Književne novine

Lo:

Godina VIII. Nova serija, br. 52

ZA KUN.J:K:Ž:E V·N-O-S;T, U M-E:T-N-O-5"T

DRUŠTVEMA

BEOGRAD, 4 OKTOBAR 1957 ?

EVROPA TRAZI SVOJE

MESEC DANA KNJIGE

"ili koji pokueće

-! Ako bismo pokušali da napišemo jstoriju jednog naroda i đa epohe i razdoblja u njoj odredimo ne po ratovima i po moćnicima, nego po onim prelomnim tremucima u kulturi i shvatanjima određenog naroda ili određenog društva, videli bismo kako bi primena jednog :H ' drugog kriterijuma dala često različite pođele i drukčije periodizacije. Nema istinski krupnog do. gađaja niti prave revolucije koji . nisu, matno pre svog faktičkog o- tvarenja, začeli se i nastali najpre u svesti, u htenjima, u duhovnim aktivitetima ljudi. I ispoljili | se često prvo u nekoj Knjizi, u : nekoj pisanoj reči, u nekoj na | ovaj ili onaj način sačuvanoj ljudskoj misli, nastaloj kao reagovamje na date okolnosti, kao njihova slika i njihova antiteza.

Jedam takav đatum od kojeg bi, po meni, trebalo računati početak . novog veka kod Srba jeste, ne· sumnjivo, dan „kađa je Dositej . Obradović izrekao one glasovite reči: „Knjige, braćo moja, knjige... i time dao lozinku i amı blem i oružje u borbi za napredak . čitavoj epohi koja je đošla za njim.

Damas je teško i zamisliti kakav „je „ljuti jad, čamotinja, mevolja,

primitivnost i meznanje izazvalo ovaj Dositejev „poklič, Svako je ropstvo zlo, a otklanjanje njego..vih posledica teško. je i đugotrajno,

Robovanje mraku, neznanosti ı i gluposti teže je možda od svakog drugog robovanja. I borba protiv njegovih iposledica složenija i dugotrajnija od ostalih.

Dositej je to osetio ne samo kroz svoje upoznavanje s Evropom, ” nego i onim „unutrašnjim „čulom " koje u sebi nose veliki pokretači i inspiratori ljudskog napretka, Knjiga, pisana .reč, smela ljudska misao, spasena od efemernosti njenoga nosioca i obezbeđena u trajanju i prostiranju, postala mu je prvo ubojno oružje u toj borbi.

To oružje stvorilo je veliki deo nacionalne istorije i najveći deo kulturnog fonda našeg za ovih poslednjih stoseđamđeset ili stotinuosamdeset gođina. Ali uz sav napređak i uz sav uzrast naše kultufe i naših nacionalnih i socijalnih uspona i naših svakim danom sve većih i većih mogućnosti, knjiga nije prestala da bude naša potreba, naša nužnost, i naše oružje,

MALI.ESET

i obavezuje

Đuza RADOVIĆ

Nisam sklom da verujem da će ona prestati to da bude ni u dalekoj budućnosti.

Danas kad se naš celokupan život stogubo menja i usmerava ka novim oblicima i movim sadržajima, knjiga više mnije pobreba i mužnost samo jednog ogramičenog sloja ljudi, miti privilegija samo izvesnih „zanimanja. Umešala se nauka, tehnika i mnoštvo drugih faktora u naš svakidašnji život, u našu kuću, u našu kuhinju, u našu njivu i voćnjak, u naše planine i reke, u naše ribnjake i plodilišta, u naš hod, u naša dozivanja i naše poruke — sve do golih korena našega bića i opstanka. Neukoga i gora lomi. Nema nijednog čoveka danas koji bez knjige, u mođernom životu, neće postati parazit ili žrtva. Ozbiljno vreme, vreme u

kome ni najučeniji ne mogu bez

učitelja, Pisana reč, zbijena u knjizi ili

više od svega oma, za mene još jednako tajanstvena, „kutija Koju nazivamo radđio-prijemnikom. I koja je skršila gramice, ukinula naše malene prostore, prostorije na ših soba, naših kuća i sokaka i pretvorija ih u ogromno prostranstvo koje nije više ni površina ni trajanje, nego sveobuhvat i impoderabilija, otvaranje „svakog ljudskog uva i svakog ljudskog srca svemu što nosi i svemu što hoće da kaže ova naša planeta. Koja je dala pomisao na neizgubljivost ili bar iluziju o večnosti svemu što je kratkotrajno, svemu Što s rađanjem umire i svemu što sa smrću živi, na razne načine, u zvuku, u slici, u eterskim talasima, u nepojmljivoj brzini prostitanja, u preinačavanjima i strujanjima koja tek naslućujemo, otvaNastavak na 4 strani

