Književne novine

a

.—

BROJ 63

Ljubo BABIĆ

XXVI BIENALE

(Venecia, početkom avgusta 1952)

Dostaju li same riječi, da bi izrekle, naznačile i utvrdile onu sunčamu igru što preda mnom drhti između čamnih bokora zelenila pored ovih laguna? Kako đa se rečima zahvati frepetljivo srebro u letnjoj vrućini, što izmiče na zamagljenom neboskilonu ispod kKristalne kupole neba? Lijeno se njišu nada mnom lepeze lovora i klena. Tamne se, podaju okvir sivilu daljina, I nisu to možda one daljine što ih umorna mašta nostalgično izvija u crnini besanih noći, već su ovdje preda mnom fe daljine pod kapom nebeskom. Sudjeluju u sunčanoj igri što se raspela i potegla živa čitavom prostranošću. Živi sila svijetla, povezuje daljine i blizine, i sliva sve u jedan jedinstven, drhtaj. Treperi vizija. Prožimlje sve kao da su se sva osjetila rastvorila da zahvate taj sveobuhvaini drhtaj, da se usklade njegovim ritmom, te da upiju u'sebe mirise, zvukove, okuse, M“ičuć citavom puili taj živi nemir, to uzbudljivo treperenje. Miriše svijetlo more, dah mu. je gorak. Tiho šušti i šumi granje, plaze na tlu ljubičaste sjene, što ih je rodilo svijello, Kroz srebro puzaju siluete brodova, štropoću njihovi možori odavajući svojim čas jačim čas slabijim pućkanjem zakoprenjene daljine. Zrake svijetla tiču sve, crveni se put isto onako kao što se crvene koluti što kruže okolo, kad silina tih zraka, tog svijetla spušta moje vjeđe. Sred njih titra krugom uzavrelo crvenilo. I kad se ponovno raskrivaju vjeđe, zaostali se orveni koluti miješaju sa srebrom slike. Oni dalje kruže i srebro treperi, a boje to je sunce, toplo i neposredno upija svijest i tiče davna sjećanja. Gledao sam ovo zelenilo u »Giar-– dinima«, kad je još bilo maleno i šnbo. Gledao sam ga još kad su ga sadili raj vijetkih golemih sfabala. Kroz to vpnijeme omo se razraslo dok su generacije prolazeći im drvoredima unodile svake druge godine svoje slike, kipove i crteže, svoja umjetnička djela, svoja vjerovanja, i svoje iluzije. Koliko se izmijenilo već ovdje slava? Koliko tisuća i tisuća platna prošlo je ovim prostomri= ma? Prolazilo i prošlo, i prolazi ove godine. Sve su te fisuće plaina u ruhu majraznovrsnijih »izama« nastajale da na svojim površinama uhvate svijetloss, da zaustave meprekinuti tok same životnosti, te da ostvare novu prirodu — umjetnost, Kakovi su sve rukopisi i kakve su sve tehnike slagale boje šarene duge, da bi na male i velike površine ostvarila se svjetlso:? Svako od tih tisuća plabna mnosilo je svoju sliku svijeta i na svakoni se tom” platnu ponovo rađala svjetlost. Nastajao je novi izvor svjetlosti. Ta rađanja bila su mučna, obično rađala se na protusloviju. Koliko je #u među tim šarenim „slikama bilo protuslovija, napora i muke? Koliko je bilo nesporazuma? I kako je malo bilo u tom „ogromnom broju onih pravih likovnih vrednota? Koliko je tu ovim drvoredom prošlo jednodnevnmih slava i jednodnevnih uspjeha? »A kako slava i bez slova dugo »Živi«, ovdje je bilo više slava koje bez slova nisu mogle živiti, jer je bilo Vviše slova nego istinskih pravih slava. Više od pedeset je godina prolažila ovdje revija internacionalne umjetnosti. Tko sve nije na Blenalama sudjelovao? I pojedinci i čitave skupine. Mali i veliki. Slavni i neslavni, jedni i drugi danas zaboravljeni. Talenti i geniji, modni umjenici i međiokriteti, fanatici umjelnosti i račundžije. Svi su oni prošli tom revijom na lagunama. A kad se pokazalo da ova revija savremene umjetonsti godinama postaje sve manje privlačiva, to su se toj reviji stale sve više pudodavati retrospektivne izložbe, da bi one podigle zhačaj Bienala. Ukoliko ne bi privlačila savremena umjetinost, %o bi privlačila djela „pređašnjih perioda. Ta se praksa još uvela između dva rata, i bilo je kroz to vrijeme u sklopu Bienala priređeno mnogo vrijednih i vanrednih kolekcija retrospektivnog karaktera. Tako su bile priređene kolekcije evropskog portreta, pa evropskog pejzaža. Na taj su način upravo te retrospek“ivnoe izložbe podigle Bienale i u značaju i u Dprivlačljivosti. Prije dvije godine, 1950, bio je »dan« čilave te velike izložbe Konstable (constable), s velikom kolekcijom, što ju je priredila Engleska iz svojih privatnih i državnih zbirki. )

