Književne novine

BRIT EEN

Poruga smrti

Prema smrti kao da se dve mo ralne politike vođe: misao i mašta većine zaobilaze je, dokle god se može: manjina okusivši Evinu jabuku-umetnost, pripravljena je za njene beskonačne varijacije. No jedan njen vid, ono izopačenje i podmuklu prerušenost koja se pojavljuje kao Smrt na prepad, svi ocenjujemo podjednako: gnušamo je se.

Neđavno, odmah za rubom minhenskog aerodroma, ova podla, gnu sna, odvratna, „visokouvažena“ Go spođa Zločinka, Smrt na prepad, nasrnula je na mlade ljuđe, naše goste, i pokosila ih, zdrobila, osakatila, ubacila u grobove, u bolnice, u trajne i privremene invalide. Taj „podvig“ neki nazivaju sudbinom, neki nesretnim slučajem, neki fatalnim sticajem okolnosti; ali, kako je gnusni čin izveđen nad ljudima koji su se igrali, i kako je tu, u tom „odvratnom događaju, zaobiđen prirodni, zakoniti tok stva ri vascelog živog sveta, ja se Osećam pobuđenim da Smrti na prepad javno pljunem u lice,

Nisam navijač nikojeg kluba, godinama već ne posećujem lepe igre takmičenja, ni na utakmici između Mančestera i Zvezde nisam bio (nema svak za to uvek ni novca, ni potrebne doze bezbrižnosti, ni vremena), ne raspolažem nikakvim drugim do opštečovečanskim afinitetom prema britanskoj varijanti ljudske veštine, snage, okretnosti i istrajnosti (među mnogim vrli nama sportskog agona). Pa ipak, na iznenadđnu vest da su mančesterski mlađići, i njihova uprava, i njihov menadžer, i njihovi novinarski pratioci, izveštači izgubili ili skoro izgubili živote, neposredno posle časne igre, posle plemenitog takmičenja, u irenutku kad su bili u zavisnosti od jedne mašine, od jednog mehanizma (koji nije nastao iz igre i razonode, nego radi potrebe i koristi ludima), ja sam glasno zatidao ponesen nečim što nikako nije samo žalost, nego je i lična duboka uvređenost onim Što je , gadnije od najstrašnije nepravde. Smrt na prepad, podla i ogavna stihija zla, uvrebala je njih, vedre i ponosite mlade ljude sporta, zaobilazeći kuka-

} ||

na

vički rias, koji smo već podosta poživeli i koji njene „iracionamne“ trikove skroz-naskroz poznajemo. Zbilja, do |nepodnošljivosti „odvratno! i

Razume se, nije bilo e našoj zemlji Čoveka koji nije bio ožalošćen, a aktivni sportisti i njihovi mnogobrojni navijači s punim i prirodnim pravom prednjače u toj žalosti, toj međuljudskoj soliđarnosti osećanja, Ali, ovde je reč o jednoj pridđođatoj ljutini, jarosti, razgnjevljenosti, o jednoj plamenoj mržnji prema neprijateljici

(Bayapraustsriupzuneysnriyao=—

Viđa Jocić: Preživela

prepad

ljudi, prema smrti na prepad, koja u nestvarnom džepu svog neljud skog kaputa nosi lažno aromatizovanu vizitkartu Slučaja ili Sudbine,

