Književne novine

oraiaoM

BROJ 863

U izđanju »Rađa« „jednovremeno su izašle, ranije već prevođene na naš jezik monografije velikop francuskop pisca Romena Rolana, o Betovenu. Mikelanđelu i Tolstoju, Ova jednovremenost sasvim prirodno potstiče na razmišljanje o jedins:venom smislu 1 zajedničkoj idejno} osnovi ovih monografija, kao i o Rolanovom shvatanju velikih ljudi, heroja, kako ih je on prikazao u ovim monografijama.

Gorki Je nazvao Rolana Tolstojem Franvuske. Doista, kao 'iolstoj, Rolan je vodio plemenitu alciju za brat stvo i mir među ljudima ı jedan vi> ši smisao života na zemlji (koji „e Rolan jasnije video, bez zanesenjaštva ıdejom o jednom novom hrišćanstvu), ali se on u jednom, upra= vo kao pisac, bitno razlikuje od Tolstoja: dok se Tolsto} jasno zapaža u svim ličnostima svojih dela kao pravi nosilac njihovih ideja, Rolan je sa ne manjim mesijanskim ose• ćanjem, ali manje prorok a više literata, nošenje svojih humanitarnih ideja više prepustio svojim književnim likovima, i ne samo likovima svoje imaginacije — Žanu Kristofu, Klerambou, Aneti Rivijer i Koli Brenionu, već i velikin; realnim Uzorima iz svojih monografija — Betovenu, Mikelanđelu, Tolstoju, Gan= diju.

Ne može se sporiti, po onoj toliko |asnoj istini o dubokoj povezanosti svakog umetničkog sadržaja sa stvaraocem,da životi ovih heroja nisu bili i etape života | misli samog Rolana. Kako kaže Moris Deskot, pisac „jednog „dela o Rolanu, »ovi Životi su život Romena Rolana, istorija njegovih mora, njegovih nadanja, uteha koje je on sebi na pregršt davao... Ovi heroji su ga Dprivukli zato što je u njima pronašao sliku sopstvenog moralnog života... Neophodni svetu, ovi Životi behu još neophodniji njihovom autoru: oni su ga vodili, oni su ga pratili, bez njih Romena Rolana ne bi bilo.« Ali Rolan nije ove živote heroja napisac samo iz želje da sebe izgradi, da sebi samom da moralne podrške | sna= ge da istraje u borbi za jedan humaniji svet, nego upravo, čini mi se, zato što je uviđao putrebu vremena za velikim uzorima koji su preda• no radili iz ljubavi prema svim bližnjima. Tu potrebu Rolan na početku pr=ve monografije (o Betovenu) izražava pesničkim rečima: »Vazduh je težak oko nas. Stara Evropa tone u tešku i poročnu atmosferu. Materijalizam bez veličine opterećuje misao i truja akciju vlade i induvidue. Svet umire od gušenja u svom mudrom i rđavom egoizmu. Svet se guši, Otvorimo prozore. Udahnimo dah he=

_ roja« Heroji koje je on odabrao 1

prikazao ponikli su iz naroda i nijedan nije zaboravio da se pre svega njemu obraća, i već sam ovaj izbor potstiče da se misli da je Rolan njihove Živote upućivao, ne eliti mudrijaša, nego legionu običnih ljudi, kao ohrabrenje u zagušljivoj atmosferi bezobzirnih nasrtaja na moralnu ne zavisnost i čak, svakodnevnu egzistenciju u opakom vremenu jednog društva na izmaku. Rolan, koji je u svom eseju Pozorište naroda, estetički esej o jednom novom pozorišlu (1903), pisao da u ideji o stvaranju jednog novog, doista narodnog pozorišta nije u pitanju »da se narodu da kao jedini spektakl narod...

(već) da mu sve bude pruženo u spe• ktaklu. i da se on kroz sadašnjost i prošlost, solidđarizuje sa univerzumom, kako bi se u njemu stekle sve ljudske energije«. želeo je da svako od običnih ljudi nađe u sebi nešto

KNJIŽEVNE

Dr on JBRE MUILC

< “

teško za moralnu doslednost, slobodno stvaralaštvo i humanu akciju.