Ove godine su tako sastavljene kolekcije Goje i Koroa (Goya i Corotsa). Te su i najviše privlačive na čitavoj izložbi. Dvorane u kojima se nalaze redovno su pune posetilaca. One druge, naprov, redovno prazne. I čini se kao da se veliki broj posjetilaca jureći kroz dvorane savremene Mumijelnosti spasava, da bi došao što prije do Goje ili Koroa,

Kamij Koro: ALBANKA (

Kao i ranije, izložba obuhvaća golovo jednaki broj izložaka. Za "ava dva mjeseca broj posjetilaca je nešto veći, nego prije dvije „godine. Prema mojoj ulaznici početkom avBusta bilo je posjetilaca prosječno oko 10.000. Kad je poznato da je Venecija prepuna i da u nju pristižu dnevno nekoliko tisuća stranaca, tad je broj od 350 posjetilaca na dan Vrlo nizak. Ta se brojka čini još nižom ako joj suprotstavimo broj posjetilaca sredovjekovne umjelnosti, priređene u Zagrebu u prva dva mjeSeca, koji se popeo na 70.000 Kao svake parne godine, tako je bilo i ove, mnogo galame pravdanja i dis-

'kusija uokolo Bienala, iza kulisa i na

samoj sceni. I ove je godine Širiko (Chirico) priredio svoju posebnu izložbu kao i prije dvije godine nasuprotb Bienala. I ovog se godišta majstor Širiko naslikao pod velikim šeširom, samo se nije potpisao kao prije dvije godine na Svojoj „slici »II plu grande pilore« (najveći slikar). Ni ove godine ne izlaže Rusija, muski paviljon „zarastao i Oromuo, zabit starim daskama, čeka. Iz sOVjetskog bloka izlaže jedino Poljska. Mađarski je paviljon na po razbit, izgleda kao bombardiran. U češkom paviljonu izložen je divizionizam. U rumunjskom izlaže Meksiko i Gvatemala. Po prvi put izlažu Argentina, Bolivija, Brazilija, Kanađa, Kuba, Japan, Gvatemala, Norveška, JuŽžna Afrika i Švedska. Godine 1948 sudjelovalo je 14 država, prije dvije godine 21, a ove 26. Novi paviljon je sagraila država Izrael, sasvim u blizini amoričkog paviljona, Podigla

Ante Motika:

je i novi paviljon Švajcarska, ona se povukla iz udaljene zone sa Ootočića Sv. Klene, te je gradila svoj novi izložbeni prostor ik Kraj samog ulaza u Blenale. Svoj je stari paviljon prepustila Egiptu, tako da je Jugoslavija dobila novog susjeda.