razvejana u svet na koji bilo dru= ·

gi način, stekla je danas velike i brojne konkurente. Pre svega film. Čarolija našeg veka, u klasičnom crno-belom ostvarenju, u boji, sinemaskopu, wsinemami, u gradu, u predgrađu, u fabrici, na trgovima i skupovima, u zabitnim kasabama i selima i izletištima, u zabavi i pouci, "u trgovini i propagandi, u oplemenjivanju, u opamećivanju { zaluđivanju, u ubijanju vremena i u gajenju humanosti. Za tom čarolijom pošla je i televizija. Ali

“7 I

PITANMOA

Čao" 50 dib..

MESTO U SVETU

Donosimo u izvodima referat Antoni Babela održan na Xil međunarddnom sastanku u Ženevi

»Birajte ome kojima. ma, srcu leži jedinstvo i ravnopravnost naroda dugoslavije, njihovo blagostanje i društveni mapređak, neTPrikosnovenost ljudskog đostojanstva i ljudđske. ličnostiz,

(IZ priloga Saveznog odbora Socijalističkog saveza)

Mislim o tome: biti dostojan svog vremena. Cime merimo svoOju odgovornost? Koliko smo savremeni? Ljudi smo akcije, stvaranja. Kreativnost koja je ranije bila odlika umetnika postaje svojina svih ljudi, Covek se oslobađa. Saznaje i postaje nemirniji; obuzima ga sve veća radoznalost, želja da se ostvaruje u otkrivanju tajni, volja da bude stvaralački aktivan u osvajanju novog života. Nesumnjivo smo na pragu nove renesanse. Nauka omogućuje čoveku da konačno postane čovek. Mođemo ljudsko biće našio se odjeđnom na golom horižontu života, naježeno, sa svim rađarima svojih preosetljivih živaca, da bi, užasnuto pred opasnostima koje vrebaju sa svih strana, pružilo od lučno nogu da korakne u novu epohu ljudske istorije. Taj mođerni čovek koji drži u rukama sigumo oružje jistoriskih, filozofskih i hemiskih saznanja o raz-

'vitku čoveka, prirođe i društva, ispravio se pred nedđaćama, isprsio se na vetrometini planete. On svesno menja tok stvari. Hoće da zajedno sa životom piše istoriju. Totalan u pogleđu ljudskosti, zreo u pogledu savremenosti, pobunio se protiv starih formula i odbacio s prezirom lozinku: sve je dozvoljeno rađi uzvišenog cilja. Na prvo mesto postavlja pitanje morala slobodnog čoveka. Hoće humanizam danas, tu, među nama, humanizam u svakodnevnoj s5itnoj praksi, humanizam u istoriski krup nim “inovima.. On se ne miri ni s čim što krnji dostojanstvo i ugled ljudske ličnosti. Ta uporna želja da humanizam bude neprestano prisutan među nama pomaže nam da se oslobađamo nasleđa prošlosti, da, i kada boli, energično kidamo žile koje nas vezuju za primitivne „odnose, za iskonsko divljaštvo, za životinjsko · nepoverenje ı priwodnu lukavost, za ono

~

prerušavanje i bacamje- prašine u oči koja su potrebna u džungli; jer. mođerni čovek ne može da bu de „prirodan“, već mora biti' natprirođan. 'On je „prirođni“ deo svo je. prošlosti stavio u istoriju. Nastupa novi deo: čovek je savladao prirođu, čovek je savlađao čo veka. Koraci odlučni i nepovratni. Građi se socijalizam. Prviput su radnići dobili fabrike u ruke, prviput je građanin dobio svoje pra vo u komuni. Čovek se približio nauci, a nauka čoveku. Njemu su potrebna mnoga znanja, mnoge umešnosti, dobro zdravlje i čvrsta volja da istraje na tom novom putu prema takozvanoj večnosti, a da se ne okreće unazad, jer ne želi da mu sentimentalna uspome~

na na divljačko detinjstvo ometa.