Rolan ie svoju prvu monografiju o Betovenu izdao 1903 godine. Betovena je stavio na čelo niza herojskih života· koje le predviđao da napiše, Do principu koji u predgovoru ističe: »Ne nazivam berojima one koji su triumfovali mišlju ili snagom. Nazivam | heroji.ma samo one koji su veliki srcem... Gde karakter nije velik, nema ni velikog čoveka, čak ni velikog umetnika, ni velikog čoveka od akcije; tu su samo šuplji idoli za ništavnu gomilu: vreme !h ruši sve zajedno.« Ova prva Rolanova mo» nografija, koju Rene Lalu smatra za njegovo najsavršenije delo, nije značilo samo jednu značajmi|u afirmaciju Rolana, budućeg „nosioca velike nagrade Francuske AkadJjemije nauka. 1 Nobelove nagrade za književnost (1916) nego i veliki potsticaj, nešto za čime su žudeli ljudi dobre volje, a čega nije bilo. Taj uspeh ohrabrio je Rolana da u toku pisanja Žana Kristofa (1904-1912), napiše i dve Jruge monografije — o Mikelanđelu (1906) i Tolstoju (1911).

Životi ovih velikih ljudi su Rolana pripremili za ono borbeno-humano shvatanje života, za onaj smeli čin da, u vreme početka Prvog svetskog rate ostane u Švajcarskoj i podjednako žestoko napadne obe zaraćene strane koje su rat potpirivale, iako ga zbog toga napadahu kao blasšliiv· ca, defetistu i čak izdajnika. U članku Idoli (u zbirci Iznad*sukoba), Ro: lan |e zamerao vođama evropske misli da nisu imali karaktera, upravo one bitne odlike njegovih velikana Svako ko je tražio veličinu ljudi po tom kriterijumu. morao je u to vreme, kao Barbisov heroji iz Ognja» da izraste u revolucionarnog borca. On je i Rolana zakonito doveo, neposredno 'Dposle rata, u grupu revolucionarnih intelektualaca »Clartć«,

Rolanov kult heroja je jedan od onih koji ne služe kao mistifikator= ska podloga za uzdizanje lažnih i

...... DosesvabeseyesaboeoppOe ago Re 99090 BPPepe9BoB PB 6P9 999900 099096 09 999999 Be 969990 99 090069 eee eeB 6999 Pe ee

nehumanih veličina, iz težnje da 56 podrži idolopc xlonstvo naroda tim Ve-

veličinama, kakav do dana današnje ·

neguju · totalitaristićki ideolozi svi boja. Jednu takvu tipičnu teoriju dao je u prošlom veku engleski filozof | istoričar Tomas Karlajl, koji je pisao: »U svim epohama istorije nalazimo da je Veliki čovek bio pre-. ko pot,„«bni spasilac svoje epohe. Već sam rekao da je istorija sveta bila biografija velikih ljudi. Rolan je daleko od toga da tako misli. Za nje· ga, kao i za Getea (koji je u svojoj autobiografiji. Pesništvo i istina Pekao divnu demokratsku reč, upere= nu proliv svih totalitarističkih teorija heroja, nadljudi, »reprezentativnih« ljudi: »Samo čovečanstvo je pravi čovek«). čovečanstvo je U sVOjoj celini bratstvo mnogih i nepoznatih pojedinaca koji se zajedno bore za bolji život. delaju i stvara ju: »Covečanstvo je velika simfonija duša masa Ko nije sposoban da to shvati i da voli... pokazuje da je varvarin.,« Od onih koje Karlajl smatra herojima čovečanstva, (Odin, Muhamed, „Dante. Šekspir, Luter, Kromvel, Noks, Džonson, Ruso, Berns, Gete, Napoleon) Rolan je is« ključio i mitska božanstva (Odin). i osnivače religije (Muhameda, Tl,utera i Noksa), i osvajače i ratnike (NaDpoleona i Kromvela). Volter je (u pismu 'Pjerou od 15 jula 1735 god.) podelio velikane ljudskog rođa na »velike ljude« (one koji se odlikuju u korisnom ili „pritatnom) i »heroje« (ratničke genije); Rolan je međutim, opravdano, „samo prve uračunao u velike narođne uzore, samo one koji su veliki srcem, dobrotom. karakterom. Njegovi heroji nisu ni Karlajlovi heroji — polubogovi, ni Sorelovi tvorci velikih mitova ni Emersonova viša bića koja poseduju tajanstvenmnu snagu onog dela prirode čiju nam fajnu otkrivaju Dok je vo Emersonu, u njegovim „Reprezentativnim ljudima, veliki »onaj koji je

