Književne novine

MEDUNARODNI KOME NTAR * piše: Predrag Milojević _ zabranjeno. To će učiniti ak

ova neizmerna energija biti

z. 2. Doći će, m

upotrebljena

h

oraće doći dan kada će upotreba atomskog oružja biti cija i svest slobodnih naroda. Tada će

u mirnodopske svrhe

Stremljenja našeg vremena

EMA sumnje da je konflikt zbog Formoze umnogome pomu-

tio optimističko raspoloženje s kojim se ušlo u nOVu BOdinu. Ali uprkos novih povoda uznemirenju, na održanje mira ne gleda se s pesimizmom.

Šta je to što drži veru u celishodnost mira?

Pre wWvega ojačano uverenje u besciljnost rata. Dva poslednja rata naročito su poučna u tom pogledu.

Pouke Koreje i Indokine Koreji i

patovi u Indokini ostaće značajni za istoriju ne mo žda toliko po tome kako SU počeli, već po tome kako su prestali. Jer prestali su takoreći sami od sebe — nije Više bilo smisla voditi ih! To je kao kad partneri u šahu igraju na maf, pa završe partiju sa pat. Koreja i Indokina služiće, verovatno, kao primer ratova koji misu dokonŽexmi wa bojnom maolju mobedom jedne. strane nad drugom, već za konferenciskim stolom, odricanjem od pobede obeju strana. Kao takvi, oni su skloni da dejstvuju mirotvorno na potstrekače rata. Jer ratovi se izazivaju da bi se dobili. Ako u novima nema pobede ni za koga, neće biti ni volje ni kod koga da se oni vode.

Zbog toga, ratovi u Koreji i Inmdokini mogu, u malom, da posluže kao putokaz kako će izgledati rat naveliko, ako do njega po nesreći dođe. To će biti rat u kome neće biti pobednika „već samo mpreživelih; rat koji se neće voditi protiv Nemaca ili Rusa, ili bilo koga drugog naroda ili grupe naroda, već protiv čo-

Izgledi za razvoj Suvuelshe sSiluacije u ovoJ godini

veka kao takvog — rat alo- nutar svake od njih, a koje

malan, totalan i globalam.

Tu skoro, Robert+ Openhajmer izjavio je, da je danas sasvim u opsegu praktičnih tehničkih mogućnosti proizvodnja hidrogenske bombe, čije je dejstvo 25.000 puta veće od dejstva atomske bombe bačene na Hirošimu. Jedna takva bomba dovoljna je da uništi pola Evrope — i celu evropsku civilizaciju. Od Potopa, kaže Bertrana Rasel, čoveku nije pretila veća opasnost. Smisao ratova bio je dosad u tome što su oni rešavali ili se verovalo da rešavaju probleme koji u miru nisu mogli da se reše. Poznati teoretičar klasičnog rata, pruski general Karl fon Klauzevic pisao je još pre sto godina da je rat »produženje pclitike drugim sredstvima«, tojest ubojnim. I politički Gordijevi čvorovi sečeni su u prošlosti mačem, Ali mačem se više ne mogu da seku; mač ih naprotiv još više zapliće. Niko pametan ne veruje danas da se novim ratom mogu rešiti problemi koji su proizašli iz prošl-g rata i Oopterebili sadašnji mir.

Prema tome, ako se međunarodni problemi ne mogu više rešavati putem rata,.onda se, po logici stvari, njihova rešenja moraju tražiti putem mira. Istina, logika nije ono što jiedino i najviše odlučuje u političkim zbivanjima, ali u ovim našim sadašnjim, ona se ipak sve MUupornije nameće. Tako je u DOslednje vreme uslovila izvesne promene koje su otvorile nove izglede za razvoj međunarodne situacije,

Sovjetski „novi kurs“

NI EDNA od najznačaj-

nijih promena je nesumnjivo »novi kurS« SOVjetske politike. Mnogi, istina, uporno dokazuju da se u SOVjetskoj politici ništa osnovno nije izmenilo, da se ustvari promenila samo faktika a ne i strategija, forma a ne i sadržina. Ali taktika i forma mogu u politici da znače mnogo naročito u sovjetskoj.