Sagradivši Svoj novi „paviljon, Švajcarska je uspjela ostvariti upravo uzor isi guis — model, kako se imadu u savremenom duhu ovakovi izložbeni prostori podizati. Sav paviljon zajedno sa izlošcima čini jednu povezanu cjelinu. Izlošci postali su sastavni dio same gradnje, napose to vrijedi za skulpturu, dok su slike gotovo isto tolko uklopljene u samu gradnju, a grafički listovi logični su dio čitave cjeline. Arhitekt koji je to projektovao Bruno Đakometi, vodio je o tome naročitu brigu da svaki izložak budđe već po svom postavu na pravom mjestu, da sa drugim izloškom Sstivoni u ispravnim Odnosima skladnosti. Od poda, zidova, stropa do stolica, sve je tako projektirano sa povezanim vrtom, da je upravo ostvaren uzor savremenog načina izlaganja. Izlažu samo iri umjetnika. I to Probst, koji ima u sebi nečega seljačici snažnog. Volumene njegovih likova modelirala je spretna ruka čovjeka, koji znade i osjeća šta je skulptura. Iso takvi znalački majstor je Gubler, koji slika velike likove ugođenom i čistom paletom. Tenđencija je monumentalnosti očita, on se čini kao neki nastavljač Hodlera koji umije da interpretira sunčano svijetlo kao najosetljiviji liri (Zimski pejzaž, kopnjenja snijega). Treći je Fišer (Fischer) izložio među apstraktnim · ortarijama ilustracije La Fontenovih basni, koje su vanredne i daleko bolie nego one razvikane a brutalne ilustracije, M. Šagala istih basni. ;

U njemačkom su vaviljonu izložene slike i crteži predratnih njemačkih ekspresionista, koji su se ujedinili u grupi »Die Brucke« i bili neke vrste njemačkih »fovista« godine 1905. Premđa su se pošlije razišli i

svaki je pošao svojim putem i bili mačajniji i bolji, to je inak profesorski znanstveni izbor pokazao djela, koja ne pretstavljaju ni Kirhmnmera (Kirshnera) ni Noldea, ni Hekela (Heckela),' a ponajmanje · Pehštajna (Pechstena) u najboljem njihovom djelovanju. Mnogo bolje je pretstavljen kipar Gerhard Marks (Marchs), koji svojim djelima nastavlja .solidnu i konstruktivnu skulpturu Geo rga Kolbea. Među ostalim izlagačima izlaže i Unold, prijatelj Kraljevića i Becića. Tako se izmjenio, da ga ja teško prepoznati.

U engleskom paviljonu sve je apstrakcije, i skulptura i (&slikarstvo. Grahama Soterlanda (Sutherland) još zadržava. koji taj oblik iz prirode, isto to radi i Edvard „Wadsworht, prvi kubista Engleske, ali zato kipari svi su od reda majstori što Svijaju lim, rastežu bronzu i vežu žice, ali ne stvaraju volumeme i mase, »već je njihova umje“nost bliza nervima, sva nervozna i sva napeta.« I prema riječima. H. Rida (Read) ovi engleski kipari dali su kiparstvu što ono nije nikada imalo: a to je tekući linearni kvalitet. Prije dvije godine na istom mjestu nije bilo istina takvog tekućeg linearnog kvaliteta, ali je bio vanredni Konstabl u jedinstvenom izboru!

Francuski je paviljon pun protuslovlja. U kiparstvu Bourdele i Lipšic (Lipchitz) i Rišie (Richier). Predgovor kaže da su tu tri generacije i tri.tendence, ali ne kaže to da se te tri dendence potpuno niječu. Duhoviti Difi (Dufy), koji je dobio prvu ovogodišnju nagradu, dominira pred Ležeom (Leger) izlažuči čitavu Ve-~

MUSLIMANKA

liku kolekolju svojih svježih, šarenih i živih platna. Od drugih se izlagača ističe Moris Brijanšan (Brianchen) i Densaje (Desnoyer), a od najmlađih Andre Mino (Minaux) i Pol fiebejrol (Rebeyrolle), ovaj DOtonji velikim platnom »Interijer radionice«. U Grafioci su prvaci i Andre Žakmen (Jaquemin) i to ne samo u francusikom paviljonu, već i ma čitavoj izložbi. Sasvim se čudnovao doimlju slike francuskog i talijanskog divizionizma. Sve se te značajne slike poznatih imena kao Sera=a (Serurat), Sinjena (Signaca),, Krose (Grossa), „Riselberga (Russelbergha), Seđantinia, Previatia, Puelligze, Bočinia (Boccinia), Sarre, Severinia i drugih danas čine kao đa je po njima pala prašina. Nekud su izblijedjele, kao da su izgubile svoju živu snagu, prije nepunih 50 godina značile su te slike jedino i veliko osvajanje svijetla i sunca na znanstvenoj osnovi. :