Odrasli, zreli ljuđi spremni su da se stave u zaštitu, da stanu na stranu nejskusnih i bezazlenih, da brane nejaku decu. No ko će braniti, svešću naoružati, iskustvima snabđeti, jednim lunutarnjim, duhovnim štavom (recimo baš: misaonim i osećajnim, filozofsko~poetskim stavom) opremiti svu onu punoletnu, već sasvim stasalu, pa čak i omatorelu, veliku decu, svu onu ogromnu većinu, koja strasno „navija“ za ovaj ili onaj futbalski klub, koja se svim žarom očuvanog detinjstva u sebi, žarom. naivnosti i nevinosti, unosi u sportske probleme, u pravila igre, u mnoge fiksirane konvencije fiskultumih zabava, svih onih brojnih igara oko kojih se važno prepire, srdi, nadmeće; ko će, kažem, tu đobru (pa i ćudljivu, opaku, zlu) veliku decu đuhovno pripremiti za svagdašnju mogućnost podle akcije Smrti na prepad, ko — ako ne umetnici i oni koji su iz najdubljih virova umetničkih suština, iz potencijalnih sadržaja istinskih i najdđubljih umetničkih tvorevina upoznali krug životnih opasnosti, krug čija je svaka tačka ma i najistaknutije, najveselije, najbezbrižnije periferije podjednako udaljene od središta, od vazdašnje čovekove Uugroženosti! Izgleda zbilja paradoksalno: usta ti protiv naivnosti, protiv produžene detinjske bezazlenosti, konačno, protiv one mile i lagane vedrine ljudi koja ih čini nevinim, — u ime jedne opreznosti, jedne apriorne nepoverljivosti prema sigurnosti i bezbednosti, u ime jedne teške i ponosite, dublje i mutnije, smrtnički samosvesnije sreće. Ali, govoriti o slučajnosnoj neizvesnošti sveta, o jednoj latentnoj unutarnjoj pripravnosti na svako iznenađenje, o onoj Kamjevoj „svagdašnjoj u-

aka O Kaba Aa auqajca ika a e aa e aaa a a ~

ministarki« u Pol jskoj

patrijarhalnosti u kapitalizam i civilizaciju — tip koji je karakterističan i za sledeću prelaznu fazu · našeg vremena, što posle poljskog Oktobra ni tamo gore nisu negirali, priznavajući Nušićevoj „Gospodi ministarki“ i savremenu aktuelnost, Uprkos tome što je moja koncepcija nešto „denacionalizirala“ komediju, što se nije dogođilo samo zbog toga da pretstavu niko ne bi mogao đa iskoristi protiv nas, kao Šbo su to neki pokušavali na pretstavi u Teatru Mossovjeta, ostale su figure ipak još toliko naše da &u išle po zemlji, a isto tako i poljske, jer su ih igrali poljski glumci.

No najviše opšteljudske note im je davao neiscnpni Nušićev humor, koji tu i tamo šiba, a istovremeno i miluje — na bini i u auditorijumu. Gogolj je bridak i gnevan kao Cankar i Krleža, a Nušić je goldonijevski nasmejan, humuorističan i optimističan, U njemu je neka laka „valovitost humora i karakterizacije ljudi i života, ali ta lakoća nije bez težine, jer u čitavom kompleksu igre ima svoju važnost i neverovatno jasnu ljudsku toplinu, koja je najdragocenije blago njegovog humora i čitave njegove umetnosti, Skromno Je sam nazvao „Gospođu ministarku“ šalom u četiri čina, ali ako je do tančina proanaliziramo i u njoj otkrijemo sve dragocenosti koje se skrivaju čas za žuborom njegove široke konverzacije čas u improvizovanim situacijama, uz ozbiljnu, umetnički podrobnu analizu i pretstavu, pokazuje nam se njegova Šala kao socijalno-etička i politička komeđija parvenijstva, koja je imala i ima svoju hvale vrednu nacionalno-satiričnu oštricu i Ronstruktivnu etično~ političku kritiku, s kojom živo govori čak i u naše vreme.

*

Svakako je veoma karakteristično da je upravo za „Gospođu ministavku“" Nušić napisao poseban uvod, jer to inače nije bio njegov wbičaj. Mislim da je u tom uvođu Nušić izrekao glavne smernice čitavog svog komediografskog rađa, mogao bih čak da kažem svoj ljudski i literarno-komediografski pogled na svet. Prvi pasus njegovog uvođa odmah nas uvodi u sociološko razmišljanje o društvu j ljudima, čime sam jasno upozorava da treba zbivanje i ljude u njegovoj komediji analizirati 1 shvatiti pre svega sociološko=~etički, jer on tamo kaže da se „kroz život svakog društva beleži jasno jedna i ravna linija. Tu liniju ispisali su obziti, trađicije, malodušnost, duhovna nemoć i sve Onč druge negativne osobine čovekove, pod kojima 56 pojedinci guše, a društvo nemoćno predaje učma– losti... Iznad te linije penju se samo pojedinci koji ne čekaju da živu u društvenom termometru (da ih?) zagreje spoljna temperatura, već zagrovanje nalaze sami u sebi, u svojim duševnim moćima. i ispod te linije slaze samo oni pojedinci koji takode imaju duševne snage da pregaže obzire i tcađicije i otresu se malodušnosti. 1 ovi, koji u društvu slaze ispod linije normale, sve do dna društvenog, nose sami u sebi dispozicije hlađenja duše i hlađenja osećaja sve do tačke smrzavanja. E

