Književne novine

Mi smo navikli na <x„antologije pripovedaka ili pesama. Antologija kritike i eseja pretstavlja prilično retku stvar kođ nas. Međutim, sad imamo već dve Knjige izbora u kojima su zastupljena najbolja i najkarakterističnija ostvarenja srpske kritike i hrvatskog eseja. Kad čitalac uzima u ruke antologiju poezije, on je več vrstom samog posla pripremljen na izvesno estetičko uživanje: izabrani kritički tekstovi mogu da budu isto tako prijatna i uzbudljiva lektira kao i „najlepši lirski stihovi. Knjiga „Hrvatski esej“, koju je uređio, Ivo Frangeš, sadrži nekoliko eseja od prvorazredne literarne vrednosti: posebna čar:je i zađovoljstvo viđeti dva tako krupna imena kao što su Matoš ii Krleža između korica iste knjige, sa esejima o istoj temi,

ćć LR: o i logija ija hrvatskog eseja »Nolit« Beograd

sinteza, pun opservacije za pojeđinačno, no bez snage za uočavanje celine. Asocijativnost ga vuče u detaljisanje: njegovi literarni portreti nemaju celovitosti, oni su deformisani „Matoševom impresionističkom samovoljom. Majstor pamfleta, sklon sarkazmu i karikaturi, sa antipatijom prema svakoj kon~

Lj

VWO.JAC ENI

Vasko Popa: »Od zlata jabuka«, »Nolit«, Beograd .

| I „Tamni vilajet“ i „Nemušti jezik“ i „Grbavo prase sve polje popase“ i „Pesmu slepačku“ sve mi to davno znamo. Sve j3i to ostalo negdje daleko kao mutno sjećanje na đačke čitanke, možda nekome i kao drago sjećanje, ali nevažno, sasvim izvan kruga ka-

snijih književnih zanimanja. Jedđiu vođu huk, u. moje dete muk.“

no profesori, peđantni, stručnjaci, istraživači t. zv. narodnoga blaga, kojima eto i sama pripadam, i dalje se u svome životu revno zanimaju ovim prastarim tvorevinama, Dva mwodvojena zatvorena kruga. Poezija u svojim mođernim aspektima i bavljenje narodnim stvaralaštvom ljedno su drugome

cepciji, svakoj metodđičnosti i oz- ZAStrašujući tabu.

biljnosti. Svojim kaprisima išao je ponekad toliko daleko da je negirao jednog Jovana Skerlića, jer „on (Skerlić) pripovijeda, - ja se smijem“. Superioran i žučan, Matoš je sav u fragmentima, u potencijalnoj snazi. Danas nam se u njemu ne sviđa to što je ponekad isuviše mnogo koketirao i pozirao svojim cinizmom i svojom duhovitošću. I nedostatak principa kod njega ne može mu se pripisati u zaslugu; isto tako ni razbijenost nekih njegovih tekstova koji deluju kao da su pisani sa osetnim prekiđima i u nastavcima. Kritičar ne sme da bude bez pogleda na svet, bez izvesnih načela koja se tiču bitnih stvari života.i kulture. Savremena književna kritika polazi od drugih osnova koje znače potpumo preva= zilaženje impresionističke Kknjiževne kritike, Uprkos svemu, Matoš

j stoji sa· svojim manama i vrlinama

kao jeđam izraziti stvaralac, Kritičar prvog ređa. Om sa svoja dva eseja o Bodleru i Kranjčeviću vi~

|| soko otskače od svih pisaca za“ PP strupljenih a knjizi „Hrvatski esej“, osim Miroslava Krleže. Za