Za ocenu važnosti mastale promene dobro je imati u vidu ne samo zašto su sadašnji sovjetski ruXxoVvVodioci prihvatili novi kurs, već i zašto su digli ruke od starog. Ono prvo može samo da se nagađa; ovo drugo može i da se pogodi.

Staljinova ekspanzionistička molitika bila ie usmerena na potenciranje međunarodne zategnutosti u svrhu demoralizacije i dezintegracije zapadnog sveta. Računalo se S tim, da će iz straha od rata sa Sovjetskom Rusijom pometeni demokratski svet pristati na svaki mir snjom. Račun se pokazao pogrešan, Umesto da moralno demobiliše, ta politika umnogome ie psihološki i mpolilički mobilisala zapadni svet. Taj svet inače nikad nije homogen; uvek su ga podvajale klasne, rasne i ideološke nesuglasice i nepodudarni ekonomski interesi. Za jedinstvenu akciju nedostajao mu je zajednički imeniteli u ime koje će je uskladiti uprkos hronične neskladnosti. I to što mu je najviše nedostajalo da bi se organizovao, pružila mu je staljinska politika nastojeći da ga dezorganizuje. Taj zajednički imenitelj koji je pomogao zapadnom. svetu da se sjedini ieste — ili je bar tako nazvan — sovjetska opasnost, Ujedinjujuća snaga straha od s-Vjetske opasnosti pokazala se jača od snage razjedinjujućih faktora koje kapitalistički Svet nosi u sebi. Verovatno da ni Atlamtski pakt, ni Zapadnoevropska umija, misvi

drugi vidovi povezivanja Do-

jedinačnih zemalja Zapadne Evrope među sobom i njihovog skupnog s Amerikom, ne bi bili ostvarljivi, da mije bilo tog razloga — ili izgovora — koji je zapadnim političarima „pružala sovjetska

politika pod Staljinom. Njene negativne posledice po sovjetske interese i po mir u svetu ogledale su se i u drugom pogledu. Na Zapadu, naročito u Americi, pod parolom odbrane demokratije od sovjetske opasnosti — dignuta je hajka na demokratiju. Opravdanje je bilo ovo: Od fakve opasnosti demokratija se ne može braniti laba-

vim demokratskim sredstvi-'

ma; da bi se spasla, treba je stegnuti ·— i zgrabili su je za gušu,.

Naravno, demokratija koja se brani antidemokratskim sredstvima nije više demo-

kratija. Njeno mprigušivanje u Americi odmah je počelo da pokazuje vrlo nemile pojave. Istovremeno s »lovom na vešce« iznutra, stvarala se Dpsihoza »krstaškog pohoda« spolja — na sovjete. Zajedno s tom mpsihozom i njoj za Dodršku rasla je i groznica atomskog naoružanja. Izgledalo je jedno vreme, zaista, da makartizam postaje ogledalo zapadnjačke demokratije, a bleštava pečurka eksplodirane atomske bombe erzac za plamenu buktinju slobode. Nije zato isključeno da su WStaljinovi naslednici prihvatili novu taktiku ne samo da bi »zamazali oči« drugima, već | zato što je stara Otvorila oči njima. Ako je stari kurs izneverio što je obećavao, novi obećava da popravi bar ponešto što je stari — sa stanovišta sovjetskih interesa pokvario. Jer popuštanjem međunarodne zategnutosti popustiće verovatno i kohezija zapadnog sveta, Centrifugalne sile koje dejstvuju u sklopu kampitalističkih država, i U-

2 KNJIŽEVNE NOVINE

je sovjetska cpasnost prilajila, oživeće ponovo. Slabljenjem antisovjetske psihoze napustiće se i ideja o preventivnom ratu koja se jedno vreme naglo širila u Amenici, i ne samo u njoj. Govorilo se: Pošto Sovjetska Rusija namerava da napadne nas, mi moramo da napadnemo nju da bi osujetili njen napad na nas! Taj sofizam' ne izgleda baš tako sofističan kad vlada psihoza straha od rata. Ruzvelt je govorio da je strah ono čega se treba

najviše plašiti. Ne želja za ratom već strah od rata preti danas da svet uvuče u novu ratnu katastrofu. U interesu je zato i Sovjetske Rusije da ta psihoza, prestane i u njenoj je moći da to postigne. Jer psihoza će presahnuti kad bude zapušen izvor koji je pothranjuje.