No još su zanimljiviji njegovi zaključoei, zaključci komediogtrafa, koji (gleda i oblikuje ljudske vrline i slabosti sa vidika komediografske dramske dijalektike, u sledećem pasusu: „Da se neko digne ili

spusti iznad ili ispod linije normale u životu, da

Kabala Pak MOMINE

o „Gospođi ministarki“.

gomile ili spusti ispod gomile, hrabar. Hrabrost je biti isto tako kao što je

se neko uzvisi iznad treba da je podjednako čestit, plemenit, uzvišen, a Što hrabrost biti podđao ili nevaljao.“ Taj nušićevski zaključak zvuči Šoovaki ironično, ali u njemu se krije istina kojom gleda na „žitije i bitije“ društva i ljudi, komediograif humorista sa srdačnom humaništičkom notom. Kada priljčno verno opisuje malograđanski milje u kome živi domaćica i žena činovnika Ministarstva Popovićka, koja preko noći postaje „gospođa ministarka“, ne zaboravlja da podvuče da je pre toga bila dobra žena i dobra domaćica. Preko noći i iznenađa skočila je iznad normalne linije života. Tako nešto nije očekivala, Zato mota i da joj se zavrti u glavi, jet vlast je opasan opijum. Nušić dodaje da je u svemu tome „jednostavnost problema koji taj komad sadrži“. I to je deo komediografove filozofije, jer na kraju svis&u problemi uvek prilično jednostavni samo je njihovo rešenje ponekad veoma teško i problema tično, jer je Čovek živo biće sa svojom ıidividualnošću i svojom društvenom „determinisanošću, koje su, bar dosađa, uvek bile u dijalektičkom odmosu. To prouzrokuje mnogo dramskih konflikata, koji su jedan od glavnih izvora modđerne dramatike. Došlo je vreme kada moramo da počnemo podrobnije da studiramo Nušića. Njegova komedđiografija ima svoju dtamaturgiju, tojest: . Svoju dramsku estetiku, tehniku i filozofiju, koju je teoretski izrekao u uvodu za „Gospodu ministarku“, a koju ćemo u njegovom dramskom delu u svoj dubini morati tek da otkrijemo, isto tako kao što ćemo morati tek da otkrijemo pravu formu za nju za naše vreme. 1 kađa je budemo otkrili podrobnim analitičkim stuđiranjem, moći ćemo i moraćemo da je plastično — sintetički ostvarimo na sceni. Nušić nije samo najveći srpski komediograt, on je prvi među jugoslovenskim dramatičarima, još pre 40 godinn postigao najveću popularnost na svim jugoslovenskim scenama, uprkos svom svpskom karakteru i koloritu, jer na kraju krajeva — 1judske slabosti koje ptikazuje u svojim delima su opšte. Zato mi nije izgledalo nimalo čudno kada su mi u Moskvi rekli đa im je Nušić najpopularniji savremeni strani komeđiograf -— u sezoni 1956 u Moskvi su prikazivali četiri njegova dela.

P. S. Gornji zapisi su samo {tagmenti iz zapisa zato ni izdaleka nišu iscrpli sve probleme i karakterističnosti toga dela. Žele da budu samo malo upozotenje za Nušićevu dramaturgiju, a koja opet treba da bude deo komparativne jugoslovenske dramaturgije. Reč dramaturgija upotrebljavam u Lesingovoni smislu, a koja je na kongresu u Patizu bila prihvaćena kao termin za teoriju i estetiku dramatike, što je jedino pravilnho: dramaturgija je teorija, nauka, a dramatika delo, stvaralaštvo.

