Književne novine

447 a . JSVAL IC M

We e,

DANI

O TRAJNE VIZIJE

IMSKE NOCI

Odlomak iz knjige » Kod Hiberborejaca «

Miloš CRNJANSKI

Nastavak 'sa 1 šttane _ Međulim, sa tom mišlju u vezi, iznenada, pred oči mi izlazi jedon moj poznemik, pokojni, koji je bio svećenik, u vojsci, Bio je to lep čovek, a šaputalo se do ima mnogo uspeha, — kod žena,

Jednog dona čuh da se vralio, sa jednog izleta, po Sredozemnom Moru, i do je u bolnici, na operaciji. Ju sam sa njim imao neke, lilerarne, poslove, ali se začudih kad mi javiše dc, MENE, hilno, troži, Kad odoh u bolnicu, rekoše mi da je na scmrti.

Ležao je lep, kao od mromora, i jedva je mogao da govori. LekaTi su mi rekli da je operacija uspela, ali da je pacijent na samrti, On me je molio da uzmem njegove ključeve i odem u njegov stan, gde ću, u njegovom: stolu, veli, noći jedan olbum, povezom, u plavoj koži, a. pored toga i jedon oelbum, u crvenoj koži. A sem toa i svežanj piscma, povezcn sa Vrpcom u iro= bojci. On je veli bio, silom prilikq; prinuđen, da svoj stom stavlja na roaspoloženje jednom minisiru, za ljubavne saslonke. Da spalim sve to, pre nego što slignu njegovi rođaci, seljaci. U mene ima poverenja, veli.

Odjurih dokle u njegov stan, koji je bio iznad jedne kalane, gde je svirao džes, do ponoći, Nađoh i taj album, u plavoj koži, i album u Crvenoj koži, a nađoh i veliki sve žomj pisamc, sa Vrpcom u nacionoaclnoj trobojci.

Pošto u mnjegovom slanu nema valre, nego je grejanje centralno, ja spaljujem te stvari, na jednoj sveći, u kupatilu, u kadi. Ide vrlo teško, dim je slirošon, i smrdi. Susedi su lupali na vrata, misleći de je požar. Kada je bila oštećena i kupotilo je izgledalo, kao da se okupoao neki crni, opštinski, proascc.

Međutim, ljudska radoznalost je tolika, da nisam mogao da odolim iskušenju, ae da ne pogledom šta je vw tom albumu, u plavoj koži. U njemu su bile fotografije nagih žena, u pozi. Neke som od tih žena i devojaka, iz »nogjboljih kuća-, i prepoznao.

Bile su slikane gole, na ljubavnom saslonku, a bez ikakvog slida. Neke su ležale, teatralno, ma postelji, kao Venere. Neke razbludno, posle ljubavi. Druge su stojale, pored poslelje, kao skulpture, sa osmehom na licu. Neke su, kao mučenice, bile savile ruke, oko olave. Meke sm bile fotogrolisone sasvim iz bliza, ležeći, tako, do su ime se polni organi otvarali, kco tuneli,

Zagledao sam i onoj elbum, u crvenoj koži. To je bio neka vrsta dnevnike, i kolendora, o tim žemnmemc, sa icčnim datumima i Dpodcitcima, koji su bili sasvim iniimni, Uz to su bile i kritike, koje je meko pisao, dijabolički. To su bili relerati, o onom. šlo se na iim sqstemcimet radilo, ali kao da se radi eo vivisekciji i žabi, a ne ljudskom biću i ženi.

Zoagledao sam i u pisma poveza– na u vrpcu u trobojci. To su bili ljubavni uzdasi, sećanja, obećanja, velike reči o ljubavi, Sva ic pisma bila su od tih žena i devojakc, koje sam video na slici. Njimo je sve lo, očigledno, činilo mmogo zodovoljsiva, Oni, ili onoj, koji su to povezaoli, čisto sumnjom, der su, n iome, uživali. Vodili su evidenciju, kao grobori,

U kalendoru su bili đoti i cje wiemj? detclji.

Kod sem se vralio u bolnicu, u= Šosmuž od svega toga, jedva su me, da ga još jednom vidim, bpusiili.