Matoš

A. G. | "Ivo Frangeš priznaje 'u predgovoru da se kolebao između istoriskog i estetičkog kriterijuma. Kom pozicija čitave knjige pokazuje da se on nije pridržavao isključivo ni jednog ni drugog. Devetnaesti vek hrvatske književnosti nema razvijenog pravog eseja. Odđabirajući teksove iz ovog perioda sastavljač je uzimao one koji su bacali najviše svetlosti . na književne i kulturne prilike, na majaktualnije probleme vremena. Članci Stanka Vraza o dđubrovačkoj književnosti, Ljudevita Vukotinovića o nekim pi tanjima literarne teorije „Tri stvari knjiženstva“, Janka Jurkovića „Pismo“ i Augusta Šenoe „Naša književnost“ pisani su u doba buđenja nacionalne svesti i stvaranja novije hrvatske književnosti: „zato su oni puni moralističkih saveta, utilitaristički, uvek orijentisani na ·pođizanje nivoa čitalačke publike i nacionalno - prosvetiteljski: pisani arhaičhim jezikom, konkretni, OZbiljni i puni uverenja, oni i danas osvajaju svojom đobronamernošću, uvek živom svešću o visokim kulturnim zađacima hrvatske inteligencije kojoj su pripadali i njihovi tvorci. Šenoa razvija čitav program: on se zalaže za tendencioznu književnost koja doprinosi odbrani jednog malog narođa od na-= srtaja tuđina. Devetnaesti vek je dao literarnu publicistiku, rodoljubivo aktivnu, polemički Živu, svu usmerenu na stvaranje autonomne hrvatske kulture. Umetnička pitanja stojala su u senci kulturnonacionalne problematike. 1 Dvadeseti vek donosi pravi, izraziti i danas još uvek ŽIVI Eu Njegovo rođenje pada u vreme Rea gorevanja bitke između pristalica Moderne i tradicionalista oja Pa činje pred kraj prošiog SEOIOČE | ja burno doba Je dekor u OTO Na A. G. Matoš, prkosan, ćudljiv, KOI tradiktoran, „ciničan i egzaltiran, estet i larpurlartist i DOPUNI o nacionalist, vibrantan, feljtonis 27 · ki površan, ljubitelj vica 1, kalarnr bura, ali osetljiv za lepotu i spos i ban isto toliko đa prodre U delo stvaraoca do njihovih osnova ONA, jednim bleštavim osvetljenjem 5 tičarske intuicije; on Je PE , subjektiwan, individualist, ali bez

| - OBAMA ANE – NO PBN:E

njegov članak o Jovanu Skerliću ne bi se moglo reći da je esej, jer je pamfletski pristrasan do krajnje

| mere.

Poređ A. G. Matoša, Miroslav Krleža ze svakako drugi vrh u razvitku hrvatske esejistike. Matoš se često usredsređyPe na sitnice. On uzme jeđan motiv i onđa ga Osvet= ljava sa raznih strana svetlostima svojih analogija i kontrasta, on vo= ln nijanse i pojedinosti. Krleža je antipod A, G. Matošu. Sav temperament i vatra, stalno namrgođen, dok je Matoš melanholično nasme= šen. Krleža građi sintetičke slike, prostrane vizije, kulturno-istoriske koncepcije: njegov esej potseća na najbogatiju orkestraćiju u Kojoj je sve uskomešano, puno boje, zvuka, strasti, krvi. ·Krleža započinje nekoliko tema istovremeno, suprotstavlja ih, prepliće, pojačava i slabi, u vihornom ritmu, u dramatičnoj atmosferi u kojoj je sve uzljuljano, pokrenuto i sukobljeno. Svojim halucinantnim vizijama i ba roknim stilom kojim opisuje Hrvat-

: sku u doba Kranjčevića, on se diže

na visini „Povratka Filipa Latinovića*“, jednog od najboljih jugoslovenskih romana modernog vremena. Njegov esej o Marselu Prustu, mađa nepotpun, pošto je u njemu reč samo o nekim delovima ciklusa. romana „U traganju za izgubljenim vremenom“, Miroslav, Krleža pokazuje jednu od svojih bitnih · osobi na: svoj duboki i, autentični stvaralački nagon on intelektualizuje? vi zapažate jeđan određeni racionalni stil, ali osećate u njegovim podzemljima hučanje krvi i pritisak emocija: to isto karakteriše i prvo, manovski intonirano poglavlje „Povratka Filipa Latinovića“ gde se intelektualistički stil meša sa poetskim evokacijama detinjstva. Krleža nije samo slikar jednog društva i kritičar izvesnih sociialnih zala. Francuzi nam đanas otkrivaju Krležu na koga mi mismo navikli: stvaraoca: posebnog literarnog univerzuma, Vizionara, analitičara ljud sku sudbine. . i Matoš i Krleža su najviši uspom. Ostali upotpunjuju evoluciju hrvatskog eseja, čine je raznovrsnijom i razuđenijom. Tu je Milan Marjanović, ubeđen u društveni determinizam književnih dela, Nehajev, pristalica estetizma i dekadencije, Otokar Keršovani koji primenom marksističkog metoda objašnjava Šenou, zatim August Cesarec, pa književni istoričar Antun Barac, sarkastični Stanislav Šimić, njegov brat, pesnik A. B. Šimić, Tin Ujević sa' svojim vrlo lucidnim esejem

