nepovjerenjem na naprijed spomenute tedrije o »spontanosti« „nastajanja kulturnih ili ideoloških oblika ŽžiVvOta čovjeka bilo u ime vulgarnog tumačenja teorije odraza bilo u ime »nepredvidivosti« ili »iracionalnos“i« nastanka pojedinih kulturnih tipova ili oblika ljudske ~ egzistencije. Sa takvim gledanjem zatvorila bi se svaka perspektiva k jednom sintetičkom stremljenju, uklonio bi se svaki mogući kriterij koji govori o sklađu ili neskladu liudskih funkcija i potreba, ukratko izbacilo se iz humanističke problematike i posebnih teorija pojedinih grana „ideologije njihov opći korijen, »psihologiju društvenog čovjeka« i teoretske i praktične konsekvencije te psihologije u duhu: »teorije otuđenja« da bi se tim lakše moglo predati „kojekakvim nenaučnim psihološkim Ššpekulacijama na čisto subjektivističkoj, fonomenološkoj ili impresionističkoj osnovi, đa bi se gradile na tai naičn lažne psihološke »đdubine« i još lažnije kulturne »Visine«.

Da se ne bi iz dosada rečenoga zaključilo kako se psihologija obzirom na humanističku problematiku, kreće u nekim apstrakmim sferama ili veoma dalekim perspektivama razvitka, bez bliže veze sa pitanjima koja nas svakodnevno žuljaju. ukazat ću na neke konkretne probleme.

Suvremena mašinška i wurbanistička civilizacija smanjuje značaj gru-

bog mišićnog napora čovjeka u rade

nom «procesu ,ali zato traži daleko

veću “očnost i brzinu u senžori mo-~

tftornim „reakcijama, u koordinaciji oka ili uha i ruke. Uloga signala, vidnih i slušnih, postala je veoma

velika, i Io ne samo U tvornici već i u svakodnevnom ž#životu (pisano i slušano slovo: prometni signali, slike u reklami, — u filmu, itd.), što daje ljudskoj percepciji izrazito analilički karakter a ljudskom radu često vi&oko-specijalizirano obilježje u nizu

. čvrsto određenih automatizama, stro-

go. usklađenih sa kolektivnim.. djelovanjem bilo u »lančanoj. proizvodnji« bilo u velegrađskom oromefu. Porasla je brzina kretanja do neslućenih granica i povećao se veoma opći tempo života, tako da to mnogi smatra-

ju izvorom mođernih neuroza (Ad- .

ler kaže đa je »vrijeme postalo glavni izvor neuroza kod modernog čovjeka«,) Jasno je, da je taj tip rada i života postavio „veće zahtjeve na čovjekovu prilagodbu na rad i uvjetovalo naštavak posebnih metoda za ispitivanje te prilagodbe, takozvane psihotehnike, Kao što kaže sama riječ, pishotehnika ispituje psihičke sposobnosti čovjeka na zahtjeve posebnih tehnika .. rada, koje također postaju predmet naučne analize. Njena uloga je da prilagođi čovjeka stroju i stroj čovjeku. Psihotehnika se razvila u kapitalističkom društvu početkom ovoga veka uglavnom radi selekcije radne snage: to jest izbora najboljih „radnika za neki posao i ofstranjivanja slabih .pa i prosječnih, već prema stanju na tržištu radne snage. Krilerij selekcije bio je povećanje proizvodnosti, odnosno kapitalističkog profita, dakle jedan u suštini nečovječni cilj. Ali je ona isfovremeno radila i na ukljanjanju iz određenog radnog procesa svih onih koji su zbog svoje slabe prilagođenosti postajali žrtve radnih nesreća. Tako su kapitalisti imali interes da smanje troškove osiguranja koji su otpadali na radne nesreće, ipak je uloga psihotehnike sadržavala u sebi i jedan implicitni humanistički značaj. Stoga se može lako pretpostavifi da upravo u socijalističkom društvu psihotehnika, naročilo kad se profesionalna selekcija poveže sa profesionalnom orijentacijom (usmjeravanje mlađića i djevojaka prema zvanju za koje imaju potrebne sposobnosti, da bi se uklonila suvišna razočarenja, lošu uspjehu i nezadovoljstvo sa zvanjem, kad se jednog dana ispostavi da čovjek nije imao neke osnovne preduvjete za izvjesno zvanje), ima izrazito humanistički značaj .

