Književne novine

Stveni razlozi

jite. Zbovy tako

ka! Ah, ljudi, počinje a gde

~

20 \ovembar Raa

Čudno je kad vas nek

o ne voli zato što posto-

l jednostavnog i zaprepašćujućeg razloga: ima vas. Ali makoliko se čudili, srešćete takve odnose u životu, a najčešće, zamislite, tici, Nemoj, molim te, o politici, to nije tvoja struja više ne znam šta je politika, gde završava. Čim se probudim čim se probudimo, pitamo šla ima novo u Egiptu i šta se dešava u Mađarskoj, buna, revolucija, kontrarevolucija, opet revolucija, rat, nemojte kompromitovali socijalizam, dovoljno ste kompromitovali kapitalizam demokratija, šta li će Tito da kaže, eto, rekao je, jeste li čuli?, baš sam tako i mislio, ja

u poli-

sam se juče posvađao zbog Mađarske, a onaj le-

kar, Jevrejin, nikako da ga ubedim

da „njegov

Izrael... ali sad im je Tilo objasnio stvar... Ne znam kako drugi gradovi, kako sela, Beograd vodi poliliku: u autobusu, pred mlekarom, u pozorištu, na pijaci, svuda, i one koji su želeli da budu apolilični nalerali su da se kristalizuju; da se angažuju za ili protiv. Takav je to svet. Svet dvadeset i devetog novembra. Nepomirljiv i nakostrešen. Pa nije ni čudo što smeta. Smeta Beograd, smeta Jugoslavija. Ne, ne vole nas; zajednc s našim dvadeset i devetim novembrom, zajedno s njim, i rijega radi. Ali mi znamo i uvek smo znali da bez odlučnosti našeg prvog dvadeset i devetog novembra i bez krvave vernosli njegovim idejama, godinama, sve do danas, ne bi bilo Jugoslavije u Evropi. Jesmo li to zaista uvek znali? Istorija ralnih i posleratnih godina odbacuje svaku sumnju u to. Ponekad je bilo i teško i trebalo je izdržati.

Ali da vidimo šta je sa ljubavlju i poverenjem među ljudima. Jer mnogi od nas a mnogi od njih pošli su u veliki rat sa čežnjom: voleću sve, svi će me voleti. Da, stvarali smo novi, pravedni svet. Šla se desilo s njim? Zar prekid sa izolovanošću, sa zaostalošću i s primitivizmom može da;ima ı dave posledice? Kako može rešavanje naših problema u okviru opšteljudskih potreba i unutar svetske politike da izazove sumnje i zlu volju? Zar zbog toga što sloboda dvadeset i devetog novembra nije sloboda u jednoj maloj zemlji? Ta se sloboda, zbilja,

čare obmane i probija crni pliš kojim su se neki pred islinom ogradili. Naša sloboda je |

novu sliranicu u knjizi i ponudila je svima nase prozore i vrata. Da s nama čitaju da s nama qledaju. Da zajedno s nama probijaju nove puleve prema pravom, ljudskom, dobrom socijalizmu o kome sanjare ]judi decenijama. Da svi zajedno prona·đemo pravdu i istinu za sve ljude, mlade i stare, crne, žute i bele, za kojom od pamtiveka žude potlačeni, siromašni, sanjalice, pesnici i obični dobri ljudi. Mi ovde u Jugoslaviji, vaspitani na principima dvadeset i devetog novembra, zaista brinemo svačiju brigu, zaista vodimo svelsku politiku, zaista razmišljamo o pravdama i istinama Za SVE:

tiče svakoga. Ona nametljivo skida sa očiju naoolvorila Iskreno oplakujemo svaku prolivenu krv, iskreno

se divimo herojstvu

čovečanstva svaku pobedu n

:i : ~et nas naučile godine dvadesol le / bu sa istorijom uvek smo do-

U kreativnom suko

i Oči borili. bro otvarali oči dok smo se ] | i deteta i ralnika, veoma mnogo

e stvar karaktera! Uporni, kakvi

Ali krv čoveka, 1 vredi ovde. I to J

smo, s riti, da ne sme zastati ı

niie još vreme da se odahne, ne možemo mi Život da izdamo.

raktera: a I nećemo se zamorili,

rujemo čvrsto u pobede istina pr bedu pravde u borbi s nasiljem. zavisi, a ljudi, to smo ı mi 1 onl.