o Matošu, Goran Kovačić... Hrvatska esejistika i kritika pokazuju raznovrsnost i bogatstvo pogleda i izraza. Najveće zadovoljstvo koje se oseća od čitanja ovakvih antologija, jeste, upravo, to saznanje mnoštva vidova u kojima se manifestuje književno stvaralaštvo. Suprotna mišljenja, sukobi teorija, fanatičke osude, frenetička uzdizanja, ironiziranja, indiferentnost, mržnja i ljubav. U ovoj oblasti pisci možđa najviše pokazuju sva SVOja duhovna ljudska svojstva, čitav jedan spektakl duše i uma. Posebno bi trebalo istaći smelost, otvorenost, toleranciju i Čvrstinu ubeđenja koji prožimaju najbolje pretstavnike hrvatskog eseja i kritike. Pavle ZORIĆ,

Pojavila se „Od zlata jabuka", rukov»t narodnih umotvorina, probrana ukusom i ličnim sklonostima pjesnika Vaska Pope. Dva su se kruga malčice otvorila i približila. Biblioteka „Orfej“, poslije poezije primitivnih naroda, poslije antičkog Apuleja, poslije Gogoljevih fantastičnih priča, uključila je i naše narodne umotvorine u literaturu namijenjenu mođernom ·čitaocu. Uz pojavu čestoga neshvaćanja. folklornog umjetničkog stvaranja, onoga zida koji se podiže između te i svake druge umjetnosti, Popina je Kmjižica dragocjen doprinos rušenju zida. i

Njegovu izboru ne možemo kriltički mišta primijetiti. To je izbor pjesnka, izraz „njegovih dubljh afiniteta, kako sam kaže „jedna, sastavljaču najdraža rukovet“, to nije antologija. Taj je izbor pjesnički individualan i bilo bi suviŠno napominjati uz. pojedine tekstove da postoji možda: ova, ili ona bolja varijanta. Gledano iz aspekta Popinog izbora, boljih varijanata „zapravo nema. Zadivljuje kako je on svojim izborom, raspoređom građe osobito — umjesto uobičajene podjele po vrstama, tu su male pjesničke skupine tematskih kola — uspio poznatim, naoko već banalnim. tekstovima vratiti mjihov stari sjaj. „Zlatna ja-

buka di: doavet paumica/."i' „Nemušti -

jezik“ nisu u Popinom skraćemja više priče, nego su pjesme u prozi, kao što su i zagonetke i kletve i poslovice i vradžbine ovdje poezija, baš onako kao „Omer i Merima“. ~ r: Zalklinjanje protiv dječjeg plača: „Sunce zađe*za goru, ode plač u vođu; voda huči, moje dete muči;

Oči: „Dva stupca u nebo udaraju.” Očni vid: „Pružih zlatnu.žicu preko belog sveta, pa je savih u orahovu ljusku“. Ova male skromne zagonetke, kojima se djeca