Pa kako treba onđa shvatiti činjenicu da je 1936. u SSSR-u posebnim dekretom CK SKP(b) osuđena psihotehnika, sa Svojim osnovnim metodom testiranja, proglašena »buržoaskom« i »reakcionarnom« naukom, te zabranjena istovremeno sa pedologijom, dok su savjetovališta za izbor zvanja ukinula? Argumentacija, koja je tom prilikom upotrebljena protiv tih znanosti, nije uvjerila ni jednog psihologa izvan SSSR-a pa čak niti one psihologe komuniste, kojima je SSSR bio ideal, te su oni i nadalje nastavili sa upotrebom spomenutog metođa. Činjenice su “tvrdoglava stvar, rekao je Lenjin. Ali su naučne metođe još tvrdoglavija stvar, pa su sovjetski psiholozi bili prisiljeni da spomenute naučne grane, koje su rukovodioci izbacili kroz pornje prozore, ponovno uvuku. u društvenu praksu kroz donje . prozore. . Tek 5 tom razlikom što su flestove prekrstili u općiji naziv »psihološki eksperimenat« što su pedologiju nazvali također općijim nazivom »dječja psihologija«, dok su psihotehniku pre= krstili u »naučnu psihologiju primje-

KNIIŽEVNE. NOVINE

HUMANIZAM

njenu u praktične zadatke«, Ta zar bi se SSSR mogao odreći selekcije stručne radne snage u mnogim delikatnim · tvorničkim ili prometnim

zvanjima ili, recimo u vojsci, ratnoj

kamuiflaži, ili reedđukaciji invalida! Ta ošuđa, koju je život već djelo· mično demantirao, a dementirat će je daljnim razvitkom još više, imala

ie po svoj prilici za posljedicu jedino ;

što je izložila razmještanje radne snage u najširim razmjerima društvenog života svojevolji jednog krutog i nečovječnog birokratskog aparata, s jedne strane, i predala psihologiju u njenoj konkretnoj individualnoj „primjeni, jer lo je predmet psihotehnike ili pedologije, skolastici jedne pragmatističke filozofije i jedne fromalističke, nornativne pedagogije. Psihološka praksa našla se u suprotnosti sa »vladđajućom ideologijom« birokratske kaste, sa idejama koje upravo osiguravaju njen vladajući položaj, — idejama u suštini antinaučnima i antihumanističkima. Dovoljno je uzeti u ruke, da bi se uvjerili u rečeno neki sovjetski visoko-školski uđbenik, kao što je Rubinštajnov ili onaj od Smirnova i Kornilova ,pa da se osvjedočimo na što se srozala sovjetska psihologija po svojoj zarobljenosti od filozofske skolastike, po svojem „nacionalističkom ignoriranju svih značajnih neruskih istraživača duševnog života, po svojoj vulgarnoj apologiji sovjetskog života, savršenosti »sretnoga sovjetskog čovjeka«, po citatomaniji Staljinovih »mudrih« riječi, itd., tako da se dobiva utisak kako psihologija za ftričetvrt vijeka svojeg naučnog Života zaista nije odmakla od toga da bude neka »filozofska prepedeutika« ili »pomoćna grana pedagogije«! Sličnu sudbinu doživjela je psihologija. i u Njemačkoj dolaskom Hitlera na vlast. i tamo su anti-naučne i anli-humanističke ·totalitarističke tendencije, iako drugojačije po svom historijskom sadržaju, zakočile i razbile razvitak naučne psihologije, tako da je Njemačka, koja je nekada bila najnaprednija zemlja u psihologiji, danas pala među jako zaoštale. Ni u jednom ni u drugom slučaju vladajuća ideologija nije mogla podnijeti da se vrši prećutna ili glasna kritika društvenog poretka na osnovu naučnih zaključaka o smjernicama razvitka pojedinca i o društvenim pravima koja taj razvitak traži,