PLIOT:

POEZIJA 1 DRAM

Pošto sam postepeno Sticao sve veće znanje O Dproblemima drame u stihu i uslovima koje mora da ispunjava da bi opravdala svoje postojanje, postali su mi ma lo jasniji se samo moji sOP; zbog kojih želim da pišem dramu u tom obliku, već i razlozi opštije Đrirodđe koji objašnjavaju želju da ta drama ponovo zauzme mesto koje joj PT! pada. I mislim, ako kažem nekoliko veči o ovim DrOblemima i uslovima, da io i drugima biti jasnije i OD) i, ukoliko je to tačno, zaši!O jedna drama u stihu mož“ da pruži nešto snažno P9zotišnim posetiocima što dra ma u prozi nije u stanju da

i gahvalno primamo u riznicu

mi smo svesni da se revolucija gledati natrag,

ad nasiljem. Tome su i devetog novembra.

Stvar karaktera:

no sme zamoznamo da mi moramo napred: I to je stvar ka-

nečemo posustati jer ve-

oliv laži, u poIstorija od ljudi

Jara Ribnikar

Z

pruži. Ja polazim od pret3 postavke da ie poezija a ako je ona samo ukras, Je dno naknadno dodato ulepšavanje, ako jedino pruže ljudima od knjižeynoB ukusa zadovoljstvo da slušaju poeziju dok istovremeno g.e daju jedah pozorišni komad — onda je kao lakva suVišna. Poezija mora da” ima svoje dramatsko opravdanje, a ne samo da bude lepa poezija uobličena u dramsku fomu. Na osnovu ovoga bDroizilazi da nijedan pozorišni komad ne bi trebalo pisati u stihu ako mu proza dramatfski odgovara. A to opet dovođi do zaključka da bi publika, čiju pažnju održava budnom radnjžy

—_—_ —__ _____Z

Z A

Glasovi zemlje —

Negde, ni tako blizu ni lako daleko, čuje se plač, čuju se jauci i jecanje; teški škrgut zuba zadojen ponosom i prkosom zamenjuje pesmu razbibrigu (ima li, uopšte, dana bez briga i velike poezije bez senke brige i ozbiljnosti?), zamenjuje, razdire uspavanku,. proždire nedužnu igru sanjarije. Zaista, nemogućno je ne osetiti ljuti zadah zgarišta i nestvar ni miris krvi. Nemogućno je ostati spokojan i ravnodušan: I danas, u ovom stoleću koje bi htelo da bude stoleće savr šenstva — postigavši samo savršenstvo u nasilju čovek je prinuđen da «se brani: da brani svoj tesni, mali život, svoj pls i krov, svoju zemlju — taj prostor u kome žedno diše i srče vaz duh i ispod koga će konačno i zauvek nestati. Život čo vekov jeneprekidna od brana: od samog sebe, odbrana svoje ličnosti od spolj nih sila, odbrana od bede, straha, tuge i poniženja. I neodvojivo od toga: odbrana slobode i zavičaja. Spomi njući ovaj vek suly4o krvavih ratova, agresija i intervencija, ja znam da je i u njemu nikla i da će opet nići, uprkos užasa, kletvi i zagrcnutog, štravičnog ropta nja, pesma o zemlji-domovini, O slobodi, o pobedi, pesma nade i sve{losti. Ali kak va, i kađa?ć:" Marie | O