ono što jeste i nikada na drugoga ne

Regeooeoseoe| 90

NOVINE

HEROJI ROMENA ROLANA

potšeća«, po Rolanu veliki ljuđi su ljudi više od nas samib „njih 'rše

isti bolovi, samo još jače, i iste bri>

ge, samo još veće, on} se bore sa istim porocima sa kojima se mi borimo, samo sa mnogo Više napora 1 upornosti od. nas. Zato su to samo ljudi u kojima se jasnije vidi prava ljudska priroda U njima, zato, nema ničeg tajanstvenog kako to Emerson ističe: »Veliki liudi imaju jednu simboličku {li reprezentativnu silu... Jakov Beme | Sveđenborg poznavahu tu istu silu u stvarima, ali i ludi su takvi reprezenfativni, s |edne strame, stvari, a s druge, idđeja«, tj. »svaki čovek le jednom tajanstvenom sim patijom „srođan s jednom „vrstom stvari prirode čiji je pretstavnik i tumač određen đa budđe«, a »SDpOsobnost da se pozna i objasni prirođa jedne stvari počiva na društvenoj srodnosti objašnjivača sa objašnjiva=nim predmetom. Svaka materijalna stvar ima i duhovnu stranu..,..« Ova mistička interpretacija velikih ljuđi po principama Emersonovog trans» cendentalnog idealizma, prirođno za· vršava u moralnoj preporuci služenja velikimna uz samozaborav sopstvene ličnosti »Služi velikom! — kaže Emerson. Budi jeđan ud na telu velikog ili dah „njegovih usta... Budi jedan drugi: ne više ti sam, nego jedan privrženik · Platona«, ili koga drugog od velikana čovečanstva: Sveđenborga. Montenja, Mapoleona ili Getea. Suprotno Emersonu, Rolan ne ističe ideal služemia svojim herojima, nego ideal ugledanja; njegovi heroji nisu nemilostivi gospodari nego samo visoki uzori, Govoreći o Tolstoju, Rolan kaže: »I za nas, on nije neki oholi učitelj, jedan od onih gordih genija koji svojom umemnošću i mudrošću vladaju nad čovečanstvom kao sa visine prestola On je — kako je u svojim pismima na'irađe voleo sebe da naziva, imenom od svih nnjlepšim i najiskrenijim, — »naš brat.«

Po Rolanu, da se zla ovoga sveta pobede, spas ne leži u rasnoj ili na-

cionalnoj dominaciji, i čak ni u političkim grupacijama nacija, ?! nekakvom formalnom ujedinjiavanju,

nego »u povezivanju ljudi srca svih

..... ...

oveevovsoobego0000000e000000000000000000000000000000000000000000P00000PPO0980 000909 P0P90P pepeo ooo oo ooo eegee

OTITOITIIIITITIII]

eseea.oo.oonoooebeoyeepabeP99PO

eveoeooneopopoeoo00OOOO BORBE Ao9eOBBe6e eee eP7e

Milivoje Nikolajević:

OI III III IO III IIII111}] OOIIIIIIIIIIU oegovoopopeooeeBogPopOooepO99992000909996P990P

naroda { rasa, koji će zajedničkim naporima i smišljenim akcijama ušpeti da se narodi izmire | zavole, a time i svet preporodi« (U tome je kratkovidost „njegovog „humanizma sitnograđanskog obeležja.) Njegovi heroji zato nisu ni zatočnici kakvog neposrednijeg političkog ideala (izUzev donekle Gandija, iako su svi, kao po pravilu! rerublikancı i slobodni demokrati), kakvi su »klericie evropske misli i evropske zajednice (Mrazmo Roterdamski, „Spinoza, Napoleon.) Žiljena Bende u njegovoj Raspravi o evropskoj naciji (1933), Iznad ideje o evropskoj političkoj i kulturnoj zajednici „Brijana, Benđe ilj A. Rusoa, Rolan stavlja ideju o jedinstvenoj »ljudskoj politici«, koja radi na ukidanju svake ideje o izdvajanju i potčinjavanju ma koje grupe ili pojedinca, na jedinstvenoj ljudskoj zajednici sloge i međusobne ljubavi. Sam Rolan u zaključku mo• nografije o Gandiju kaže: »Naša borba ima za cilj prijateljšćvo sa celim svetom«, iako je svestan da je kona-