Taj anti-psihologijski kurs šovjetske prakse se bio odrazio u našoj zemlji, kad je došlo 1947. i 1948. do ukidanja „stanica za izbor zvanja u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, a u štampi, se pojavili. napadi na psihotehničke metode. Danas je taj utjecaj u toj oblasti već prevladan,*) i savjetovališta za izbor zvanja ponovno se uposftavljaju. ali ne može se tvrđiti da se još na mnogim mjestima kod nas i u mnogim sličnim pitanjima

ne nailazi na taj sovjet&ki antisnihologijski stav, iako sada možda više u obliku prostog nerazumilevanja i odbijanja potrebnog „inleresa nego u jasno izraženom protivljenju.

Nakon što se dotakosmo, jednog problema primjene psiholoških meftođa na humanisličku praksu u o-= blasti društvene baze, vratimo se sada nekom aktuelnijem pitanju iz oblasti »superstrukture«, odnosno naše kulturne ili ideološke problematike! ·

Mogli bi se pozabaviti pitanjem

komunisličke „etike, čija načela se dosada također više formalno, jako uopčavajući „upotrebljavalo, a čija

konkretna, lična ili personalna razrada ostala je zanemarena. Dosada posjedujemo samo premise jedne !omunističke etike, ali još nikakav sistem, pa prema lome niti bilo kakav udžbenik i dosljedno egzaktnija odgojna iskustva u tom pogledu. Međutim, kadgod se pred nas postavi neki etički problem, mi se spoličemo o jednu osnovniju pojavu, o »primitivizam našeg čovjeka«, Primitivizam bismo u najširem viđu mogli definirati kao raskorak između historijskih zadataka koje jedan čovjek preuzima, manje ili više svijesno, na liniji društvenog progreša i njegovih stvarnih ličnih sposobnosti i kvaliteta, njegove snammosvijesti ili

lične kulture. Treba odmah reći da primitivizam, kako ga shvaćam, nije privilegija ne

kog sposobnog društvenog sloja, klase ili grupe, već ga nalazimo na svim razinama društvene hijerarhije iako u različitim oblicima, Primitivizai.aı nije drugo do li izvjesna »nestručnost« u pitanjima prilayodbe čovjeka na njegovu društvenu sredinu, IO jest izvjesno neznanje i nesposobnost da čovjek pravilno određi i ocijeni vlastitu ili tuđu društvenu ulogu i vrijednostyW odnosno značaj koji on kao ličnost nosi u sebi za drugu neku ličnost.

Razvitak društva koji ide u smislu sve veće podjele rada, veće specijalizacije čovjekova interesa i bavljenja, ide i ka sve većoj individđualizaciji samog čovjeka. Ljudski dodiri posta= ju sve složeniji i. nijansiraniji, Pored veće raznolikosti ličnih interesa i dodira, i oni oblici društvenih odnosa koji su predmet opće društvene svijesti, moral, pravo, vjerovanja,

*)Postoji što više opasnost da se ne padne u drugu krajnost. Neđavno je »Bor= ba« u jednoj notici oblavila da će se rekrutacija ove godine vršiti pomoću psihometrijskog metođa. Taj metod je prvi puta upotvrebila Američka Armija g. 1915., ali je. ona posjeđovala kađar od nekoliko stotina psihologa i izvršene su solidne pripreme, uprkos hitnosti, koje su trajale šest mjeseci. Kod nas dosada u tom posle, nije zaposlen niti jedan psiholog stručnjak. A diletantizam u primjeni tako delikatnih metoda Mao što su psihologiciske, metođe kao što su psihologijske, može dovesti ne samo do neuspjeha već i do kompromitiranja jedne naučne metode.