Ponekad je čovek malo umoran i prenapet, i to je sve. Može tad da zamrzi sebe, mo že da se okomi na voljenog prijalelja, na najvoljeniju ženu. Ali lake strasti i afekti prolaze, a ljubav se obnav

lja i traje. Čovek nikada ne

može (čovek neće) zamrzeli zemlju na kojoj živi, u kojoj

živi» ako mu se fo dogodi, on Će, — ima bezbroj načina za: to, — prestati da DpDosto-

ji na njoj, mađa je njegova prevashodna želja da, nasuprot svemu (inat, upornost je važna), postoji i traje, da Živi: preko nje, osluškujućĆi prošlost i sanjajući o budućnosti, i, iznađ svega, braneći se, boreći i krvareći u sadašnjosti, on se iz tamnih ponora svojih rastrzanja, sumnji i jeza, bled i izmučen, vraća i sebi, i ženi, i prijatelju. Vraća se životu, Vraćanja su neminovna kao i odlasci, Jer, svaki čovek pripada svojoj zemlji i on 1o ga mora uvek da se seća, Odavno je već Horacije napi sao: »Ko je pobegao pred samim sobom ako je i otišao iz otadžbine?« Aktuelnost an tičkog mita o Anteju — o ljudskoj snazi koja dolazi iz dodira. sa zemljom —. ostala je netaknuta do danas. Mil je prelazio u pesmu, u patriotski zanos iskazan rečima i ritmovima ,pesma je, uvek jedna, bar jedna od hiljadu pesama, postajala zakon i istina.

u drami, čija su osećanja. obuzeta situacijom u kojoj se nalaze junaci drame, trebalo isuviše da se unese u Sani komad, tako da nije potpunp svesna načina izražavanja.

Bez obzira upotrebljavanio li prozu ili stih na sceni. oboje su samo sredstva XOja teže jednom istom ciljtii, Ta razlika, posmatrano sa jedne tačke gledišta, i nije tako velika kao što bismo mogli da pomislimo. U onim dramama u prozi koje su se održale, koje čitaju i prikazuju na pozornici kasnije generacije, ta proza kojon ljčnosti govore, tako je aaleko, većinom, od rečnika, sintakse i ritma našeg svakodnevnog govora sa

IK KNJIŽEVNOST,

U M E.T

BEOGRAD, 25 NOVEMBAR 1956

DRKRUŠTVENA

GPatrioiska poezija danas”

Rodoljubivo osećanje, svest o pripadnosti jednoj zemlji, jednom narodu, pusto je i ne životno ako se prikloni i povinuje samo oveštalim frazama o rodnoj grudi, raskošima podneblja i herojskim legendama · minulih vekova. U oshovi svakog patriotizma treba: da stoji čovek.!Ne apstrakcije, skaske i mutni mitovi nego stvarnost. Subjeki patriotizma, delotvorni činilac koji to osećanje ljubavi prema zemlji stvara i podrža

va jeste opel, čovek; bez nje- .

ga — čemu i kome odanost, zanosi” i svekolike lepote?! Objekt patriotizma je zemlja, njena priroda, njena istorija, —:sve ono što je, manje ili „Više, čovek . stvorio, preobrazio, usavršio, čemu je on dao obeležje i smisao. Čak se i naš jezik pobrinuo da uspo stavi fine sadržajne nijanse u pojmovima: ofadžbina zemlja otaca, čovekova postojbina, zajednica materijal nih dobara i bogatstava, i

društvenih, etičkih dužnosti i obaveza; domovina — .,kolevka, dom i grob, stablo i

reka, ptica. i: oblak zavičaja. Otadžbina „potseća na opsta-.

nak, na borbe, krv i grubost, na vetrometinu .i nemi (»Otadžbina« Đure Jakšića), domovina je'.blagost, san i tišina u izobilju i radosti (»Hrvatska domovina« Antuna

Mihanovića). Naša +liubavx-za

njih, zato »sveto polje«, kako je govorio Petar Preradović, jedna je i.nepodeljena: ljubav za čoveka... A, i

Kažemo: za čoveka, — a pritom svi: dobro znamo ko je on i kakav je, ko smo i kakvi smo. Pa ipak: od svih čuda i božanstava: čoveku je još jedino čovek ostao neproniknuta tajna, čudo i božanstvo koga on. pomalo poštuje i vrlo-·često bezobzirno i svirepo uništava. »Verujem u „čoveka, to đubre, taj živi pesak, tu mrtvu vodu«, rekao je pesnik Lisjen Žak. Nećemo ga .idealizovati ni

preterano veličati, ali on je,

ı eto, jedina vrednost prema 'Rkojoj sve zlo i

sve dobro može da bude sagledano i odmereno. Sve patnje, sva lukavstva, sve ftaštine i sve

·vernosti. Sav. patriotizam. I

sva intelektualna i duhovna stremljenja ljudska: U svako dnevnom stvaralaštvu, u kul tuzi, u:•poezi]i.