čan mir u svetu daleko. Zbog tow ideala koji jasno izbija iz njegovih monografija o herojima ljudskogza

rođa, Gorki je molio Rolana, usređ Prvog svetskog rata, 1917 godine, dna Život Betovena napiše i za decu. u cilju širenja ideje o univerzalnom „jedinstvu ljudi. Zato je pogrešno Rolana praviti »prorokom evropskog naroda«, iako za to ima više indikacija u njegovim „delima (Žan Kristof kao ideal Evropljanina, koji stoji iznad franmncusko-nemačkih sukoba; u Pozorištu narođa Rolan kaže: »Uzdignimo u Parizu „Epopeju Naroda evropskog«), kao što je pogrešno i nevaljalo praviti ga postumnim borcem za informbirovsku akciju za mir (kako je to insimuirao francuski | Rkominformist Žan Tafit 1950 gođine u svom govoru u Klam“ siu — Bomain Rollanđ et la paix u „Les lettres frnacaises”, 12. I. 1950), iako je Rolan (a to nije bila poslednja metamorfoza njegove misli niti je bio tada jedini, oko 199 god. zaista u Sovjetskom „Savezu video zalogu mira u svetu,

Mnogo puta je naglašavan pesimi> zam Rolanov u njegovim Životima velikih ljudi, Po Deskotu, posle dve prve sumorne Rolanove monografije, tek treća (Život Tolstoja) daje malo manje mračnu sliku života, Mislim da je takvo mišljenje rezultat jednostranog gledanja. Po Rolanu, patnja | mučeništvo je okvir velikih života ,ali radost i optimizam njihove pobede probija ove okvire na putu ka neđostižnim visinama ispunje-

geovyoogovoepDePe0BREO OBD POO P9PO0PDPO000000000898O00999OOO9000DEOOOM,

PORODICA

Betovenovoj maksimi: »Radđost kroz bol«, kojom Rolan simbolično zavr”» šava monografiju o Betovenu. Istina je đa Rolanovi heroji umiru prividno savladani, umorni i na putu ka jeđnom novom traženju „daleko od cilja kome su težili: Tolstoi umire u= samljen, kao begunac od sveta i po? rodice .,kao čovek koji je odbacio ve= ći | bolji deo svog književnog dela, a Mikelanđelo na smrt izmučen trvenjima i nerazumevanjima, ostav“ ljajući mnoga dela koja su uzaluđ čekala dovršenje. Ali |e svaki od o• vih heroja „iako priviđno pobeđem, pobednik po onome što je đao svetu, svima. Betoven je! po Rolanu. natčovečanskim” naporom postigao najsjajniju pobedu »koju je ikađa izvojevao liudđski đuh: jeđan nesrećan,· bolestan, „usamljen i od bola sazdani čovek, kome svet uskra> ćui: rađost, sam stvara rađost, đa bi je đao svetu« a »cela Ttaliia je bila naslednica Mikelanđelova«, onog Mikelanđela koji se pred samu smrt tuži: »Bolestan sam nigde ne mogu da nađem mira«. Taj i takav herojski optimizam probija kroz Rolanove životopise heroja, pokazujući koliko se za istinski veliko đelo treba predamo, uporno, požrtvovano boriti, đa bi ono pored svih individualnih teškoća i bolova, donelo radosti stvaranja, radosti čovečanstvu za koje je stvarano, eivnmnšan,

Heroji Romena Rolana su aktuelni { u sadašnjem času. Dobro je i za čoveka socijalizma da pokatkađ pođe u posetu onim đivovima čoveštva i tvoraštva i udahne dah njihove neslomnjive veličine i pobedničke vedrine. Ovi uzori, opisani u tipičnosti njihovih „sredina jednom izuzetnom moći oživljavanja velikih duša jednog pisca i humaniste, zato nesumnjivo znače doprinos i duhu našeg novog društva. Zato treba pozdraviti ponovno izlazak „Rolanovih monografija o Betovenu, Mikelanđelu | Tolstoju kao koristan za našu · čitalačku publiku, sa željom da jedan ne mnogo manji umetnik od Rolana upotpuni galeriju velikih likova i drugim herojima uma, srca, · karaktera, „nasuprot „onim lažnim idolima totalitarizma koji se još uvelk uzđižu kao nova pretnja čove•