ataseeeonevoeoeeO6BEe · IILIIIIIIUUIIOIIIIEIOIIIIIII OLIIIIOIIIIOIIIIIIIIOIIIOOIIUIIIIIIIIHI evteevebeseeeee otBsee... osenpageveove 906869 eee gove OLIIIIIO II III III IO IIITIIIIIIIIIIIIIIIIIITI

~

:2- Mai O O ala er

Milivoje Nikolajević: ŠABAČKI GRAD

> ~

x Sre e y “. • u —

O aa

Ostine nevolje

(Nastavak sa prve strane) čuje, Sa Ostom še Teodor dobro drži, pa ponekad uveče navrne ovamo u kukuruzanu da čuje Ostu, a i Oste njega, Dodaju oni jedan drugom flašu preko bureneeta i plačne riječi izmjenjuju u toploj noći.

— Moj Oste, ti nju samo čuješ, ali ti ne vidiš šta ona radi: brašno, bijeli. smok, kuđelje vune Sve odvuče u Jelovac, svojoj materešiki. Zbog nje je moj Boško i suvu dobio, baš zbog nje.

— Stani, Teodore! Čo'jek i žena nijesu ništa jedno drugom, a viđe li ti ovo: mati u grob oćera sina, krv krvi svoje, ako za Boga jedinog znaš! Da-a-a, ruži ga Ilinka izjutra, ruži uveče, proriči mu da nijedna

cura neće za njega poći — uteče ti moj Rađen od

kuće — kako jaruzi,

— Mali, spavaš li ti? — okreće se

Ja ćutim — da bih sve čuo.

— Da je istučem, — nastavlja Teodor o Snaji, ne mogu, jača je i od mene j od Boška. Da je sudu tužim — odležala bi nekoliko dana u reštu i. poslije još gora bila. Nego, ja sam smislio da zelenom kaderu poručim da dođe i sudi joj po svom zakonu, Ima

zeleni kader zakon za svakog.

— Za svakog i za svašta, — potvrđuje šapatom Oste. — Svoj zakon, svog komandanta Relju koga i list na grani mora da sluša... Drukčije se danas, moj Teodore, radi nego u ono vrijeme kad smo ja i ti ganjali Turke bo Limanima, pa nam Pecija naređuje jedno. Golub Babić drugo, ua Ostoja Kormanoš treće — svi su pokojnici, pokoj im duši.

Nazdrave jedan drugom i ućute. Odnekud iz noći mirišu kruške, a putem pored kukuruzane škripucka-

ju nečija kola.

— Meni krv piju krmača i snaja, ovom čo'jeku . | li tako, Oste? Ej, Oste, zar ti: spavaš? Satraše 'ga jadnika ovi mrtvaci, nije ovo Više za njega...Diži se, Oste, da zaključaš vrata,

žena, sve neko nekome. Je

ja moram kući Ej, Oste!

Danju

neće! i otrova se gljivama u Vilića

je još *oplo, ali noći su hladne. Zato me. Oste uveče, kad legnemo, pokriva svojim . gunjem koji iznutra na znoj zaudara. I stalno mi govori:

Teodor meni.

za nama i

šuljici do koljena.

ši. ne govoreći, ~ l-| ja sam ćutlao. Spavalo ; starac je često posrtao i ja se irzao da bih, ga još čvršće zagrlio, Put .ias jc vodio' uzbra da stenje. Vidim da sam mu težak, ali ne silazi mi „se 3 njegovih leđ. vr ubaci u svoju torbu. Ponekađ zaosštane, pa opet požuri i toliko nam se približi da čujem kako mu pod

nogama grančice puckaju. — Dragosti moja, ti ćeš mene udaviti, — progo-

— Mate samo prosi, u djecu ne dira.