U srži svake velike poezije — poznato je — nalazi se čovek; pa.i u patriotskoj poeziji. Počnimo od Homera... put je doista ogroman! Kod nas: i. Njegoš i Mažuranić iPrešern sjedinili. su ·'filozofsko, rodoljubivo i ljubavno osećanje u čvrstu, neraskidivu. celinu koja je — život produžen umetnošću, Velike, nesvakidašnje misli i emocije:traže velike pesničke umove koji će grč i vapaj čovekov, začet u mračnim dubinama bića, u· korenu Dostojanja, izneti na svetlost, u svet, kao istinu opšteljudske vrednosti i značaja. Tak

i _____UHEEUUUULUUULLNNITIJI

U Beču je 3 novembra ove godine. otkrivena spomen-ploča na kući u kojoj je stanovao Dositej Obradović (RotenturmSpomen-ploča otkrivena je na inicijativu Vukovog i Dositejevog muzeja u Beogradu, uz saradnju

štrase između br.20—22).

slavističke katedre bečkog

Svečanost je održana u prisustvu jugoslo-

svim. onim njegovim mučnim traženjem. reči, stalnim pribegavanjem približnim pojmovima, onom nesredenošću i medovršenim rečenicama — kao što je i stih. A kao stih, ta proza je doterivana i nanovo doteriva– na. Naša dva najveća: stilista koji su pisali drame u prozi — sem Šekspira i drugih pisaca iz Jelisavetinož doba, koji su Kkombinovali prozu i stih u istom komadu — jesu, kako ja! smatram, Kongriv i Bernard Šo. Kada govori jedna ličnost iz neke drame Komgriva ili Šoa — bez obzira koliko se jasno ti karakteri razlikovali — u tom govoru ima onog izrazito lič-

Univerziseta,

Univerziteta. dić,

nog rima koji je obeležje jednog proznog stila, i čije blede tragove jedimo nailazimo kod najdarovitijih ko-

.zera koji stoga obično vode prvu reč u društvu. Mi smo, (isuviše čestu!),

svi slušali, o onom Molijerovom junaku koji izražava iznenađenje kada mu kažu da govori u prozi. Ali gospodin Žurdem je taji koji. je u pravu,.a nc njegov mentor ili kreator: on nije BOVOTioO u PDrozi on je samo razgovarao. Ja nameravam da podvučem lu ·trojaku razliku: između proge, i stiha, i našeg svakodnevnog povora koji je vcečinom ispod nivoa kako stiba tako i. proze. tako posmatraju stvari. doći će se do zaključka da ice proza ma sceni isto tako izveštačena kao i stihovi: ili pak, obratno, da i stihovi isto tako mogu da su bDrirodni kao i proza.

Na osnovu ovoga proii= lazi da kombinacije proze i stiha u istom komadu oLično treba izbegavati: sva-

I alto. se,

venskog ambasadora Radivoja Uvalića i osoblja Ambasade,

pretstavnika „bečkog austriskog Ministarstva pro-

svete, bečke opštine i članova Austriskojugoslovenskog društva. Govore su održali: profesor slavistike dr. Rudolf Jagoknjiževnik Boško Pelrović i pretstavnik bečke opštine,

jedan

ki prelaz sa jednog na dru #0 Čini slušaoca svesnim, Uz dekoncehtrisanje, samog načina izražavanja. „Možemo reći da je to opravdano kmda autor želi da izazove takvu reakciju: tojest, kada želi da naglo prenese publiku iz jedne sredine u dzu

gu. Pretpostavljam da je tu'