Bez te psihoze svet će moći hladnokrvnije i pomirljivije da pristupi uređenju mira, To je bar nada mirolju-

Sumrak makartizma u Americi

OVOM kursu sOoV-

jetske politike ubrzo je sledovao »new Jlook« američke politike. Do nedavno izgledalo je da Ameriku vodi ne Ajzenhauer već Makarti, a, bilo je očigledno do čega ibi je on Gdu'\veo. TO, međutim, ne izgleda više tako. Kongresni izbori u novembru naneli su težak poraz makar– tistima. Sada sve govori za to, da će republikanski pretsednik Ajzenhauer lakše raditi s opozicionim demokratskim Kongresom, u kome glavnu reč vode liberalniji elementi, nego što je radio sa prethodnim „republikan– skim, kojim su dirigovali kraj nji desmičari iz mjegove sopstvene stranke. Ajzenhauerova godišnja poruka Kongre-' su, naprimer, naišla Je na veće odobravanje kod demokratske opozicije, nego na republikanskoj desnici. Ajzenhauer je u svojoj poruci izrazio gotovost na pregovore

bivih ljudi celog sveta. Ona ipak ne izgleda sasvim neosnovana. sa Sovjetskom Rusijom „»kad

'Tbudu stvoreni potrebni usloVi«, A. ti stvore.

mogu da se Stvara ih uspostavljena\,, ravnoteža snaga. Uslov za miroljubivu, -koegvzistencćiju jeste pre svega osigurana egzistencija. Zapad smatra da je uvođenjem Zapadne Nemačke u vojni i politički blok zapadnih sila uvećao svoju sigurmost .u odnosu prema Istoku, Sovjetska Rusija, opet, otkad je ovladala proizvodnjom „fermonuklearnog oružja, ima razloga da se oseća bolje osiguranom od atomskog napada sa Zapada. Zato, kad obe strame uvide — a uviđaju — da jedna, drugu ne mogu da pobede, i samim tim izgube volju i gube — da jedna drugu napadnu, onda će obe lakše nać., modus vivendi, jer će ga tražiti razgovarajući na ravnoi nozi, i ne s puškom nagotovs.

uslovi

Koegzistencija, ali kakva?

STINA, to će možda

biti modus Uuporednog življenja u miru, ali ipak s puškom k nozi — pre oružamo primirje „nego mir bez mprefnje oružja.

Jer. pojam „Rkoegzistencije može da trpi razna tumačenja, i trpi ih na svoju štetu. Danas su svi za koegzistenci-

ju, od Maljenkova do pape Pija XII (koji je takođe prepo ručuje u svojoj božićnjoj poslanici', Ali dok se svi izjašnjavaju“' za nju, jasno je da svi ne misle isto o njoj. Najcelishodnija koegzistemcija, Ona koja najbolje odgovara interesima svih miroljubivih naroda i željama miroljubivih ljudi u svakom narodu, definisana je u delhiskoj deklaraciji Tito—Nehru i Dponovljena u burmanskoj izjavi Tita i U Nua. Po toj definiciji koegzistencije, odnosi među narodima moraju se za snivati na načelima međusobnog priznamja guverenosti, nezavisnosti i integriteta, na neagresiji, ravnopravnosti, nemešanju u unutrašnje stvari drugih, na uzajamnom poštovanju j uzajamnoj saradnji bez obzira na razlike u društvenim i političkim sistemima. Međutim, u političkim planovima velikih sila „koegzistencija često dobija značenje koje nije ni tako široko ni toliko duboko, već usko i plitko, jer je nedovoljno iskreno i ne baš najmiroljubivije. U tim tumačenjima obično, koegzistencija ne znači otstranjivanje sadašnje podele sveta, već sankcionisanje te Dpodele, ne ukidanje suparničkih blokova već njihovo saturiranje, ne faktično dizanje gvozdene zavese već njeno i formalno spuštanje.