Jednom se trgoh: stoji on, moj Oste, iznad mene, s krvavim ogrebotinama po desnom obrazu. U jedmoj mu ruci gunj, a u drugoj njegova bijela šubara,

— Ustaj, dragosti moja! Neću više ni s njom, ni s mrtvima da imam posla.

Slutio sam: potukao se sa Ilinkom, Gunj obuče, šubaru natuče do ušiju i pesnicom još dublje zabi u bure drven čep omotan plavom hartijom.

— Tako! Ajdemo!

Sa kukuruzane prvo skoči on, pa men * dočeka na ruke i spusti na zemlju, Vrata zatvori, katanac zaključa, mena za ruku i — usput. Bio je u opancima

Sunce je prigrijevalo,

Oste čučnu i uprti me na leđa, tako da mu ja 5klopih ruke oko čup..vog vrata. Nosio me tako krke, ni-

sć, ali i Ozte poče

i ve bih rekao da Mate ide } Pepa i

95 ie Pot

vori starac i podiže me uz svoja leđa.

Odavde, priča.

/

i crnim čakširama s velikim turom, a ja bos i u ko; Videći da sam se umorio, pod jednim ljeskarom

Ništa mu ne odgovorih.

S druge strane ljeskara, Oste me šprti na nisku pješkovitu obalu plitka potočića, da se malo odmori. Tu se on i umi, prijeđe mokrom rukom i preko mog lica i potapša me po ramenu.

— Ja star, a ti nejačak, dragosti moja! Za pu-

. šku nijesmo, ali primiće nas zeleni kadđer. Pečurke da im po šumi beremo, ako ništa drugo. o ·Ostinim nevoljama počinje druga

_ ovoga

BROJ 63

preštaju biti sve manje izraz društvenih Institucija i objektivno, materijalno sankcioniranih „normi, te postaju sve više predmet slobodnog, unutarnjeg, psihološkog, dakle, jed= nog više introvertiranog odnosa čovjeka prema drugom čovjeku i prema društvu uopće. Očito je, da se ideološke norme sve /iBe introvertiraju, pounutruju i psihologiziraju. U tome, se sastoji priroda »emancipacije ljudske ličnosti« u društvu, A to iziskuje, razumije se samo od sebe.i veće sposobnosti razumijevanja duševnog života uopće i povećanu psihičku mi ta! | čovjeka. koju se stječa jedino podizanjem vlastite unutarmje, u suštini, psihološke kulture. U vrijeme, koje stoji u znaku naglog razvitka tehnike i novih oblika društvenog života, zahtjev đa se kulturni život prilagodi tim protrebama Dposlaju još hitnij.. To je i jedan od razloga, zašto nas sovjetska ulturna praksa svojim brisanjem individualnfh osobenosti i slobmde ličnog izražavanja toliko premerazuje; Ali nas ne manje začuđuje, kad pojedinci ističući s pravom potrebu i poštivanje raznolikosti individualnih izraza iı kulturnom životu ostaju slijepi za ono što je stvarno zajedničko svim ljudima u datoj epohi, te bi se moglo govoriti o primitivizmu u dva smjera: o onom koji svojom nezgrapnošću razara proces individunalizacije, i o onom koji svojom »istančanošću« gubi niti zajedničkog procesa osvještavanja čovjeka, naročito u njegovoj humanističkoj, općečovječanskoji jezgri.