· zabavljaju, takve su iermetičke,

a iočne, Čiste pjesničke metafore da bi im mnogi moderni pjesnik pozavidio. Ili one priproste rečenice u priči „Deca anđeli“, tako sublimno pročišćene i. jednostavne. „Oče naš, kuienaš, kulen jesi...“ — i racionalna, groteskna, sirovo zemaljska parodija poznat» molitve (kao „očenašu tamburašu“ „iz Vučo — Matićevih „Pet petlića). Popina se lična sklonost izrazila, dakako, u obilatom donošenju apsurdnih, alogičnih, tekstova i burlesknoga poigravanja sa životnom jezom („Darujte mi vješala...“), čime j« naša narodna Književnost veoma bogata i zasjenjuje tolike suvremene muhkotrpno skalupljene pokušaje pisanja „iracionalnih“ stihova. Kako je na pr. Krepko saitinična, osmišljena logično svakim svojim oblikom, a u isti mah sva u racionalnoj igri riječima pjesma „Žaba i rak“ „Buljioko, kurvino! Dugobrko, kurvino! Mloganogo, kurvino!...“). Popin izbor tekstova s druge strane mije propustio ni om potresne ljudske vrijednosti u mnamodmom stvaralaštvu (Tužbalica, Slepačka, Da nije sirotinje...), pa ni vjekovnu trezvenu mudrost (Od znanja glava ne boli), iako je tome obratio manju pažnju. „i Zbirka Vaska Pope bit će, vjerujem, velik doprinos rehabilitaciži narodne poezije kod nas. Ono Što je u čitankama i popularnim priručnicima ·ostajalo nezapaženo, naći će u ovoj knjizi svoje po-

a auu arena pne fi MIRNA SU SADA USTA

vilim Svečnjak:

Matura morta ili Na majvišem, tzv. hiđrogenskom nivou

Za one koji će još jednom morati da pronalaze vatru, Mirna su sada, evo, moja nemila usta. Ne mogu reč pronači s kojom bih da se skrasim u svom nemuštom biću i koju, isto tako, na kraj bih da nosim veka i tamo da, opet, ko na početku sveta, ista onakva svetli. Usred muđrosti sedim

što ljudskoj miti je dana, pomalo stoji, k'o što i onda beš jedinu čistotom svojom svetljaše.

al' mudrost ostaje pusta, gola beše kađ sebi samoj družbu

Međ korenjem sam nekog,

nekog pradavnog cveta, što još se, lako i jednostavno,

u svom mirisu kupa. I cvet bi ovaj i miris taj.bih, još _ nikad neđodirnu: rukom bezbožnom i hladnom, za jednu večnost strašnu, u srcu svom bih hteo skupa đa ih ostvarim, Da ih prečiste viđam na dlanu mome bledom što sam, što

sad jedini stoji nad prostorom bez snage, u vremenu u kom

1Gde biljke, joooj, tek prohujale strave.

O, prastarı neki oblici, mumije dalekog sveta, o lica,

nestalih bića, o prašne 'bezbožne senke! Gde ime sad da tražim što imenovanje je vaše? Pomalo beskorisnim, još više nemilim truđom hteo bih da se dičim, da slavu za sebe lično

pređaka svojih stečem...

Al mirna sada stoje moja nemila usta... A! reč ne mogu naći s kojom, bih da se skrasim, u svom nemuštom biću...

Božidar TIMOTIJEVIĆ

novmo priznanje. Pojava je. ove zbirke donekle već pripremljena nekim izdanjima u, kojima se narodno stvaralaštvo ne donosi kao „pučko štivo“ nego kao umje+inost. To je Kneževićeva „Ani ija narodnih govomih tvorevina“. To su dvije zbirke Olinka Delorka: „Hrvatske narodne balade i romance“ i „Zlatna jabuka“, Čudno je to (a možda i nije) da su dva pjesnika, nezavisno jedan od drugoga, za svoje zbirke narodne poezije pronašli gotovo jednake naslove. Ovi naslovi izražavaju možda slične afimitete prema toj pobziji, a ipak se neugodno doima okolnost da je. Delorkova zbirka izbjegla Vasku Popi. Nije li i to posljedica stanja općega nehata prema folklornoj umjetnosti.? Šteta je što Popa u svojoj knjizi ne navođi ođakle je uzeo pojedime tekstove. Ne spominjem to ovaj put rađi olakšanja naučne upotrebe, pa niti rađi opravđane zaštite autorstva (o čemu sam već pisala

u „Književnim novinama“), nego,

zato što zapisivač, kazivač, mjesto zapisa nerazdvojno pripadaju tekstu, pripadaju mu slično onako kao i imena autora u bilo kojoj pjesničkoj antologiji; čitalac ih traži,