U prvom delu mojih zapisa koji su prošlom broju „Književnih novina“ nastala je nezgodna greška. Rečenica: „Pretstavu U Gdinji nisam smeo đa pogledam“, treba da glasi „nisam mogao da pobleđam, jer za to nije bilo više vremena“. (Preveo sa sloveriačkog L. Č.)

izišli u.

groženosti“ života ljudi, i to govoriti baš sportistima i sportskim navjjačima, „uskipelim | nosiocima preobilja volje za zabavom i razonođom, — zar to ne znači govoriti pred jednim auditorijumom, impozantnijim od svake Književne večeri, o jedinoj. mogućoj duhovnoj naoružanosti, o mogućoj mudrosti, o onoj koja, nevidljiva, ume da lebdi i nad sportskim „terenima, ned svakom igrom? Neka je sretna i blagoslovena sposobnost i ornost ljuđi da se rađuju, igraju, takmiče! No jedna fina, diskretna, nepokazivana a vazda prisutna mešavina čari igre, utakmice, zabave i razonode sa odapetim orozom puške međitiranja, sa budnom svešću o „vazđašnjoj ugroženosti“ te prevashodne lepote života u nabujalomi kliktanju telesnosti — to, mislim, neće biti naodmet.

Smrti na prepad, onoj gnusnoj nakazi sa legitimacijom Slučaja ili Sudbine u nepostojećem džepu, time, naravno nećemo uteći, ali, oduzeti joj ljudožđersku rađost likovanja, uskratiti joj iscerenu bahatost mizantropskog triumfovanja, đozvoličete, — i to je već nešto! Jer, pogledajte samo: ona vreba njih, dobre i naivne ljude koji se igraju, ona nema smelosti da se baci na nas koji smo je pnrozreli, progledali, upoznali unapred. Nama, starijima i iskusnijima, pogotovo nama sa umetnošću zbratimljenima, ona pristupa kurtoazno i

Nastavaic na 8 stranl

Pavle Stefemović

DIŽUĆIRUKE ı PREMA NEBU

„Duž celog puta nepregledna masa ljudi, žena i dece, s obe strane klečala je u trenutku kada su poređ njih prolazili kovčezi s posmrtnim osta-

» cima žrtava“ („Politika“, 12 februar 1958). ij

U Heograđu je bilo lepo februarsko veče, ispunjeno blagim žagorom. prolaznika i toplom prisutnošću prvih prolećnih znakova. Smrt, je bila otsutna, a njeni simboli nisu imati mesta ni u ljudima ni u stvarima koje su celog tek minulog dana bile obasjane suncem. Ali ono što se dogodilo sa mlađićima iz Engleske, brzo je prevalilo prostor do nas i uzvikivanje prodavaca večer= njih novina ispunilo je građ i njegove ljude nečim novim, pogubno teškim, ali neizbeznim. Tog trenut= ka smrt je osvojila mesto za sebe i misao o njoj nije mogla da se pobedi ničim. -

Potres je trajao u magnovenju, a

posle njega pohrlile su u neređu ·

slike. Bio sam među pedeset hiljada uzbuđenih ljudi, pripadao sam onom zatalasanom i glasnom skupu koji je napeto pratio svaki pokret jedne igre koja je ujedinila mnoge vrline ljudskog tela i duha. Zapamtio sam dobro mlađiće u crvemim dresovima, navijao sam: protiv njih

Ze aniais Ita uni rar ae RUO) Mimikrija Avangarde

Von Vik Bruksova »»Razmišljonjea o avangardi« (u prošlom broju „Književnih novina«) pribrono nqa= melnulct u našu književnu klimu hajki, trka za prednošću, zadirkiva-– nja, nemarnog skakutoanja do zidc i vraćanja onemoćalog do polaznog stoništnr jesu rosklaponje siruklure ovog akluelnog problema do u tan čine. Vreme luta među noma koji ga ne iscrpljujemo i ne ovekovečujemo. Čorkonja, „podmetenja, ćorci, treš prazne slame, Pritište ohola avongarda »koja ume«, koja okuplja, koja selekcioniše, koja popuje, ali koja se brzo umara ako je reč o nekom yzaist& ozbiljnom noporu ka razvedravanju, rcščišća= vanju,