Prvi primitivizam, koji bi se sastojao u subjektivnoj nesposobnosti da se prilagodi psihi đrugog čovjeka u rješavanju jednog zajedničkog društvenog zadatka, susrećemo u oOnom duprošćavanju, „uravnjavanju, shemafiziranju individualnih slučajeva, u lakoj razdražljivosti kađ oni otstupaju od već gotovih vlastitih predodžbi, u onoj »lukavosti« ili »razTokosti« kad se želi prividno usvojiti i tuđe stajalište, a đa se pri tome ostane slijep za ono u čemu ie zapravo fuđe »rađanje« ili vlastito »iščezavanje«, u čemu je Drolaznost određenih društvenih funkcija. Trebalo bi nešto više reći o »podvostru= čenosti« ili »razrokosti« čovjeka »pre lazne epohe«, koji pati još uvijek od onih birokratskih bolesti, kao što su čisto formalni odnos prema ljudima, suhi prakticizam, osjetljivost va- hijerarhijski poredak, potreba za obožavanjem autoriteta, sklonost tajnovi-

tosti i misterijoznosti, fetišizam dr- ·

žave i državnih poglavica, ukratko »svijesni ili nesvijesni „jezuitizam« (Marks) „,i koji nije spoznao, barem perspektivno „kao ideal budućnosti, da »oslobođenje čovjeka nj, ostvareno ,dok čovjek nije spoznao i organizovao svoje sile kao društvene sile i ne luči više od sebe društve• nu silu. u. obliku: političke (Marks). Ali ta fema bi nag odvela suviše daleko! ta . Primitivizam se ogleda u nerazumijev- nju ne samo tuđeg duševnog života, već i duševnog života pojedinih razvojnih. doba, vlastitih kao i tuđih i— poštivanje razlika duševnosti među ljudima različite dobi i spola: djece i odraslih, omlađine i odraslih, ođraslih i staraca, muška=raca i Žena, čovjeka i čovjeka, i Kkonačno čovjeka prema sebi samome (on ne osjeća »nemoralnost« brakova između ljudi čiji se duševni život odigrava na različitim razvojnim etapama, njega nimalo ne smetaju razlike u godinama, ako to dovodi izvjesnoj vrsti »podmlađivanja«!.) Ali bih ja nazvao primitivizmom, pored nepoštivanja kontinuiteta i specifičnosti razvojnih etapa duševnog života, i neosjećanje i nekritičnost u odnosu na vlastiti duševni diskontinuitet, na životne »prelome«, na promjene svojih idejnih orijenta-

cija i svojih vlastitih „unutrašnjih »obećanja«, itd. Danas susrećemo kulturne radnike, „koji vjerojatno

stoga što starenjem postaju »historijski« nastrojeni prema vlastitom životu, kao što je rekao Gothe, pokušavaju rehabilitirati ne samo ono što su već jednom „osudili unutar vlastitog, ličnog razvićka, nego čitave stvarno historijski prevlađane eftape građanske kulture. Očito se radi· o neshvaćanju u kojem prav-= cu bi' trebalo ići proširenje maše kulturne problematike. Izvjestan »modernizam« koji se pojavljuje ponovno kod nas, danas uglavnom kao sklo nost suvremenom psihološkom naturalizmu (populariziranom naročito od egzistitencijalista), i nije drugo do li vrtoglavica koju je čovjek, slabo psihološki obrazovan, svagda dobivao kad se okretao prema korjenu vlas-

tite doživljajnosti, kad mu je pogled

baćen u vlastitu »dđubinu« otkrivao istovremeno i »bezdan« i štavilo« i »iracionalno«, tako da parafrazirajući onu poslovicu: kada slijepac slijepca vodi, oba će u jamu pasti, možemo reći: kada »mođernista« »mođernistu« vodi, oba će u iracionalizam pasti! Da se uprkos ispitivanju iracionalnog, spontanog ili slučajnog, koje sadrže u većoj ili manjoj mjeri sve materijalne i životne pojave, ne mora napustiti pozicije determinizma i racionalizma, fo jest svijesnog i aktivnog stvaranja novih životnih slruktura, to može pokazati samo jedna solidnija psihološka izobrazba u okviru marksist\ke antropologije, »ni~

sile« .

zi.