Napokon, trebalo bi sađa poslije ove knjige objaviti zbirku, blisku Popinoj, ali satkanu ođ potpuno izvornih tekstova, onakvih kakvi se od riječi do riječi u narodu kazuju. Takvi zapisi postoje, ali na žalost najvećim dijelom. zakopani

tu rukopisima. A kriju u sebi mnmo-

ga iznenađenja, mnogo toga što bi nerodnu književnost još više približilo mođemom shvaćanju poezije. - | ·

Maja BOŠKOVIČ-STULLI

BRANKO MILJKOVIĆ:

„UZALUD JE BUDIM“

(»Omlađina«, 1957)

Poezija je opasma igra. mBezbroj primera to potvrđuje. Niko tu nije ubeđen wu svoju pobeđu, niko nema prava ničemu da se nađa, ništa da traži, mz polazi: đa mađoknadi, Da pronađe neki kamen, neki list, neku reč, meko ime, meko nepronađeno ime, jednu od svojih egzistencijainih mogućnosti, Da pronađe izgubljeno vreme, da izmisli i zamisli nekakvu sigurnost u tom proždirućem i uvek neprijateljskom življenju koje se ZO-

ve trpljenje. Da buđe ono što je mo-”

gao biti, što bi bio đa samo nečega nijc bilo, da skine okove dnevnih wvezda, život da izgrađi, život od pesme i sna, rečju. Tim veličajnim i paklenim putem sigurno je krenuo Branko Miljković. A pre toga puta nalazio se Život, grubi od života, nepodnošljiva igra Života, gruba 1 pladna, neizdržljiva. Trebalo ju je zamemiti novom, udaljenom i nepoznatom, irebalo ju je madoknadđiti tim poetskim putovanjem o kome govorim, a ispred koga je blistala oma vražji poetska formula, upućema braniteljima Beograda 1915 godine: »Vojnici, vas je đomovina 1!1zbrisala iz spiska živihe „.. Poređenje pesnika sa ma smrt osuđenim vojnicima svakako nije „preterano š proizvoljno. .

Miljković je mastupio sigurno" # ozbiljno, Raniju potenciju neosporne ftalentovanosti zamenila je mono litna Klasičnost, pesma koja je sva hermetična i pođatna, pesma o sebi 1 svom paklu, pesma o onome Što nismo a što krvlju i jutrima želimo. Miljković je imao specifičan razvoj. Ispočetka pesnik stihova Kojima je uvek mneđostajalo mešto, možđa ra-– spevanost, da snažnije ođjeknu m yiđovima mašeg emociomalnog i misaonog stanja, om je, nekim đelovima, iz «Rekvijemsne napravio most koji ga je prebacio na dragu, đugo sanjanu obalu, u crnu senku đrugog sazvežđa, na obalu gde oštro i večno provejavaju ?)jubav i smrt..

Ispočetka bojažljivo (»Sonet o Dptici«), a onda sve smelije, pesnik se već sigurno snašao tamo gđe ga je khnaga vizionara dovela, on je već s&hvatio da povratka nema, ni raGWpevani Vulf ga nije mogao naći:

»O w slupoočnice se svoje nasta->

niti

Evo me bez odbrane ispred strašne

samoće

Ne okremuti se makoliko da se to

hoće

Tice bez očiju ma pustome ziđu

. biti«.

»Yriptihonom za Kuriđdiku« Miljković se približio jednoj još boljoj pesmi, pesmi koja nosi i pleni i guši, pesmi koja je, zaista, đostojna svake antologije. Mislim na »Ronđeh« pesmu Koliko ljubavnu toliko i misaomu, čuđnu i toplu, đisovski zamišijenu i odbolovann.

Tzražajne 'mogućnosti Miljkovićeve neograničene su. Bogata mašta, 50» liđna poetska Kultura, razvijena a= socijativnost, — nužna i zlatna pretsprema bez koje se ne može ali koja mlje sve. Jer i udvostručene, ove osobine nikađa ne bi mogle ostvariti swm. Jenotu naveđene pesme, M. M.