korake. Modernom čoveku, koga interesuju široki vidici iza golog horizonta, tuđe su sve cne prašinom posute mane izlizanih ruka-

va, kojima su se služili slojevi tr-,

govaca u usponu: jevtina nadmu– Nastavak na 4 strani Jora Ribnikar

Sa jedne sednice na XII međunarodnom sastanku u Ženevi

Komitet Ženevskih međunarodnih razgovora, izabravši za svoj

„desetodnevni sastanak u 1957 go-

dini temu „Evropa traži svoje me sto u svetu”, ostao je veran SVO4 me programu. Gođine 1946, wu Evropi još punoj rana i bodljikas wih Žica, koje 5U ostaie iza među sobne i dugo borbe nacionalizma 1 drugih ideologija — dajući dokazž punog optimizma, koji se razvijanjem narednih istoriskih događaja izvesnim delom bio već' opravdao, Komitet je stavio prilikom · svog osnivanja na svoj prvi dnevni red temu „Evropski đuh”. Taj Komitet bio je verovatno i prvi forum, na kome su se mogli sresti tek izaŠli iz rata intelektualci, željni da se ponovo razumeju i ponovo udruže. .

Otuda, ta briga, podređivana ili potvrđivana, uvek se održavala. Oni naročito, koji su' učestvovali na sastanku 1954 godine, kada je tema bila „Novi Svet i Evropa", setiće se da je i tom prilikom ·sudbina mašeg kontinenta bila na'dneynom ređu.

Nemamo utisak da se tema ,od ove godine ,izlišno ponavlja posle onih ranijih, jer treba voditi računa o uUubrzavanju, istoriskih đogađaja., Već dvadeset godina.događaji proleću. Evropa zbira veoma gorke plodove dva rata, koje je ona žapočela, ali koji su se razvili: u .ra~

Nastavak na 9 strani

Pozorište za nas počinje od godine 490 pre naše ere, u vreme kad su se pod vedrim nebom atinskim prikazivale prve KEshilove OBOJE, Ovaj neobičan pisac nije, naravno, pronašao 3 gedđiju: ona je u izvesnom obliku POČOJOI Pe no pre njega, ali kratko sećanje covećans o Pa doseže u te davnine. Sigurno je, međutim, EO to bila izuzetna vremena: da se kasnije ni <a više nije ponovila ona DOE Ja a ta

ika i (gasive strasti da se si Rap MOAJOI PM, te strasti koja je prožimala

atins se. ka : Mao Via se od tada survalo u DOE S vekove samouverenosti. Rimljani su, ogra EZ nu i njima pripada UN 30 dahe Sbričžeobati nstvu pesnia 1 sne | i Basa 4 pozagaita. Rimljani su PUNA PO su joj bar u prvo vreme ostavili e ae e konfor im je postao važniji od oblaka a OUP koji su morali da se povuku U iluzije. Časov _ planirana zabava navlačili su tokom istorije

meno prokletstvo na lice pozorišta, LO VRAM

fora i komercijalizma trovao Da je o RAJ

je polako silazio sa scene, pros ija 25 Če

vala suštinu, a zatim je došlo vreme

a Pula talo očigledno . i i

keetanje Voračnt! od trenutka kad se zatvorilo u

~ : i ubilo Čar za mase | one zgrađe pozorište je (ZOO A fotbalu,' a: tea

'su se okrenule koridđdama, DO :bal O: tar je „poeta samo rafinirani nadražaj cd :krug posetilaca. prezasićenih „uživanjem. romeni

đa su rezultati tog

ambijenta pokazala se kao presudna i pozorište je prestalo da bude nasušna potreba široke publike. Proces se, naravno, odvijao postepeno: srednjevekovne misterije i komedija del arte, naprimer, privlačile su publiku u pozorište, ali se nikad nije uspostavljala ona strasna privrže-

nost pozorištu koja je postojala u Helađi. Devet-

naesti vek dovršio je taj proces. Najodlučnija reakcija izbila je tek pre tridesetak godina u formi festivalskih priredbi i njeni protagonisti naslućivali su preporod pozorišta u festivalima, Postoje svakako različiti festivabi, ali ovde. nije reč o snobovskim skupovima koji su centrali događaj sezone, već o onoj drugoj vrsti čiji je glavni zadatak da ostvare blagotvorne susrete masa sa kulturom — dakle o festivalima kao što su onaj u Ruru ili u Avinjonu. Nije, dakle, neumesno kad se pitanje festivala povezuje sa zahtevom za narodnim teatrom. To je pre svega. briga za umutrašnji progres čoveka, za humanizovanje osnovnih njegovih merila kroz koja doživljaya svet, U epohi mašinske civilizacije koja preti đa mehamizuje taj, „doživljaj 'surovim sredstvima „svoje standarđizovane i konzervirane zabave to je pre svega izraz poverenja u običnog gledaoca, u njegovu urođenu sposobnost da oseti i najznačajnija dela' velikih pisaca. To je uvercnje đa shvatanje dđramatičara kao što su “Šekspir iM. Sofokle ije. nikakvo, preimućstvo izrazitih inteligencija već sposobnost svakog ljudskog bića koje je izašlo iz granica đetinjstva.. · ; Pored ovoga. festivali rešavaju i neka bitna