od veličine ovih uzora, i snage da može da istraje 1 pobedi u doba vrlo

„. — — –– —– I-- –– —–1T1T"n- m mm—IIv 1m—–– - ——z=-— TT5I—–- IJ I—IOŽŽ—

a: GBR

·drosti. U onom osećaju za mladićev bol kod Mandića se sukobiše dvije želje: boli ga i pomogao bi mu (ali šta svezan sivezanome može pomoći — to je kao kad b, slijebac od slijepca tražio da ga prevede preko rijeke), a s druge strane bi mu milo što je dijete popustilo i kao malo obeshrabrilo se, a kako se jutros junačilo. » -

Ne potraja dugo i brava oštro zareža na samici. Partizanima se učini kao da se vrala šama otvoriše, Zatvorenici podigoše glave i prema džepnoj lampi, nekako kasno upaljenoj, opaziše stražara koji ih je nešto pitao. Partizani, tek da se nešto kaže, nevješto i ugtručavajući se u isti mah rekoše odgovor koji ništa

riječi nikako nijesu skrojene za njihov glas ı pomi sliše da bi bolje bilo da ništa nijesu odgovarali kada ga ne razumiju. Soldat ponovo upita šta je onome što viče, ili im možđa nešto treba, a partizani, umjesto odgovora, samo poustajaše misleći da soldat naređuje da se spreme da ih nekud vodi. Krenuše da iziđu van, ali stražar ispruži ruku i pokrenu je dva tri puta gore i dolje — tek oni sada, prema svijetlu, razumješe da im naređuje da i dalje ostanu tu. od bljeska lampe nijesu mogli da vide njegovo lice, da bi makar po njegovom izrazu nešto razumjeli. On se vrati i zatvori vrata polako uvlačeći ključ u bravu,

Mladić ponovo opšova i onda snažno jeknu slično čovjeku koji ima neke neobične napade i soldat por novo upade unutra ponavljajući:

»Che fai?.. Che ce?.« (Šta radite, šta je?)

Pritješnjen reskim bolom mladić ne moga da istrpi već viknu na saV glas pruživši soldatu obje ruke:

»Ma šta zboriš kad te ne razumijemo, bog te ubio. Ostavi nas barem da se s mirom mučimo!..«

Talijan diže lijevu ruku prema ustima imitirajući nekog koji pije vođu i tek sada se partizani sjetiše da on pita da li su žedni, ali mu mladić ponov pruži ruke govoreći: ;

»Boli, sinjore, sinulo ti u glavu!«

Talijan sporo pronađe ključ od lanaca i popusti ih prvo mlađiću pa Mandiću. Ponovo zatvori vrata i tek poslije nekoliko minuta' čuše kako se on pribli| žuje sporim koracima, Pustio im je zrak unutra, a

onda ih pojedinačno izvodio na prag od samice i _ nakvasio im vođom natečene ruke, mrmljajući za sebe poluglasno i bez napora da riječi izgovori kako valja, pošto je znao da on samo sebe može razumjeti.

»Poveri uominil!« (Jadni ljudi)

Mandić nastavi da spava ne progovorivši Di 1 ječi, a mladić osta buđan i tamnički mrak sada Osjeti kao neki melem, pošto mu je Talijan popustio

nije značio: »Si, sinjore,« ali namah osjetiše da te.

TROJE KUPAČA

Ni kolajević:

Milivoje A [5

lance. Učini mu se da bi s manjim naporom mogao čak | sasvim da ih skine, Sada ne samo da su mu smetali nego tako labilne oko rana osjećao ih je kao nešto što ga na neki način prijatno golica i dalo mu se na misao Šia li je palo na um onom soldatu da mu popusti lance? TIlj su možda i njega negdje nekada vezali,, pa u njemu oživio oni stari bol i od svoga sopstvenoB slraha učinio im dobro? Ali čemu će mu ta misao ·~ svak; tamničar, baš ne mora ima*i led u grudima umjesto šrca? Neka se neki,i dobar nađe. Ali je Il; muguće? Sud mu bi žao što nije uočio da li taj solđat nosi crnu košulju? Pa dobro za i pod crnom · košuljom mora svaki da ima crno srce? I ta mu se misao ne dupnade ı posumnja da može neki okupalorski vojnik biti dobar, Sada više ne osjeća onaj bol i one zube laaca, a stranac Je mogao mirne duše da se šećka ispred samice čekajući smjenu bez da se uzbuđuje što mladićeve ruke kolju zubi lisice.