Ne postoji donas „među nama grupa ozbiljnih, dovoljno cngcčžo= vonih književnika (umeinika) kojo krči pul, koja savlađuje vreme i ukazuje vidike. Smešno i nedosiojno propade kroz grlc lišeka (galamc) razvodnjeni sadržaj »oikrove= nja«, Ukrštonje »misaonih verikalc, horizoniala i dijagoncla« jesu šara nje taleniovone dečurlije, koja spon feno troši svoj zalogaj nevezanog vremena. Predraina „Avangardc (beogradski nadreclisti) koja je de lala u nezavidnim uslovimc uskih i nedotupavnih inielektuclnih radijaciju, pokušala je i delimično uspela da razbije monotoniju, stereolipne sistemčiće lilozolije i moralo, ukczcale je ma prednosti razmeđavonja i loleremcije, nije gužšila jer je prezirala zastajkivomje i bila svojski usijoma u slrasii »anti-zidizmoa•. Koliko qod je fai krug bio sponiono obrazovon i angažovan u smislu borbe za pravo i svemoć duha, nadchnuća i slrosti, toliko su posleratni avangardisti oselili nasušnu polrebu da se Wuigraju kao »veliki i neodbromjivi«, da se začaure, da razviju pqukovu mrežu u dimenzijoma svoje »elacslične, ri= gorozne i stvaralačke misli. Toko je nesvesno odalc signal koji ODOominje na ozbiljnost.

Međutim, njena je zasluga cku= mulccija vrednosli. Mada heterogena, ona u svojim izlozima pokazuje doslignuća umelnosti, vezuje ideje i područia duha. Liči na reŠšetku na kojoj ostaju probroni, Ali usled njene „qgdlomazne slralegije

dešava se da prihvata nadobudnjake, koji bi inače presvisli, jer teško da bi nošli svoje mesto nad ohu privre-

ogbiljnijem tavorišiu,

menu utehu i prividno briznonje da su »genijalci«. Taj »humcmi Gestle podizanja »vodenih cvoefova« (vre= don je pažnje nedavni člonak Panića-Surepc »Kritika i ioanfare«) dovodi do loga da nedorasli izvode besne gliste radspojasanosti po morginoma avangardnih iruba, Ta= ko išarana Avangarde koo svaki islinski bolesnik simulira da je zdrava ko dren. Ova prisutna je mimikrija »Avoangarde u najboljem. svom vidu i trenuiku«, Dešava se da uobražava da je u stanju da u svako doba krize korisli irons{uzži= ju sveže krvi. Ma koliko bila im= pozantnc Iasadcr njenih glasila, sva ona »salata reči koja kulja& niz harliju, nameće se ulisak premore= nosli, utisdk bolovanja od leuke= mije, Nije često u njenoj moći s obzirom na antiživoino prenemagomje i možehje da gornira korileje koji su nepreslano »taze•, nisu dostoj= ne inkvizicije njene male kuce sa mlečnjacima iskustva u lansiranju siraobnih »bau-bau teledirigovonih zolja« koje ruše poligon nezavisnih kičmi,

Interesonino je da stormala Avangatda iznenađujuće Viriuozno ume između redova, 5 vremena na vreme da ubaci s»Glavnu ceku neuira lizacije otpora• misao da »zna dag ništa ne zna, — »Šlo je izjavG izGzovno nelogična, jer znocti da se ni= šta ne znd, znači u islo vreme znati, u najmanju ruku dosta« (Miroslav Krleža). Dalji njeni gresi u što gubi vreme u iživljavanju, šio vitoperi moral, sputava prirodan razvoj svojih pulena, jer ih nagoni de džarakaju neopipljive konce paučine okultizma, »Riječi nod raskolom. — Postoji raskol nad jazovima. Nepremoslivo, Prelaze preko pojmovnih ponora pojedine reči na pqučini. Ima brbljivaca, uvjerenih, da se riječima može premosliti sve. O tome se pišu knjige. Od tih knjiga ne može se danos slobodno misliti, jer su se knjige pretvorile u kalekizom, Ppropisujući šic je pravilno, a šid nije« (M. Krleža), Nojleži dreh Avongarde je Šlo ima totalitarislićki karakter koji krije, što kupuje nezrelo voće-dušice i pretvara ih u »vezeane pione«, što liferuje mi*ovoljne mor6ine slabiće. Što neprekidno opominje da je prvac, jedina i neprikosnovenci.