U sovjetskom žargonu, naprimer, koegzistencija dobija mahom smisao održanja sadašnjeg stanja ovakvog kakvo je. PFormulacija je otprilike ova: Pošto svet ne može da se izmeni bez rata, ostavimo ga mira radi meizmenjenog, držeći se principa: dovde je moje odavde tvoje; ne diram tvoje da ne diraš moje! ,

Praktično, to se svodi na održanje status quo-a, naročito u teritorijalnom pogledu. Sovjetskoj Rugiji, očigledno, potrebno je vremena da u miru svari što je dobila ratom i u posleratnoi pometnji. To što ona nudi nije brak iz ljubavi, već razvod, iz računa, utoliko što bi svaki zadržao svoj deo ratnog miraza.

U zapadnoj interpretaciji pojma koegzistencije, status quo igra, takođe, va-

· Žmnu ulogu, ali poenta nije na

geografskoj već na ideološkoj strani problema. Kapitalističkom. svetu je glavno da se ogradi od prodiranja „revolucionarnih ideja koje prete da

NAJVEĆE ŽRTVE RATA: ŽENE ! DECA (KOREJA). ga iznutra podriju, a koje

Ovako

izgleda eksplozija vodonične bombe. Ova slika, za-

jedno s onom s prve strame, pretstavlja prve snimke vodonične bombe koja je eksplodirala ma jedmom tihookeanskom ostrow pre tri godine. Ostrvo je potpumo iščezlo. Stručnjaci su opisali ovu eksploziju kao »neizmermu po razormoj snazi«. Najpre izbije moćan plamteći dim koji suklja u obliku ogromne pečurke do 45 kilometara izmad morske površine, a prethodi mu užarema, zaslepljujuća, plamteća kugla sa temperaturom, kao ma površini sumca. Dim se proteže površinom od 180 kilomehara. Vatrena kugla je dovoljno velika da smrvi cemtar Londona ili Njujorka.

.

|

| Ženevoska konferencija

| na kojoj je postignut

| sporazum, o obusfavlja- | | nju rata u Indokini i || | garantovamju mira u | Koreji. |

misli da mu donosi vetar s Istoka. Zato, ako mu se čini — kao što izgleda — da nagodbom s Moskvom može da obustavi njihovo širenje nagodiće se s mjom.

Jasno je, međutim, da takva shvatanja nisu u saglasnosti s pojmom stvarne koegzistencije i sa duhom našeg vremena iz koga je taj pojam nikao. Dva procesa naročito karaktrišu duh ovog vremena: jedan je, obaranje barijera koje je geografija podigla među narodima, a drugi, rušenje sistema koji služe za ugnjetavanje naroda. Kao najsvežiji primer za prvo može da posluži uspeh pored sve ogromne geografske udaljenosti — Titove DOosete Indiji i Burmi; za drugo, uspeh — pored sve ogromme premoći kolonijamih sila narodnooslobodđilačkog pokreta u Indokini. I jedno i drugo, i još mnogošta uz to, govori za to, da Kkoegzistencija ne može da: znači podelu sveta:i pri tome njegovu stagnaciju, već zbliženje i miroljubivu saradnju, i gtalan progres u tome.