POVRATAK STRASTI UPOZORIŠTE

pitanja svake pogorišne kulture..Na prvom mest to je problem centralizma koji vodi dekadenciji (zato što se umetnost u tom slučaju podvrgava idejama. jedne Klike esteta, tačnije rečeno, navikama organičenog broja rafiniranih). Na njima do lazi do srećnog približavanja široke publike vrhunskoj umetnosti. Oni su ustvari fina i stvaralačka sinteza intelektualnog i onog drugog merila nacije, sinteza plodna za obe strame. Festivali umanjuju opasnost od sterilizovanja koja uvek postoji kad se umetnost ograničava, a koja je naročito akutna u kolektivnim iumetnostima.' Pritom se mora imati u vidu koliko je pozorište osetljivo polje sa sudbinu jedne kulture i Lorkine reči zvuče tada kao ena: „Pozorište je jedan od najkorisnijih i najneophodnijih instrumenata za moralno jačanje zemlje, i barometar koji beleži njegovo opadanje ili porast. Pozorište čije su sve grane od trageđije do vodvilja dobro izbalansirane može za nekoliko gođina da preobrazi senzibilitet naroda; naprotiv, pozorište bez

snage, kome rastu nokti umesto krila, može da.

vulgarizuje celu naciju i da je uspava”,

U našim, prilikama festivali imaju i mačaj. Stalno se govori da nemamo domaćih dra ma, ali se pažljivom posmatraču nameće. misao da se više rađi o neđostatku smelosti naših \pozorišta da daju takve tekstove. Neđostatak hrabrosti donekle je i razumljiv jer svako pozorište mora da vodi računa i o ograničenjima koja nnmeću veličina i stil kuće kao i o ukusu stalne publike, Međutim, festivali su kao stvoremi za

poseban .

takve vrste eksperimenata: ma njima preovlađuje psihologija publike koja je spremna da bude neograničeno na strani autora i da učestvuje u svakoj avanturi. Kakav bi potsticaj bio i za pozorište i za naojonalnu kulturu kađa bi svako naše veliko pozorište jednom godišnje u određenom industriskom mestu priredilo svoj mali festival na kome bi izvelo, pored nekoliko tradicionalnih komada, i pet-šest domaćih savremenih „drama (prven= stveno u izvođenju mlađih glumaca)!

Teme se prepliću i čovek sa tugom misli na ono vreme kad je sadržaj pozorišta bio pesnikov doživljaj i čista strast masa za igrom. Na svoj način pesničkom i jeđinstvenom igrom. Sa tugom misli na velike pisce koji su od aprila do decembra pisali svoje jednostavne poeme i sa zebn jom u Srcu spremali pretstave koje će se samo jednom igrati, na one veđre svečanosti u kojima je čovek stajao pred svojim bogovima, ali često i iznad njih. Sa tugom se seća usamljeničkih, ćutljivih procesija seljaka koje su se spuštale sa bregova, u zelenkastoj svetlosti buktinja, seća se belih oblaka prašine nadđ „povorkama u noći, iz koje se. samo ponekad začuo zvuk frule ili daleki smeh. Čovek doziva u sećanje platoe bgrljene plemenitim pejzažima i'pučinom mora (ili neba),

one neponovijene trenutke kađ je ceo jedan na

Tod stajao na. padinama brega u Ććutanju pred praskozorjem, dok je iza scene Ššumelo more i povremeno se palio komađić · staklene. mesečine na talasima. One trenutke kad se iz daljine jedva čula svirala i kad je u jasnoj i tvrdoj svetlosti zore pesnik bio i kralj, i prorok, i sluga.

Covek sanja i tuguje, čovek se muči i mora da veruje u budućnost onoga što je još jedino

u stanju da izmisli. Vladimir Stamenković

rpyeirE aaa PRO Caaaarsriı era; CO ain ri tereta arise etar a vietre PT ra ya oeyOSeiO ari er Year ra iaibrae ae par ae. YVMIPKr