Danci su izložili samo 5 kulpkbure, jer one tri jedine slike ostale su u

toj zbirci samo neki ukras, Nnjihovi .

skulptori nisu ni akademici ni apStrak“ni, oni nastoje biti peki realiSti što polihromiraju · Svoje oblike. Američki skulptori su naprotiv po svemu druge Vrste. Na čelu ini je Aleksander Calder. Crta žicama, na Žice veže lim, šali se, on je humorista. On stvara neke velike: fantastične igrače — »le jou-jou est la premiere initiation de l' enfance š | ari«. Sve je to sasvim razumljivo, samo nije vjerovatno da je Calder dijete i to naivno.

Među amerikancima ima i, jedan Japanac Yasno Kuniyoshi. On je za vrijeme rata slikao propagandne plakate, a sad slika simbolične slike i pripovjeda o konjima bez glave. Među ostalim izlagačima naročito se ističe Edward Hopper, Impresivno upravo jezovito slika ulice američkih gradova.

Kraj Amerike je paviljon Izraela,

u kome izlažu trojica izlagača, u mji-

KNIIŽEVNE: NOVINE:

ma se očituje, prvo, egzotičnost biblijskog kraja, drugo, neka teška almosfera i, treće, nastojanje da se bude u svakom slučaju savremem, Marcel Janco bio je dadaist, a uselio se iz Rumunjske. Iz Poljske je došao Manady, dok je treći pionir, isto iz Rumumjske došao u novu svoju domovinu. U grčkom đpaviljonu izlaže »De Stijl«, To je organizirana katedra s primjerima apskraktne umjetnosti. Drže se i pre-

davanja. Jedna je od parola i ova:

sveati kvantitet prostora na kvaliteb boja, zamjemili ocosobemost oblika sa neosobnom formulom. Poslednji cilj je isključenje tragičnosti, kako kaže Mondrian itd. Sve te parole izazivaju dojam da je ovdje na djelu prerušena stara metafizika, koja pobija realnost inženjerskim ravnalom i šestarom, sve u ime jedne pravovaljane umjetnosti!

Kraj tog novog umjetničkog katekizma odmah se nalazi poljski paviljon. Naravno, ovdje sve je ma liniji socijalističkog realizma, kakvog smo imali prilike vidjeti prigodom yvuske izložbe u mašoj zemlji. Između poljskog i egipatskog paviljona nalaze se izlošci muramskog stakla, koje vuče još svoju tradiciju iz Srednjega vijeka. U egipatskom se pavi= ljonu može pratiti kako se odražava evropska mumjetnost na blizom Orijenitu.

Moram «iskremo priznati da sam poslije ove dosta mučne peregrinacije, u našem paviljonu ·7odahnuo, Po svim tim prostorima, koje sam prošao svuda je bila galama, Deru se boje, kriče i nadmeću se. Sve je puno protuslavilja i nemira. U jugoslovenskom paviljonu svega toga nema. Slike se i ne pobijaju, i tim Is ključuju. Iza sve mazlike koje postoje između fih alika, mema onog oštrog protuslavlja, što se moglo u drugim prostorijama primjetiti. Kad