Vladislav Tišmcr

Ignjat 20b; Mlađo vino

zajedno s oficirom i radnikom iz Železnika, koji su stajali pored me» ne, zvižđao sam i mahao rukama, želeo sam da pobede naši, jer je bo na neki način i moja pobeda, ali nisam mogao ni u jednom trenutku da propustim i zapamtim umetnički gest koji je pripadao jedanaečstorici koju sam gledao. Na stadionu, mestu na kome su se još u antičko vreme poštovale vrline viteštva i muške borbe kao i sve drugo Što uznosi čoveka, dva sata bezmalo urezivana je u sećanje jedna dinamična slika pokreta i sportske bitke, i nikog nije bilo ko nije na putu do gradskih ulica, u širokoj koloni, proslovio bar nekoliko reči divljenja sa poznatim ili nepoznatim saputnikom. Neočekivani obrti izdvojili su tu utakmicu iz doživljaja iste vrste, ali ono što se dogodilo sutrađan bilo je isuviše te> ško i tužno da bi se olako svrstalo u nesreće koje postaju sve češće u modernom svetu.

Pre svega, trebalo je te lepe fe= bruarske večeri ranog proleća i ranih devojaka shvatiti ono što se zbilo popodne na aerodromu, tres balo je zamisliti ugljenisano telo snažnog i neumornog Tejlora, uporedo sa koračanjem, koje vreme čini lakim i poletnim, shvatiti da samouvereni, poneseni i đobri Bezbi, koji je pobedio svoje godine, leži u agoniji, trebalo je pristati na surove suprotnosti našeg vremena, pa tek onda razmišljati o samom događaju. A to je, zaista, bilo premnogo za jedno usamljeno razmišljanje, za crni monolog o čoveku i smrti. I zato me nisu izmenađile grupice ljuđi na Terazijama koje su tiho žagorile, tražeći nešto na Šta bi se oslonile da bi opstale u mutnoj realnosti te vedre večeri ranog proleća. Mrtvi mladići iz Mančestera bili su istovremeno i oni živi koje sam gledao kako rađosno napuštaju stadion dižući ruke gore, prema nebu, posle pobede. Već sutrađan, u isto vreme, oni su bili mrtvi i tihi kao zemlja, kao i sama smrt koja ih je iznenada presrela. Dogođilo se isuviše brzo da bi se odgovorilo samo tužnim ćatanjem. Pitanje života i pitanje smrti traju istovremeno a vreme sađas

šnje ih podjednako prihvata i pru-·

ža im podjednake šanse. Otkriveni su lekovi koji negđa neizlečive bo= lesti gase vrlo brzo i uspešno, pogibije u smrvljenim automobili= ma i zapaljenim avionima imaju zagarantovan prosperitet i o njima se danas može samo misliti kao na neizbežno, nužno. Ali ljudska se svest, još manje ljudsko osećanje, ne miri s tim i ne može da sa pos miri, jer smrt može đa bude kraj, krajnja konsekvenca života, ali nema mesta tamo gđe se sla život, - m

Za kratko vreme dogodilo #6 pređ nama nezamislivo sa mladim ljudskim telima. Jednog đana su manifestovali snagu i zdravlje, & sutra su bili leševi. I zato neizbežno uviđanje zla koje raste baš onde gde čovek slavi svoju pobeđu potstiče na dijaloa o svetu i njegovim zamkama. Ne znam statistiku, ali verujem đa je veći broj žrtava u saobraćajnim n esrećama. nego u bolničkim posteljama o raka. Čak da ovo i nije tačno danas, ono će biti evidentno „sutra. Jer se lek protiv ove bolesti traži i naći će se, ali protiv onog dru“ gog zla, iako se traži, malo je izgleda za uspeh. Tu već počinje crna strana moderne stvarnosti o kojoj čovek ne može đa ćuti, mađa je pomalo uzaludan i svaki napor da se ona promeni.

Žika Lazić

Žž

bs" pa Kud a a O

3;

a. WII aawkoli - wdaenyi M | bo

a