ROMAN |

( NAHOČETU

Henri Filding: »Tom Džons, izdanje »Otokar Keršovani«, Rijeka; breveo Borivoje Nedić

Henri Filding (jeđan od retkih nje= govih portreta — crtež MHogarta)

Nije moguće (a ni neophodno) u jednom kratkom prikazu saopštiti sve vrline i vrednosti takvog romana kao što je „Tom Džons” Henri Pildinga (1707—1754). To delo štampano je u Engleskoj prvi put 1749 godine i, mada ga tadašnja književna kritika nije nimalo svesrdno primila, ono je te iste gođine doživelo četiri izdanja. Citalačka publika ispravno je naslutila već tađa trajne vrednosti ovoga romana.

Henri PFildđing prvi je u engleskoj književnosti počeo da piše romane karaktera, i „Tom Džons” je, kao i romani „Džozef Endrjus” i „Amelija”, kako se već i iz naslova može primetiti, roman karaktera. Ujedno, to je izvanredna slika društvenog života u Engleskoj prve polovine 18 stoleća, viđenog u provinciji, na selu, i u Londonu, pripovedački iskazana veoma ŽiVO, privlačno, napeto i sa obiljem bli= stavog humora i životne „mudrosti. „Tom Džons” je, kaže s pra= vom prevodilac Borivoje Nedić u svome iscrpnom i dokumentarnom pogovoru, „jedan od desetak velikih romana sveta”, Pored mnogih drugih kvaliteta, ono se: može tamo pribrojati, piše B. Nedić, „najvećma zato što je ono duboko humano: ljudski život, u svima svojim osnovnim vidovima, po= budama, strastima i stremljenjima, vidi se u njemu jasno kao na dlanu, i, pokazujući, kao u ogledalu, „vrlini njene sopstvene crce, sra= moti njenu sopstvenu sliku”, pridobija nas, neodoljivom čarolijom umetnosti, da zavolimo dobro, a klonimo se zla”, A sam pisac u posveti izričito naglašava: „...izjavljujem da sam se u ovoj istoriji iskreno trudio da preporučim. dobrotu i nevinost”.

Posebnu vrednost i značaj za nas ovaj roman i zbog odličnog prevoda B. Nedića: spada među najvrednija ostvarenja naše prevodne literature. Borivoje Nedđić je, uz Jelisavetu Marković, Simu Pandurovića, Živojina V. Simića, Zlatka Gorjana, Velimira Živojinovića — Masuku i još neke, jedan od nađdahnutih prevodilaca — umetnika u našoj današnjoj prevodnoj književnosti. Pored sigurnosti i tačnosti, prevodi B. Nedića „uvek se odlikuju posebnim zvukom i osobenošću našeg jezika: to nije inđustrijalizovano, jednolično, meha-

ničko prevođenje žurnaliste, već savestan, predan Književni rad i stvaralaštvo svoje vrste, o čemu

se, nažalost, kod nas retko i malo piše. Prevodilačko delo Borivoja Nedića obimno je i odabrano. Tu najpre treba spomenuti niz prevođa iz Šekspira (u saradnji sa V. Živojinovićem), koji će još dugo osta= ti kod nas uzor i obrazac prevođenja ovog najvećeg pesnika i dramatičara, doprinos neodvojiv od ostalih naših nastojanja i napora u oblasti kulture. Zatim, tu je i nekoliko romana iz savremene engleske književnosti. I najzad, pored aktivne pedagoške delatnosti, Borivoje Nedić je uredio i redigo= vao tri jedinstvene, dragocene knjige u našoj prevodnoj litera= turi: „Moderne engleske pripovetke” (1951), „Modđerne američke pripoveke” (1952) i „O poeziji, iz= bor engleskih eseja” (1956). Raznolikost i širina prevodilačke i književne delatnosti Borivoja Ne diča time. je autentično potvrđena, iako njen dalekosežni značaj još nije dovoljno obuhvaćen i ozenjen,

M. IL. B.

ima .