Ležao je obasjem mekim nadzemciljskim bledilom, lepši nego ikode, Lekori su mi, posle, pričali,

da je bio lep, i kad su ga seksirali. | Predao som mu ključeve, a on mi je šapćući pokušao da se zahvali. Veli, smrt je došla teko iznenadc, ali on je svećenik i ne boji se smrli. Čuo som dq je umro mirno.

Neko vreme, posle, srelao sam na ulici žene i devojke, koje su mi se činile, da su bile, u onom clbumu, na fologroliji.

Neke su bile vesele i imale su nove šešire, iz Pariza. Neke su prolozile, vodeći svoju decu, za ruku. Neke mi rekoše, da je žalosno, da umre icko mlad. One su ga, vele, poznavale i cenile, u njegovoj, pa triotskoj, organizaciji.

Samo me je jedna gospođica iz log društva, posmcirala nepoverljivo. Pokušavala je da dozna, da li je iGj čovek bio čvrst, u diskreciji, Ja sem ivrdio da, koliko je meni poznoctlo, jeste. Uskoro, nisom više bio siguron, kad bih sreo neku od tih žena, ili devojaka, gde sam je to video? U albumu? Na obali Afrike? Na Korzici? U Splitu? Na Bledu?

Pomešali su mi se bili, u glavi, i datumi,

“o

Kao što senka beži, od sebe same, i ja napuštom uskoro iaj stom u kući tog senatora, posle njegove smrii. Nemam mira, posle one poseie kod tog čuvenog lekara. Ono šlo mi je rekao, kao senka, svud me prcili,

S9itonujem sad na uglu, kod ivrđave Coslel Sont Angelo i moji su prozori samo iri prozora, od prozora, gde stanuje talijemski pesnik, futurist, Marinetti. Mi se znamo ali ne irpimo.

Odlazim i dalje, svdki don u sla5tičaru »Botbington•, a odlazim i na terassu kasine Vaoladier, gde nolazim da su comelloni, izvršni, Sedim tomo katkad i o ponoći, zagledon u kube Sv. Petra.

Dovoljno je da me temo vide poznanici, pao da priđu mom stolu i da, posle, sedimo, među oleondrimoa, na klupi. Tajna moje privlačnosti je opšte poznata. Ja ne pušim, ac primam po 3.000 emerikan= skih cigareta, mesečno, a mogu i više, a. amerikonske cigarete sve su ređe sad u Rimu.

Iz mog stona me tera i lo, da i pod fim prozorima ujulru svet izlozi iz predgrađc Borgo. I da i tu, imc onih, koji ujutru irupkoju i koji čekaju da Sunce grane, pa da se malo ogreju,

Pošio moja žena nije u Rimu, ja dolazim kod Valadiera i Đo noći i po dcnu, pa sedim, scflimc, zergledan u Michelemgelovu cubolu, Osećom, da će i lo biti kratko i da sam scamo prolazna sen i u Rimu, koo što sem io bio i n Gremodi, i u Reikjaviku,

Oikad mi onaj čuveni lekar reče, o mojoj bolesti, ono, ja se Ose=ćam bliži i onom siromašnom svelu, šio zebe ujuiru, pa izlazim rano od kuće, da ne gledom ni io, Na ogradi ivrđave, u parku, preko Đula mojih prozora, sedi sirotinja svciko jutro, ljudi i žene, i cvokoću od zime, ma doc je proleće počelo, Tek kad Sunce grome, prelaze preko ulica, na osunčemu sironu, i nešto brbijaju.

Ima u tom svelu i nekoliko baba, koje me sačekaju, za liru. One mi kažu da su bile vrlo lepe, u svoje doba, kod su bile mlode, Za mjih, sad, niko više ne mori i niko se o njima ne brine. Plaču, Drže duge monologe, zidu.

Zato ja bežim od kuće vrlo rano i odlozim kod »Babindlonde, a sećem se de sam svud video ickvu bedu, i u Glasgowu, i u Madridu. Na grmici Portugala, u Ciudad

| scm,

Ignjat Job: Kompozicija

Rodrigo, na pijeci, našao sem dva jagnjeta za klanje, pa sam se pi+ lao: jesom li, do TO vidim, icko daleko putovao? Život ni za živinu, nije veseo.