Oni Talijani koji su ih doveli ovamo krivi su za njegove brze zaključke da je sve jednako pod ovom crnozelenom prekomorskom unifopmom — da je sve otuda prispjelo bez srca i osjećaja, ljudi šakalske naravi i lisičije ćudi koji svoje slabosti i . ratne kukavičluke nadoRhnađuju sitnim pakostima i uživanjima u mukama zarobljenika. Jedan takav nesoj, nešto zakržljalo i čvormmovato što je samo iz daljine ličilo na čovjeka, (kako bi dobro bilo da se tome »ratniku« trag utre, inače bi se moglo dogoditi da izrodi neke bogalje od prirode koji čitavog života, kao i otac, neće znati da bi trebalo da plaćaju porez onim mjestima kuda prolaze) — i taj »junak« pljuvao ih je i tukao. Tukao ih je pesnicama i po svoj prilici da su ga šake zaboljele pa je onda upotrebio kundak svoga »mosketa«, koji će mu brzih dana visiti pust negdje o nekom žbunu crnogorskog sjevera. Poslije bi se smijao i tada ličio na žabu iz lokvanja i zarobljenicima se učinilo da možda priroda nije bila naumila od njega da pravi žapca, pa se na pola puta pređdomislila i napravila nešto nalik na čovjeka, Usput je puštao vjetrove kao umomo i prežderano kljuse pod tovarom uza siranu | pošto srpski ništa nije ra• zumjo, mladić mu je govorio:

·»Nazdravlje, tetkina*) junačinol«

Uostalom, šta bi to bilo kad bi se pojednačili ljudi — neko se ponosi glavom, a ovaj tetkić što nam ga je kraljica Jelena u goste naoružana Uputa zadnjicom. Bilo mu se dosadilo to konjsko podyražavanje, pa se je jedanput smjelije okomio na Talijana i osormo mu rekao:

»Muzikaj, majkoviću, sad od bijesa, ali bih te

*•) Po kćežki kralja Nikole — Jeleni.

— 11 —

rađ vidjeti kad s njom (zna se čime) počneš da pjevaš od straha. Žalosna ti mama, ne znaš da je malo ko ovdje došao nezvan i naoružan, aa otišao zdravih gaća!«

Oni ostali su se cerekali kao djeca koja se dosa• đuju, uzvikivali nekakve samoglasnike kako se nigdje ne uzvikuju ı mokrili na svaki kilome:ar. Jedan je iz fišeklije vadio sir i jeo ne dajući ostalima, a onda su se svi skupljali oko njega i počeli da se otimaju uz glasan smijeh, j

Tada Mandić ništa nije govorjo, valjđa zabavljen mislima kako je zapao u ovu, po njega, kobnu situa=ciju, a mlađić je glasno govorio više sebi nego Talijanima: 1

»Pazi, ti molim te, oni koji trebaju fišeklije nose municiju po džepovima i suknenim torbicama, a onl wo im ne trebaju dali su im da u njih meću sir. U ratu«?.. .

Nije mogao da shvati kako ih nije stid. .

»TPome da na glavu staviš kokoš ili perjanicu više će se obradovati kokoški.«

Bi mu strašno muka i sramota da je dočekao da ga sveže ova kontrakokošija vojska.

Jedan od njih je umio da mauče kao mačka i da ciči kao slijepo štene, drugi je kriještao kao kreja i rikao bolje od ijednog cuckog magarca. Mladić sa slašću pomisli, kako je možda šteta što ovo nijesu ŽivOtinje. Da nose njihov oblik bili bi od koristi, ovako je gola šteta što hodaju po zemlji.