% Post

VAJ komentar bio je u slogu mnogo pre nego što je pukla vest o promeni u Sovjetskoi Rusiji. Zato je mnogošta u njemu dobilo drugi smisao pre nego što je uspeo da izađe iz štam pe. Kad je bio pisan izgledalo je kao sigurno da budućnost pripada Maljenkovu; kad buđe čitlan biće, izgleda, sigurno samo to da Maljenkov pripađa prošlosti. Istina to nije prvi put da se događaji, kao za odmazdu, poigra– ju sa svojim komentatorima. Ovog puta samo oni imaju utehu da nisu jedini koji izgledaju izigrani. Ni članovi Vrhovnog sovjeta nisu imali pojma o izvršenoj dalekosežnoj promeni koju su se sakupili da jeđnoglasno sankcionišu. Kad se Maljenkov pojavio, pozdravili su ga :oduševljenim ablauzom kao najdostojnijeg među njima, ne sluteći da će minut dva doenije on sam da se oglasi ne-

Zakon neizbežnosli ı naša stvarnost

NO što maše vreme najpre MUuslovljuje to je ravnanje prema stvarnosti, Ovo ravnanje izvesnim silama nimalo nije prijatno, jer to je nova stvarnost, koja je rezultat dubokih revolucionamih promema i koja za njih znači odricanje od dragocenih privilegija iz prošlosti i ne manje dragih iluzija u pogledu budućnosti. Naprimer, „da pre dve-tri godine Englezi bi ?mlanuli gnjevom i na. najuvijeniju sugestiju da napuste Suecki Kanal a sad su ga sami snishodljivo napustili, jer šu

uvideli da ne mogu da ga drže.

Doskora, Vijetminci su za

| Prancuze bili najgori aološ,

divljaci, banditi na koje Bu Oni gledali s najvećim prezi-

rom — a, eto, sad su im se ponizno sklonili! Braneći primirje u Indokini, Mandes

Frans je doviknuo svojim kri tičarima u francuskom parlamentu, da bi Francuska izgubila Indokinu i kad bi dobila rat (za šta, uostalom, nije bilo ni trunke izgleda). Čemu onda rat, koji strahovito košta, kad se meizbežno ničim ne može izbeći?

Sa tom neizbežnošću suočava se sve više i Amerika u slučaju Kine. Ona odriče da prizna novu Kinu de jure, ali ne može da je ne prizna de facto — jer bi to značilo negiranje fakata.

Američka politika ne može da vrati „khompromitovanog Cang Kaj Šeka; može samo da. sa kompromituje s njim. Nova Kina, ne može da se izmeni i vrati na staro; ono što mora da se izmeni to su stara shvatanja o Kini.

. Dominacija „celim svetom jedne sile ili jedne gtrane pokazala se iluzoma, ali se

pokazuje iluzornom i politika ignorisanja jedne polovine sveta od strane druge polovine, odnosno od vodeće sile u njoj.

Moderna, civilizacija učinila je naš svet jednim u geografskom, i mnogostru kim u ideološkom pogledu. Ona je porušila barijere koje Ba geografski dele, i izazvala ideološka stremljenja koja ga duhovno spajaju, Jer ideje se ne mogu zatvoriti iza gvozdenih zavesa. U medusobnoj utakmici pobediće bolja — uvek je pobeđivala u istoriji. Naše doba, atomsko, pruža, podjednako, strahovitu moć zlu za uništenje sveta i ogromnu mogućnost dobru za njegovo usrećivanje. Svetska istorija izgubila bi svoj smisao, ako bi našem svetu uskratila pobedu dobra nad zlim — jer onda ni sVeta ne bi više bilo.

scriptum

dostojnim položaja koji zauzima, i da će oni jednodušno da se slože s njim.

Menja se nešto krupno —, ali šta? Sistem ili ljudi? I ko menja koga? I u ime čega?

Nije lako dati odgovor na to. Nije ni uputno, jer jedino što izgledđa sigurno jeste promena, jeste to da se nešto menja

Posle Staljinove smrti izgledalo je da je apsolutna diktatura jednog ustupila mesto zajedničkom direktorijumu trojice, da se iđe od lične diktature ka kolektivnom voćstvu. Sad izgleda kao da se i to menja. Od trijumvirata Maljenkov-Berije-Molotov ostao je ustvari samo ovaj treći, ali ni on nije postao prvi. Prvi je kako sad izgleda, postao jedan izvan trijumvirata, a koji se pokazao jači od sve trojice: Hruščev.

(Nastavak na 3 strani)