Kadgod som živeo u Berlinu, ja sam, često, prelazio u Donsku i jed nom sam išao od meste do mesta, starim železnicoma, pored mora, sve do krajnje tačke na njenom Severu. Tomo, u Skagenu, iz hotela, izlazio sam, po pesku, sve dolile, dok ne bi nestao u moru. Tada sem spazio na sprudu jedno slomljeno, galebovo krilo, koje sam, za uspomenu, lologralisao, Kad som iza= zvao negativ, nađoh, da sam, na toj slici, snimio i svoju senku. Slučajno, Dok som obilazio Švedsku i Norvešku, bio sam uobrazio da tomo idem da vidim zemlje u socijalizmu, u napreiku. Ali io nije bilo iočno. Sad, kad se onamo vraćam samo u sećonju, vidim da sam famo išao zato, šio me je nešto neo= doljivo vuklo preme krajnom Sevent, Eto, ovde, u Rimu, imom i kuću, i svoju ženu, i svoju službu, ali som stalno željan da odem na Sever, daleko. Zar, to nije smešno? I zašto?

Zalo, očigledno, što ne mogu da zaboravim ono, što mi je oncj lekor rekao i što som se smrti, izgleda, uplašio.

Mesio da ovde, u Rimu, kod »Babinglona«, pijem svoj Čaj, miro i zadovoljno, ja bih želeo da sam čak u Trondjemu, i dea opet sedim pred steeom Komendom Mesta, u Trondjemu, A. kad sam icmo bio, sećem se da mi je neki cles, iz Šponije, šapulao u uvo: »Život je sem, la vida es suenol

o

U takvim, i sličnim mislima dočekujem dokle i ponoć na Pincio, gde nc ierasi Valadier svet jede slodoled, do ponoći, az muziku za igru iz obližnje bošte, gde se po rovi frljaju. -

Kupola Mikelanđelova, u noći, nad Rimom, ima boju plavu, srebrnu, sferičnu, Kad zvezde počnu dc trepere iznad nje, ona sa le lerase izgleda, kao de je sva u staklu i da će, na: mesečini, zidovi da joj prsnu. Ja sedim kod Valcdiera, salimca, lIcko, zagledon u fu *kupolu. :

Mrak Je sad u šumicomqa pinija i Čempresa na Pincu i kroz taj mrak, do ferase, jedva dopife šum vodoskoka na Piazzi Popolo.

Iznenada, u mojoj glavi, stalno se ponavlja Jedna misao. Stalno se ponavljaju reči, koje sam, pre irideset godina, učio: TRAG NJIHOVIH KONJA ZAVEJAĆE SNEG.

To kožu Tronsilvcnski buntovnici, kad napušiaju zemlju i prelaze Karpale, „povlačeći se u Tursku. Oni su olišli i naselili se u Rodošto, na Mromornom Momu #đOndj, koji je među njima poslednji ostao,

: sedeo je na jednom komenu, pred

kućom i, usamljen, slušao šum mor skih talasa. Veli, u stiha: »EGYEĐDUL HALGATOM TENGER MORMOLASA?YT•... „Usoamljen slušam mora mrmljonje... Tako piše onaj, koji je poslednji preostao, — ali

: otkud da mi pada na pamet, io...

Ja onda tumačim sebi, da su mi te

| reči, i misli, došle, potisvesno, olu~

da, što bih želeo da odem iz Rima, gde mi je laj lekar, o Smrti, ono rekao...

Zatim se kajem, u mislima, šlo pre, tako lakomisleno pulovao, i u Skcndinaviju. Sećom se kako sam o njoj pisao, pOovršno. Pokupio bih nekoliko podćetaka dc bude inleresanino i uliske, koji mogu čitaoce da nasmeju, pa bili otišao dalje, brzo. Sad, kada se ne ncdem više da ću hodati obalom u Skagenu, ili sedeti u luci u Trondjemu, ili igrali sa sludenikinicmc u Upsoli, sad mi se eto stal-

no vraća misao, da je irebalo živeti, dublje, zoanosnije, i ne tako brzo. Kojem se što sam iako olc=

ko odlazio. Misao na smrt, rađa misao nac irag konja, koji nestaje u snegu, kad jahcči odu.