Jedan koji je lijepo i graciozno pjevao neku juž• njačku pjesmu nalazio je zabavu u tome da partizane bocka iglama, a to je što je zanimljivo radio s nekom polnom strašću. Talijan nikada nije jače 'upirao — sRMm0o je bockao tek Toliko da igla takne kožu, a satima mu se to nije dosađivalo. Drugi šu mu se smijali i uživali u njegovoj upornosti. Manđić je trpio oguglavši bol i nastojao da zaboravi te, više ode muke, a mladić nije mogao da istrpi, a da ne

aže: .

»Vala kađ bih ja tebe uhvatio kao što si ti mene

— ja bih te odjedanput ubo za uvijek. Mo sad sve

jedno, bodđi, bodi, naći će se neki koji će tebe pobolje ubosti. Toga ti neće faliti, sa šiljatim stvarima sigur=no ovdje nijesmo siromašni.,«

Mladić gleda komandira kako ga onaj sićušni Talijan bocka iglom i ne može da razumije da se ovaj njegov komandir tako preobrazio: čak bi rekao da

· se i fizički promijenio.

U ratu, kad razoružaš čovjeka koji je sav bio

skrojen za oružje, pa ga ubrzo poslije toga vidiš ra · spasana, obezoružama | &vezana on tada liči na starog

I nja smisla ljudskog života, kao po

_ — IKLRL RL LBEEOIŠoM. . JRKJE. i MV “

· nije umio da ih veže ni da ih izgladnjava kao oni

čanstvu.

OON

olinjalog vuka u proljeće koji nema nađe pa ni koristi da dočeka iduću zimu.

Bar ako su mu ruke svezane usta mu još nijesu okovana — mogao bi da kaže koju hrabru riječ, ali se i to u njemu ugasilo. Nekada su mu tako dobro stajali revolver i bombe oko pasa, a sađa liči na pokislu kokoš, Da je manji mogao bi se nekako i pogleđa'i, ali ova razoružana ljudina prosto ti iđe na živce kad ga vidiš. Ko bi znao da li se kaje što nije poginuo | šta misli sada? Znači, ima još nešto nad čim moć Partije ne stoji: slabost čovjeka... Šta je bilo: na jednu stranu je metnuo Partiju, a na drugu svoj život i eto pretegao taj slabi život! A da li bi zaista život pretegao da je znao da će jednoga dana biti ovakva nula među naoružanim nulicama? On. tu nikako nije načisto, i skrenuo je glavu na drugu stranu da ne gleda svoga komandira kako umoran i izmučen hoda preko crnogorskog krasa ispred jedne falijanske patrole koja prije tri mjeseca za njegovu hrabrost nije pretstavljala ama baš ništa. Četa pod njegovom komandom čak ponekad nije imala potrebe ni da puca na njih, jednostavno bi ih zarobila bez puške i noža i nastalo bi ono mučno i šaljivo, a istovremeno i do• sadno asimiliranje srpskog na talijanki jezik:

»Vi nas volere macare, a mi vas prije vatare (uhvatili).« i

Poslije bi se đugo smijali tim kovanicama i jedni druge opominjali da paze da ne »prenauče« ovaj strani jezik,

Svi su znali da kažu »no« i »si, sinjore«, »ammazzare«, »bono«, i »no bono«, »fucjle«, — uglavnom ome riječi koje se u ratu tako mnogo upotrebljavaju,

I sjećao se kako bi Talijani brzo naužšili da kažu srpski kako su, bezmalo, bili svi od Adama i HEve pečeni komunisti. Komandir je bio slab prema njima,

njega danas. Mladić se sjeća da mu je jednom prilikom pobjegao čitav vod, Poslije se opravdavao da to nije uglavnom velika šteta, pošto vod Talijana ne znači mnogo. :

. _Muladić htjede još da razmišlja o svim tim događajima, prijatnim | ružnim koje je ostayio ne baš davno za sobom, ali mu nit misli prekide neko potmulo zabomaganje i kapi žute, bljedunjave zore OrOsiše Dpro> zopčiće kroz koje su partizani sinoć vidjeli omu zvijezdu kako se prolila na svom kratkom putu.

Kad je avanulo zatvorenioima — novajlijama učini se prljav i neobičan onaj pedalj zore koji im je mamio oči krož rešetkast prostor. -

»Pazi molim te, — dalo se na misao mlađiću, čudnhovata stvar — čak se i zora može utamničiti i nju su počeli da dijele kao oskudno trebovanje. Bez nje bi

\