„svi viču ı jedmom velikom skupu, „tada ona skupina, kako god bila ma"lenma, koja mirno govori i dobro go-

vori, svakako upada u oči. To se dogodilo i u Veneoiji. Naša skupina je mesumnjivo zapažema i dobmo primljena ispred mmogih drugih. To je činjenica. Isticalo se mnogo naše slikarske kvalitete, o skulpturi se nije mnogo govomilo, kao da nije zapažena. Isticala se mnamočita mwafimiranost pojedinih izlagača, poneki je kritičar smatrao fo i minusom, ali se odmah makon te primjedbe ispravljao da je ovogodišnja jugoslovenska izložba u cjelini daleko bolja od one prije dvije godine, Glavni tajnik izložbi, taj diktator Bienala PaJNucchini isticao je, da je u čitavom našem skupu ponadjbolji Milosavljević, dok su opet moji znanci Slikari isticali Stupicu i Motiku kao najzanimljivije slikare u našoj skupini. Imali su sigurno i pravo, likovno je ipak najskladnija slika Stupičina: ono malo platno što mosi ime »Jasmin«; a od Motike, kapriciozno platno koje prikazuje »Muslimanku«. Na tom je liku mnaročita likovna draž.

Do našeg je paviljona Austrija i u njemu davno poznati grafičar svijetskog glasa Kubim. Još je ma oj slrani i Meksiko, koji je ove godine izložio samo grafiku. U velikom talijanskom paviljonu nađoše mjesto strane skupine izlagača iz Argentine, Brazilije, Kanade, „Kube, Bolivije,

Južne Afrike, Japana, Norveške, koji se inspirišu svježim „bojama svoga folklora, zatim, konačno,

Švedska. O svima ovima ne bih imao nešto maročito reći, ali moram reći, da nisam nigdje toliko razočarenje doživeo koliko pred slikama Kokoške. Da li je to moguće da slikar Kokoška, slikar onih sjajmih portreta, naslika onaj nemogući 'ripČik »Prometeja«? Isto tako odbija kolekcija Santina, ali zato i osvaja veliki Kore, uvijek ponovno svojim čistim Kmistalnim „nebesima povrh ugođenih. bregova i šuma. Osvaja taj njegov prigušeni ton iz kojeg bljeska svjetlost kao ma kakvom biseru. Njegove boje zrače svijetlo, ispod epiderme njegovih slika ključa život. Takva je ona nadasve vrijedna slika »Albanke«. Takve su vedute iz Italije i Prancuske. U svim im nezaboravnim platnima Koroa pogođena je prava mjera i sklad je ostvaren prozračnim i jasnim tonalitetima profinjene palete.

Retrospektivne su izložbe i najveće skupine one domaćina alijana. Izložbu piemonieške pejsažiste XIX stoljeća zatim kolekciju | Zandomeneghia (1841—1917) koji pripada u neku ruku Krgu Degesa. Nesumnjive Su njegove vrednote likovne u finim pastelima koji su zadržali svu svoju živolnost. Ostali izlagači razdijeljeni su na skupine. U glavnom pola na pola. Apstraktni šu jedma, a drugu polovicu čine Svi ostali, koji su još toliko zaostali da prikazuju objekte iz realnog svijeta!

Među tima tvore prvu skupinu već priznati majstori ,ali koji izlažu samo svaki jednu sliku, To su Pisi, Balla, Bartolini, Campigli, Cađorim, Carra, Funi, Morandi Tosi, Tozzi,