Sad se eto u sećenju vraćam u Skandinaviju i ostajem u njoj dugo i, kad bih mogao, nikad se više iz tih hladnih krajeva ne bih vraio, Guido Cavclcoantii, iako, otišao je bio u Tolozu i tomo zavoleo neku ženu. Ali, dok je bio tamo, ni jednu joj pesmu nije ispevao, Kad

se, međulim, vratio u Italiju i kad.

je znao, da više neće moći ići u Tolozu, nopisao je toj ženi svoju divnu balatu, kojoj kože da mesto njega ode u Tolozu, jer se on ne nada da će moći ići temo još jednom u životu, To znači, očigled no, da je čoveku potrebno, da zna, da se nekud ne može više vratili,

onu”

pa-da uvidi koko je icmo srelon bio.

»Nije to dobro« — govorim scm sebi, kod Valadiera, uz kolu, Nije dobro otuđiti se, od sivarnosli, ioliko. Oni koji nikad dalje od svoje radionice, ili svog sela, ne putuju, mnogo su sretniji, Ostvare nešio u životu. Život je tako kratek. Ako se još i putuje u njemu, gubi svcki smisao i svršava se u bezumlju.

Pre sam hitao da napišem što, o zemljoma kroz koje sam prolciio. Sad više ne radim ni fo; noašto? To nema smisla. Smrt je tako blizu. Ćutlim i posmatram zemlje, kroz koje prolazim, nemo.

Treba, kažem sam sebi, proučavali, naći neki smisao u iom PDutovanju u tuđinu. TreFk~ proučavoti nešto stvarno. Pre sci proučavao, cli sad samo zagledam fotografije, koje sam snimao pred ostrvom Jom Mojen, u arktičkom Okeconu, — ili

slike sicilijemske, sicihjemskih, a vanih, dvokolica, nc vošcru, a Nos io, Međulim, sad sve TIHI i bli kom, na pulu. Cemu io?

Sećom se, dok som išao po Jul Iondu, ili po Islemdu, meni Je bilo stalo. i do stlalistika, i ekonomskih podataka, iamo. Sad mi se lo čini Kod som prošao kroj Lo. e interesovao čqk i zq Sad mi se io čini saSad su SL Sri Sas

kao meki rumeni Dolomiti, u „udeb) — ovde, na terasi, kod Va. ladiera, u Rimu. I pitam se otkud ie strašna lakomislenost, kojom se, u mladosti, odlazi u stranu zemlju? Jeli to zato, što nam se Cini da je život dug i da ima vremena da se

timo? Oni, što odlaze daleko, da se ic mo ncsele, i, tobože, nađu sreću, čemu li se nadaju? Zar ne osećoju da je sve lo samo jedna prazna radoznalost ljudskc i neka vršiq starog, prastarog, ludilc „čovekovog, koje su zapazili već i slori Grci? n

Kako je čovek pohlepan, na putu, u mladosti. Sve bi da vidi. Pravi plomove i Čitav „raspored kuđ sve želi da stigne i šta sve namerova da iskusi. Unapred obeležava mesla na korti. A kad se počne stariti, sve se to izmeni. Putuje se na dohvat, bez reda, a mnogo što šta napusti. Ostaje se duže, nego što se nameravcIlo, u nekom melom mestu, na nekoj klupi, uz šum mon skih talasa. Sluša se šum morskih iclasa i, da se nastavi putovanje, i ne misli. | |

Dok je čovek mlad, kad putuje, želje je i nekih, interescninih, do. življujau. Pa i romana. A kad se počne slariti, vidi se, det i nema u životu drugog romanci, sem tog, jes dinog, Ecko se ostoari. ;

Čilav niz eutoportreu Rembrandiovih semo je ficj roman, na licu jednog čoveka, — kako se slori, Ali taj roman nije ni potrebno napisati, svcki ga doživi i sazna, svciki. -

Ako smrti zbilja toliko pojačava perćepciju mozga, nc somrtli, da ceo život svoj vidimo, za nekoliko irenutckci, kako, još jednom, pros lazi, onda io znači dc je kraj žis vota somo jedna halucinacije o prošlosti, bez ikakva smisla. Zato ja sod ovde, u Rimu, na Pinču, mi< slim toliko o Polarnim krajevima, koje sam poselio, pre iri godine,

Znači, zato, šio je život TAKO KRATAK, noš rad, ncša cklivnost, pod slarost, poštcju prazni pojmo= vi. Zato sad meni, jedon glas, iz Španije, šapuće: »la vida es šueno«, (Nastavak u iđućem broju)

smešno. fota, ja sam 5 ribolov tcmno. svim smešno.