vrstu pralaza lako prihvatala publika iz Jelisavetinog doba, u čijim su „ušima i proza· 1 stih prirodno zvučali: publika koja je volela pompeznu komediju i komediju iz života nižeg staleža u istom komadu, i kojoj „je možda izgledalo prirodno da ličnosti iz skromne sredine ı seoski tipovi govore priptostim jezikom, a lica malo višeg položaja izveštačeno deklamuju u stihu. Ali čak i u Šekpsirovim dramama neki prozni delovi bili su izg:eda namenjeni stvaranju kontrasta koji je, kada se postigne, nešto šlo nikada ne može da zastari. Kucanmjc na vratima zamka u

vih pesničkih umora malo je u našoj književnosti. Naši pesnici su gotovo oduvek pretežno brinuli svoje lične sitne brige, negovali svoje plitke, blede strasti, cvetali i ascvetavali se u besadržajnoj bučnoj rečitosti, u naivnim i bezazlenim ekstazama i glumljenim uzbuđenjima. Kome je to bilo potrebno? Koga je to stvarno zanimalo? I koga to još mo= že da privuče i nadahne trez venim, krepkim i bodrim životnim „saznanjem i aktivizmom? Nikoga! Praznina... Otvorimo, naprimer, zbornik »Srpska rodoljubiva lirika«, objavljen 1955 godine. Stariji deo te poezije ima iskrenih akcenata i istinskih poet skih svedočanstava o patriot skom osećanju narodnom, o stanju duhova, o raspoloženju i težnjama narodnim i pored opštih romantičarskih zabluda, fraza, afektacija, stihotvoračke brbljivosti i brljivosti, diletantizma i izrazite nekulturnosti i primitivizma. (Slično je i u hrvatskom, ilirskom i antilirskom stihotvotstvu davorija i budnica). Situacija u novijoj poeziji daleko je gora: izuzev pesama »Na Gazi-Me stanu« Milana Rakića, »Po probovima« (Ja nemam suza za one mlađiće...«) Vladisla va Petkovića-Disa, izvesnih stihova i siofa Alekse Santića i možda još dve-tri pesme — drugo ništa!

Zašto je tako? U našoj poeziji — pokušavam, koliko mogu, da odgovorim na postavljeno pitanje — od njenog početka do danas Ssmenjuju se, sa usamlienim vred nim izuzecima, dve vrste patriotske lirike: vulgarna i nasuprot njoj estetizirajuća, obe podjednake nedostojne umetnosti, obe be životne i, za poeziju, mrtvc već u trenuiku kad su ugledale svet: Vulgaran je, treštav, gromopucatelan i nametljiv veći deo starije patriotske poezije neumornih i dosadnih bukača i patriota po zanatu. Estetizirajuća, pseudoparnasovska, pompezna i kabinetski retorična jć poezija Jovana Dukića, Milutina Bojića, Mirka Korolije, Sime Pandurovića itd. I, uza svu dobronamernost, pobude, vulgaran je veći deo naše patriotske poezije stvoren posle Drugog svetskog rata: ta je lirika (zapravo: »lirika«!) deklarativna, frazenska, parolaška, suvoparna i površna, bez, duboke unutrašnje vatre i strasti, siva i mutavo-bezglasna uprkos svoje grlatosti, tako da se onih nekoliko živih, svetlih ta čaka — Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor (u novijoj hr vatskoj poeziji posle Kranjče vićča i Matoša patriotska lirika je inače oskudno zastup ljena, danas pogotovo), O-

»Makbetu« je primer koji svima pada na um, ali odavno mi se činilo da izmena scena u prozi sa Scenama u stihu u »Henriku IV« slika na jedan ironičan način kontrast izniedu krugova visoke politike

i Života običnog sveta, '"'a-

publika je verovatno smatra la da joj prikazuju uob:ćujenu dramafizovanu hroniku ukrašenu zabavnim scenama is života nižeg staleža; a ipak: prozne scene, kako iz dela I tako iz dela II, daju 'podrugljiv komentar na one uzavrele ambicije vođa DOiedinih stranaka u Poersijevoj: pobuni.