Goja: KANIBALI

Semeghini i još neki. Pod kupolom su na početku, ali im je damo na znanje da su suvišni, jer progresivnim elementima treba mjesta, a oni nisu više važni, oni su amtologija. Ni stari Carehna nije bio pošteđen od te predsmrine počasti, ali on je odbio sudjelovanje. Počasno mjesto ove godine zauzima Cagsorati sa čitavom svojom kolekcijom od 936 slika najnanijih i omih u kojima je Casona!ti evolulrao prema modđemijem shvaćanju. Slikao je i slika još uvijek stilizirane figume. Za mjim i oko njega dolaze pojedini uzvanici sa pet rađova. Otome Rosai ima punu kolekciju od 60 i više radova. Teško je dokučiti zašto je upravo on toliko zastupan. I sad se ređaju uzvanici i oni žirirani u Č#dgustim skupinama. Pravog pregleda nema, bezbroj slika, bezbroj slikara, koje tu i tamo prekidaju kipovi i čitave skupine skulptura. Mnogo imena: Tamiluvi, Viviani, Mandelli, Vagneti, Pirande1lo, teško ih je sve i pobrojati. Držeći se rasporeda Herberta Reada, tu posšoje: 1) buržuji umjetnici akademskog načina; 2) revolucionarci, i 3) funkcionaliste, Slijede u čitavom nizu od 36 prostora na stotine i stotine slika, i skulptura, i grafika, Tko da se u tom metežu svih mogućih načina pravo snađe? Preobilije protuslovnih izraza mora u svakom slučaju izazvati kod većine posjetilaca mučni dojam. Da je Samo polovina svih slika, bilo bi previše, a kamo li, kad ih je toliko! Naprosto, posjetilac otbupi i ostavlja mrzovoljan čitavu priredbu. Premda u toj masi mora se priznati ima i takvih djela koja nisu yzaslužila da potonu u obilju prosječnos'i. Domovina Rembranta i Vermeera izlaže u svom paviljonu samu apsbrakciju. Ovi Holandezi, čini se da muziciraju ponajviše na krajnjoj ljevici. Do mjih Belgijanci nisu takvi ljevičari, oni su još uvijek Slgamri objektivnog svijeta. I mora”se istaknuti da su ovi upravo'od svih talozvanih ekspresionista na ovoj priredbi ponajbolji. Tu je izvrsni. Floris Jespers sa svojim »Kermesom«, Hubent Malfait u svojim zamimljivim figurama i poznati narativni Tutgart. Pred svima njima je Constant Permeke, sa čitavom Svojom Kolekcijom. Uz Ensora, on je pravi i veliki pretstavnik čitavog gibamja. Momumenšalan je i izražajan. Snažan u zahvatu i jak u boji, značajnu izložbu pokosila ga Smrt i time je jedan od velikih likova. današnjeg evropskog slikarstva mesiao sa likovne scene. Do ovih pogitivnih ekspresionista, odmah pri ulazu, nmalazi se španjolski paviljon. On sigurno ne bi bio privlačiv, da u sebi ne krije nekoliko slika Goje. Čitava Bienale ove je godine upravo tim slikama dobila ovaj majjači akcenat. Tu je izložena Maria Lujza u žutom kostimu, tu su oni klasični portreti kao što je portret Bayeu-a, pa Cabarris-a i Satue-a. Tu &u.i Kanibali i onaj divni porimes Mamianita. Jedam komad ljepši od drugoga. jedan likovno vredniji od drugoga. Svijetlo „upravo zrači iz tih dragocjenih plana, a one duboke tamne boje prožete su tim počelom. Svjetluca živo halja na Mazniji Lujzi, dok boje palucaju u žučoj svili, a put smežurana staračkih lica i. ruku prosijava Život. Magija slikarstva dana

je na tim platnima. To nisu ni opi-

si, ni pričanja, ni odrazivanja, već

je to puna interpretacija. Među te mrlje Wtari je gluhi majstor &shvaMio i zadržao živi tok i taj traje i struji sa tih čuda slikarstva. Ako ništa drugo, a ono tih nekoliko slikarskih dragoojenosti daju pravo priređivačima kad vrde da je ovogodišnja priredba Bienale uspjela.

Tek pređ OVU.

· STRANA 1

KRITIKA I KRITIZERSTVO (Nastavak sa treće strame)

na esejistika i publicistika« nije toliko uskogruda da ne dozvoli da slu= ži kao potpuni i jedini mogući primeri! U tome je »pozitivan« doprinos Mišićevih negacija, Dakle, ako išta ono je zacelo više nego utešno i korisno. po našu literaturu!