Bratko KREFT

U irećem činu dovođi Nušić na scenu čitavu galeriju likova iz porođice. U njihovim karakterima se ne ogleđa samo „rodbinsko“ rezonovanje da pokušaju da iskoriste priliku kada su Popovićevi postali ministarska familija, u nekima je Nušić ocrtao i „čaršiski mentalitet“, To se odnosi pre svega na Kalenića, koji je u poređenju s ostalim „rođacima“ uprkos fantastičnosti i „hohštaplerske“ drskosti najpodrobnije okarakterisan. Odmah posle prvih proba upitao me je glumac koji je igrao teču Jakova: „Da li bi mogli da mi ispričate biografiju teče Jakova? To Sto govorim suviše je malo da bih ostvario karakter!" Ono što možđa neki beogradski glumac ostvari sa lakoćom, za poljskog je problem.

Podrobnije crte za scensko ostvarenje Jakova prvi je takoreći našao na: ulici ili u nekoj beogradskoj kafani, ali kako da poljski glumac, uz škrte reči koje o sebi govori Jakov, nađe model i kao što je rekao — „biografiju Jakova“, koja je za epizode svakako važna i bitan je deo studije. Glavna crta Jakovljevog karaktera je đa čeka svoj | dan, onaj trenutak koji će mu doneti — mesto pod i

(Nastavak iz prošlog broja) |

suncem. Dosađ nije imao sreće jer mu ništa ne ide od ruke. „Pa, eto, čekam, a šta bih drugo“, Odgovor koji je zahtevao glumac od režisera nije bio lak, jer je u svojoj suštini bio isto toliko literaran koliko i pozorišni. Glumac ne može da ostvari živ lik, ako ga ne zna po njegovoj „biografiji“, ako ne zna ko je, Unutrašnje obeležje Nušić je dao dosta plaštično: teča Jakov je večiti brodolomac. Ali zašto? Šta hoće da postane? Šta bi od srca želeo đa buđe? Možda hoće da bude nešto što mu društvo ne omogućuje, ili nešto za Šta je uveren da je rođen, ali mu ipak ne uspeva. U sebi i nosi neki „kompleks“, kako bi rekli psihoanalitičari. Šta je, dakle, on? Bio je trgovac pa nije išlo, | i činovnik je već bio pa ni to nije išlo. Citam ı stamo iznova njegov tekst, njegovu kratku ulogu | koja se sastoji samo od dva pasusa koji govore i jedno te isto, iako nešto drukčije. Posle brojnog | Čitanja i Yazmišljanja polako izlazi pred oči čovek u kome se krije neka tragika, možda više nego u bilo kom đrugom licu koje nastupa u tom tipično nušićevskom kolektivu rođaka. Treba živeti, zarađivati hleb, ako već ne onim pozivom koji bi lično želeo, onđa bar na takvom poslu koji će najmanje ubijati tvoje skrivene težnje. Zato želi koncesiju " da bi posekao neku državnu šumu. Gogoljev Čib | | | | ) | i | i

čikov ne bi mogao da smisli bolju iđeju. (Isto to važi i za teča Jovu i njegovu iđeju, da ne kažem — pravđu. Suprotna pravda Cankarevog · sluge Jerneja ili Klajstovog Mihaela Kolhasa. Ali vratimo se Jakovu!). Šta je njegov „unutrašnji“ poziv? Zašto ne može da izdrži ni u jednom „građanskom“ poživu 2...