Danas, međufim, zbog ma na od kojih drama u stihu pati, verujemo da prozu zaista treba štedljivo upotrebljavafti, onda treba težiti jcdnom obliku stiha kojim mo že da se kaže sve što treba iskazati; i da, kada naiđemo na, neku' situaciju koja se ne može stihom izraziti, to je samo stoga što je naša forma stiha neelastična, A

EFrOK EA IN

J A

Cena 30 din,

glasovi svetla

skar Davičo, Desanka Maksi

mović — jedva, jedva zapažaju. Osnovna je slabost naše

patriotske poezije u tome što uime faktografsko-naturalističkih detaija i štimunga zapostavlja i zaboravlja čoveka. Zvekeću tupe sablje i prazne reči, odjekuje naše poslovično busanje u grudi, peva se o junaštvima, pobe-

dama, svetlim časovima i kobnim „tragedijama, — ali čovek je tu uvek sporedam

faktor, ili lutka, ili ga nema, pa se stiče utisak da sve dolazi nekom volšebnom višom silom i nekim natprirodnim dejstvom, tako da poetski sa dižaj — bez ljudskih uzdaha, bolova, krvi, survavanja u "smrt i propast, i grčevitih,

„napornih propinjanja iz sva-

kovrsnih životnih provalija, neprožet dalekosežnijim, pro mefejskim smislom žrtve ı borbe — ostaje hladna, neuzbudljiva i bezlična masa krupnih i visokoparnih tirada. Prava, savremena i moderna patriotska poezija beleži trenutakljudskogpo stojanja, agoniju i trium}t čoveka sraslog sa sudbinom svoje domovine, čoveka nikako tuđeg i stranog ostalom svetu. Nova palriotska poezi ja treba da izrazi, takođe, ko lektivnu osobenost rodoljubi vog osećanja, a ne pesnikove lične verbalističke-.prigodnonazdravičarske izlive i poma me u trenutnoj konjunkturi radi, makar i privremenog, slicanja slave i časti u društvu: koistoljublje · se, eto, krijumčari kao rodoljub

lje! U izvornoj patriotskoj poeziji pesnik sjedinjuje ži« vot, želje i glasove svoje zemlje sa glasovima i odzvucima svela ı vremena u komo živi — kao.u poeziji Karla Sandberga, Dilena Tomasa, Stifna Spendera i nekih drugih pesnika. Uprkos budnih

kratera nesloge, netrpeljivosti, opšteg svefskog haosa i vazularenosti svi pravi pesni ci utiru pul vitmenovskoj te žnji za ljudskim bratstvom, ravnopravnošću i slobodom. Ali, za to još treba vremena, strpljenja i «- pameli...

U patriotskoi poeziji ne smemo samo tražili fanfare, slavopojke, oduževljenja i po

klike (toga, videli smo, ima na pretek!) — ona je i vrlo pogodno, nasušno sredstvo

društvene kritike, pomoću nje se, kako je to još Plutarh rekao, može ispitivati »mogućnost srećna života u maloi otadžbini«. Nije dovoljno večito pričati priče o boljem životu, Bez dobrog života u sadašnjosti nema ni boljeg života u budućnosti: Pesnici su umeli, oni (valjda) i sad umeju da kažu: »Mene sve rane moga roda bole«, ali o tim ranama re-

(Nastavak na devetoj strani)

Miloš I., Bandić

ako se pokaže da ima scena koje nismo u stanju da stiom izrazimo, moramo ıli da razvijemo naš stih, ili da da izbegnemo unošenje takvih scena. Jer treba da priviknemo naše slušaoce na stih do te mere da prestanu dasu svesni stiha; a uvesfi prozni dijalog jedno bi znn= čilo skrenuti pažnju sa šamog komada na način izražavanja u njemu. Ali ako naš stih" treba da ima tiako širok obim da može da kaže sve što treba iskazati, iz loga proizilazi da to onda neće uvek biti »poezija«. To 'Će biti »poezija« jedino onda kada dramska situacija dostigne takav stepen inten ziteta da poezija postajoć prirodni način izražavanja jer je onda ona jedini jezik kojim se uopšte osećanja mo

gu izraziti.

(Odlomak iz eseja)