Ne bi bio moguć ovakav stav da ne izvire iz druge odlike Mišićevog me= toda. Mišić voli proizvoljnost, on je »impresionist« i zato mu je moguće da se lako i elastično kreće u neodre-

. sada Se ostetički sudovi svedu na neposrednu impresiju sa pokušajem negacije racionalnog, tada je kritičaru sve dozvoljeno i sve mo guće. Još je stari opat Dibo govorio o »šestom čulu« kojim primamo lepotu umetničkih dela. Mišić je razume se bar prividno daleko od ovoga naivnog senzualizma; njegov »impresio= nizam« je složeniji i »moderniji« i svodi se u stvari na princip podržavanja i traženja umetničkih kvaliteta u onome što je, bar u nameri, što dalje i suprotnije kontroli racionalnog. Drugo je pitanje da li je ovaj estetički princip iracionalnog kao osnovne umetničke vrednosti logički moguć; on bar omogućuje potpuno proizvoljne asocijacije i klasifikacije, kao što je povezivanje poezije Riste Ratkovića sa strujanjima u francuskoj književnosti, olako stavljanje Valerija uz Apolinera itd. Kritikujući Ratkovićevu poeziju Mišić će, valjda, i jedino na osnovu svojih impresija, tražiti i naći dva pola modernog poetskog govora koji su ustvari daleko od toga da budu zaoštreni do profivurečnosti, već samo predstavljaju razne vidove jednog u osnovi istog traženja novih izražajnih mogućnosti. Ali su zato »nadrealisti i ostali« učinili da je poezija »povratila svoje prevra*ničke impulse i magiju otkrovenja, svoju dublju misaonu, moralnu i saznajnu funkciju i zbog toga iz današnje perspektive njihov značaj ukazuje nam se kao nesravljeno veći«.

Mišić će nam verovatno jednom objasniti »magiju otkrovenja« nadrealista. Zanimljiviji je metod kritikovanja Ratkovićeve poezije, koji se kreće linijom »nesigurnih Rklasifikacija« i negacijom jednostavnosti u književnosti. Po Mišićevom mišljenju između pojma jednostavnog i pojma praznog u književnosti „postoji samo jedan korak. »Impresionizam« njegovog tipa zadovoljiće se samo što mutnijom emocijom i izrazom, jer jedino tako se stiče utisak da je hladna i ukočena racionalnost pobeđena. Da bi najzad dokazao bezvrednost ovih pesama, on ·će ih prosto porediti sa francuskom književnošću potpuno ispuštajući iz vida: da: je Ratković. naš pesnik, i to pesnik jednog određenog doba koje ima svoj određeni literarni izraz Uu onome što se naziva socijalnom literaturom. To nije bitno i zanimljivo za Mišića;. krećući se po talasavom ritmu svojih utisaka i emocija, ne obraćajući nikakvu pažnju na pesnika i delo koje kritikueje, oh će se zadovoljiti nekim malim efektom, izne= nađujućom paralelom i proizvoljnim odredbama. Za dokaz svojim tvrđenjima, on će isključivo odabirafti slabe tekstove koji imaju veoma malo veze sa umetnošću, beskrajno će nizati slaba mesta, prazne fraze, citirajući ih na način koji zamara čitaoca i ne govori ništa o pravoj “Vrednosti \kritikovanog dela. Takav metod ustvari više govori o kritičaru nego o kritikovanom delu. Njegov metođ već u svojim osnovama počiva na nesta= bilnim postavkama »iracionalističke« estetike, pa otud realizacija tog: me= toda nije sigurna, već u tesnoj zavisnosti od trenu{fka, slučaja i ćudi kritičareve. A. sa ćudima nije prijatno imafi posla. i

I najzad, sve Mišićeve kritike pisane su izvanredno nehajno, sa: visine koja je smešna, tonom omalovažava= nja koji nikako ne ođgovara rasplinutom sadržaju i idejama kritičara. Na takvim visinama vazduh je veoma razređen, rekao bi čovek prazan, te= ško se diše i potrebna je maska i kiseonika i strpljenja da bi se izdržalo do kraja. Prateći misao Mišićevu, iz= rečenu sa tako i toliko samouvereho= sti i prezira, i sa te razređene visine, čovek zaželi malo čvrstine, sigurno=. sti i normalne ljudske skromnosti. I malo kritike, a ne kritizerstva,

Zoran GAVRILOVIĆ

Milivoje

Nikolajević: SUNČANJE