Odgovor glumcu koji je od mene zahtevao podrobniju biografiju Jakova pomogao mi je da dam poljski ptevođ bolje nego u originalu. Jakov u originalu kaže: „Čekaj, Jakove, mora jednom doći i tvoj dan!' U poljskom prevođu druga polovina rečenice glasi: „...že i mmie kiedyš sloneczko zaswieci...“ Poljska fraza je nešto snažnija, gotovo

' bih smeo da kažem poetičnija, liričnija. Šta li to | može da se događa u Jakovljevoj duši? Šta bil najradije želeo da buđe da bi i njemu sinulo

Žabisi o »Gosbođi

sunce? Zar ne doživljava uvek brodolom zato Što misli da je rođen za nešto drugo a ne za one pozive koje mu život natura ?... Posle dužeg raz= mišljanja đošao sam do nešto svojstvenije njegove biografije. Jakov bi želeo da bude slikar, umetnik. Kako tu čežnju nosi u sebi, ne može da izdrži ni u jednoj službi, jer ga niko ne razume. Svi mu sg potsmevaju zato što nosi umetnički šešir i umetničku kravatu. No, nikad ništa od njega neće biti, iako će do smrti misliti da je 85 njim nestao veliki umetnik. Tako je figura dobila svoju biografiju, svoju psihološku i spoljašnju karakteristiku i Što je još važnije — svoju inđividualizaciju u kolektivu rodbine. Jakov je bio u njenom sklopu „čaršiski boem, nepriznati umetnik“, koji od žalosti pije. I u posetu ministarki je došao pijan pa je čak i zaspao da su za njegovu drugu repliku morali da ga probuđe i da je za trenutak morao da pomisli šta ustvari rađi kod Živke.

*

Nisam protivnik modernizma tamo gde je na. mestu. Sa scenografom, koji je vukao u modnu apstraktnost, dugo nisam mogao da se složim Na kraju je došlo do kompromisa, koji, razume se, nije bio idealan, kao što je to već navika. No uprkos tome inscenacija je dala prostor u kome su glumci mogli da se kreću i razvrstavaju u prilično smisaone figuralne kompozicije. Još za vreme učenja uloga pokazalo se da je (u glumač= kom smislu) najnezahvalnija uloga Dare, 'koju je igrala najbolja glumica mlade generacije. Ona se u toj ulozi nije osećala dobro, jer joj je izgledala bleda. Ima nešto istine u toj glumačkoj kritici, ali time još nije rečno da se uloga ne može rešiti. Treba joj odrediti podrobnu „biografiju“ i upot« puniti njen karakter glumačkom invencijom, raznim rekvizitima njenog rada i nerada, jer je zanimljivo kako se Dara grčevito drži „hohštabpler= skog“ Čede.

Kako nisam hteo da upotrebim nikakav folklor= no-nacionalni kostim, morao sam da pomaknem vreme u kome se komedija događa u inflaciome godine posle Prvog svetskog rata, što je glumcima i publici približilo komediju, a okolinu i ljude koji u njoj nastupaju društveno više konkretizovalo. Ta „civilizacija“ je đođuše unekoliko bila „denacionalizacija“, ali nikako „anacionalizacija“. U članku koji sam napisao za požorišni list, podvukao sam đa te i slične prilike nisu naša nacionalna specifičnost, već su u suštini posledića nekih socijalnih prilika. Zato ni gospođa Živka Popović nije samo srpska ili jugoslovenska špecijalnost. Mogla bi isto tako da se zove Popov, Popowska, PopoWescu, ili još nekako drukčije: Poppovicini, Popietsch, Popowitch, Po Po Wis itd. U određenoj okolini i prilikama razvijaju se određeni socijalni tipovi koji imaju svoj lokalni (nacionalni) kolorit. Falstaf nije samo engleski miles gloriosus, iako je snažno lokalno-nacionalno obojen; a danas je taj nacionalni kolorit već gotovo sasvim nestao, Jer je PFalstaf u suštini tip veselog «viteza „koji propađa, bahatoa vojnika, engleski praotac češkog Svejka. I gospa Živka Popović je u suštini produkt vešnih odteđenih socijalnih prilika, nekog Oci“ jalnog razvojnog stepena kroz koji je prošao svaki narod u svom istoriskom proćešu u prelazu i

KNJIŽEVNE | NOW.,ILNAJ